Misao, utjelovljeni osjećaj...
Na obrubu jutra, riječi usnama razbuđene osvješćuju praslike nesvjesnog, raskrinkavaju pratipove zatomljene u podsvjesti, razularene suprotnosti, negdje u dubinama skriven izmišljaj uzajamne ovisnosti. Na izvoru dana, osjetih blijesak pripadanja ubrizganog u genetiku bliskosti, u tragove božanskog nasljedstva, u oglede Erosa i Afrodite, negdje duboko u nama.
Između nekad i sad
vrijeme rasta,
izrastanja,
stasanja,
aquarel trajanja,
uzavrelost neba,
utiha oceana,
život.
Mislim,
misao kovitla
viziju tvojih obrisa,
kip mudrosti,
tu si,
osjećam te mislima.
U održivosti umnih zbivanja,
rješavanju životnih enigmi,
ognjilu maštanja,
nanometrima mislenosti
nemjerljiva razdaljina.
Čuvar na
vratima svijesti,
sanjivost budnosti,
rapsod na trgu
svrsishodnosti,
razbijač klišea uvjetnosti,
vodič stazama
bezuvjetne zbilje.
Običnost zbilje pretačeš u
vanzemaljsku istovremenost
i ovozemaljsku istomislenost.
Razumijem govor munja,
u gromoglasju vidim
koridore stvarnosti,
sinesteziju osjetila,
mjeru kreativnosti,
raspuknuće žege
u obećane promjene.
Vjetar donosi miris ljeta
i gugut grlice,
donosi titraje
riječi napisanih
u carstvu
prohujalog vremena...
Redaju se slike sjećanja, vidim ih... osjećam ih, usrećuju... @More ljubavi, @Teuta, @Misko, @rU... i mnogo drugih koji više nisu tu, nažalost...ali zrcaljenja svitanja i sutona našeg prohujaog vremena su još uvijek tu... vidim ih... osjećam ih... usrećuju...
U tvom portretu
iznad radnog stola
se ogleda suton.
Osjećam te mišlju o tebi.
Dijana Jelčić
Oznake: misao, osjećaj, ljubav, poezija sjećanja
|
