dinajina sjećanja

nedjelja, 31.07.2016.

Istina je tišina vremena...





Draga Dijana!
Sveg života istinu zbori,
jer to te pravom ženom tvori;
ako hoćeš takva biti,
ni pred kim se nemaš kriti
Tvoja Nona
Sarajevo, 24. XII. 1958.






...i ja tražim istinu: moju, tvoju, njihovu
I što mi se bližom čini,
gubi se
negdje u vrisku laži,
izgorjeloj šumi,
nepokošenoj livadi,
romoru rijeke nevraćanke.

Čini mi se, tu je
ne dodirnuta
u tišini sjećanja,
na mostu uspomena,
u zatonu vjerovanja,
u koljevci mladosti,
u bezvremenom putovanju
vremenom.

Slušam muk beskraja,
priča mi priču
o tajni postanka.
Iza sedam brda
i sedam dolina,
osmoga dana,
u sazviježđu „lava“,
rodio se pjesnik.
Ressurectio,
preporod istine,
obnova vrijednosti,
utjeovljenje dobrote.

Bljesak magije Svemira,
ovostrani život utkan
u poeziju tišine,
u tajac vremena,
u trenutak,
u titraj oka,
u ovo malo ništa,
u kojem se zrcali
dolina djetnjstva,
delta zelene rijeke,
nebo, more i zemlja,
trojstvo besmrtne ljepote,
naša smrtnost,
naše sužanjstvo
konačnosti.

Sjećanja, ti mostovi
pod kojima se budim
i čujem
romor zlaćane tišine,
nad mostovima
tihuju zvijede,
dokazuju našu
nedjeljivost
od kozma.

Jedna zvjezda padom
dotaknu tišinu
srebro se prosu nebom:
Sreća!

Trenutak sjaja za želju,
ili tek samo za san.
Dopustite mi da
budna sanjam
ne tražeći istinu,

Istina je tišina vremena!

Dijana Jelčić... kolaž stihova iz zbirki "Osamnaest crvenih ruža", 1986.
"Mostovi pod kojima se budim" 1987- 2007
i neukorićene zbike "Pelinjak, rukovet gorkih stihova" napisane devedesetih godina prošlog stoljeća...

Oznake: ISTINA, kći vremena
- 09:09 - Komentari (16) - Isprintaj - #

subota, 30.07.2016.

In Memoriam...





Zlata Bartl... 20.02.1920- 30.07.2008.
Rođena je u Sarajevu. Poslije velike mature odlazi na studij u Zagreb, gdje na prirodoslovnom fakultetu diplomira kemiju, fiziku, matematiku i mineralogiju. Odrasla je u sarajevskoj obitelji iz imućnijeg građanskog sloja. Poslije diplome vraća se u Sarajevo, gdje predaje na gimnaziji.

1955. godine odlazi u Koprivnicu i tu počinje njen znanstveni rad. Bila je još kao dijete zaljubljenica u kemiju. U Podravkinom laboratoriju nastavlja sa svojim radom, a na njezinu inicijativu 1957. počinje proizvodnja dehidratiziranih juha, a 1959. i proizvodnja "Vegete". Slaboga zdravlja, ali zdravog duha ona je uspjela oko sebe okupiti ljude koji su nošeni njenim "elan vital" Vegetu uspjeli probiti na svjetsko tržište i Podravku pretvoriti u svjetski koncern.




Dana 2. studenog 2006. postala je počasna građanka grada Koprivnice. Dobila je kljuć grada Koje je danas pohranjen u Memorijalnoj sobi Zlata Bartl u Podravki.
10. veljače 2007. profesorica Zlata Bartl je dobila od Večernjeg lista nagradu za životno djelo.
Danas je poznata pod nadimkom "teta Vegeta".







Ona nepostojeća u trenutku, u sjećanjima, u uspomenama, stoji na obali nekog nepoznatog mora
i šapuće u beskraj svog nedosanjanog sna.
U noćima punog mjeseca ćutim sjenku njene duše, osjećam kako jezdi beskrajem
i među milijunima očiju noći traži jedan davno izgubljeni pogled.

Pri rastanku su zaboravili zatvoriti
vrata sjećanja,
ugasiti
vatru na ognjištu uspomena.
Otišli su praćeni svatko svojom mladošću,
misleći to je dovoljno
za gušenje plama u srcima.
Vrtlozi želja su se vraćali
dok su se oni
na ruševinama snova dobroti nadali,
željeli tračak spasenja,
bježeći od bola i poniženja,
zaboravili su zatvoriti vrata uspomenama
i na ognjištu želja ugasiti vatru snovima.
Ljubav je tinjala,
grčila se, tražila puteve
nalazila ih i gubila u uzdasima,
u kristalnoj kugli daljina
i kricima osamljenih sudbina.

Tišina je bila jedini odgovor njenim uzdasima. Vrijeme je gutalo nadanja i vjerovanja a ona je .
nad obalom uspomena, tražila ono nevidljivo u treptaju njegovog oka.

Lutajući snovima,
gradila svjetionike na hridima
nepoznatih mora,
krala osmjehe u zvjezdanim zagrljajima,
sanjala o uvali mladosti,
o mirisu tek procvalih lipa,
o susretu na davno zapretenom ognjištu
na kojem su iskrile želje u sjećanjima."

Sjenka njene duše stoji na hridi i gleda kako sunce polako ulazi u njen san.
Uzdrhatala od ljepote trenutka pruža ruke da na dlanovima osjeti osmjeh vremena,
da dotakne zvjezdanu prašinu, sjedne u nebesku kočiju i nošena nebeskim vrancima zakorači u njegov vječni san.

Ako si našao tišinu vječnosti
ako si posadio čemprese
u dolinama gdje su nicali naši nemiri,
cvjetali naši prvi dodiri
i krenuo stazom nove sreće,
Tvoje sreće...?
Tvoja sreća će biti obala mojim snovima,
a moja ljubav sunce nad čempresima.
Ako si sada drugačiji od mene
nemoj se više okretati.

Moje ruke, bi mogle postati ubice želja,
krvnici tvojih snova,
zla sudbina čežnji,
tuga tvojih žudnji.
Sjenka duše moje šapuće sjenci tvoje duše:
Ne okreći se ljubavi
ostavi me samu u dolini naših nemira
jer
uspomene su lijepe.




Stojeći na njenom humku, prisjećam se kako je govorila da mu je još toliko toga željela reći,
da su njene misli bile puno dublje od trenutka u kojem su samo kratko vrijeme voljeli blizinu.
Plakala je osjećajući njegovu bol i njenu nemogućnost da promijeni sudbinu.
Željela mu je pričati o obećanoj zemlji s beskrajnim livadama plavoga cvijeća,
horizontu koji ne prestaje, o zvijezdanim stazama duše univerzuma,
putevima ljubavi koje prelazi njena duša snena, a On je odlazio u dugoj koloni nesretnika.




Voljela je poeziju, Matoševa pjesma "Gnijezdo bez sokola" je bila njoj najdraža. Moja mama Vesna Starčević Bartl izgovori tu pjesmu svake godine na njenom grobu.


Ja vučem čemer magle tvojih gorah,
Očajnost zvijezdah, što nad tobom niču,
U meni jeca sjena tvojih dvorah,
Moj otrcani, kraljski, banski Griču!
Ja nosim Gospe staromodnu priču,
Na kuli Vrata, Svijeću gorkih Morah,
Pa pjesmu, što pod starcem tramom kliču
Dijaci, zvona preporodnih zorah.
Za orlom, strofo! Tu je odžak Zrinjskih,
U gradu tom je vilovo Lisinski,
U gradu tom je susto Vraz i Gaj.
Dijetenklasnih pokraj ovih uzah
Bje krv Ilirah, Mate Gupca suza:
Ta žuhka suza, slatka kao kaj.



Ostala je sama, u beskraju zvjezdanog neba, u nečujnim šapatima srca.
Ostala su joj sjećanja na sutone u kojima su zajedno lutali bespučem sna
i pisma zatvorena u kutiji isprepletenoj od vlati osušene trave njihove mladosti.
Zamišljam kako sjenka njene grli sjenku njegove duše i kako žudnja u ovom svitanju postaje ostvarenje nedosanjanog sna.

Njoj, mojoj dragoj teti posvetih knjigu "Umijeće svakodnevnog pokreta" ... zahvalna jer me je naučila misliti... i sretna sam što se u fotoalbumu u njenoj memorijalnoj sobi naze moje fotografije, snimljene na dan promocije knjige u domu umirovljenika u kojem je teta Zlata živjela do odlaska u vječnost





Oznake: Zlata Bartl, vegeta
- 07:07 - Komentari (34) - Isprintaj - #

petak, 29.07.2016.

Rijeka bez povratka...




Promatram staru fotografiju i čujem vrijeme, šum velike rijeke nevraćanke. Tridesetak godina skupljeno u ovaj trenutak, treptaj oka u kojem se zgusnuo cijeli život. Osmijeh na licima, snenost u očima koje promatram odaju sreću i ljepotu davno začetog sna, sna koji još uvijek traje.
Smijeh i san, to nježno oružje, nam je darovala majka priroda da bi se obranili od uljeza u privatnost i ljepotu ljubavi. Suze su krv ranjenog srca, znače tugu i bol, ali smijeh iz srca puni oči suzama sreće.

Da to smo mi na izvoru ljepote, prije ulaska u kristalni dvorac, u ovu čudesnu tvrđavu sunca, tvrđavu koju branimo od dosade i prolaznosti, od nesretnih stanja, od tuge i plača.
A rijeka bez povratka nas nosi ka oceanu vječnosti i beskraja ka početku vremena, ka izvoru sna ostavljajući tragove na tijelima, tragove vidljive tek pri usporedbi fotografije iz prošlosti i našeg sadašnjeg zrcaljenja u ogledalu.
Panta rei, smiješim se razmišljajući o prolaznosti i primjećujem da se jedino osmijeh nije promijenio. On izlazi iz sretnog srca i zaustavlja vrijeme, pobija drevnu misao.





Još uvijek promatram staru fotografiju i uranjam u kapljice davno prohujalog vremena. Sreća, smijeh i ljubav me nose ka dalekom Efesu, koljevci u kojoj je rođena istina o prolaznosti. U mojoj viziji, jedno od s vremenom nestalih sedam svjetskih čuda, još uvijek dominira gradom. Kao u davno pročitanim pričama, pred Dianinim hramom stoji Heraklit i promatra plamene jezike na žrtveniku.


"Sve izlazi iz vatre i širi se njenim plamenim jezicima. Vatra je rodila bogove i oni žive u njoj. Ona je gospodar nad našim sudbinama, ona uvijek zna što čini i uvijek je pravedna u svom djelovanju. Zapalimo vatru i gledajmo njene iskrice, one odlaze u nebo, postaju dio univerzuma, nestaju i iz njih nastaju uvijek druge, nove iskrice. Zapalimo vatru u sebi i slijedimo njen plamen, izgarajmo za ideju koja nas vodi ka vječnosti." prisjećam se njegovih misli.


Vrijeme je rijeka, čudesan tijek vode u koji nemožemo dva puta ući. Trenutak je blješteća kapljica koja se našim postojanjem mijenja. Slijedimo trenutke, ne zaustavljajmo se, budimo vatra koja nema prošlosti jer prošlost je pepeo na kojem ne niče život. Život je pokret i vječno nastajanje, uvijek novi plameni jezici koji hrle u beskonačnost.
U mitovima je ispričana cijela filozofija prirodoslovlja. Univerzum je bio pun tajni i u njegovim zakonima su živjeli bogovi, bog vatre, u bog sunca, bog univerzuma, svemoćni Zeus.
Homer i Hesiod su pišući ucrtali put ka nastajanju misaonih slika kojima su drevni filozofi počeli tumačiti tajne univerzuma i bogovima oduzimati moć.
U velikoj rijeci vremena pamtimo trenutke u kojima su živjeli Tales, Parmenid i Heraklit, pa onda trenutke Demokrita, Platona, Euklida, Arhimeda, Ptolomeja, a za njima su slijedili Kopernik, Kepler.
Tri tisuće godina kasnije su Newton i Einstein dokazali da su snovi na samom svitanju civilizacije bili prve stepenice ka dokazivanju stvarnosti.

Dijana Jelčić






rijeka vremena

Oznake: rijeka bez povratka, vatra
- 07:57 - Komentari (24) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.07.2016.

Zarobljeno japansko proljeće...




Dragi mi blogoprijatelji @teuta i @More ljubavi bili u Japanu… čitam njihove osvrte, gledam njihove fotografije… bilo im je divno… Teuta mi je darovala fotografiju i dozvolu za objavu...






Japan je zemlja u cvatu šljiva i trešanja zarobljenih proljeća… sjetih se jednog njihovog tužnog proljeća… ožujak 2011… tsunami, potres, užas… tada se okušah u pisanju srednjevjekovnog ronda, teška forma , nisam sigurna da sam je uistinu ostvarila, ali eto napisah rondo zemlji izlazečeg sunca…






Bljeskom Okeanova carstva iskri tajana slika,
zrcali se drevna snaga, moć titanova lika
što ga trenu straha i tuge nebo dade,
jecaje svjetla vremenu krade
tmina u rondelu snova,
tutnjem elegije životnog zova
nebo more ljubi, to vanzemaljsko djelo,
drhtaj srama, to bezvremeno nebesko tijelo.

U dubini snene svijesti, kćerka ljubav zove,
budi čežnje, želje, sanje božanski smjelo.
Strahovi i tuge tad zaboravom plove,
gube se u suzama rijeke zlatne,
sjajem utiru ruševine blatne.
U kozmičkom bilu iskri tajnovito vrelo,
more pjeva željom, svemirske duše djelo,
drhtaj srama, to bezvremeno nebesko tijelo.

Čuvarica Titanova hrama, podmorja stražarica tajna,
raspjevana utjeha samoći, sa Olimpa baklja sjajna,
ljepotica mora sa sedefom i biserjem u kosi,
zagrljajem vala i pjene bjesu prkosi,
daruje san tkan od struna časti,
onkraj dobra izjedren iz božje vlasti.
Utiha smrtnog vira, Okeanove volje djelo,
drhtaj srama, to bezvremeno nebesko tijelo.

Dijana Jelčić


Oznake: japan, tsunami
- 07:57 - Komentari (32) - Isprintaj - #

srijeda, 27.07.2016.

Ratnica sjećanja...





Zatomljena osjećanja
bez objašnjenja,
bez nadahnuća
i budućnosti,
sve tuge i
nesretna stanja
ukrcah u košmar
željenog zaborava.

Iz međuslovlja tišine
izranjahu onomatopeje,
ponavljajući suglasnci
i samoglasnici
praznine.

Probudili su ratnicu
na bojištu
ranjivosti,
izronila je
iz obilja pamćenja,
zavijorila stijegom
pobjede.

Osjećam je
iscjeljiteljicu
mrtvih oceana
i umrtvljenih
osjećaja.

Krenimo,
poziva me…
kamo,
pitam…
u odbjegle svjetove,
u tugu,
u bol,
u patnju.

Oćuti njihovu moć,
ohrabri se,
oslobodi se,
sloboda je šum tišine,
romor nijemosti,
tihi lepet krila leptira
u univerzumu uma.

Čujem ih,
razumijem,
ne odbacujem,
ali ne živim ih,
tek slažem kao slike
u galeriju uspomena.

Dijana Jelčić

Oznake: boginja lova i mjeseca, sjećanja
- 08:08 - Komentari (28) - Isprintaj - #

utorak, 26.07.2016.

O besmislenoj boli... i jednoj nesretnoj Ani






Danas je dan svete Ane... majke Ana se zvala moja najbolja, prerano otišla švicarska prijateljica... na dan svete Ane mislim intenzivnije na nju... predvečer ćemo otići u kapelu... jutros prolutah arhivom... davne 2008 objavih ovaj tekst na blogu... jutros su me rasplakali komentari dragih blogoprijatelja...





Ovo je priča o Ani, njenom mužu, njenom psihoterapeutu i meni njenom kineziterapeutu. Ovo je istovremeno i priča o migreni i samoubistvu koje se možda moglo spriječiti da smo metode psiho i fizioterapije stvarno povezali sa svakodnevnim životom i da smo se služili vodičem kroz vječnost i beskonačnost univerzuma ljudskog uma. Psihoterapeut i ja smo učili, savladavali nove obrasce u znanosti, pohađali kurseve, sami stvarali nove metode, ali one su ostajale izvan nas samih, a time i izvan naših pacijenata, nepovezane s procesima vjerojatnosti i nepredvidljivosti u univerzumu našega uma.

Ana je ipak za nas bila nepoznanica, kao Schrödingerova mačka zatvorena u kutiji, jer joj nismo uspjeli dokazati da se odluka o promjenama i samo razumjevanje smisla života nalazi u njoj samoj i da samo ona može provesti promjene i samo ona može odrediti smisao svoga života. Ni nama tada nije bilo jasno da mi mjereći njene postupke i važući njena djela mjenjamo njena stanja, ali ne dobivamo željene rezultate. Mačka zatvorena u kutiji je možda živa, a možda je i mrtva. Ako se kutija otvori mačka je sigurno mrtva.To je jedan od apsurda znanosti.

Anino samoubistvo je jedan od apsurda koji potvrđuje to pravilo. Tek na njenom sprovodu je u mom najsakrivenijem dijelu svijesti, mom egoističnom "Ja" prostrujala energija neke nove spoznaje. Osjetih da se iza svijeta jasnih događanja krije tamna, vječno nerazumljiva snaga naše podsvjesti. To je onaj dio bića u kojem su pohranjeni naši strahovi i apsurdi koje često potpuno nesvjesno živimo. Apsurdnost postojanja se uvijek iznova dokazuje našom nesposobnosti da uđemo u najdublji dio sebe i da tamo na granici između sna i jave odlučimo kako ćemo živjeti.

Dok pišem ove redke sjećam se Camusovih i Kafkinih apsurda, sjećam se "Stranca" i Josefa K. I jedan i drugi su utjelovljenje nade dok ih guši vrijeme u kojem žive. Umjetnost dobre literature je u tome da te prisiljava na ponovno čitanje. U psiho i fizioterapiji je svaki slučaj drugačiji, svaki pacijent poseban i naše trenutačno znanje nije uvijek dovoljno za novi slučaj. Rješenja koja nudimo su ustvari uvijek obavijena tajnovitim nedostatkom pravih rješenja. U literaturi se pri ponovnom čitanju otvaraju nove mogućnosti i nova shvaćanja tog već dobro pročitanog. Tu nema pravila i zakona koja određuju rezultat. U univezumu čitaoćeva uma se otvara novi svijet, beskraj mogućnosti, svijet u kojem on sam zaključuje hoće li dalje čitati ili ostaviti knjigu. Naš posao bi trebao biti sličan. Na sajmu naših imena mi stojimo neukoričeni, ali svaki sa svojim znanjem kojim nudimo isto tako iluziju koja bi trebala pobijedidti fizičku i psihičku bol. Umjesto da slijedimo strogo određene obrasce trebali bi pričati priče sa sretnim završetkom. Migrena je čuvarica sna i ubica sreće, ona je apsurdna bol koja svakog pogođenog pretvara u Josefa K. Optužen za nešto čemu nezna razlog pacijent se brani iako nezna od čega se brani.


Ana se branila od migrene tražeći zamak prema kojemu nije bilo puta. Lutala je životom slušajući naše glasove koji su očito bili samo zaluđivanje njenoj nesretnoj duši. Pustolovina njene duše je završila tragično, jer rješenja koja smo joj nudili, postavivši dijagnozu bez njenog svjesnog sudjelovanja u tom procesu, nisu bila dobra terapija.

Između nje i zamka spasenja, koji smo joj nudili, nismo napravili mostove kojima bi se ona mogla služiti. nije uspjela osjetiti osjećaj koji smo u njoj željeli probuditi. Bezimena bol je bila jača od naših nastojanja da toj boli zajedno pronađemo ime.

Dobila sam oproštajno pismo...

"Ništa do suza nije bio moj ljek i ništa do boli moj život. Ovo tiho umiranje traje predugo da bih mogla preživjeti ovaj dan smrti. Kada sunce krene na počinak zagrlit ću njegov zadnji sjaj i poletjeti s njim u vječni san. Danas čujem simfoniju neba, dok jahači apokalipse oplakuju svoj grijeh. Pozaune trube moj mrtvački ples. Vidjela sam u svitanju u sunčanoj kugli Rolandov lik, prepoznala njegovo tijelo neovisno od ustrojstava svijeta. Cijeli me je dan opijao mirisom prve i jedine ljubavne noći. Kada se večeras budu palile oči neba, kada krijesnice zasvjetle u tvom vrtu ti nećeš znati da da smo Roland i ja držeći se za ruke preskočili vatru i da ćemo od sada, zajedno bdjeti nad tvojim snom. Kada sljedeće godine zasja sunce u prvom danu ljeta pogledaj u blješteću kuglu, prepoznat ćeš naš zagrljaj. Oprosti mi što odlazim bez pozdrava, oprosti što cvijeće koje ti šaljem nije jasmin, ali neka te ove žute ruže potsjete da sam to ipak ja."


Dvadeset žutih ruža s ljubičastom vrpcom je stajalo na stolu kako sam ih ostavila dok sam otvarala ljubičastu kovertu priloženu uz buket. Drhtala sam cijelim tijelom. Dvadeset godina prijateljstva sažeto u ovo pismo i cvijeće koje je mirisalo mojim najdražim parfemom je završilo u toj najkraćoj noći godine.


Dijana Jelčić... „Anatomija jednog samoubojstva“ napisano 1997, poslije Aninog preranog odlaska

Anin prerani odlazak


Oznake: sveta Ana, Anatomija jednog samoubojstva
- 08:38 - Komentari (32) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.07.2016.

Dan izvan vremena... ( 25. 07. po majanskom kalendaru)



Nevidljivo, nedodirljivo, nepojmljivo vrijeme, misaona dimenzija, ovo vrijeme, treće lice jednine bez mirisa i boje, bez okusa i opipa,

Vrijeme kao rijeka koja teče i odnosi nas u život jer mi smo ta rijeka,... vrijeme kao vatra koja gori jer mi smo ta vatra,... vrijeme kao zvijer koja nas ždere jer mi smo ta zvijer... vrijeme kao ljubav koja nas hrani i tada osjetimo mi smo ljubav, ...

San je kratka smrt, odmak od vremena, nestajanje i nastajanje u nepobitnoj samotnosti. Metafora nutrine, susret sebe i sebe u nagosti, u cjelini, u vječnosti. U snu evolucija podsvjesti, samoorganizacija svijesti, sukob bezakonja i morala, nevidljiva čarolija trajanja. Usitnjavanje tijela, teleportacija, početak nastajanja, put kroz vrijeme.

U titraju oka tisuću života, zatišje sjećanja i pukotine zaborava. Plov Mnemozinom i Letom, trenuci bolni, teški, ranjivi, trenuci sreće i spokoja. Zgusnuće tmine, zaglušujuća tišina, prostor bez kraja, prasak vremena, sjaj Siriusa i Sunca, trinaest mjesečevih ekliptika i porod dana izvan vremena.

Odživimo ga otvorena srca... zavolimo sve tuge i boli, sve radosti i sreću, sva sjećanja i uspomene... dozvolimo srcu da diše i pamti sve dane do ponovnog dana izvan vremena...

Vidim nas iza vremena... danas je dobar dan, dan ritma srca, zagrljaja i poljubaca...





U tišini prapočetka
struna dolutala
iz nevidljive
ljepote
uranja u veliko
ništa..

U zjenici svemira
ples ne boja,
bijelo crna
ljepota praprostora.

San zaustavljen
u vremenu.

Ti si bog sunca,
daruješ mi
tišinu svetišta
i vatru postanka.

Odvodiš me na
na žetvu plodova
apolonske zbilje
i dionizijski snova.

Uranjamo u dan
izvan vremena.

Dijana Jelčić... „Nestvarno stvarni“ Kultura snova, Zagreb, 2014

Oznake: majanski kalendar, dan izvan vremena, dan srca i poljubaca
- 16:26 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.07.2016.

Ona i blizina...



Važno je možda i to da znamo
čovjek je željen- tek ako želi
i ako cijelog sebe damo
tek onda možemo biti cijeli.

Saznat ćemo tek ako kažemo
riječi iskrene istovjetne
I samo onda kad i mi tražimo
moći će netko i nas da sretne

Dobri stari Mika Antić...






Sa dvadeset godina je zavoljela njegovu poeziju. Ipak bila je premlada da bi razumjela poruku. Godinama je zatvorena srca sanjala ljubav i odsanjala mladost ne dotaknuvši istinu, ne znajući darovati sebe cijelu, ne osjećajući... zbog toga nije cijela.

Krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća i pitanjem "odakle dolazi ljepota" i stihom
"ti neznaš kako izgleda soba u kojoj te volim... put zvijezde pod kojom sam rođenea, moj mut k tebi u noćima kao ova".... je zazivala tišinu baršuna noći i zvijezdu koja je svojim padom dotaknula njenu tišinu...

Dječak očiju boja snova je čuo njen zov i pokrenuo mašineriju njenog uspavanog bića. Dogodio se susret.

Pučina, obala oceana sna, purpur neba, On. U njegovoj kosi sjaj izlazećeg sunca. Iz pjeska i pjene izlijeće bijela golubica, zoblje zvijezde,rađa se mladi dan. Na horizontu zasja duga.u njegovim očima odraz njeng lica.
"Ti si sada stvarnost." šapnuo je.
"Golubica je bila san i želja da ljubav jednoga dana ponovo siđe s neba."
Duga je zatitrala bojama i izgradila most između nas i vrha svjetlosne planine.
"Svjetlo nas poziva u svoj kristalni dvorac u kojem je jedini gospodar bijela golubica,
simbol ljubavi i mira u našim srcima."šapnla je sneno.
"Ona je tvoja misao preobražena u osjećaj koji ćemo od danas zvati ljubav." odgovorio je.

Njegov glas razbi led njene nutarnje gluhoće. Začula je glas istine o sebi. Morala je otići da bi se vratila cijela.

Antić je pisao onima koji tek počinju živjeti, a Ona je propustila početak.





Sjedila je polutami svoga stana u srcu Europe, sve je oko nje odisalo blagostanjem, a sve je bilo nepomično,
tmurno nezbivanje, entropija vremena, težina neprolaznosti, zgušnjavanje bez pomaka.
Misaono je prodirala u odaju ogledala i odjeka. Uranjala u podsvjest, u prostor nedogađanja, u zatomljena sjećanja i odživjela vrhunac samoće i osjetila koliko je izgubljenih trenutaka prošlo pored nje.

Zašto je bila potrebna ova prostor- vremenska udaljenost da bi osjetila blizinu?...Tvoju blizinu?
Kakva je tvoja moć da uspijevaš otvarati pupoljke na već dozrelim granam života?
Daljina nas je zbližila, ali ja se pitam hoćemo li znati jedno uz drugo jedno drugom nedostajati?
Daljina nas danas zbližuje.
Hoće li jednom blizina početi raditi protiv nas?

U polutami sobe u srcu Europe u tom trenu zazvoni telefon.
Na njenom licu se pojavi osmijeh sreće.

"Do sutra ljubavi, da, do sutra!"

Hoćemo li doista zagrljajem uspjeti pobijediti blizinu? pomisli gledajući prema istoku gdje se ljubičastom bojom njenoga sna nazirao novi dan.

Počela je ponovo čitati Mikinu poeziju.

Dijana Jelčić... djelić neukoričene zbirke prozno- poetskih tekstova "Umijeće vremena" Švicarska, 1987- 2000.

Oznake: Mika Antić, poezija, daljina, blizina, ljubav
- 19:59 - Komentari (16) - Isprintaj - #

subota, 23.07.2016.

Romantika s pokrićem...




u lipnju smo bili u Hercegovini... tamo dobih od vjenčane kume ovu tuniku na dar... čekala sam trenutak njenog krštenja...




dogodilo se danas na vratima vremena Lava...





Čovjek je uznemiren trajno. I postoji duboko negdje u nama slika,
zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu.
Ta slika tiha je kao svitanje na moru, kada je sve sivo i kada se ne
čuje ništa nego gdje-gdje klokotanje vode.
To je vrijeme šutnje, kada se čovjek pere od nemira i roni u tišini.

Miroslav Krleža






Odrasli smo,
sazreli u bitku,
u iluziji svijeta.

Tajac salvi
objavljuje gozbu
osjetila,
pobjedu
emocionalnog uma.

Oblikujem prostor,
bez sjećanja
ne bih osjećala vrijeme.

Budim se.

Ti ležiš pored mene.

Tereti prošlih godina
nestaju rasapom
tišine u raskošu
zapamćene ljepote.

Za tuge i boli
nemam opravdanja,
bile su.

Odživjeli smo ih,
preživjeli igrom
svjetla i tmine.

Danas,
u snazi Heraklitove vatre,
maštamo nove simbole.

U zjenici vječnosti
ples privida i jave,
u nabojima beskraja
komplementarnost
suprotnosti,
igrivost sjena
kozmičke istine.

U raspuknuću spokoja,
u vremenu koje
krade tajne zbilji
se ritmom srca
sjedinjujemo
sa načelom vremena,
trenucima epifanije,
uživanjem u prostoru,
osjećanjem ljepote
jednog, običnog
ljetnog dana.

To je stvarnost uklesana
u bitak zanesenjaka,
u vrijeme
romatike sa pokrićem.

Dijana Jelčić... „Nestvarno stvarni“ Kultura snova, Zagreb, 2014.



Oznake: romantika s pokrićem, večera u dvoje, vrijeme lava
- 22:22 - Komentari (14) - Isprintaj - #

Vrijeme lava...




Rođeni u Lavu istovremeno su energični i dobre volje, velikodušni, mistični i autoritativni. Lav je tron Sunca, metal ovog znaka je Zlato a kamen Dijamant. Ljubav s Vagom je senzualna, mogu jedan drugome pružiti bezbrojne užitke i ostvariti zaista dobru zajednicu...





Uranjamo u vrijeme Lava. Na obzoru tvoje sudbine je Uranija iscrtala zviježđe ponosite nježnosti, na tvom licu osmijeh djeteta, u tvojim očima boje snovitosti...

Budim se... osluškujem zvon zvona sa neke daleke crkve... poziv na jutarnjicu...

Sunce izranja iz lazurnog beskraja. Nad pučinom magličasta vizija paralelnih svjetova. U zrcalu trenutka vizija prošlosti. Vidim nas tu i tamo. Blješti ponavljajuća ljepota, rađanje i umiranje zvijezda, zlaćani prah zaobljuje iluziju u ogledalo rodoslovlja...

U ritmu srca čujem odu radosti... ćutim sebe u sebi... sebe satkanu od zrna orgona i niti svemira... osjećam zagrljaj duše i materije... Iz pjeska i pjene izranja bijela golubica, zoblje zvijezde, objavljuje svitanje u dubravi svijesti...

Grli me mladi dan... nagovještaj skladne budnosti u neskladu iskonskog kaosa... Lav, kralj nebeske džungle, moćnik sunca iz solarnog pehara razlijeva boje u rapsodiju dnevne svjetlosti.

Ti i ja na oltaru ovog svitanja palimo ognjilo sreće... dozvoljavamo srcu kaotično bunilo... ključanje krvi u predklijetkama... smiraj u klijetkama... i uranjane u vrijeme dolazeće ljepote... u vrijeme dana kalikule, suza svetog Lovre i ostvarenje želja...

sretno nam bilo u vremenu Lava

Dijana Jelčić




Oznake: vrijeme lava
- 08:18 - Komentari (18) - Isprintaj - #

petak, 22.07.2016.

Gluho kolo...





„Mi smo pod snažnom impresijom da sve oko nas ima definitivnu poziciju i međusobne odnose. Ja nastojim sve što ne možemo vidjeti (direktno ili indirektno) prebaciti u apstraktno i jednostavno želim održati ideju da mnogo različitih stvari koegzistira odjednom. Jednostavno rečeno to je SADA, ni manje ni više. Najviše me intrigira da skup svih mogućih SADA ima vrlo specijalnu strukturu. To možete zamisliti kao krajolik u prirodi. Svaka točka krajobraza je SADA, a taj krajobraz - zemlju, nazivam Platonija jer je bezvremenska i kreirana pod perfektnim matematičkim zakonitostima.“


Julian Barbour, fizičar smatra da je vrijeme iluzija stvorena od strane našeg mozga, njegov pojam Platonija predodžba vječnosti.






Iz Arkadijskog pejsaža dinaridske Hrvatske je izraslo tipično staro, gluho kolo bez glazbene pratnje. Njegov je ritam proizašao iz ritma srca gorštaka i teških koraka plesača. Snažno plesno poskakivanje izražava snagu, izdržljivost i spretnost čovjeka u surovu krškom kraju i pokretom ga pretvara u poetičnu sliku raja. Ta Arkadija ne postoji na geografskoj karti naše domovine, ona je u duši onih koji su rođeni u kamenjaru.

Potražimo u kartama duše svoju Arkadiu. Ona je sigurno tamo iza granice, u onom do sada zatomljenom, maglovitom dijelu naše svijesti. Uspostavimo misaono- osjećajni dijalog sami sa sobom.

"Slušaj tonove svojih pokreta u sebi, njihovo nastajanje u najsitnijim česticama svoje kozmologije. Arkadija je osjetilna varka onih koji traže sreću izvan sebe. Jedino u sebi samoj ćeš pronaći istinu." strune titraju trenutak spoznaje

"Život dolazi iz zemlje." pomislit ćemo

"Život izvire iz vas samih." odgovora tajnovito Sada.

"Slušajte tišinu i onda ćete čuti nijemi ritam vaših ćelija. Potražite Platoniju u sebi, svijet bez vremena, svijet u kojem harmonija određuje trenutak. To je svijet svih mogućnosti, koji sve djeliće univerzuma sjedinjuje u međusobno djelovanje i stvara život."

"Kako ću pronaći Platoniju?" pitamo se

Ona je u nama, to je naš bezvremenski svijet iz kojeg proizlazi iluzija vremena. Platonija je naš nutarnji svemir, ples najsitnijih čestica, ritam života.

"Vrijeme je samo iluzija moga mozga" pomislit ćemo slušajući kako odzvanja podne u nama.

Da, mi smo djelić te iluzije koja traje već milijardama godina, mi smo titraj vječnosti.

Nijemo, gluho kolo naših ćelija nas nosi u krug stvarnog postojanja. Sada spoznajemo da tradicija ne znači uzdizanje iz pepela, nego ponovno paljenje nutarnje vatre. Najbolja muzika ne leži u već napisanim notama, nego izrasta iz pravog osjećaja. Tonovi i nijanse boja se sjedinjuju u doživljaj i postajemo poetom novonastajućih zvukova.




Jure Kaštelan, njegova pjesma iz darovane mi zbirke budi nečujnu, ali nastajuću novu pjesmu u tijelu o tijelu...



Naš nutarnji dijalog prelazi u srebrenkaste bisere tonova i mi čujemo smijeh, blješteći dragulj obrazovanog razgovora. Nema ljepšeg osjećaja od sklada iz kojeg se rađa unutarnje veselje. Sve unutarnje napetosti nestaju, prešli smo granice sazananja, ušli u još neotkriveni svijet samog nastajanja života.

Rijeka krvi se razlijeva milijardama delti u more istinskog postojanja. Osjećamo plimu i oseku tjelesnih stanja. Slutimo ponornice koje se slijevaju u deltu i ponovo vraćaju izvoru. Čujemo žubor rijeke života, buku slapova i romor vrulje. Osluškujemo i u zrcalnim neuronima vidimo naše srce kolovođu nijemog plesa naših ćelija. Ćutimo zagrljaj fizike i metafizike, znanosti i mistike, odustajemo od potrage za tkivom vječnosti i u maglovitom oblaku naših misli osjećamo kako se u nama budi ritam, to načelo vremena koje nas je oslobodilo iz kaosa neznanja.

Dijana Jelčić






Oznake: Platonija, bezvremeni svijet, gluho kolo
- 18:28 - Komentari (18) - Isprintaj - #

Ona i on... jučer u pjesmi, danas u zbilji...






Što joj je kazivalo podne jučerašnjeg dana?

Netko pokuca na prozor
Je li to opet velika sumnja?
Ona sklopi oči,
osluškuje, tišinu.
Kucanje joj para uši,
a pred prozorom stoji
život pod groznim suncem,
isušeno korito velike rijeke vremena.

Bila je žedna
pod rascvjetalim suncem,
zenit tužnoga dana,
u srcu strah.

Zalutala u močvari
nedosanjanog sna,
željela je čuti glas Sreće,
uokolo zvukovi tuđih života,
željela je sanjati,
budili je krici trenutka.

Zalutala u močvari snova,
omamljena strahovima
ona poželi ubrzati vrijeme.

Na rubu svijesti začu glas istine:

"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.
Ona te proganja zato što bježiš od nje.
Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati.
Moraš voljeti...
Dakle, voli patnju.
Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje.
Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i
nemoj je primati s mržnjom.
Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.
Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time"

Herman Hesse


Oko nje mrak,
u daljini smijeh odraslih,
smijeh djece,
zvono s neke crkve raspolovi dan,
Ona pruži ruke ka naslućenom suncu i
na obali tmine,
iz kaosa sna
izroni svjetli pogled
i dotkanu je kao vjetar u sutonu
razbijajući tugu odlazećeg ljeta.

Opijena blagošću njegova glasa
ona zaustavi trenutak,
njen lagani čun zaluta među lotose.

Na laticama suze,
crveni odsjaj zalaska sunca,
čovjek je sjeo u čun pored nje i
hladno, suho korito rijeke
progovori toplinom.

Ljeto, to naglo ljeto, spusti zavjesu,
jesen je stigla tiho,
cvijeće umire u vrtu,
a rijeka bez povratka
oživje ljepotom prohujalih dana........

Ja ipak živim u Arkadiji,
pomisli, gledajući laste kako odlaze.

Jučer su mislili jedno na drugo,
na oba mjesta lijepa tuga i
tragovi straha na obrazima.

Vrijeme liječi rane
šapuće joj LJUBAV
pa kada se sretnete
u poeziji kiše
i kapima sna
gledat će te sa iste obale
kako se sjedinjuju
suze u kristale sna
na licu tvog i njegovog
vremena.

Noćas se nad njenim
čelom rađala
neka nova istina.
Suton otvori oči neba,
da ne zaluta
u tmini strahova.





Tajna prošlog vremena. Pokušava se sjetiti, ali ova noć je jača od uspomena. Tamo, u uspomenama je sve mrtvo i nepokretno, a ona noćas osjeća vrijeme. Sve što je nekada bio umor, bjeg od same sebe, bjeg od trenutka se odjednom pretvorilo u želju. Žudnja mrvi sram.
Nad gradom su visili oblaci, dugo i nepokretno, stajali su kao skakač zaustavljen u skoku ili kao dijete u igri, a Ona je tražila svijetlo u maglovitom oblaku svoga sna. Iznenada su se iz te bijelo- sive sile, kao dvije vatre, pojavile oči. Glas je stigao kasnije do nje, kao tonovi muzike uskovitlanih oblaka i sjedinjeni sa mirisom tek procvalih cvjetova dodirnuše sva njena osjetila. Zaustavljena u očima Ona izgubi sva druga zrcala i u njima prepozna onu mladu djevojku koja je, vjerovala je, Ona nekada bila.
Da, Ona vidje sebe na samom početku ženskosti. A vatre rasplamsaše želju i bijelu pustinju oblaka pretvoriše u oluju snova na vrhu planine, na krovu svijeta. Začarana toplinom i svijetlom neba Ona izgubi prostor i kada joj se pričinilo da samo sanja osjeti ruke, dvije snažne ruke na svom obrazu. Oblaka više nije bilo, planina je bila obasjana srebrom neba, a njoj se pričinjalo da stoji na OLIMPU. Dvije ruke zapališe vječnu vatru za nju koja više nije bila samo zemaljsko biće.
Vratila se kući, na početak sna.

Diše novim snom, njenim snom, lijepim snom. Slučajni prolaznici iz onog vremena će se možda bolje sjetiti njenog, onda zaleđenog, lica. Do ovog trena se sjećala samo lica i junaka iz pročitanih romana, a noćas je zaboravila sve.
Oživjela ljepotom jedne nove istine.


Netko pokuca na prozor. Ona otvori oči. To je bude suze neba.
I nebo je noćas plakalo od sreće, pomisli gledajući kako se duga širi jutarnjim nebom.

Bojama neba sjedinjeni,
Oni misle jedno na drugo,
na oba mjesta nemir i želja
da novo svitanje
bude svitanje spasenja.

Dijana Jelčić





Ona i on u vrtlogu ljetnog dana

Oznake: Herman Hesse, vrijeme tihog umiranja, danas
- 07:27 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.07.2016.

Mogućnost izbora...



Te nimfe, da ne odu želim.
Bijelu
Put im ćutim u tim blijescima u
Velu
Satkanu oda sna strasna.
Zar voljah tek sanje
(Stephane Mallarmé, Faunovo poslijepodne)






U žudnji, u čežnji osjećam sučeljavanje dimenzija, mogućnost izbora, dva moguća načina života. S jedne strane, je tek pusto obitavanje u jednoličnom ritmu svakodnevice, a s druge strane postoji život u irealnom svijetu snova, lijepa iluzija satkana od žuđenih ljepota. Postati klošar, odreći se utabanih životnih staza, družiti se sa Artemidom i njenim nimfama, to je bio moj vječni san, postati suvremeni Faun. San o nimfama mi se neprestano vraća, lebdim granicom između sna i jave, živim estetske vizije dvije paralelne stvarnosti i bezbroj mogućnosti. Odlučujem se za sve, odlučujem se za ljubav u kojoj dosežem apsolut ljepote. Odvajam se od monotonije svakodnevice da ne bih izgubila dodir sa čovječnosti i prirodom, sa istinskom ljepotom postojanja u sadašnjem trenutku.
Osjećam se kao Mallarmeov junak, kao osamljeni beskućnik koji je u igri sa nimfama postao Faun, titrajuća struna vječnosti, djelić univezuma, univerzum sam.


Slušam





uživam i odlučujem se za ljubav...





Vratio si mi nebo, sunce, zrak
život,
u noći punog mjeseca
na obali jezera.

Vjetar, ti i
proljeće.
I miris šljunka
Tvoj dah, tvoje oči,
tvoj zagrljaj
i zaboravljeni osjećaj.

Do tada razočarana,
rastrgana između
jučer i sutra
zaustavljena nevidljivom rukom
sudbine na početku sna.

A željela sam samo život
jednostavan i moj.

Uronih u dubinu tvog pogleda,
osluhnuh rapsodiju boje davnih privida.

Darovao si mi
sreću za sreću,
vratio ukradeni san
i ljepotu pripadanja
u onoj noći
punog mjeseca.


Dijana Jelčić… Osamnaest crvenih ruža… Zagreb, 1986.
Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2000. Zbirka prozno- poetskih tekstova

Statua... Wilhelm Neumann-Torborg: „Faun und Nymphe“ (1890)

Oznake: Mallarme, Debussy, Mostovi pod kojima se budim
- 07:37 - Komentari (28) - Isprintaj - #

srijeda, 20.07.2016.

Vrijeme teče... uspomene ostaju... usrećuju...




Lutam obalom zaborava,
oko mene ljubav jeca za suncem,
a misli dotaknute Meduzinim dahom
grade snovima tamnicu.

Godinama smo razbijali
divne stare slike naših priča,
a ožiljke od onda
danas nosimo kao nakit
i gorčinu nekih uspomena
osjećamo kao prešućene vrijednosti.

Zatvorila sam tvoju šutnju
među dlanove
i kada podignem ruke prema suncu
vidim samo jedno zarobljeno srce.

Na terasu se preko usnulog cvijeća
u ljubičastom ogrtaču
uspinjala zora,
zatvorila snove
u sunčanu kutiju
i prosula svježinu
na umor naših zagrljaja.

Tvoje ruke su bile
koljevka mojoj bezbrižnosti,
tvoje disanje uspavanka
i ja odsanjah mladost
na pamučnom oblaku tvoje nježnosti.

A onda me grmljavina probudi u život
nošena vjetrom neke lažne muškosti
upoznah uzburkanost neba.
Danas u perivoju snova mislim na tebe,
toplina leži na mom tijelu,
kao mačka prede duboko u meni
svileni konac želje
za čipku u koljevci života bez tebe.

Na ognjištu uspomena izgara zanji panj
toplina miluje želje,
a tvoja slika nestaje
u dimu dogorjelog sna.

Noćas je vjetar odsvirao requiem
ugasio zadnji lumin na oltaru želja,
prosuo pepeo nedosanjanih snova.
Noćas sahranih vjernost
u vrtu tek naslućenog cvijeća,
na horizontu vrisnu zora
slaveći Fenixov let.

Budimo drugačiji od drugih,
mi nismo tek neki,
ne dozvolimo Posjednovoj djeci
da nas zaraze slabostima,
rastimo u slobodi
iza zidova i ograda
u kojima je život prevara
a vrijeme rob.

Oslobodili smo se demonskih strahova
napustili vrijeme tihog umiranja
i kao što smo nekad djelili
ručak u studenskoj menzi
danas djelimo tajne.

“Odakle dolazi ljepota” Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.




Oznake: odakle dolazi ljepota, 1987
- 19:39 - Komentari (18) - Isprintaj - #

Evo kako je započelo...





Sjedila sam u kupeu vlaka koji je kretao prema jugu. Jedan muškarac uđe i smješeći se sjede preko puta mene. Pogledah u njegove oči i začuh glas koji me je vrati u prošlost.


…Moj djed je stajao na vratima vagona vlaka koji nas je vozio prema jugu. Bilo mi je tek pet godina i bila sam užasno žedna nakon duge vožnje uskotračnom prugom koja kao da nije imala kraja.

"Jesi li natočila vodu? Vlak kreće za par minuata."

"Nisam našla slavinu "

"Ne treba ti slavina, ovdje se voda pije s izvora" reče mi dječak tek nešto stariji od mene.

"Pokaži mi izvor"

"Zar si slijepa, pa stojiš pred njim"

Stajala sam pred nekim rđavim čudovištem sa dva kraka. Dječak pokrenu jedan krak i iz dugog poteče voda. Stavila sam bocu pod mlaz. Užasna vrućina tog ljetnog dana pređe u ugodu.

"Odakle dolazi ova voda"

"Iz zemlje"

Gledala sam ga nepovjerljivo. On se smijao i ja sam se počela smijati. Zvižduk lokomotive najavi polazak. S bocom punom hladne vode koja je dolazila iz zemlje utrčah u vagon. Dječak je stajao bosonog na prašnjavom peronu i mahao. Njegove oči su kao dva tračka sunca blještale zenitom.

"Ovdje voda izlazi iz zemlje" rekoh djedu koji je čitao neku veliku knjigu. On me pogleda spuštajući knjigu na koljena i smješeći se reče:

"Voda uvijek izlazi iz zemlje"

"Kod nas izlazi iz zida"

"Kada se vratimo kući pokazat ću ti odakle je voda stigla do našeg zida" odgovori mi djed dižući ponovo knjigu…





Njegove oči, dva sunčana tračka najaviše podne.

"Odakle dolazi voda?" upitah ga nesigurno

"Iz zemlje" reče mi visoki muškarac širokih ramena i očiju boje sna.

Prepoznadoh dječaka u čovjeku, dječaka sa perona male željezničke stanice na jugu u gradu čijeg se imena više ne sjećam. Poželjeh zaustaviti vrijeme jer nisam željela da se ovaj susret pretvori u slučajnost svakodnevice, da i on kao mnogi drugi prođe pored mene i nestane u vrtlogu prolaznosti. Vlak nas je nosio prema jugu, njega u djetinjstvo, a mene u pustolovinu koja je već davno počela.





Počela sam pisati pjesme. Željela sam u sebi rehabilitirati protekle godine, mladost i sjećanje na davno završeno vrijeme studentskih previranja.

Pišući, svaki put sam iznova osjećala prisutnost nečega ne doživljenog u sebi. Stihovi su bili moje nikad izgovorene misli, ljubav koja je tražila izraz, snovi koji su me danonoćno pratili. Pitajući se od kuda dolazi ljepota slagala sam stihove i opraštala se od osjećaja koji sam u mladosti zvala ljubav.

Moram još jednom sresti njegove oči. Danas bih znala prepoznati osjećaj koji se iza njih krije.

U međuvremenu je moje vrijeme dobilo krila i ja jednog jutra poletjeh ka gradu mladosti. U putnoj torbi je bio sakriven cijeli moj život. Morala sam se vratiti da bih stvarno saznala od kuda dolazi ljepota, da bi sve ono što sam napisala dobilo pravi smisao.


Dijana Jelčić, iz zbirke priča „Umijeće vremena“ 1987- 2000.






Oznake: umijeće vremena, susret u vlaku, djetinjstvo
- 07:27 - Komentari (20) - Isprintaj - #

utorak, 19.07.2016.

Kao igra...



Igra staklenih perli…roman sučeljavanja duhovnog i prirodnog, sakralnog i profanog, vita contemplativa protiv vita activa... i stoji starac sa perlama, stoji na ruševinama hrama, a znaci što su nekoć bili smisao sad su tek hrpa šarenog stakla...piše Hesse u svojoj pjesmi "Posljednji igrač staklenim perlama"...

vratimo im sjaj da oronule ruke ožive igrom djeteta u nama... vratili smo im...







Brojim bisere prosute po stazi sjećanja. Bilo je i crnih. Trinaest.
Iskre uspomene osmišljene porinućem u svijet igre, u pjesmu zadnjeg igrača staklenim perlama. Sjećam se, slovkanje se pretvaralo u zavjese sreće.

Vjetar mi donosi miris pročitanog vremena i ovija me sjetom zapamćenog. Tajne tadašnjeg neznanja postaju riječi kojima pišem novu priču. Zaustavljam se u zagrljaju bajkopisca. Osluškujem. Govori riječima nerazumljivim za mene odraslu u meni djetetu.

Smiješi mi se stvoritelj svijeta satkanog od mašte i sanja. Počinje igra sa staklenim riječima.
Svaka u sebi krije još nedokazanu istinu nutarnjeg vokabulara. Možda sam bila autistično djete.

Volim se vraćati na početak. Nepostojeća uzaludnost se pretače u vrijednost razumjevanja one sebe koja još uvijek sniva san djeteta.

Srce se budi titrajima uspomena. Neopterećena slutnjama odsanjah djetinjstvo u zavjetrini životnih oluja i okusih slador pripadanja svijetu ljubavi.

Pišem, riječi klize zaslonom. Sjećanja postaju geometrija virtualnog neba, zrcale u sebi staze razgranatog vremena kojima koračah ovozemaljskim postojanjem, okrijepljena otajstvom ljubavi. Pišem o ljubavi pišući o tebi.

Slažem riječi u Ariadninu nit koja me provodi kroz labirint želja. Rečenice se slažu u poetiku vjerovanja.
Ponekada nevidljiva ruka zle kobi otkida komadiće neba i baca ih u bezdan vječne vatre. Šutim. Tihujem. Tugujem.





Tvoja ljubav me dodirnula sjajem sutonske zvjezde, obgrlila sjajem jutarnjice i unijela u ekliptiku vjerovanja. Živim međuglasjem sna i zbilje, sanjam bezriječjem nutarnje tišine, osjećam tajanstvenost nutarnjeg sunca i sretna sam. Paralelnost svemira se dokazuje samo njenim povremenim zrcaljenjem u suzi na dlanu moga vremena. Pišem o tebi vadeći riječi iz dubina poezije oceana, iz podmorja u kojem ti skupljaš bisere i daruješ mi miran san.

Budim se iza zaslona svjeta, koračam među perlama zaustavljenim kao putokaz ka zrelosti. Igra staklenim riječima se nastavlja. Blješte još uvijek ne postojeći kristali u enciklopediji kristalologije, bezimeni junaci moje životne priče se slažu u nenapisanom rječniku stvarnosti.

Na zaslonu sjećanja se odigrava predstava trenutka. Riječi, odjenute bojom vjenčanice, plešu san ljetne noći, noći našeg naglog ljeta, noći pune besmisla iz kojeg je rođen smisao ovoga danas.

Nestaje jutarnja magla sa obzora budnosti. Promatram biser koji postaje riječ u kojoj se zrcali cijeli moj proživljeni život. Da, to je ljubav, riječ u kojoj su zgusnute sve ikada izgovorene riječi o postanku svijeta.


Dijana Jelčić... jedna priča iz neukorićene zbirke "Umijeće vremena" 1987- 2000.




Oznake: umijeće vremena, Herman Hesse, Igra staklenim prelama
- 07:37 - Komentari (34) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.07.2016.

Ispovjest mene meni i vama...





Ispovijest nutrine. Stješnjujem izričaj nedohvatnih daljina osjećanja osjećaja u lakonski sažetak misli. Neizgovorljivost slijevam u rijeku riječi, pokušavam oplemeniti moju semantičku siročad uskrsnućem iz određenosti. Pretakanjem u nevidljivo svijetlo osvijetliti njihovo značenje bez ukotvljenosti u krletku gramatičke sintakse. Postajem griješnica u svijetu zakonitosti. Postojim između nigdje i negdje u svemirskim bespućima pojavnosti uma i fantazmogorije čula...

U nedodirljivosti bitka vječnosti i njegovoj nesvodivosti u razumno štivo tragam za smislom etike i estetike poetičnog življenja. Nastojim osmisliti jezgru snovitosti, udahnuti joj eteričnost zbilje, rascvjetati je u ljepotu misaonog ploda... odjenuti je koloritom rasprsnutog Sunca... izvući je iz metaverzuma spoznaje u univerzum svijesti... darovati joj volumen prostornosti u sadašnjem trenutku...

U žamoru jezika osluškujem tišinu neizgovorljivosti. Otkidam krhotine besmisla i slažem ih u mozaik nutarnje smislenosti. Ulazim u Heraklitovu rijeku, ćutim nemogućnost istovremenosti, slijedim Zenonovu kornjaču i osjećam da sam uvijek tek na polovici puta do pravog izričaja...

Spoznajem postojanje nepostojeće praznine koja se krije na graničju između svijeta i percepcije, onaj titraj vakuma u kojem se nedogađa ništa, ali iz kojeg izranjaju, samo meni vidljive, osjećajne slike... i pitam se...

Kako ih zgusnuti u riječ, kako privid na obzoru svijesti sliti u vidljivost na bjelini papira. Istražujem misaonost, pokušavam dosegnuti djelić istinske nedjeljivosti, dotaknuti onaj otok apsolutnog mira iz kojeg ključa nadahnuće, uspostaviti dijalog sa nutarnjim tumačem, ostvariti potpuno razumjevanje misaone i osjećajne osjetilnosti.

Tražim riječi zatomljene u sjećanju, polivalentne imenice koje se sa pridjevima fenomenološke percepcije zbilje sljubljuju u nove sintakse. Želim licu rečenice darovati naličje nove smislenosti. Iz vrtloga uspomena izvlačim misaone kovitlace i slijevam o čuvstvene piruete.

Igram se riječima kao djete staklenim perlama... a one... one živahne sugovornice moje snovitosti ponekad postaju ukrotiteljice moje neuračunljivosti. Otvaraju mi vrata novih smiraja u kojima pronalazim njihova nova značenja. Na balu jezika one zaplešu tango nutrine, na sceni trenutka postaju svjetlo i osvijetle ono umu nevidljivo, zaigraju se osjetilnom slikom i razotkriju njenu poliperspektivnost, njenu mnogodimenzionalnost...


Štivo je čitljivo... mislim... je li i razumljivo?... pitam se... i pitam vas dragi blogoprijetlji...






@Lastavica je danas postavila pitanje... Imate li još želja?... eto imam jednu još neostvarenu... pronaći izričaj razumljiv i meni i vama dragi blogoprijatelji... želim zagrljaj riječi i mene... i zagrljaj mene i čitaoca...
je li ostvariva moja želja...???

Dijana Jelčić


Oznake: neka moja razmišljanja, davna
- 19:59 - Komentari (22) - Isprintaj - #

Na trgu cvijeća...




Ne volim riječ obećanje. Ni ti je ne cjeniš. Obećanja sputavaju čežnje i narušavaju trenutke sreće. Praznina značenja te riječi se zrcali u mjesečevim mjenama. Prepuštam se plimi uspomena i herojskim zanosima. Hranili smo se stihom i snom Giordana Bruna, čovjeka koji je umro za ideale. Mi živimo ideale i znamo, zbog njih se izgara na tihim lomačama inkvizitora istina.





Stojimo kraj Fontane di Trevi. Bacamo kovanice. Djevičanski izvor, poezija kapi i romor porijekla vremena.





Na Campo dell Fiori slika smaknuća i miris goruće brezovine. Čujem njegove zadnje riječi, njegovo poslanje nama, rođenima četiristotine godina kasnije.

"Sinoć sam izvukao papire iz svih rupa u tamnici i pustio moje male sive prijatelje da samnom dočekaju zoru. Podjelo sam s njima moj zadnji obrok i pričao im šta vidim kroz mali prozor. Svitanje sam dočekao budan i gledajući oblake kako plove nebom. Noćas su sjale zvijezde i ja sam vidio svjetove u kojima će se ovoga jutra nastaviti moj život. Nema raja, ni pakla nema. Postoji samo život u različitim oblicima. A vi prisutni u zadnjim trenutcima ovoga oblika moga života nemojte me brzo zaboraviti. U meni nema strave, ne obuzima me bol nego je to osjećaj mirnog izgaranja i slatkog umiranja. Ja mislim i u meni umire čežnja, veliko svjetlo gasi vartu i moje srce postaje plam. Moj pepeo postaje sjena robovima zla. Moja ljubav kao i svaka ljubav teži božanskoj ljepoti."






U preponama trenutka ćutim u tebi lovca Acteona, mjenjam kraj legende i postajem plašljiva srna. Mamim te u čarobnu šumu božanskih pohota. U tvojim očima san. Pijemo rujno vino, isto ono kojim si opijao krčmarice u noćima prije mene. Slutim moć te opojnosti. Osjećam razlijevanje poriva ženke staničjem žudnje, čujem urlike probuđene zvjerke koju uspavah u noćima prije tebe i predajem se pohlepi tvojih dlanova.

Oćutih lažnost usiljene čednosti koju nosih kao krinku skrivajući lice tužne žene, šapnuh...

Zagrli me nježno i neka bude kao nekada, neka bude kao sada, neka bude kao vječnost,
neka bude svijetlost, neka bude trenutak, neka bude ljubav...

i bi ljubav.


Dijana Jelčić... djelić još neukoričene zbirke priča "Umijeće vremena" 1987- 2000.

slika... Diana i Acteon, Titian.1489- 1576

Oznake: Giordano Bruno, Diana i Acteon, umijeće vremena
- 07:47 - Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.07.2016.

Utisci iz kazališta...




Ali istinski uzvišeno jeste padanje zavjese i ono što se još vidi kroz nisku pukotinu: tu jedna ruka po cvijet seže, tamo druga hvata odbačeni mač. tek tada treća, nevidljiva, obavlja svoju dužnost steže me za grlo.

Wyslawa. Szymborska.






Odrasla sam iza svjetla pozornice. Još kao mala djevojčica sam često s druge strane kulisa doživljavala čarobni svijet pjeska i pjene, istinu kazališne svakodnevice. Danas znam, imala sam sreću odrasti, sazrijeti, naučiti voljeti i živjeti u svijetu iza zrcala stvarnosti, oćutiti snagu umijeća umjetnosti pretakanja čujnosti i čulnosti u izričaj.

Ostala sam samo promatrač onoga što se događa na daskama koje život znače, ali sam udisala i udišem još uvijek ljubav prema Taliji i osjećam da mogu pisati o ljubavi koju ta božica širi i ispred i iza svjetala pozornice. Naučila sam uranjati u dubinu oceana snova i rastapati djeliće sante leda u kojoj se kriju zatomljena osjećanja.

Ljubav je san i java, ljubav ta čudesna droga, čije je sjemenje pružajući ruku Bog onog davnoga dana prosuo na zemlju. Grijana suncem ljudskoga uma, zalijevana suzama tuge i sreće LJUBAV, niče svakoga svitanja novim cvjetovima. Njeni pupoljci ne poznaju godišnja doba, ne ubija ih hladni vjetar s planine, ni ledena ruke zime, nisu ljepši u proljeće, ne mjenjaju boju u jesenskim maglama, oni su znakovi vječnog ljeta u našim srcima i šarena kulisa velikog svjetskog teatra koji nazivamo život.

Ponekada nam se pričinja da nas je ljubav napustila, da se taj čudesni osjećaj rasplinuo u magli svakodnevice. Teatar djeluje terapeutski. Pobuđuje i oslobađa u nama emocije, pročišćava osjećaje, uvodi nas u svijet neiživljenog, svijet želja, tuge i srama, u svijet neizgovorenog, nedorečenog, skrivenih nesreća, svijet boli prouzrokovane nagomilanim i neobjašnjenim strahovima. Sjedeći u publici ponekad poželimo sudjelovati, podijeliti s glumcem odgovornost prikazivanja lika u kojem smo se prepoznali, izaći na scenu i biti dio igre te svojim riječima promjeniti sadržaj djela, usmjeriti radnju, osloboditi i usmjeriti svoju, u tom trenu, spoznatu negativnu energiju.

U teatru se šutnja čuje, vide strahovi, prepoznaju zle namjere, ljubav u teatru doista postaje živa, ona nas dodiruje svojim nježnim rukama i mi u tim trenucima doista osjećamo njen izvor u nama samima. Iako nam se čini da smo u teatru samo pasivni promatrači zbivanja na sceni, naši osjećaji, probuđeni likovima i radnjom, žive, vole, mrze, smiju se i plaču. Slušajući tišinu na sceni, čujemo i svoju unutarnju šutnju, postaje nam jasno da nam veliki dio života prolazi u podrazumjevanju, okretanju glave i šutnji.





Glumac može plakati, smijati se, može pasti u zanosu igre, a da pri tome ostane neozljeđen. Kada glumac umire na sceni to može biti, stvarno, proživljavanje jedne male prolazne smrt. Njegov emocionalni um postaje pri tome njegov anđeo čuvar. Čaroban svijet u kojem glumac, čovjek od krvi i mesa, postaje lutka od slame budi u gledaocu novu stvarnost, u kojoj on zaboravlja čovjeka u glumcu. Tek kada zavjesa padne i upale se svjetla, gledaoc zaboravlja lutku i aplaudira čovjeku. Energija glumčeve kreativnost, koja lebdi u zraku, premošćuje rampu i još nekoliko trenutaka djeluje na publiku. Glumac vlada trenutkom svijesti publike i taj trenutak bi trebalo znati zaustaviti i pamtiti.





Glumac na sceni postaje uljezom u našu samoosjećajnost. On kida lance našoj okovanoj svjesti. Strasti u tim trenucima nahrupe u naš život. Gledajući teatarske predstave naučila sam trajno spoznavati svoje osjećaje, biti popustljivija prema njima, ali sam usput naučila poštivati i osjećaje drugih. S godinama sazrijevanja sam počela uistinu razumjevati govor moga i tuđeg tijela.

Mi i glumci možemo zajedno, procesom osobne spoznaje, stvarati svijet pun ugoda. Glumac prodaje svoju dušu na "Kraljevu", sajmu naših želja. Sreće, zlatne srebrne, sreće...... i ringlšpil života se vrti. Kupujemo "sreće" i često ih zaboravljamo odlazeći svaki u svoj život. Sreća spava u nama, nekad u obliku, nekog sjećanja, a uvijek se budi ljepotom trenutka.

Danas osjećam i mogu usmjeravati procese samoosjetilnosti, samoosjećajnosti, samorazumjevanja i samoodgovornosti u cvjetanje cvjetova ljubavi.

Dijana Jelčić ... “Umijeće svakodnevnog pokreta” Kapitol, Zagreb, 2006.

pogli... Treba znati padati, str, 65.







fotografije... moja mama Vesna Starčević i Sven Lasta, Antigona, Zagrebačko dramsko kazalište Gavella, 1956 god.

Zdenko Jelčić, Veliki odlazak, u Zadru, fotkala Jasna Marcelić

Oznake: teatar kao terapija
- 07:37 - Komentari (28) - Isprintaj - #

subota, 16.07.2016.

Možda...






„Možda mi vjeruje, a možda ne. Možda se mogu udati za njega, a možda ne. Možda bi vjetar prerije, Možda bi morska bura, Možda bi neko negdje mogao znati. Prisloniću mu glavu na rame Pa kad me upita ja ću mu reći da, Možda."

Carl Sandberg







Bila sam skitnica, voljela sam plave daljine, purpurne sutone i ljubičasta svitanja, lutala sam nebeskim bespućem, plesala sa mjesecom, tajne djelila sa zvjezdama i čitala poeziju. Sandberg mi je poezijom odgovarao na mnoga pitanja. Možda postoji negdje daleko netko očiju boje sna.

Pitala sam sebe i njega čitajući pjesmu. Možda?

Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ona prestaje, šaputao mi je pjesnik. Nisam mu vjerovala, bojala sam se ljubavi, bojala sam se mjesta na kojem prestaje.

Možda će mi povjerovati, možda ću ja njemu povjerovati, možda to zna tek vjetar iz daleke prerije?

Mislila sam na povratak plemena ptica i ljubav koja je tamo sišla s neba. Možda se oči boje sna kriju u vjetru što se sa orkanskih visova spušta na pučinu oceana, pitala sam auroru bourelais sa sjevernih mora.

Polarna svjetlost mi je odgovarala, možda. Ljubovah sa tugom i igrah se sa kristalnim suzama neba.

A onda iznenada, u sunoćavanju sna susretoh oči boje meda i utopih se, kao noćna leptirica, u tom blještavom ćilibaru. Prislonila sam glavu na njegovo rame i kada me upitao hoću li poći s njim rekla sam da, bez Sandbergovog možda.

Znala sam da mi vjeruje jer sam i ja njemu vjerovala. Ničeg nema u ovoj pjesmi do tvojih očiju, šapnuo mi je dječak i ja sam mu vjerovala.

Vjerovao je i on meni kada mu šapnuh...

imam za tebe na tisuće šarenih velova u koje sam godinama umotavala srce.

Možda.

Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007,.
Zbirka prozno- poetskih tekstova satkanih iz stihova zbirke "Odakle dolazi ljepota" i proze "Umijeće vremena".


Oznake: odakle dolazi ljepota, umijeće vremena
- 07:57 - Komentari (36) - Isprintaj - #

petak, 15.07.2016.

Plava rapsodija...






Ogrnuta odorom uspomena moja svijest pluta pućinom vremena… oživljava zaveslaje djetinjstva, plovi uvalama sjećanja… s neba kaplje sreća, zrcali se ljepota u razbuktalom plavetnilu beskraja… iz bjeline dolutalih oblaka izranjaju mirisi mladosti… omamljuju osjetila, uzburkavaju čulnost…

Gledam cijeli život zgusnut u kaleidoskopu trenutka… svjetlost se prelama u valove pojavnosti… udisajima se smjenjuju boje… zaobljavaju zrcalo nutrine… osjećam nebitnost kozmologije, ne važnost misaonih dimenzija, besmislenost umovanja… prepuštam se stihiji osjećanja… nekontroliranom nadolaženju nekih zaboravljenih drhtaja…





Ti stojiš na obali oceana sna, prepuštaš se tišini… maestral mi mrsi kosu kao u dane prvih susreta… deja vu… događa se ono što se dogodilo… uspoređujem uzbuđenja… naslućujem pomak u sljedećem… ti pružaš ruku, isprepliću nam se prsti… nemir buja u neobuzdanost želja…





Vrijeme se kotrlja tračnicama vječnosti… oduvjek i zauvijek u nedohvatnu budućnost… u neostvarivo sutra… obuzdala sam misli… naslućujem mirnoću tvojih… iza spuštenih trepavica se krije tvoja kozmogonija u koju ne mogu ući… poštujem tvoju privatnost… i moja je tebi nedohvatljiva… volim iznenađenja koja me oplemenjuju… volim dodir naših dlanova koji pitaju i odgovaraju zamamnom tišinom… volim tu neispisanu odu ljubavi koja izrasta… u ples oblaka i valova nutarnjeg svemira… u rapsodiju razbuktalog plavetnila sanjanih daljina.

Dijana Jelčić







Oznake: vrijeme
- 07:37 - Komentari (28) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.07.2016.

Zornica...






I cvrči cvrči cvrčak u krošnji velikog bora... titraju meka krila jutrenja... more leluja zornicu, dobrodošlicu, odu povratka u ljepotu... vjetar se skrio u dubinu školjke... noćašnja kiša je ostavila trag poetike na cvjetovima... širi se miris lavande...





U daljini, na drugoj obali se nazire grad mojih pradjedova... Zadar se budi... sretna sam... volim ove pomake u snu... i tvoj osmijeh... isčitavam tvoje misli, tvoje osjećaje... neizgovorljivost ove miline titra na tvojim usnama... pretače se u zlaćanu spiralu i sjedinjuje naše sudbine u prisnost trenutka... u paletu nepostojećih boja... u nemoguću mogućnost slijevanja modrih nijansi u poeziju oslikanog jutrenja ...





Slijedim tragove kojima smo dospjeli u svitanje mladog dana... na obzoru, u iskri budnosti se prelama povijest svih naših zora... osluškujem rapsodiju odživljenog kolorita... more guta naše tajne... slijeva ih u pjesak i pjenu... skriva u bisernice iz kojih će jednoga dana na žalu nekog nepoznatog oceana izroniti i pričati priču o nama, sanjarima života...

Dijana Jelčić



Oznake: more, svitanje poslije oluje...
- 08:28 - Komentari (16) - Isprintaj - #

srijeda, 13.07.2016.

Dosanjana čarolija...



Stajali smo na šljunčanoj obali okupani zlaćanim sjajem zvjezde mora. Praiskonska venera se ogledala na pučni privida. Njenom svjetlošću dotaknuh sjećanja.
Tražila sam te u snovima, u oblacima, u nenapisanim pjesmama koje se rađaše kao đerdani omotani oko vrata vremena. Tražila sam te u srcozorjima ljubičastih ruža koje posadih u perivoju čežnji.
Tražila sam te u kapljicama rose na baršunu travnjaka prostrtog u arboretumu žudnji.
Tražila sam te u spiralnom plesu kristalnog vretena vječnosti koje nosih u duši.
Sanjala sam te u besanim noćima koje dijelih sa čarobnicom zamka čulnosti i opsjenarom odaja budnosti u kojima se gubio trag darovane mi čarolije.
Sretala sam te u začaranosti svjesti koja je odisala nepoznatim mirisom i omamljivala me čujnošću melodije tvoga glasa. Voljela sam te podatnošću tihovanja žene u meni, jecajem tišine uzavrele u torzu želja.
Govorila sam ti jezikom pupoljaka koje sam skrivala u osrčju i njegovala za dan susreta. Osjećala sam da ćeš ih zalijevati poezijom suza i da će one procvijetati u ljubičaste ruže objavljujući svetozorje ljubavi.
Lebdjela sam nevinošću djeteta iznad koridora vremena i čekala da tvoj lik izroni iz magličastih snoviđenja.





Došao si iznjedren iz aquarela koji oslikah žudnjama, oživio si imresionizmom čežnji, zarobio si me dlanovima nježne vječnosti i zatvorio u kristalni krug ljubavi.
Sinoć nas je Luna promatrala osmjehom mladenke odjevene u odoru nevinosti. Nebo se usedmostručilo i otvorilo kapije sreće. Neizgovorene riječi kaplju kao suho zlato i pretaču se u antologiju ljubavi.

Sa tornja katedrale odzvanja svitanje. Uranjamo u mladi dan okupani kapima svete krvi. Alba novokrštenja se ovija oko nas.
Čuvaj ovaj san, šapućeš mi bezglasjem sreće.
Čuvajmo ga zajedno!

Dijana Jelčić



Oznake: svitanje, more, Sunce
- 08:08 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 12.07.2016.

Svitanje na otoku...




Dogodilo se da bi se dogodilo vrijeme razlistavanja ljepote… dogodila se još ne razotkrivena kozmička tajna… dogodilo se zakon zlatnog reza da bi se dogodila prostornost zagrljaja mene I mene u meni… I tebe I tebe u tebi… dogodila se ljubav na postelji prepunoj latica zaostalih iz oluje ruža… rodio se prvi biser u niski koja nas je usidrila u zavjetrini zbilje… iz drevne vizije su izranjale konture sanjane zemlje… zemlje smješka… zemlje sretnih ljudi… iz dodira pjeske I pjene je izranjala prvotnost bdijenja u snu … u krstionici vječnosti je zablještala Fontana svjetlosti… slovkala tvoje ime imenom zdenca života… rodio si se pitom u panorami kršne čvrstine… rodio si se da bi titraji zlaćane spirale dotknuli vretenicu moje nutrine… došao si tišinom sunoćja i tihovanjem jutrenja… zaoblio krug života u kuglu snovitosti…





I lebdi naš biverzum Svemirskim bespućem… plovi rijekom bez povratka ta galija prepuna začudnih vrijednosti… krstari razcvjetana svijest morem osjećanja… osjećam uzbibani život i smirujući san među laticama… nezaustavljivost prvih titraja, njihovo širenje, njihov zamamni ritam… vrtloženje duplog helixa u kovitlacu sretne budnosti… susreli smo se da bi osmislili tajanstvenu šifru božjega genoma… da bi iz geometrije božanske iskre, iz stvaralačke misli zasjalo ognjilo ljubavi…

I blješti suncem obasjana istina bez početka i bez kraja… gori vječna vatra, šire se plameni jezici… umijeće utjelovljenog uma… njegova geometrija… jedina postojeća apsolutnost u promjenjivoj prostornosti naše vremenitosti… događa se život tako jednostavan i lijep…

Svitanje na otoku... galeb slijeće na hrid, cvrčci se bude... rađa se mladi dan...


Dijana Jelčić



Oznake: zadarski kanal, ošljak, kali
- 07:47 - Komentari (21) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.07.2016.

Uspjeli smo...






Putovali smo, plovili smo, ispisivali smo putopise u sjećanjima, bezbrojne stranice u brevijaru osjećanja. Razgovarali smo sa visinama… ronili… tražili dno… šaputali sa zvjezdama… smijali se školjkama. Darivale su nam svoju nutrinu u zamjenu za oblake koje smo napuštali u svitanjima.

Pokušavali smo Svemir pretočiti u izričaj, zarobiti ga riječima. Zbog njegovih neotkrivenih tajni kažnjavati rečenicama, umrežiti u pjesme, u priče, u izmišljaj stvarnost. Doticali smo iluzije, uranjali u njih, postajali vidljivi u prividima maštarija, koračali uvijek prema Suncu. Ne okrećući se, negledajući sjenke prošlost. Pripitomljavali smo Bukefala u nama, ubijali strah od nečeg licemjernog, bezličnog i bezimenog u kovitlanju vremena. Još uvijek volim tvoju blizinu i uspomene.

Na baldahinu našeg biverzuma sjećanja lepršaju kao bijele ptice, kao Jonathani, kao znakovlje slobode. Ponekad se družimo s njima. Govore jezikom nerazumljivim za ostale zemljane. To je zov praiskona, pjev Svemira koji zatomismo u našim nježnim nemoćima ljubavi.

U poeziji oceana nas ima, u poeziji suza titraju sjene onih nas koji smo bili prije smrti legendarnog Bukefala. On se bojao svoje sjene, bojao se vještičjeg poslanja u kovitlanju vječnosti. A mi, mi još uvijek koračamo spramčiok Suncu. Ne okrećemo se, ne tragamo za prohujalim vremenom, mijenjamo se.

Ponekad pomislim ostala sam ista… jesam li?
Je li to moguće u vrtlogu ljubavi?... reci mi… kakva se u ovom trenu zrcalim u tvojim očima?

Promjenjivost je uvjetovana protokom vremena.
Gledaš li prolaznost na mojem licu ili vječnost u mojoj nutrini?

U prizmi tvog pogleda vidim istinu, prelamanje bijele svjetlosti u rapsodiju boja. U tvom osmijehu čujem zov prauzora ljubavi, titraj bisernce tvoga uma, sliku svetosti koja me uvijek vraća na izvorište ljepote, u kolijevku njena rađanja.

Izašli smo iz svijeta sjena pod koplja Sunca, oslobodili se zlih slutnji, nevjerovanja u obećanja. Sva su se ostvarila, svi imperativi izgovoreni u vremenu tihog umiranja se zrcale u bitku zlatne hostije kojom svetkujemo život.

Da, drugačija sam, oplemenjena sjajem tvog jantarnog pogleda i vjerovanjem u ljubav.

Dijana Jelčić ... “Mostovi pod kojima se budim”, zborka prozno- poetskih tekstova 1987- 2007.

Oznake: Mostovi pod kojima se budim
- 08:18 - Komentari (31) - Isprintaj - #

petak, 08.07.2016.

U dvopletu...






Dijelim život sa umjetnikom. Uz njega naučih koračati na tananoj niti između mahnitosti i ozbiljnosti, balansirati na sponi između sanjarija i epistemoloških istina. U pojavnostima percepcije naučih gledati događanja drugačije, promatrati ih kroz prizmu osjećaja u prostornosti osobne slobode, one tajanstvene Kafkijanske slobodnosti koju otkrivamo tek u sebi. U bravurama njegova izričaja susretoh snovitost na obroncima zbilje, djeliće života iz kojih se naučih uspinjati do vrhunca emocionalnih doživljaja.

Naučih da cilj nije dosegnuće 15 minuta vorholovske slave, nego pronalaženje puta ka dostizanju sklada između sebe i svojih žudnji, uravnoteženost između sebe samoga i svijeta u kojem živimo, između pozitiva i negativa fotografskog pamćenja, između slike i preslike stvarnosti u našim maštanjima.

Postadoh suigrač u njegovoj poetskoj uzbibanosti. Upleli smo misli i osjećanja do nerazmrsivosti naših raznolikosti, do tkanice išarane bojama nutrina, koloritom suprotnosti.

I kada šutimo razgovaramo.

Motrim ga da bih bila motrena. On me gleda žudeći za pogledom. Ispisujemo se jezikom misli da bi bili ispisani znakovljem čulne čujnosti. Hotimice se prepuštamo preoblikama misaonosti, uprisutnjujemo nemoguće da bi zbiljnost dobila odoru snovitosti.

U tome dvopletu, u punini zajedničkih čvorova, u balansiranju kontrastima mi trajemo ushiterni u mirnoći uzavrelih nemira.

Dijana Jelčić... "Mostovi pod kojima se budim" zbirka prozno- poetskih tekstova 1987- 2007.


Oznake: Mostovi pod kojima se budim
- 18:00 - Komentari (26) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.07.2016.

Anatomija jedne nesreće...




@Teuta je svojim povratkom u blogoverzum uzburkala uspomene, vratila me na početke našeg blogoprijateljstva. Njen članak o intuiciji me prisjetio na ovu moju davnu objavu... prolutah arhivom bloga... mnogi bivši blogoprijatelji komentiraše objavu... među njima i @ Teuta i zeleni... da bilo je to divno vrijeme...






Život je moguće razumjeti sjećajući se prošlih trenutaka, ali da bi uistinu živjeli moramo hrliti prema sljedećima. Tu misao sam pročitala u dnevniku oca egzistencijalizma i vjerujući toj misli pokušavam prisjećajući se prošlih trenutaka pronaći uzroke stanja u kojima se nalazim.
U mojoj svijesti se ponekad događalo nešto slično ratu svi protiv svih. Tada sam se osjećala kao slabašni šerif u westernima Sergia Leone-a, šerif koji nije u stanju zakone provesti u djela. U tim trentcima mi se pričinjalo da je moj život bio jadan, osamljen i satkan od neprerađenih elemenata zbilje koji su se gubili u snovima kojima isto tako nisam znala razlog. Činilo mi se da za šaku dolara prodajem te neodsanjane snove i u svakom trenutku sve više umirem, a onda sam se slušajući pjesmu o smrti osvećivala nekom imaginarnom ubici nečeg nedorečenog u meni.





Sjećam se kako sam s čežnjom promatrala jednu staru fotografiju u obiteljskom albumu.
Na ulazu u veliki park stoje djevojčica i čovjek, ja i djed, držeći se za ruke kao što smo to uvijek činili na dugim šetnjama gradom. Sjećanjem na to prekrasno razdoblje života u mojim su se mislima vrtili filmovi u bojama, puni dimenzija koje bih danas nazvala stvarni doživljaj, učenje i svjesna spoznaja života, ljubav.

Svemir je živuća materija koja samu sebe stvara i održava, sam liječi svoje bolesti, zalječuje rane, odupire se već milijardama godina ljudskim pokušajima da prodru u tajnu njegovog početka. Ljubav je energija koja se razvila iz plamenih jezika njegova početka i spustila se na našu planetu kao dobra vila koja bdije nad našim životima. Taj treperavi ostatak velike vatre se uvlači u naša tijela, spaja nas sa početkom svijeta i brani naše beskrajno carstvo, univerzum misaono-osjetilno- osjećajnog u nama.
"Univerzum osjetilno-osjećajnog, to je ono Nitzscheovo jastvo koje počiva iza mojih misli, to je Campanellina država sunca u mojoj svijesti, država kojoj je jedina vladarica, njena vrhovna svećenica, Ljubav." pomislih prisjećajući se ponovo onog ljetnog podneva i nesreće. Zatvorih oči da bi misaone slike uistinu dobile pravi slijed u mojoj svijesti.

Vidim mali bijeli automobil i sebe u njemu, čujem muziku iz radija "Ruže su crvene, tajne su skrivene.........". Sanjam život čija su vrata predamnom stajala široko otvorena. Ljeto, tek načeto sunčanim sjajem najavljuje podne. Sretna mladost i vesela znanost spojene u trenutak me u uvode u carstvo spoznaje.

Ljubav pruža svoje plamene jezike i uvodi me u istinu njenog porijekla. Da, mi smo tek na početku vremena, ovo svijetlo koje mi dodiruje oči je prije milijardu godina krenulo prema nama. Ljubav me grli svojim plamenim rukama i ja osjećam da sudjelujem u njenom nastajanju i cijeli svemir se skupio u ovaj trenutak u kojem se toplina nastajanja Ljubavi širi cijelim tijelom. Ja, Ljubav i svemir smo jedno.

Odjednom se nađoh u tami, a muzika koju sam do tog trena slušala je postala drugačija, meni strana i nepoznata. Osjećam čudan mir u sebi iako danas više neznam koliko je to stanje onda trajalo. Polagani iz daljine se zvukovi života ponovo vraćaju u moju svijest. Ležim u bolničkom krevetu.

"Imala si saobračajnu nesreću." začuh djedov glas i ugledah dobro poznati osmjeh.

"Činilo mi se da sanjam" rekoh mu neshvaćajući još uvijek što se uistinu dogodilo.

"Prilično dugo si sanjala." smješeći se odgovori starac gladeći me po licu.

Osjetih kako ponovo tonem u san.Tek kasnije, kada sam se oporavila, sam s djedom ponovo razgovarala o tom snu. Pričala sam mu o putovanju beskrajem, o nekom čudesnom svijetlu koje me je nosilo u daljine, o tonovima koje sam čula i sama stvarala u isto vrijeme.

Dijana Jelčić...

Anatomija jedne nesreće





Zvjezdano tijelo

Oznake: anatomija jedne nesreće
- 19:29 - Komentari (18) - Isprintaj - #

Krstionica vremena...




Često hodim opasnim nietzschheanskim putevima rađanja umjetnosti iz duha muzike, slijedim onu paučinastu nit razapetu između mahnitanja i svrsishodnosti, uranjam u fenomenologiju percepcije osjećanja i uma i pronalazim neuzaludnost pokušaja mjenjanja paradigme svijesti.

Zastajem pred vratima iza kojih se šire prostranstva slobode izričaja.
Iza njih mi se osmijehuju Platon, Campanella... Dante, Petrarca, Lorca, Proust, Kafka, Musil... Ujević, Parun... uče me da se propusnica ka svijetu umijeća krije u nama samima.

Već dugo stojim uokvirena ramom nesigurnosti. Čitam remekdjela svjetskog umijeća pisanja.
Pišem, korigiram, uspoređujem.
Mom štivu nedostaje snaga istinskog pretakanja transcendentnog u iskustveno. Mudrujem nad ispisanim, pronalazim nedostatke, nesavršenstvo izričaja, ukotvljenje u lutanjima sferama nedohvatnim i meni samoj, a kamoli čitaocu.

Pitam se kako pronaći ključ kojim se otvaraju vrata iza kojih se širi mogućnost istinske poetske tvorbe.

Prostornost uma u kojem ću pisanje osmišljavati razumljvim sintagmama, oslikavati osjećanja i djelovanja nutrine riječima koje neće oblikovati samo suhoparno izviješće neurofizioloških procesa.

Pitam se kako kozmopolitsku svijest pretočiti u nekonvencionalnu i lucidnu komunikaciju sa naučenim i pročitanim, sa opservacijama i iluzijama vječnih sanjara, sa ishodištem nadahnuća za poetiku nadolezećeg vremena?

Možda ću jednoga dana u sebi pronaći ključ za dveri iza kojih se krije carstvo muza.

Možda?... za sada osluškujem zvuke istinske poetske tvorbe... lutam poetikonom vječnosti... igram se vjetrom dolutalim sa Parnasa... i slijedim svoje nadahnuće...

Krstionica vremena…

Uspomene na
vagi osjećanja,
ravnoteža između
lijepih i ružnih.

Premladi smo za životne odluke,
šapnuh…
daruj mi vrijeme, želim osjećaj
krstiti imenom ljubav.

Poklonio mi je
osamnaest crvenih ruža
i budućnost u celofanu.

Ruže su venule, isušeni buket,
svjedočanstvo prohujale ljepote
i put ka plavim daljinama.

Kišilo je,
suze neba ispirahu
tragove naših koraka,
gorčinu rastanaka
i pelin naslućujuće
samotnosti.


Samotnost ima cijenu, traganje za izvorištem nečeg bezimenog, nestvarnog,
nečeg tek iščekivanog.

Čekala sam, bila Vladimir, bila Estragon, bila Poco. Godot nije dolazio.

Stihovima hranih samoću.

…ti ne znaš kako izgleda
soba u kojoj te volim,
ne znaš s kojeg prozora
pozdravljam
zvjezdano nebo,
moj put k tebi…


Diana je bdjela nad mojim vremenom.

a Mjesec?

Smijuljio se licem izdajnika, mislila sam… bio je kradljivac snova... pričinjalo mi se...

U bdijenju oćutih uzbuđenja prvih zagrljaja, tihu vatru skrivenu u kutovima sjećanja.

Pozdravimo sunce,
neka bude vjenčanje
bez svjedoka,
bez potpisa.

Ne boj se,
zagrli me,
neće biti kao nekada,
mora biti kao sada.
Odrasli smo,
u ljubavi je snaga.


U krstionici vremena začuh tvoje ime, oćutih titraje žudnje, uskrsnuće strasti,
rađanje djeteta u tijelu žene.

Ljubav je krštena poezijom vode, bljeskom vatre, plesom svjetla i tmine, svjedočanstvom početka prije početka i sjajem mjesečine u tvojim očima.

Dijana Jelčić



Oznake: zbirka pjesma "odakle dolazi ljepota", dozrijevanje u snu, ljubav
- 07:17 - Komentari (22) - Isprintaj - #

srijeda, 06.07.2016.

Misao, utjelovljeni osjećaj...





Na obrubu jutra, riječi usnama razbuđene osvješćuju praslike nesvjesnog, raskrinkavaju pratipove zatomljene u podsvjesti, razularene suprotnosti, negdje u dubinama skriven izmišljaj uzajamne ovisnosti. Na izvoru dana, osjetih blijesak pripadanja ubrizganog u genetiku bliskosti, u tragove božanskog nasljedstva, u oglede Erosa i Afrodite, negdje duboko u nama.




Između nekad i sad
vrijeme rasta,
izrastanja,
stasanja,
aquarel trajanja,
uzavrelost neba,
utiha oceana,
život.

Mislim,
misao kovitla
viziju tvojih obrisa,
kip mudrosti,
tu si,
osjećam te mislima.

U održivosti umnih zbivanja,
rješavanju životnih enigmi,
ognjilu maštanja,
nanometrima mislenosti
nemjerljiva razdaljina.

Čuvar na
vratima svijesti,
sanjivost budnosti,
rapsod na trgu
svrsishodnosti,
razbijač klišea uvjetnosti,
vodič stazama
bezuvjetne zbilje.


Običnost zbilje pretačeš u
vanzemaljsku istovremenost
i ovozemaljsku istomislenost.

Razumijem govor munja,
u gromoglasju vidim
koridore stvarnosti,
sinesteziju osjetila,
mjeru kreativnosti,
raspuknuće žege
u obećane promjene.

Vjetar donosi miris ljeta
i gugut grlice,
donosi titraje
riječi napisanih
u carstvu
prohujalog vremena...


Redaju se slike sjećanja, vidim ih... osjećam ih, usrećuju... @More ljubavi, @Teuta, @Misko, @rU... i mnogo drugih koji više nisu tu, nažalost...ali zrcaljenja svitanja i sutona našeg prohujaog vremena su još uvijek tu... vidim ih... osjećam ih... usrećuju...


U tvom portretu
iznad radnog stola
se ogleda suton.

Osjećam te mišlju o tebi.


Dijana Jelčić





Oznake: misao, osjećaj, ljubav, poezija sjećanja
- 07:47 - Komentari (24) - Isprintaj - #

utorak, 05.07.2016.

Vječni Tin...



In Memoriam... Tin Ujević...
5. srpnja 1891., Vrgorac... 12. studenoga 1955., Zagreb

Igračka vjetrova...

Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Taste su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.

Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije
za let si, dušo, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.




Kao igračke vjetra...

U vjetru pjanom osjetih bolni krik života
tvoj život kao list u jeseni jednoj
zadrhato je elegijom sna

Bili smo u tmini
u oblaku straha
ti i ja jedini,
ljubljeni,
ti istino sna,
snu mojega života.

Sjedinjeni nekim dalekim
samo nama vidljivim svijetlom
ostadosmo jaki u
vrtlogu strahote.

Vjetar je pjevao o ljudskim čežnjama
zvijezde šutile o snovima,
kišile su neisplakane suze.

Ti i ja jedini sjedinjeni
u tužnoj istini
zastadosmo
u univerzumu ljepote,
u svemiru dobrote
u kozmosu toplote.

Vjetar je donio miris proljeća
na horizontu podignu zavjesu umiranja
u srcima zasja
čudesno svijetlo istine,
nježni zagrljaj maestrala, pjeska i pjene
rodi biser spasenja.

Ti i ja jedini
pred Tinovom kulom,
u snazi poezije vremena
postadosmo sretna igračka vjetra.

Dijana Jelčić ...



i dva nezaboravna velikana...



Kao igračke vjetra

Oznake: Tin Ujević, igračka vjetra
- 07:27 - Komentari (30) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.07.2016.

Misaoni dijalog...





Struktura misaono- osjećajnog dijaloga...

Buditi čuđenje u sebi, pronaći ga u čuđenju drugih, zaboravljati i ponovo se sjećati, su misaoni procesi, osnovna obilježja našega života u kojima su skriveni korijeni našeg stvaralaštva.
Samopoimanje je prije svega misao, trenutak cjelokupnog tjelesnog doživljaja, spoznaja svojih vrijednosti i mogućnosti, mudro čuđenje i osjetilno spoznavanje uzroka i razloga našeg postojanja u univerzumu. Misaono uranjanje u sebe sama je osobni doživljaj svijesti, korijen na kojem izrasta misaoni dijalog. 4- D samopoimanje je put ka univerzumu umnoga u nama, ulazak u četverodimenzionalnost stvarnog postojanja.





Šahovnica dijaloga…

Postoji li bespuće sna?
Od kojeg tkiva je satkano?
Postoji li vrijeme u njemu?
Sanja li Bog našu zbilju?
Jesmo li mi tek putnici namjernici, pustolovi, tragači za istinom?
Što će se dogoditi s nama ako se Bog probudi?

Teško pitanje!
Postoje li teška pitanja?
Postoji li mjera za težinu misli?

Clausula rebus sic stantibus... vjerodostojnost do promjene okolnosti.

Apsolutnost ne postoji,
mijenjamo se.

Na dlanu svemira
titraju strune,
zavijutci otrgnuti
iz klupka svjetlosti,
mi utkani u vječnost.

Postoji li mač
za gordijski čvor misterije?

Nepotrebno pitanje.

Nad bezdanom neznanja
svijest traga za istinom,
naizgled slobodna,
ipak omeđena obrascima
drhturi na vjetru otkrića.

Na šahovnici dijaloga
riječi kraljevi,
riječi lovci,
riječi pijuni,
igramo se njima,
premećemo ih,
darujemo im
imperativnost,
nesigurnost,
čuđenje,
znatiželju.

Slažemo sintakse,
stihove,
pjesme
i muk.

Ne boj se,
nijemost svemira
krije u sebi tajnu.

Uzdižemo se
iznad razumljivosti,
osluškujemo
tihovanje srca,
i volimo osjećanje
u kojem se budimo.

Misaono- osjetilno- osjećajni dijalog koji vodimo s tijelom trebao bi se temeljiti na samospoznaji i motivaciji, te postajati misaono- osjetilno- osjećajna podloga na kojoj će se rađati vaše ideje i misaone slike koje ćete pohranjivati u pamćenju. U univerzumu umno- osjećanog u nama se krije izvor naše pokretačke energije, izvor našeg unutarnjeg svjetla. Spoznajmo taj vječni svjetlosni ogrtač u kojem živimo, spoznajmo svoje zatomljene kreativne mogućnosti, spoznajmo tu čudesnu dimenziju postojanja jer ona spoznata i svjesno doživljena postaje energijom samoizlječenja.



Dijana Jelčić... "Umijeće svakodnevnog pokreta" Kapitol, Zagreb, 2006.
pogl...Misaoni dijalog, str, 175.

Salutogeneza i

Uvod prije uvoda u knjigu Umijeće svakodnevnog pokreta




slike... William Blake, ples Plejada i Salim Ljuma, šahovnica dijaloga...

Oznake: misao, osjećaj, pokret
- 07:07 - Komentari (24) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.07.2016.

Osjećam, dakle postojim...



Američki neurofiziolog Antonio Damasio je svojom prvom knjigom "Descartesova zabluda" pokušao povezati stoljetnu odvojenost osjećaja od razuma i na osnovu svog dugogodišnjeg znanstvenog ispitivanja dokazati da bez osjećaja nijedan razumski čin nije moguć.

U svojoj drugoj knjizi "Osjećam, dakle postojim" proučava tijelo, emocije i postanak svijesti. Ta knjiga je nastala na temelju istraživanja svijesti i znanja o njezinim temeljima, s psihofiziološkog odnosno neurološkog gledišta.
Dok sam pisala knjigu umijeće svakodnevnog pokreta čitala sam i dočitavala njegove knjige. Njegovo ime stoji u bibliografiji moje knjige.





Fenomenologija introspekcije nas poziva da umjesto mikroskopa koristimo mikrozor i njime uronimo u dubinu sebe… tako ćemo otkriti i upoznati sva naša „JA“…

misaono,
emotivno i
egoistično "Ja",

To nutarnje trojstvo je vrulja iz koje izrasta svijest i samosvijest… samospoznaja kojom osjećamo sve ostale procese u našem tijelu.
Svo znanje svijeta, osim znanja o sebi samom, možemo naučiti posrednim putem. Sebe samoga, svoj utjelovljeni um, dimenziju prostor- vrijeme, dušu moramo svjesno spoznati i pretvoriti u metafore koje ćemo pamtiti.
Uspijemo li sjediniti razumsko - emocionalne mogućnosti, sami sebi protumačiti pojam utjelovljeni um, uspjeli smo ga usvojiti... osjetiti, oćutiti, kao ruke, noge, srce ili mozak... dragulj koji ćemo mislima brusiti…






Plovili smo morima,
pristajali na dokovima,
koračali putevima,
zastajali na trgovima,
uspomene nosimo u sebi.

Prodirali smo u noć
skrivenu između
sutona i zore,
gradu narušavali san,
željeli dohvatiti mjesec,
plivati njegovom rijekom,
nestati u drugim svjetovima,
u tišini iza obzora zbilje.

Bježali smo od velikih riječi
rastuživale su nas,
griješili smo,
razotkrivajući se sebi
dosezali pomilovanje,
hostiju oprosta
na dnu kaleža svijesti.

Na raspelu vječnosti
jecaj umiruće svetosti,
dašak istine
i pregršt
tajanstvene tišine.

Joyceovo bogojavljanje,
oslobađanje od utega
prošlosti.

“Povijest,
rekao je Stephen Dedalus,
je mora iz koje se
pokušavam probuditi.”

Odbacujemo potrošeno vrijeme,
vraćamo se u sada,
osjećamo ga,
postojimo.

Spoznavajući trojstvo, taj dragulj u sebi, širimo granice uma… kao što se širi i univerzum… u beskraju nutarnjeg univerzuma prepoznajmo sva svoja lica,

• ozbiljno misaono "Ja",
• često zabrinuto emocionalno "Ja",
• pravilima odgoja zaboravljeno egoistično "Ja" to, često zrelošću, potisnuto nasmješeno lice djeteta u nama.

Je li to duša?… Kada su neurofiziologa Volfa Singera pitali... da li je na svom putu istraživanja djelovanja mozga naišao na sjedište duše... odgovorio je... istraživanje njenog postojanja ne spada u područje neurofiziologije… proučavanje njenog djelovanja još uvijek spada u metafiziku... u nju i njeno djelovanje možemo samo vjerovati…


Dijana Jelčić "Umijeće svakodnevnog pokreta" Kapitol, Zagreb, 2006.





slike... David Hamilton, alisa u zemlji ćudesa i fotografija Maske comedia dell arte

Oznake: neurofiziologija, Antonio DamasioVolf Singer
- 07:47 - Komentari (32) - Isprintaj - #

subota, 02.07.2016.

Moćnik...




Što je materija? Kakav je odnos između materije i svijesti? Kako nastaje osjetilna materija? Je li osjetilna materija ovisna o našoj svjesti o njoj? tko je moćnik, što je naš utjelovljeni um? Što je materija od koje su satkane naše misli?
Gdje se nalazi prostor našeg utjelovljenog uma, kakva je naša predstava o njemu u odnosu na našu predstavu fizičkog prostora i vremena?
Shvaćanje i definiranje materije i prostora, kao pojmova, se stoljećima mjenjao, kao što su se mjenjale ideje u prirodnim znanostima. Prostor i vrijeme su, kao apsolutne veličine klasične fizike, ostajale izvan čovjekove biti i tako bivale uvjet, a ne razlog njegovog postojanja. Činjenica da čvrste, osjetilne materije nema je uvjetovala i promjenu definicija pojmova prostor i vrijeme. Novonastale zakonitosti u fizici su materiju, prostor i vrijeme ujedinile u jedinstven proces održanja energije.






U misaonom režnju
se uskovitlao svemir,
utjelovilo se vrijeme,
osmislio prostor.

Na vratima svijesti
moćnik uma,
nasmiješena luda,
simbol ushita,
ničim povezan,
povezuje sve.

Grč rađanja,
plač,
suze,
osmjeh.

Izronih iz kaosa,
iz utrobe kozmosa.

U zrcalnim neuronima
prepoznah sebe.

Osjetih tjelesnost,
sebe samu
u sebi.

Odgonetnuh tajnu
genoma,
proputovah kroz
rodoslovlje,
vidjeh neviđeno,
vidjeh moje oči,
u njima lik
mudraca,
mislioca,
pustolova,
pjesnika.

Iza misli
okno beskraja,
sjaj sunca,
na vratima
vremena,
metafora susreta.

Tražili smo se
u tajnama,
čekali u pitanjima.

Odgovori nisu bili važni
Osjećali smo ih.

Bili su ljubav.

Dijana Jelčić „Umijeće svakodnevnog pokreta“ Kapitol, Zagreb, 2006.
Pogl. „Utjelovljeni um“ str. 55.






slike... Lovro Artuković, umno i Freydoon Rasouli, univerzum svjetla

Oznake: utjelovljeni um, univerzum svjetla, osjećaj
- 08:18 - Komentari (30) - Isprintaj - #

petak, 01.07.2016.

Okna u svijet...




"Oni koji proučavaju neurofiziologiju čovjekovog mozga nalik su ljudima koji stoje na podnožju planine i pokušavaju dokučiti kako izgleda njen vrh skriven u maglovitim oblacima."
Wilder Penfield






Spoznaja da ljudski mozak nije jednosmjerno računalo, da je njegovo djelovanje umreženo i izloženo neprestanim podražajima koji u njega stižu iz tijela i svijeta oko njega, te činjenica da je istinitost slike tog svijeta proizvod djelovanja svakog pojedinog mozga, revolucioniraju iz dana u dan naša neurološka saznanja. U spiralnoj dinamici svijesti, u beskraju mogućnosti koje nam mozak svojim neprekidnim radom nudi, leži i tajna onoga što nazivamo ljudskom naravi, karakterom, duhovnošću. Iz njegovog djelovanja izrastaju naše osobnosti, naše želje, naša stvaralačka snaga, naši osjećaji i naša misao o svemu tome. U glavi nastaje ljubav, mržnja, sjećanje, tu nastaju tuge i strahovi, pamćenje, spoznaja i doživljaj, događa se rat suprotstavljenih svjetova.

Budim Hermeneuta, kormilara nutrine, tumača nerazumljivosti. Postavljam mu pitanja.
Gdje je vjetar što mi mrsi kosu, vani ili u mojoj glavi?
Šta osjećamo kada milujemo dragu nam osobu, svoje dlanove ili je to pak njena koža?
Šta osjećamo kada nam se usne spoje?

Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu
Tvoje usne dio mene,
ruke spletene u grču neznanja
namotaše stvarnost u
klupko snova.
Kao ljetna kiša
kapala su milovanja
tvoje usne
ozon sreće,
a nebom je klizila ponoć
šireći miris
navlaženih končića svile.


Poezija izrasta iz nečeg bezimenog što u nama buja, iz vrtloga osjećaja koje često neznamo i nemožemo opisati. Zatitraju neuroni, lepršaju kao leptiri i stvaraju nove sveze u sivoj tvari, ispisuju nove senzoričke karte. Krv zapjenuša, mjenja se ritam otkucaja srca, iris u našim očima procvjeta novim bojama, koža se orosi kristalima ljepote. Svjesna tih promjena još uvijek ne znam osjećam li ja moje ili njegove usne, moju kožu ili njegove dlanove?

Noćas je vjetar
odsvirao rekvijem
ugasio zadnji lumin
na oltaru želja
i odnjeo pepeo strahova.
Noćas sahranih boli
na groblju bezimenih
na horizintu kliknu zora
slaveći Feniksov let.


Što se u njoj događa kada sam tužna?
Što je to što moje misli pretvara u poeziju suza?
Zašto prestajem plakati kada mi njegov osmijeh dotakne obraz?

On osmjehom,
s moga obraza,
obrisa suze
i reče mi
ja sam tu, ali
ja sam umoran
budi kraj mene,
budi tu,
dozvoli mi
da budem kraj tebe
da ne budem sam.


Poezija je hermeneutika, doktrina, vještina svijesti.
Čitajući i pišući pronalazim tumačenja i odgovore.

Zatvorih njegov šapat
među dlanove,
podignuh ruke
ka izlazećem suncu
i vidjeh dva srca zagrljena,
na strništu sudbine
privid sjedinjenja,
pobjedu ljubavi
u umiranju svjetova.


Sve je to u našim glavama, na vrhu svijeta, u maglovitom oblaku u kom se odvija cijeli naš život.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Revolucija u glavi" str.29.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.




ipak, u zadnjim desetljećima se događaju pomaci u osvješčivanju djelovanja mozga... brain trening osvješćuje sve uklesano u mramoru vječnosti...






Dogodi se kovitlac neurona u misaonom režnju, u osjećajnom utjelovljenje privida, oživi vizija davno viđenog stećka... zagrljaj vjerovanja i mudrosti daruje kamenu dušu... osjetih kako se znanje širi prostorom i ujedinjuje sa univerzumom. Da, to nije obična aleja iz mog vremena, to je škola sunčanog grada. Krenuh beskrajnom alejom osjećajući misli kao dodir vjetra koji se širi i sljubljuje s energijom moje znatiželje... zaustavih se u sjećanjima... u trenutku... osjetih titraje duše kamena...

da mi smo uklesani u kamenu vremena... a mozak nam, s vremena na vijeme, svojim djelovanjem otkriva tajne zatomljene u podsvjesti... tada osjetimo titraje duše kamena... titraje prepoetka našeg nastajanja... našeg izrastanja u ovo što smo u ovome ovdjei ovome sada... bili smo uklesani u mramoru pamćenja, urezani u reljef sjećanja, u iluziju pateranskih stećaka.
Misaonom nekropolom sam snovid branila od zbilje. Živjela sam u zemlji runolista, osluškivala zvuk daljina sanjajući ljepotu južnog neba. Bila sam sanjačica rodoslovlja, bio si zaštitar moga vremena i mojih sanja... mozak mi svojim djelovanjem odaje te davno u kamenu vremena uklesane tajne...


Dijana Jelčić... moji djelići poetske drame "Ako sutra nikad ne dođe"




Oznake: ljudski mozak, Penfield, umijeće svakodnevnog pokreta, odakle dolazi ljepota
- 08:00 - Komentari (22) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>