dinajina sjećanja

četvrtak, 30.06.2016.

Vrijeme u zjeni tvog pogleda...






Dogode se
dani otupljenja
uspomena,
nestajanja sjećanja,
bijeg iz vremena.

Širi se kreativni svemir,
sanjanost postaje
punina budućeg,
maštarije se osamostale,
iluzije ožive.

Dogodi se
zaobljenost blizine,
prisutnost daljine,
začudna datost
iznjedrena iz
još
neotkrivenih kutova
univerzuma uma.

Sklad iskri moć,
nestaju obrisi
neuravnoteženog bitka,
gube se konture
čvrstih predmeta,
a odaja postaje
bezgraničje
naslućujuće širine.

U ogoljeloj sebi
slutim bljesak
nastajućih pokreta,
svih onih koraka
kojima slijedim
ritam želja.

Volim to nepostojanje,
hrabrim bjegunicu
iz svrsishodnosti,
dozvoljavam joj let
u zbilji
nedohvatnim sferama,
oslobađam je iz utrobe
običnosti,
a ona me,
trgajući smisao,
Heraklitovom rijekom
odnosi u svijet privida,
ka horizontu
vječnog svjetla,
u zjenu
tvoga
pogleda.

Dijana Jelčić



fotografije sa početka priče o nama i našem vremenu.


Oznake: vrijeme, prostor, univerzum
- 08:08 - Komentari (26) - Isprintaj - #

srijeda, 29.06.2016.

Želim ti vrijeme...




U kaminu je pucketala vatra, plameni jezici su ostavljali tajnovite sjenke na zidovima. Na stolu je gorijela mirisna svijeća. Nježni zvuci vječne Chopinove glazbe su ispunjali prostor. Na zidu je kuckao sat, jedini znak prolaznosti vremena. Osjećala je miris jasmina u toj zimskoj večeri, mirisi, boje i zvukovi klavira su se sjedinjavali u čudesne nijanse jednog davnog ljeta. Sjećanja su bila tu u njoj, ali su bila vanzemaljska, zagrljena svijetlošću, koja kao da je dolazila iz dalekih galaksija, a opet je bila tu, osjećala je njene dodire, kao sretna milovanja. Prostor se mijenjao slikama koje su nastajale u njoj samoj. Ona je bila u središtu te čudesne gala predstave svijetla i sjena, mirisa, dodira i boja. Jasmin, taj čudesni miris ljubavnog zanosa je ostavio tragove u njenom srcu i u toj noći postao vremenski stroj kojim je lutala prohujalim trenutcima. Drevna Perzija, Kleopatrini jedrenjaci čija su jedra bila puna tog zanosnog opijuma, Provansa zemlja u kojoj je utopljena u jasminu odživjela ljepotu prve bračne noći. Zatvorila je oči i zakoračila u pupoljke jasmina i postajala miris, a onda kristalna suza na malenoj latici tog predivnog cvijeća. Bila je osjećaj u toj čudesnoj igri osjetila, bila je na početku vremena, bila je u rajskom vrtu i bila je nebeski cvijet, miris i boja, bila je tiha muzika Chopinovog piana, bila je sama svoja duša, treperava pjena svog snenog bića. Na zidnom sati je odzvanjala ponoć, ona osjeti ponoć u sebi, osjeti tu kraljicu noći u svakom djeliću svoga tijela, osjeti opuštenost i lakoću postojanja u trenutku. Otvorila je oči i vratila se u sobu punu tog umirujuće- uzbuđujućeg mirisa.





Ta ona sam bila ja, ja u trenutku kada osjetih, vrijeme je mirisni cvijet, čudesna latica, kapljica rose, zrnce pijeska, ton vječne sonate, boja sna i trenutak, beskonačnost skrivena u konačnosti moga tijela. Nekada, dok gledam svoj termin- kalendar, mi se čini da živim nečije tuđe vrijeme, da prilagođavam moj životni ritam pacijentima koji dolaze i odlaze. Ja ostajem i osuđena na čekanje slijedećeg pacijenta ponekad izgubim osjećaj vremena u sebi. Tada prisilim svoje misli povratku u vrijeme, u trenutak u kojem trajem i onda doista osjećam njegov miris i čujem nečujni romor njegovog postojanja u meni. Nijemi ples njegovih nevidljivih ćelija budi osjećaj sigurnosti u meni i ja se tada sjetim želje koju mi je, dok sam bila dijete šaputala majka prije spavanja.

Želim ti vrijeme,
Želim ti sve vrline svijeta.
Želim ti ono što mnogi nemaju,
Želim ti vrijeme veselja i sreće,
vrijeme smijeha, vrijeme tvojih snova i misli,
želim ti toliko vremena da ga možeš i drugima poklanjati.
Želim ti vrijeme u kojem nećeš morati žuriti i trčati
nego vrijeme zadovoljstva i mira,
ne vrijeme koje ćeš gubiti,
nego vrijeme koje ćeš i
mati u izobilju za čuđenje i povjerenje
i u kojem nikada nećeš morati gledati na sat,
vrijeme za skidanje zvijezda, vrijeme rasta i sazrijevanja.
Želim ti vrijeme nade u kojoj će se ljubav u tebi rađati,
vrijeme u kojem ćeš sretati samu sebe
i u svakom danu i svakom satu
osjećati sreću i vrijeme u
kojem ćeš drugima opraštati.
Želim ti vrijeme u kojem ćeš uistinu živjeti.


Tada osjetim, vrijeme ne prolazi, ono je tu, uvijek isto u svom nastajanju i svojim mjenama, nepokolebivo u svom postojanju u kojem mi trajemo i prolazimo kroz njega. Vrijeme ne stari, mi starimo, ono je u odnosu na nas uvijek isto mlado kao i trenutak koji mi spoznajemo, a mi spoznavši trenutak u kojem se spaja želja i san postajemo misaoni hodočasnici ka još ne pronađenim njegovim vratima...

Dijana Jelcic... "Umijeće svakodnevnog pokreta" Zagreb, Kapitol, 2006.




Oznake: vrijeme, umijeće svakodnevnog pokreta, vrata vremena
- 08:18 - Komentari (28) - Isprintaj - #

utorak, 28.06.2016.

Odakle dolazi ljepota...

Čitala sam ponovo Herojske zanose Giordana Bruna... prisjećala se vremena davnih previranja... i davno napisanih tekstova




Promatram lice pisca knjige. Njegove tamne oči me podsjećaju na oči boje sna koje srećem pri svojim maštanjima. Te velike tamne oči mi, pročitanim stihovima, pričaju priču o nastanku ljubavi. Koncentriram svoj pogled na sliku, upijam konture muškoga lica sa fotografije i prenosim ih u svoj misaoni svijet, a onda pokušavam projicirati njegovu sliku na bijelom zidu pored prozora. Moje misli postaju vrpca igranog filma koji očima predajem zamišljenom zaslonu ispred mene.
Kao da sam se našla u Welsovom vremenskom stroju koji me je nosio u vječnost. U tom divovskom trenutku se skupiše sve tvorevine svih ljudskih umova i stvoriše beskrajno kraljevstvo slobode. Nedogled sreće se širio snagom mojih misli koje su se sjedinjavale sa snovima praotaca i očeva čovječanstva.
U mimohodu slavnih prepoznah oči boje sna u likovima koji su uvijek obilježavali epohe. Bio je pastir, filozof, znanstvenik, pjesnik, bio je misao, spoznaja i ljubav, bio je san i java u tom trenu beskraja i slobode. Sve je bilo nestvarno, ali dodirljivo u isto vrijeme. Vidjeh sitne strune univerzuma kako titraju u mojim mislima, začuh muziku sfera kroz koje sam prolazila. Pobratimstvo duša u univerzumu se događalo pred mojim očima i u meni.

"Tko je taj čovjek kojeg sve češće srećem u snovima, je li on znanstvenik i pisac poetičnih stihova o nastajanju svjesne spoznaje, dječak očiju boje sna ili je to samo moja zamisao o njemu?" pomislih vraćajući se u stvarnost...

sveti gral







Odakle dolazi ljepota...

Ti neznaš kako izgleda soba
u kojoj te volim,
neznaš
odkuda pozdravljam
rađanje zvijezde,
moj put k tebi.

Jauk utrobe svemira
urlik kaosa,
porođajne muke prostora
i
vrisak trenutka.

Priča postanka,
iza sedam brda,
sedam dolina
osmoga dana,
u sazviježđu Lava
rodio se pjesnik.

Osjećam iskušenje vremena,
Venera iskri mir sutona,
psi laju, a kravane prolaze,
Danica objavljuje svitanje.

Sanjala sam poeziju vode,
konjanika na cesti ka Cordobi.
polja Andaluzije,
puteve pitanja,
staze odgovora.

Hoću li stići
u dolinu zelene rijeke?

Tišina bezglasja,
misaoni muk,
u lazuru neba
odgovor.

Nestvarno stvarni trenutak istine,
pronašli smo izvor ljepote...

živimo ga...

Dijana Jelčić



Oznake: odakle dolazi ljepota, nestvarno stvarni, Giordano Bruno
- 07:37 - Komentari (30) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.06.2016.

Silueta tišine...





Postoje li konture u kojima se krije govor vječnosti?

Koje li je boje ta nečujna magija eonske tajne?

Slušali smo tišinu u dolini smaragdne rijeke, čuli smo dušom njene bezglasne titraje, uranjali srcem u rapsodiju njenih boja, usnama kušali njen slad koji se slijevao grlom kao mlado vino. U njenim prozirnim koridorima smo susretali ptice čudesnih boja, družili se sa lotosima koji su nas, otvarajući svoje nježne latice, pozdravljali tišinom. Usidrili smo čun sna u središtu njena carstva i promatrali put sunca od istočnog ka zapadnom nebu. Divili se njegovoj igri sa tužnim vrbama i bijelim brezama na obali rijeke.

Kada je s neba kapnula tišina podnevnog sunca, ljepotom je ubila sjenke koje su se, do tog trena, zrcalile na površini vode. Iz obližnjeg šaša je u vidokrug dolutala vidra i razbila na trenutak taj tajanstveni ugođaj. Liske poletješe u beskraj pretačući muk u lepet svilenkastih krila.

Zagrlio si me i upitao, jesi li čula tišinu?

Vidjela sam njenu nevidljivost, odgovorih utapljajući se, kao leptirica, u jantaru tvojih očiju.

Danas u tišini naše dnevne sobe pokušavam čuti ono što sam u onom naglom ljetu naučila slušati. Svjetlost suncozlata prkosi odlazećem danu probijajući se kroz staklo prozora i zaobilazeći me slika sjenku moga tijela na parketu. Ti se smiješiš jer osjećaš da se divim njenoj duljini. U sutonima, igrajući se zrakama sunca, sama iz sebe rastem. Otvorih usta pokušavajući izreči to što osjećam. Stavio si prst na usne. Muk mi odgovori tvojim osjećanjem.

Živimo život pun svjetlosti, igramo sa iluzijom silueta koje nam tišinom potvrđuju prolaznost naših ovozemaljskih tijela, ali siluetu tišine još nismo vidjeli.

Nema je, ne postoji, ona je tek poetična slika sanjanog Raja, tankoćutna glazba duše, rapsodija boja i nevidljiva pratilja sna.

Dijana Jelčić




Oznake: dolina Neretve, Hutovo blato, tišina
- 17:27 - Komentari (32) - Isprintaj - #

subota, 25.06.2016.

Govor tijela... bez jezičnih akrobacija






volim dobronamjernu kritiku... hvala @Annabony i @Evora



Došao je tišinom,
zagrlio tišinom,
govorio tišinom.

U odaji zrcala i odjeka,
tišina zagrljaja,
budi usnulog tumača
osjećanja.

Koža razumije,
sluša, sjeća se, pamti,
uspavljuje i budi svijest.

Dlanovi iščitavaju poruke,
rješavaju zagonetke,
premošćuju
provalije neshvaćanja,
nesporazuma i
ponore tuga.

Nestvarno stvarna je
igra tišine i pokreta,
raskošna ljepota
neizrecivosti,
razumljivost
govora tijela.

Dijana Jelčić

Oznake: govor tijela..., umijeće pokreta. tišina zagrljaja
- 17:17 - Komentari (51) - Isprintaj - #

Govor tijela...






"Nevidljiva putanja gravitacije oslobađa kamen.
Nevidljivi ponor Ljubavi oslobađa čovjeka."
Saint-Exupery


Volim besane noći,
jezik zvijezda,
govor zlatne tišine.

Volim zvukove dana,
pjesmu ptica,
huk breza,
muk cvijeća,
šutnju mirisa.

Volim budnost života,
tvoju blizinu,
i dijalog naših tijela.

Osmijehom mi odaješ
tajnu tvoga rodoslovlja,
razotkrivaš vrtložnicu
tvoga genoma,
očima pričaš priču porijekla,
raskrinkavaš misteriju
trnovite putanje ka zvjezdama.

Zagrljajem tihuješ
jezikoslovlje ljubavi,
bezriječno postojanje
njenog svejezičja.

Tijelo je hermenaut,
prevodioc i tumač
osjećanja.

Koža razumije,
sluša, sjeća se, pamti,
a usne cjelovima
uspavljuju i bude svijest.

Dlanovi puni sjećanja,
čuvaju nevinost
prvih milovanja,
tajne obrisanih suza,
na njima vjekuju
obrisi uspomena.

Na rondu zabluda,
na stazi odustajanja,
umjesto tvoje poezije
i mojih mudrovanja
tijelo uranja u tajne
baroknog pjesništva,
postaje jezikotvorac
nutanje tišine.

Sjene naših pokreta iščitavaju poruke,
rješavaju rebuse,
novim obličjem tjelesne poetike,
bezriječnom metaforikom čula,
tankoćutnim dodirima,
nagomilavanjem nježnosti,
manirizmom žudnji
premošćuju
usjekline neshvaćanja,
provalije nesporazuma,
ponore tuga.

Raskošna je ljepota neizrecivosti,
razumljivost govora tijela.

Dijana Jelčić






slike... Salim Ljuma

Oznake: govor tijela..., umijeće pokreta
- 12:21 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 24.06.2016.

Balada tijelu i pokretu...




Jednom davno sam pročitala baladu tijelu u pokretu tanga i pokušala bez glazbe spoznati osjećaj pisca koji je svoju ljubav i tugu skupio u tih par stihova. U mojoj glavi su nastajale misaone slike, vidjela sam riječi kao poludjele ptice, kao zalazak sunca, kao suzu na obrazu i kao zagrljaj. Te slike su budile u meni osjećaje i sjećanje na jedan davni rastanak. Vidjela sam sebe u trenucima koje nisam znala opisati riječima, a onda sam jedne večeri gledala "Baladu tijelu" na pozornici.

Žena i muškarac u prošlom i trenutačnom zagrljaju su mi uistinu plesnim pokretom pokazivali osjećaje pisca. Poželjeh s njima zaplesati, da kroz plesni pokret osjetim uistinu ono napisano, jer to je u isto vrijeme bila balada o njihovom i mom tijelu u trenucima tuge, tog riječima neopisivog osjećaja. Dva lijevo, jedan desno i ja vidjeh njihova lica u zrcalu sna, našminkana za nastup, ali šminka nije mogla sakriti njihovu čežnju za ljubavlju koja ih je spajala i odvajala u isti tren. Pokreti njihovih glava su odavali čas sreću, čas bol. Glave su padale i dizale se, dva lijevo jedan desno, oni su iz kolijevke svojih poriva crpili zagrljaje svaki tren drugačije, ali sa uvijek istim žarom. Na dlanovima su treperila njihova srca, na usnama zanos, a u mojim zrcalnim neuronima su nastajale nove misaone slike i ja uistinu doživjeh baladu koju sam pročitala.

On je pokretom govorio o vremenu kada su još slobodni i sretni, kao poludjele ptice, pjevali ljubav. Ona se pokretom prisjećala da je odjednom poslije te ljepote prestalo sjati sunce i da se ugasio san. Pogledaj, poziva je on, pogledaj moja slatka damo, ovdje treperi nova vatra slična onoj iz našeg prvog poljubca i prvog ljubavnog plesa. Pokreti su uistinu postajali sjenke njegovih osjećaja, ja vidjeh njegovu dušu u pustinji osjećaja i osjetih oluju njegovih nadanja i želja. U pokretima njegovih dlanova zatreperiše ostaci njegova srca, i ja u izrazu njegovog licu prepoznah i vidjeh tugu za prošlim vremenima.

Tada doista shvatih da tango nije samo ples, on je doživljaj i izraz duševnih stanja. Tijelo pokretom odaje sve svoje tuge, sreće i nagovješćuje snove. Mišići sjedinjeni u ritmu koji dolazi iz dubine duše s lakoćom nose tijelo u svim pravcima, oslobađaju se napetosti, postaju uistinu strune koje titraju i prevode napisano i odsvirano u vidljivi izraz, pa mi promatrajući plesače tanga u njihovim pokretima prepoznajemo stanja ljudskih duša i razumijemo sve jezike svijeta.

Bilo koji ples je pokret u kojem svatko od nas najlakše pronađe svoj ritam i onda lebdi parketom i zaboravlja brige, nesvjesno ulazi u svijet snova i zanosa. Plešući svi mi gubimo godine, bolovi nestaju, tuge zamiru, neki novi stari osjećaj se nazire na našim licima.

Dijana Jelcic







fotografiju odabrala... @Lastavica

Oznake: umijeće pokreta, tango
- 07:37 - Komentari (24) - Isprintaj - #

četvrtak, 23.06.2016.

Pandorina škrinja... (nije poezija, tek moja davna razmišljanja)



Napisala sam i uz pomoć izdavačke kuće Kapitol iz Zagreba objavila knjigu "Umijeće svakodnevnog pokreta".
Stvarajući okvire za razvijanje metode umijeća pokreta slijedila sam pravila univerzuma čiji smo dio. Svaki od nas je jedna mala galaksija, mikrokozmos. Ja sam, vjerujući u čovjeka koji je svojim znanjem bio sposoban spoznati savršenstvo svog djelovanja i beskonačnu pravilnost svog razvoja, stvorila svoj tetravalentni kod, koji u sebi sjedinjuje svjesnu spoznaju fizikalnih zakona univerzuma, te samosvijest svog osobnog makro i mikrosvijeta:


Svijest o pokretu u dimenziji njegovog poimanja.
Svijest o pokretu, emocionalni izraz i misaone slike.
Svijest o pokretu u dimenziji svijesti o tijelu.
Svijest o pokretu i prostoru, u dimenziji vremena






Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost. Tu u svijetu zrcala otkrivam čudesna prostranstva mog istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. Iza spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih. Moj utjelovljeni um, satkan od sitnih struna još nedokazanog, najsitnijeg djelića atoma, treperi na tragu sunčeve zrake koja osvjetljava sva moja proživljena stanja. Prepoznajem tugu, strah i bol u jednom, sjenom zatamnjenom, zrcalu. Iz drugog mi se smješi sreća okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem bujicu misli. Misaona prašina se širi prostranstvima uma i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje.





Vidim materiju sna, iz koje kao lava suklja moja životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike i ja vidim ponovo kristal u kojem naslućujem tijelo u pokretu. Sunčeva svjelost se u kristalu prelama i svaki djelić tijela svjetluca istinom svog postojanja. Moje misli grle trag svijetla i sljubljuju se s treperavim strunama univerzuma uma, postaju energija, tijek koji se iz trenutka u trenutak nadopunjuje i mijenja.

Zrcala blješte, a u njima se smjenjuju lica. Misaono "Ja" me poziva na oprez, emocinalno mi pokazuje još neosvjetljeno zrcalo mojih podsvjesnih stanja, a egoistično pruža ruke ka suncu. Jedna nova misao slijedi njegov trag i ja odjednom vidim sjene mojih zaboravljenih strahova, neisplakanih tuga i neproživljenih sreća.

Kao da sam otvorila Pandorinu kutiju iz zatamljenog ogledala poletješe prema meni svi moji davno zatomljeni osjećaji i isprepletoše se sa strunama uma. U zrcalima, se mjenjaju izrazi njihovih lica. Vidjeh suze, grčevito stiskanje usnica, treperenje očiju, boranje čela i onda odjednom osmjeh na jednom jedinom preostalom licu, u kojem prepoznah sebe i u tom trenu osjetih da stvarno postojim u toj vječno nastajućoj živućoj materiji koju nazivam tijelo.

Vraćala sam se vrelu svjesne spoznaje među bisere koji su se slagali u mom utjelovljenom umu. Jedna sedefna školjka, još uvijek neotvorena, je čekala na moju misao, kao na ronioca perli koji će otkriti ljepotu njenog skrivenog blaga. Zaronih u more "onog" podsvjesnog u sebi.





Misao dotaknu sedef i u nutrini, "onog" tajnom obavijenog duševnog stanja, zasja biser moje biti. Moj svijet se počeo mjenjati. Tijelo je jutrom raslo iz točke prividnog mira i postajalo svakim novim trenom drugačije. Dinamika kojom sam oblikovala kristalno jasna ustrojstva novonastajućih pokreta je prelazila u moj dnevni ritam, a tijelo je iz trenutka u trenutak oblikovalo u svom prostoru drugačiji kristal.

Isprobavši taj proces na sebi osjetih... nije jednostavno provesti promjene, da tu nema prisile, nema oponašanja tuđeg držanja i tuđeg pokreta. Svatko treba svojom voljom utjecati na svoje tijelo, treba tijelo naučiti misliti posredstvom svojih ideokinetičkih, misaonih slika o njemu. Tražila sam novi jezik znakova, živ i promjenjiv, razumljiv i stvaran, jezik kojim ću pacijentu približiti i osvjestiti put do njega samoga.

Istovremeno sam tražila i način kako pacijenta naučiti da misli i spozna svoj pokret u radnji koju izvodi, da svojoj misli da oblik koji će pamtiti.

Dijana Jelčić „Umijeće svakodnevnog pokreta“ Kapitol, Zagreb, 2006.



na portalu Magicus davne 2008 objavih ...Umijeće svakodnevnog pokreta

i ovaj djelić moje 2006- e ukoričene knjige svijet zrcala

slike... Erick Johansson




Oznake: umijeće svakodnevnog pokreta, misaone slike
- 07:37 - Komentari (40) - Isprintaj - #

srijeda, 22.06.2016.

Noć prekratka za san...




Što je život?
Mahnitanje.
Što je život?
Puste sanje prazna sjena što nas ovi
O, malen je dar nam dan,
jer sav život
to je san,
a san su i sami snovi"
Pedro Calderón de la Barca






Na zvjezdozidu sanja, u ogledalima želja promatram zrcaljenje lica neke druge mene, one koja je putovala eonima i u fjordovima sjevernog neba tražila osmjeh tvojih ćilibarskih očiju. Orionovo zviježđe se krilo iza krinke Ivanjske noći. Na obzorju dolazećeg ljeta su gorile vatre.

Nebeske suze su isprale tragove licemjernog srama, skinule veo hipokrizije darujući mi osmijeh sretne žene. Odbacih ishitrenu masku sladunjave skrušenosti, lice okupano kapljicama djevičanskog izvora i uronih u izvorište žuđene ženkosti.

U usjeklini beskraja, u viziji dolaćeeg ljeta sretoh bezimenog pjesnika. U sebi je skrivao nenapisanu poeziju punu snage vizionara, ispunjenu magijom stiha, čarobnjaštvom vremena, ljepotom sna ljetne noći.

Uskovitlalo se sjeme neizgovorljivosti. Osluškivali smo preludij kušnje. Poljubio me okusom sna, mekoćom svete hostije, hranio snagom vrulje beskraja, zagrljajem pretakao svjetlost u srce, u blaženstvo trajanja, u toplinu čina i nježnost strasti.

Osjetih ga kao svileni plašt. Ovijao se oko bedema sumnji i mrvio ga u zlaćani prah podavanja okusu sna.

Uronili smo u san davne ljetne noći. U tišini vilinske šume osluškivali glasove Titanije i Oberona, smiješili se njihovim svađama, slijedili njihov nezemaljski ples.

Koračali smo bosonogi šušnjem snoviđenja i zaustavili u zagrljaju ognja novorađajuće žudnje. U čaroliji vremena osjetismo trenutak u kojem postoji samo život i san.

Kroz planetarij srca vidjeh ples Plejada, njihovo utjelovljenje u vile Ladarice i spuštanje u Ivanjsku noć, noć prekratku za san.

Rodila se ljubav!

Dijana Jelčić



Oberon i Titanija... Wiliam Blake, 1786.




Oznake: San ljetne noći, Shakespeare
- 06:36 - Komentari (26) - Isprintaj - #

utorak, 21.06.2016.

Sa zrnom soli...




Bojala sam se bdijenja Harona,
na obali Aheronta vizije boga smrti.

Na obzoru svijesti vidjeh bljesak
dolazećeg suncostaja.

Na vratima ljeta
zrno soli,
mudrost vječnosti.

Proljeće je
odplovilo rijekom
vremena,
ostali su tragovi.

Zov daljine,
šum orgulja
uranja u sluh,
guši romor
Aheronta.

Pijesak na koži,
moć ovostranog,
sjaj sunca,
tvoj dlan
i miris mora.

Zrno soli
na usnama,
okus poezije oceana,
i poljubac.

Zaboravljam Harona.

Dijana Jelčić





fotografije izradila i darovala mi @Lastavica

Oznake: suncostaj, ljetni solsticij, Aheront, haron
- 07:07 - Komentari (26) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.06.2016.

Pod Čapljinskim balkonom...



U gradu sanjajućih knjiga,
u suzvučju naših šapata
dijalog vječnih ljubavnika.

Pod Čapljinskim balkonom
putevi ka starim snovima
i simboli novog vremena.

U bezglasju istine
suglasje svjetova,
svitanje noći u sutonu
odlazećeg dana.

Tvoji dlanovi pretakaše
gaseće sunce u
odoru spokoja.

Ruke u buketu žudnje,
pod karijatidama trenutka
miris znamenja vremena.





Pod Čapljinskim balkonom
ljubav i san ljetne noći...

Na dlanu pamćenja
Oberon i Titanija,
privid donešen vjetrom
prohujalog vremena,
poetično sidro u prozi zbilje,
suncostaj u očima,
budnost u noći
prekratkoj
za san...

Budimo se u snu,
slavuj priziva tišinu noći,
ševa romor svitanja,
ekvinocij bijele svjetlosti,
i purpur sutona.

Odvajamo se od
svakodnevnih spletki,
nestajemo u zagrljaju magije.

U suzvučju srca i tišine,
u dvokružju trajanja
mržnje, klevete, optužbe, osvete
nestaju.

Mijenja se slava svijeta!


Ljubavnici ne umiru, oni u nama žive vječno!

Dijana Jelčić





Oznake: Čapljinski balkon
- 08:38 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.06.2016.

Osvrt ...





Igračica staklom…

Povijest govori da je staklo otkriveno još 5.000 godina prije Krista. Legende kažu da su ga otkrili Babilonci, Feničani, Egipćani, ali ništa od toga povijest nije potvrdila. U razdoblju od 1.500 godine prije Krista do 500 godina poslije Krista tehnikom fuzije izrađeno je bezbroj posuda, ukrasa, nakita. Tehnologija fuzije se održala do danas. Kod odabira stakla mora se provjeriti kompatibilnost tj. koeficijent rastezanja i stezanja, da ne dođe do njegova pucanja.





Jasmina Vrljić, draga prijateljica, šaptačica macama i igračica staklenim perlama stvara novo staklo, njeno staklo. Oslikavanjem i dekoriranjem staklom u prahu, pigmentima, staklenim listićima, granulama, štapićima, staklom u boji, unikatnom čarobnosti utjelovljuje ljepotu svoje nutrine. U njenim rukama staklo dobija oblik, a u dodiru s toplinom dušu. Zamolila me je da napišem osvrt o njenom umijeću za katalog njenoj izložbi...





uz kratak uvod u svijet kristala darovah joj pjesmu...



Sanjačica stakla…

Iz raznovrsnosti ljepote
izranja univerzum svjetlosti i boja,
svijest umijeća
umjetnice.

Osluhnuh šapat vjetra
u krošnji umjeća,
začuh uzdah stakla,
očutih moć vatre.

Poželjeh
gledati u plamen,
odgonetnuti porijeklo
i osloboditi se strahova
od pakla,
od plamteće sfere
bolnog umiranja.

Titraji kristala
zaustavljeni,
zaobljeni,
kvadrirani,
uranjaju u
vizualni režanj,
izazivaju
znatiželju,
divljenje,
titraje neurona,
umrežavanje
u pamćenje.

Čujem šapat
ruku,
nepostojeći jezik
sanjačice,
zov njena umijeća,
vatru nastajanja,
tihovanje šutljivih
učtelja
utkanog u prah,
u vrtlog
svevremene
zavojnice
otišlih
i dolazećih
stvaraoca
kristalne
ljepote.

Dijana Jelčić





i dobih djelić njenog umijeća na dar...



Oznake: Jasmina Vrljić. staklo i boje, umijeće
- 11:21 - Komentari (28) - Isprintaj - #

subota, 18.06.2016.

Ljubavnici lete u nebo...




In memoriam...
Maksim Gorki, 28. ožujka 1868. - 18. lipnja 1936.

GORKI I NJEGOVI CIGANI

Mladić koji se zvao Aleksej Maksimović Pješkov sin siromašnog radnika,siroče koje je rano ostalo bez oca, lađar, kuvar, pevač, skitnica i samouk – imao je dvadeset i četiri godine kada je dospeo u tamnicu. Bilo je to 1892.godine. Uzevši tada pseudonim pod kojim ga poznaje svetska literatura, Maksim Gorki u tamnici piše svoju prvu pripovjetku:
Makar Čudra, ciganin, priča na obali mora, pod vjetrom i valovima o svom ciganskom bratu Lojku Zobaru i njegovoj ljubavi prema lijepoj Ciganki Radi.
Likovi Makar Čudra i starica Izergil, Lojko Zobar i prelijepa Ciganka Rada, su ponosni, smjeli i snažni ljudi. Takvi likovi, takvi ljudi i takvi Cigani, samo i mogu “poletjeti u nebo”. Zemlja je za njih pretijesna... iz te ljepote je nastao film... gledala sam film... rodilo se nadahnuće... pretočih ga u pjesmu...







Ljubavnici lete u nebo...


Dok se svitanje bori
sa ostacima tame
i daleka svjetlost
skida odoru noći
na obali sna,
neka ljubav,
zbilju sanja.

Zavoli dan
šapuće mjesec
na odlasku.
Zavoli sjećanja
šapuće sijač zvijezda.
Pustite srca da kucaju.
Dotrčali iz daleke stepe,
samuju bijeli i crni konj.

Za mrkim krošnjama
iskri svitanje,
Amor i Psiha,
se u njemu grle.

Zavolite dan,
misli i sjećanja.
Ruke sijača zvijezda
prebiru po gitari,
zvuci tuge u pjesmi ptica,
miris daljina,
sloboda ubrizgana u
rađanje.

Proročica Izergil
šapuće o umiranju,
ponosu, prkosu
rodoslovlja,
otporu poniznosti,
sužanjstvu i nemoći,
o smjelosti bitka
na rubu vremena.

Ljubav na kušnji smrti.

Ljubavnici
lete u nebo.

Dijana Jelčić … „Nestvarno stvarni“ KULTura sNOVA, Zagreb 2014.






Oznake: Maksim Gorki, Makar Čudra, Cigani lete u nebo
- 11:11 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 17.06.2016.

Sjeti se života...






Voljela sam svitanja i zalaske sunca i oči boje sna, lepršala sam zvjezdanim stazama svijesti i brala kozmičko cvijeće satkano od kristala snova. Lutala svjetskom literaturom i u napisanom tražila potvrdu sreće koju smo živjeli. Ogrnuta univerzumom snova često sam se pitala zašto su sve velike ljubavi bile tužne, zašto su junaci velikih tragedija umirali od ljubavi ili zbog ljubavi.

Memento mori, čovječe sjeti se, smrtan si, je bila istina o kojoj nisam željela razmišljati.




Antigona, Vesna Starčević, moja mama i Kreont, Sven Lasta... Zagreb, 1956 u teatru Gavella... bilo mi je sedam godina, ali još uvijek se sjećam Anouilhova Antigone... i njenog kraja...
Antigona:
"Pa, dobro, otvori vrata. Tako je, oni će me sada čuti. Neka me čuju, neka saznaju istinu. Ti si bolest današnjice, ogrnut odorom života ti kradeš sretnima dane, zatvaraš ih u odjele spasenja gdje trune krv i pucaju pluća."

Kreont joj pokušava silom zatvoriti usta:
"Zaboga hočeš li već jednom ušutjeti?"

Antigona se otima:
"Požuri, kuharu! Pozovi stražu!"

"Pa nećete l' je brže voditi? Grobu je
Zatvor'te, kako rekoh, pod svod, samu je
Bez ikoga vi pustite, nek ili mre
Il' živa pod onakvim krovom počiva!
Ta mi smo čisti što je do te djevojke;
A s nama tu na svijetu neće boravit."

I straža dolazi i zatvaraju je u grobnicu i ona uhvaćena, zatvorena, osuđena, zbog nekog njoj nerazumljivog čina, ustravljena od smrti glađu odlazi u smrt samovoljno.

"Nju na dnu groba opazismo, za vrat se
objesila i omčom rupca platnena
njega stegnu..."
"Taj jadnik na se ljutit, kakav biješe,
Naperiv, mač zatjera posred rebra..."

Hemon umire od tuge za njom.


A onda jednoga dana, kao da je izašao iz tragedije je, Kreont, kralj, ne kralj, kuhar sudbina pružio svoje zaražene dlanove i dotaknuo život, naš život tako jednostavan i lijep. Ne znam zbog čega, ništa nismo učinili, nikakvog suđenja nije bilo, ne postoje vidljivi razlozi. Sve je bilo čudno, strašno, nerazumljivo.

Sjedili smo u našoj toploj sobi, gledali kroz prozor uličnu vrevu, razmišljali o sutrašnjem plesu, pričali o najobičnijim stvarima. Bilo nam je lijepo i mislili smo kako je čudesan ovaj svijet, pun mirisa i zvukova koji nas uspavljuju i bude. Voljeli smo tišinu u koju smo tonuli sumracima i zvukove života koji su nas uvijek svitanjima budili.

A onda iznenada jednoga dana na vratima srca odjekne zastrašujuće kucanje. Kreontova tajna policija upada u naš život, hapse nas bez naloga i bez objašnjenja. Pjesnika odvode u samicu, a meni kažu da mu život visi o koncu. Oko mene se srušio svijet. Nešto veliko, nevidljivo se izdiglo i prijeti, ostala sam sama i bespomoćna. Bježati je nemoguće, nemaš kamo, mijenjati svoj život za njegov je neodgovorno. Pjesnik to nikada ne bi prihvatio. Osjećam svoju nemoć, u grču naprežem mozak i tražim izlaz iz kaosa straha, boli, želja i nadanja. Tražim onu spasonosnu slamčicu za koju se hvataju utopljenici, ali nema više ni tih slamčica, previše davljenika je već umiralo u ovom uzburkanom moru sudbine.

Razmišljala sam o tome kako bi bilo divno da nisam nikada ni rođena, onda ne bi morala ovako tiho umirati od straha i neznanja. Počela sam proklinjati sudbinu i njena nevidljiva krivca.

"Kletva ubija san, ne proklinji, ovo je samo ružan san, ne zaboravi živjeti, poželi buđenje" šapnu mi čudesni osmijeh iz zrcalnih neurona. Tu u svijetu zrcala iza svijesti sretoh duše koje su davno odlutale u vječnost. Njihovi osmijesmi me pozvaše u svitanje novog sna.

Oko mene su ludovale maske
krabuljni ples na tren
sakri sreću
u klaunov osmijeh
ili možda u smijeh hijene,
u štektanje lisice,
u zavijanje vuka,
a onda tišina,
nebo prosu koriandole,
ponovo
zasjaše kristali snova.


U najsretnijem trenutku postojanja se pojavio čudesni tračak svjetlosti, maleni pupoljak na trešnjevom drvetu mi potvrdi da su Hemon i Antigona, Romeo i Julija umrli uzaludno, oni su jednostavno ubijeni neosjetljivošću pisaca.

Potražih svoju tugu
u licu Pjeroa
zaustavih suze
da ne povrijedim
ljepotu vraćenoga sna
i kada je ponoć najavila
kraj maskenbala
otvorih vrata srca
i vidjeh samo ljubav...


Zakoraknuh u hram snova, zagrlih veliko sunce u malom univerzumu svijesti i spoznah da je ljubav eliksir koji vida rane i brani od uljeza i kradljivaca sreće.

Sofoklo, Shakespeare, Anouilh, Brecht kao da nisu znali da ljubav pobjeđuje sve nesporazume, da ljubav, ta vrhovna svećenica naših života, svaladava Kreonte, pokapa mrtvu braću, smiruje bijes i sjedinjuje i miri sve prošle i buduće Montecchie i Capulettie.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

Antigona

Oznake: Antigona, Anouilih
- 08:18 - Komentari (14) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.06.2016.

Utopija...





To nije bilo ono dobro poznato jutro u kojem je zidni sat otkucavao šest puta i u kuhinji mirisala svježe skuhana kava. Na granici spoznaje, u svijetu punom poznatih i nepoznatih mirisa, odzvanjali su tonovi neke nove muzike i ja više nisam bila sigurna jesam li budna ili sanjam. Dobro poznate stvari oko nas, koje smo uvijek buđenjem sretali i svojom sigurnošću im nametali svojstva nepomičnosti, ovog jutra su bile drugačije.

Gdje se nalazimo danas? Gdje su nestali svi oni nepomični plodovi naše predodžbe o stvarnosti?

Naša kreativna geneza kao da je tek počela iako traje već tisućljećima. Postajemo Ikarusi novog vremena, učimo letjeti epohama tražeći trenutak koji nas je sputao u apsolutnost vremena i prostora, trenutak u kojem smo počeli pripadati tijelu, trenutak kada nas je obuhvatilo krilo čvrste materije u kojoj smo trajali stoljećima. Cilj ovog misaonog sjedinjenja je doživljaj svjesnog rađanja, oslobađanja tijela od okova nekadašnjih istina.

Oko nas lebde milijarde misli. One nas, kao anđeli, veznici neba i zemlje, ujedinjuju u stvarni doživljaj. Nisu nam potrebne riječi, samo slike koje se slažu duboko u pamćenju i postaju utjelovljenje i zov života.

Željeli smo promjenuti svijet, a on se sam od sebe promjenio. Ušli smo u trenutak i živjeli već onda neku novu, još nedokazanu istinu.

"Kada je to bilo?" upitah

"Jučer " njegov glas je dolazio iz jednog nepoznatog pravca.

"Gdje si?"

"Pronašao sam novu stranu svijeta. " odgovori mi veselo.

Krenuh za glasom. Trg cvijeća je mirisao eteričnim snom. On je sjedio za stolom na terasi neke male kavane. To je bila ista ona kavana iz vremena studentskih nemira, ona mala kavana u najstarijem i natamnijem dijelu grada, sličila je i na kavanu iz Mrtvih voda, ali je ipak bila drugačija. Mjenjala je oblik pod crvenilom neba i zrcaljenjem u plavetnilu vode koja nas je okruživala. U trenu mi se učini da vidim obrise zvonika crkve u Combray...

Odjednom je pored nas za stolom sjedio čovjek upalih očiju i crne kose. Obućen u odijelo koje je odavalo eleganciju epohe previranja i mjenjanja paradigmi, epohe koja je bila puna nadanja i novih vjerovanja. Njegove misli dotaknuše moja osjetila. Sinestezija osjećaja me vrati u neki daleki trenutak u kojem sam sanjala Combray i pokušavala prepoznati onog anonimnog spavača koji se dugo, dugo budio.

Zar to nije bio trenutak u kojem sam se sama jutros našla?

Pejsaž je sličio velikom vrtu pored mora iz jedne od slika velikih majstora impresionizma. Trenutak u svom trajanju je sve pretvorio u maglovitu sjenu u kojoj se arhitektura samo nazirala, ali bila dovoljno snažna da znamo gdje smo i šta vidimo. Trg cvijeća, mjesto s kojeg smo krenuli u život je i mjesto gdje smo se uvijek ponovo vraćali. Ova čudesna svijetlost razbija fasade, gradi mramorne stepenice prema moru, uzdiže fontane, sadi cvijeće i sve pretvara u besmrtnu ruševinu ljepote u kojoj se uvijek ponovo susrećemo.

"Zar ovo nisu ona dugo tražena vrata vremena? Iza nas je ostao svijet čvrste materije i vjerovanje u nju. Ispred nas je svijet ideja i pravih istina. Nesmijemo učiniti grešku i sagraditi grad koji će drugi moći uništiti, niti biblioteku, ni aleju statua." jedna iskra u nijansama novih boja mi zablješti u mislima.

Trenutak je trajao ljepotom. Pjesnik, stranac i ja smo sjedili kao stari znanci i uživali u vremenu koje nas je zatvorilo u neku nepoznatu dimenziju.

"Želite li nešto popiti" nepoznati glas prekinu moje misli.

"Čaj i madeleine" reče bezimeni pjesnik.

Čovjek nam donese naručeno. U ovalnoj zdjeli su bile lijepo poredane male slatke Jakovljeve školjkice. Iz šoljica se širio miris čaja. Porcelan je bio bijel sa zlatnim rubom uz koji je sitnim slovima pisalo "Misaona Proustiana".

More, iako je mirisalo osekom, je još uvijek bilo puno plime, a galebovi su pozdravljali svjetlost koja je trajala nijansom pred zalaz sunca.

"Tamo odakle sam došla je još uvijek jutro" rekoh promatrajući nastajanje novog svijeta. S neba je kapalo predvečerje iako sam bila sigurna da smo tek pozdravili svitanje.





Tišinu je razbio val udarajući o hridi otoka. Šum koji smo čuli postade mjerilo koje je, rušeći naše nekadašnje utiske, pokazivalo da se vertikalne udaljenosti mogu stopiti s horizontalnim. Naša stvarnost je dobivala nove, uvijek ljepše, oblike.
Shvatismo... nema estetskih radosti koje nam dolaze od čistog razuma, ljepota se ne gleda, ona se osjeća.

Dijana Jelčić

Misaona Proustiana

fotografija otoka... Jasna Marcelić

Oznake: umijeće vremena, misaona Proustiana
- 08:38 - Komentari (26) - Isprintaj - #

srijeda, 15.06.2016.

More na dlanu...






Kao čvorom
MORE NA DLANU
svezan stihom...

divan osjećaj lahoraste miline se širi tijelom... divno je pjesmom biti vezan u poetsko klupko... bez oštice mača smo ga rasplitali u nit kojom smo se sidrili u zatonu poetskog oceana... utapljali u dubinama praiskonske ljepote...





Na obrubu večeri, kraj zidina prastare arene, je grmio glas Zdenka Jelčića... osjetili smo stih umrlog poete... pjesnici su čuđenje u svijetu... i misao Nikice Petrača...

časna riječ koju ste jednom dali poeziji ostaje časna riječ...

Održimo je!.







HARONOV ČUN...

U magličastom oblaku straha
se nazirao čun smrti.

Stavih srce na
dlan vremena,
tamo gdje osjećajne oluje
obaraju tek procvale sne.

Izdrži srce
ostani vjerno sebi i korijenju
ali rasti,
izrasti iznad horizonta prolaznosti

Tamo gore je sunce
tamo gore je beskraj i san.

Pogledah u sjaj
tek naslućenog sunca,
iz kaosa sna izroni vizija,
privid boga sretnog trenutka.

Osjetih njegovu moć,
pogled očiju boje sna,
svjetlost na obali mraka
probudi želju,
kao maestral u sutonu
dnevne sparine,
razbi tugu umirućeg ljeta.

Čun je nestajao,
začuh tišinu druge obale,
zalutah među lotose,
na laticama suze,
na pučini Aheronta
odsjaj rađajućeg sunca.

Ljeto, to naglo ljeto,
spusti zavjesu,
sakri lice Harona.

Jesen je stigla tiho,
u vrtu umiru ruže.

Začuh šapat srca!

Zvijezde nad tvojim čelom
ne mogu umrijeti
jer ljepotom neba okrunjena
u tvom podnožju
rijeka se jutrom oblači,
a ljubav bdije među zvjezdama
do noći
kada iz tvoje utrobe
rikne vulkan nježnosti
i kamenom posteljom vremena
poteće tvoje i moje
vjerovanje u
moć ljubavi.

Dijana Jelčić...

Oznake: More na dlanu, estival poezije
- 08:38 - Komentari (32) - Isprintaj - #

utorak, 14.06.2016.

Anđeo s četiri lica...





Kerubini, čuvari svijetlosti i zvijezda. Imaju 4 lica, lice čovjeka, bika, lava i orla.
Ne zna se koliko su visoko u rangu, ali se pretpostavlja da su odmah iza Serafina. Najpoznatiji spomen kerubina je zasigurno onaj u Knjizi postanka kad ih je Bog postavio da s plamtećim mačem čuvaju vrata Edena.
Oni su simboli Božje pravde i autoriteta.






Zelena rijeka,
šapat bezvremena,
tišina močvare,
kliktaj barskih ptica
i lopoči.

Ostali smo djeca,
sanjari na obroncima
prolaznosti,
vječni putnici pućinom
te čudesne vode.

Tamo gdje rijeka grli more
na dverima beskraja,
u okrilju života
osjetismo miris sna.

Jesmo li mi rijeka,
upitah trgajuć tišinu,
tišinom si odgovorio,
tek kap u vječnosti.

U struni vremena,
u Alefu
je središte želja,
žudnji i čežnji.

Vidjeh eksploziju boja,
začuh sonatu božjeg sna,
osjetih buktanje strasti.

Volio si tišinom,
milovao šutnjom
ljubio poezijom suza.

Volimo se jaukom
darovanog rebra,
vjekujemo u utrobi
poludjele lađe,
pod sjajem četiri sunca,
anđelom sa četiri lica
branjeni od
jahača apokalipse.

Iznjedren iz svetosti,
iz vjerovanja
u seobu duša,
utjelovljen u
četverostrukost
evanđelja,
u protegu životnosti,
stražar na vratima uma
čuvar vrata srca
posvećuje ljubav
uskrslu iz praiskona,
iz prvog bljeska
iz lux primusa.

Dijana Jelčić



Oznake: anđeo s četiri lica, kerubini, nebeska hijerarhija
- 07:17 - Komentari (24) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.06.2016.

Zahvalnica njegovom vječnom bdijenju...



Prohujala su stoljeća, obnavlja se dan umiranja sveca, zaštitnika djece... bili smo u Hercegovini.. jutros smo u samom svitanju, prije puta ka Zagrebu, bili u Humcu, u svetištu svetoga Ante Padovanskog...
rođen...15. kolovoza 1195., Lisabon, Portugal, preminuo...13. lipnja 1231., Padova, Italija ...




dobih posvećeni ljiljan, cvijet svetog Antuna...






Osluškivah rapsodiju
odlazećeg lazura,
u tišini svitanja
doživjeh
nepovratnost noći,
u praznini trenutka
osjetih titraje sreće,
naslutih svetost
dolazećeg dana.

U mirisu lipe
oćutih bdijenje,
viziju čuvara
mog djetinjstva.

Nad rijekom vremena
premosnica svjetova,
stvoriteljica bezgraničja,
u sjaju zrcala
mnogoprotežnost ljubavi,
svjedokinja vjerovanja
u trinaesti dan
šestog mjeseca,
u molitvu izgovaranu
srcem djeteta.

U romoru odrastanja
tihovanje,
tek titraj na usnama,
zahvala zaštitniku
sakramenta ljubavi,
prosvjetitelju heretika,
vječnom čuvaru
vrata moga vremena.

Sunoćava,
trinaestica se kotrlja kraju,
kiša je pojačala miris lipe,
a na mom radnom stolu
vjekuje minijaturna statua
svetoga Ante Padovanskog.

Ovo je bio sretan dan!

Dijana Jelčić





Oznake: sveti Ante Padovanski, Humac, Hercegovina
- 17:27 - Komentari (26) - Isprintaj - #

subota, 11.06.2016.

Opatija sna...




Pogled je odlutao ka izvorištu svjetla… uzdigao me u bezgraničje želja… u bezvremeni svijet… među siluete svete tišine… u zagrljaj postojećih, ali netaknutih istina… u zaobljenost protege vjerovanja…

Vidjeh uskrsnuće prostora iz nevdljivih daljina… rađanje vremena iz vječnog konačišta zlatne hostije…
Oćutih vrtloženje tišine… vrenje u ciboriju muka… otvaranje vrata vječnosti… oživljavanje izmišljaja u izmišljaju… ponavljajuća ljepota ozrcaljena u slici jednog naglog ljeta… kolaž mnogobrojnih sudbina… zavodio si me… znam… zaveo si me divotom izmišljaja… toplinom odagnao hladnoću… dematerijalizirao svijet…

U opatiji sna titraju strune… tihuje simfonija kozmosa… na žrtveniku utjelovljenje iluzije razgranatog vremena… bljesak multi- verse… fikcija paralelnih svemira… preslika svih naših inkarnacija… vizija svih mjesta između jučer i sutra… između cvijetnih polja i nebeskih ravnica…

I vječno titrajuća misao sa početka priče... pitanje i odgovor...

Odakle dolazi voda?
Iz zemlje... !





Ti i ja u peoziji kapi… u davno napisanim pjesmama… u osmijesima snovite stvarnosti… ti i ja i tu i tamo… u postojanosti nepostojeće istovremenosti… u zrcalnom sjaju nedosanjanog sna o kvantiziranju i teleportaciji… u putovanju kroz vrijeme i tvrdnje… ništa nije izračunjivo, a sve je moguće…

Ti i ja tragači za neizračunjivim mogućnostima… pustolovi beskrajnim nebom poetične znanosti… ti i ja bez predznaka mi… ti i ja sretni inkarnati u poeziji vode i opatiji sna...

Dijana Jelčić





tekst pjesme poezija kiše napisao Zdenko Jelčić

dvije slikemi darovala ˇ@Lastavica...


Oznake: Opatija, san, poezija kapi., poezija vode
- 07:57 - Komentari (30) - Isprintaj - #

petak, 10.06.2016.

Darovan san...



napisano 08.08. 1988... njemu za rođendan... trenutak, kada se oluja ruža pretočila u poeziju ruža... a dolina zelene rijeke budi sjećanja...




Darovao si mi san… smiješiš se… znam san se ne daruje… san se sanja… izranja iz podsvijesti i slijeva u svijest… kao zrnca pješčanog sata… kao rijeka nevraćanka… kao vrijeme što protiče snovitim oblacima nutarnjeg neba… uz tebe sanjam život… uz tebe živim ljubav…
Suprostavljaš mi se… život je ljubav… zgusnuli smo ljubav u trenutak… u tri sekunde zaustavljene u protočnosti pješčane ure… u vječnost ljepote… igramo se… odbrojavamo tzrna pepela u urni sjećanja… planet se vrtloži… kovitlaju se trenuci… odnose nas i vraćaju na početak… nebo nam se smiješi… grli nas baršunastim lazurom… zelena rijeka šumi zornicu svitanju ljepote… osluškujemo romor vjetra u krošnjama Lipa… ostali ste uvijek isti… promijenile su se iluzije… prividi su uvijek ljepši…

Nad rijekom se uzdiže magloviti oblak uspomena… iz kapi izranjaju krugovi u kojima ispisamo poeziju duša… dva srca zaigrana u vihoru svevremena… dogodio se susret, dogodila se ljubav… u fenomenologiji percepcije se prelamaju boje… pojavnosti začudnog spektra nepostojećeg na paleti svakodnevice… sunčani sjaj nutrine iz kojeg se rađaju leptiri u našim tijelima… hvala ti dječače, darovao si mi zaboravljene nemire… opet se smiješiš… nemiri se ne daruju… oni se događaju u vrtlogu svijeta… u kovitlanju planeta… u spiralnoj dinamici suprotnosti… u protoku vremena… Promatram odraz tvog lica u kapi kiše… osjećam uzburkanost u venama… još uvijek sam zanesena ovom čudesnom bliskosti… još uvijek živim sretna između dva praskozorja… još uvijek sam uzbuđena između dva sutona… još uvijek se radujem budućim događanjima… našim susretima u trenucima… smotani u klupko ljubavi mi postajemo čvorovi u tkivu vremena… kukičamo mrežu života u koju hvatamo lijepe uspomene… u razvalinama vječnosti ostavljamo osmijehe… znamenje sreće…





I svaki put kada se vratimo u dolinu Neretve dogodi se susret nas i naših sjećanja… tih nježnih čuvara skoro nepodnošljive lakoće postojanja… tu se dogodio veliki prasak ljepote… tu je počeo svijet naših sanjarija… tu smo ispili prve kapi nektara iz kaleža vjerovanja… na nebu iznad svetog brda je zasjala svjetlost zlatne hostije i posvetila nas… tu sam uronila u raskoš tvoje prisnosti… izgubila se u dubini tvog nježnog pogleda…

Ipak si mi darovao san… hvala ti!

Odustaješ od sučeljavanja… i daruješ mi med sa usana…

Dijana Jelčić…

Oznake: Hercegovina, Neretva, san
- 09:29 - Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.06.2016.

Ekvinocij dana...




Smjena epoha,
dinamika stvaranja,
koračanje stazom pokore,
obrisi izranjaju iz ništa
i postaju sve,
ljepota
signirana rukopisom
vremena.

Bjelina zenita se razlila
u rapsodiju boja.
boje vrište,
vrtlože,
događa se vrijeme,
smjena nadahnuća.

Je li nas dotaknula
srž ljepote?

U svetištu odzvanja podne.

Dijana Jelčić

Oznake: Međugorje, susret, ljubav
- 08:28 - Komentari (20) - Isprintaj - #

srijeda, 08.06.2016.

Zagrljaj pod maslinom...






Postoji li običan slučaj?... ljubav, začeće, porod, život i opet ljubav… je li kružni tok sudbine slučaj?... dogodi li se neka priča slijedom slučajnih misli… tijekom slučajnih osjećaja… nezaustavljivim tokom događanja?... izviru li slučajnosti iz kaosa zbilje ili poetike sanja… promatram sunoćavanje… prelamanje dana u noć… stojimo spramčiok Suncu… nebo plamti vatrom dolazeće ljepote… dogodilo se jučer u dolini zelene rijeke, pod maslinom utjelovismo davni osjećaj i davno napisanu pjesmu...






Mogu li tako živjeti
pitala sam se i
sanjala plave daljine.

Od praotaca
naslijedih obalu sna,
hridi u dnu vječnosti.

Upoznala sam prkosna
zapljuskivanja vremena,
odupirala se Kupidu,
bježala u zavjetrine tmine,
doživjela tugu dubina.

Osjetih njihanje zipke ljepote
i istost kolijevke i snova.

San je sidro u oceanu jave.
Na obroncima vjerovanja
šest je vrhunaca iza kojih
izlazi i za koje zalazi
zlatna hostija.

Stajala sam pod
maslinom,
na obzoru svijesti
zasjaše mnoga sunca.

U prozirnoj tišini
vidjeh anđela vatre,
bljesak zbilje u iluziji.

Izronio si iz privida i
uronio u uzbibanost nutrine,
u zagrljaj pod maslinom
u kraj vremena čekanja...

Dijana Jelčić

Oznake: Hercegovina, dolina Neretve, sjećanja
- 07:57 - Komentari (28) - Isprintaj - #

utorak, 07.06.2016.

Miris jasmina i tek procvalih lipa...



Mostovi pod kojima se budim... naslov zbirke eseja posudih od sebe same, iz podnaslova moje davne zbirke pjesama, "sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim" ... vratili smo se u dolinu Neretve, na početak priče o nama i biverzumu... miris jasmina i tek procvalih lipa... sjećanje na prohujala proljeća...






Noćas odsanjah san nad snovima. Ti, zelena rijeka i rascvjetani grm jasmina. Doživjeh ljepotu triptiha, njegovu istinitost. Lice i naličje magije, budnost iluzioniste, nježnog prevaranta zbilje. Dotaknuh lazur neba i vatru pakla. Osjetih ples anđela i demona u nutrini. Tvoja blizina me smirivala. Spavao si. Osluškivala sam tvoje disanje. Pričinjalo mi se da sanjaš isti san. Smiješio si se. Vidjeh viziju tvoje snovitosti. Vodio si me u tišinu smaragdne rijeke. Postajem Sukub, kradem ti san, pomislih i pogledah kroz prozor. I mjesec ima lice i naličje. Krade suncu svjetlost i razbacuje idilom noći. Mjesečarim uspomenama.

Ulazim u trojstvo zlaćanih trokuta. Ti i ja u zakonu zlatnog reza, u ostvarenju simetrije i asimetrije vječne istine. Stojimo na litici osjećanja. Ne dozvoljavamo bezdanu da nam uzvrati pogled. Naličje sreće nestaje u beskraju.

Na obzoru mladog dana sviće zora zlatnom hostijom iznjedrenom iz kaleža vjerovanja…
Sretna sam. Pripitomili smo Sukuba i Inkuba… oslobodili se noćnih mora. Uronili u poeziju drevnih oceana. Budi nas miris tek procvalih lipa.

Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007.



Na žrtveniku trenutka sagorijeva tmina, u zagrljaju mirisa jasmina i lipa mi bešumno razlijevamo ćuvstva, osjećamo višestrujnost tišine koja žitkost riječi i mekoću šutnje povezuje u muk genius loci, u dašak istine.





Oznake: dolina Neretve, miris jasmina i lip, sjećanja
- 07:47 - Komentari (20) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.06.2016.

In memoriam... GMD



Bog Harpokrat... bog tišine, šutnje i nevinosti... bog ruža. Ruža je u grčkoj mitologiji simbol šutnje i nevinosti. Od mitova vezanih za Harpokrata, tek je jedan poznat:
Kada je ruža još bila mlad cvijet, nisu je poznavali ni ljudi ni bogovi, osim Erosa, sveznajućeg boga ljubavi, koji dade jedan takav cvijet Harpokratu, bogu šutnje, jer ga je tim čudesnim cvijetom htio podmititi da ne oda Afroditine tajne priče, iz kojih bi ljudi saznali više o ljubavi.

Mrvička doživjeh kao utjelovljenje boga ruža... dragi prijatelju, počivaj u miru pod svodovljem nebeskih ruža----






Sub rosa,
vječnost pod ružom,
pod heraldikom
carstva ljubavi.

Začudna tajanstvenost
večeri ljubičastog sjaja
i bijelih svitanja.

U romoru krvi poezija suza,
u znoju srca muk tuge,
u tišini Harpokrata
blagost prisege ruži.

Iz utrobe cvijeta
izlijeće bijela ptica,
zoblje lazur noći,
šapuće o iznenadnoj smrti,
o odlasku prijatelja.

Pod svodovljem Marijanskog sjaja
se budi grad,

Sanjaju li prijatelji ovo tužno svanuće?

Dijana Jelčić...



Oznake: Mrvićak, GDM
- 07:27 - Komentari (28) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.06.2016.

Univerzum svjetlosti...



Stvarajući okvire za razvijanje metode umjeća pokreta slijedila sam pravila univerzuma čiji smo dio. Svaki od nas je jedna mala galaksija, mikrokozmos. Ja sam, vjerujući u čovjeka koji je svojim znanjem bio sposoban spoznati savršenstvo svog djelovanja i beskonačnu pravilnost svog razvoja, stvorila svoj tetravalentni kod, koji u sebi sjedinjuje svjesnu spoznaju fizikalnih zakona univerzuma, te samosvijest svog osobnog makro i mikrosvijeta. Fascinirala me je i ova misao... Čovječe upoznaj sebe Herman Hesse

Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti... Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time


Umijeće svakodnevnog pokreta





U vidokrugu svijesti
promatrah razlijevanje
bijele svjetlosti,
u pejsažu sna vidjeh
ljubičastu tišinu.

Na obzoru spoznaje
zaobljavanje vremena,
iluziju nedohvatne dimenzije,
zanosnu opsjenu,
igrariju vječnosti.

Pokušah je zaustaviti
na zaslonu percepcije,
uloviti u zamku pamćenja.

Uzalud,
u kovitlacu planeta
oćutih zabludu
misaonog uma,
okom nutarnjeg snimatelja
udaljavanje točke gledišta
i nezaustavljivost vremena.

Zatvorih oči,
iza zrcala misli,
u vrtlogu imaginarije,
u kaleidoskopu iluzije,
u prelamanju svjetlosti
oslunuh rapsodiju boja.

Zaustavih sliku
na zaslonu sjećanja,
kroz univerzum svjetla
ušetah u viziju,
u ekliptiku Venerina sjaja,
u hram nutarnje tišine,
u protegu osjećajnog uma.

U vretenici vremena,
vidjeh boginjinu istost,
u mjerici vječnosti
postojanost ljubavi,
njenu nestareću moć.

Otvorih oči.

Promatrao si me istim osmijehom, u tvojim očima isti sjaj.
Ostala si ista kao u dane prvih susreta, tvoj šapat je potvrdio misao koja se kovitlala u budnosti.

Ljubav je to!

A vrijeme?
Razlijeva se besčujnošću, širi besčulnošću. Vizualiziram njegovu nevidljivost. Vidim bespuće ničega, beskrajnu panoramu bjeline i tišine, uzaludno je besciljno tumaranje njegovim izmaštanim stazama.
Ostavimo ga u njegovoj hirovitoj jurnjavi iz ničega prema ničemu, iz prošlosti u prošlost.

Začu kategorički imperativ vječne filozofije.

Živimo trenutak!

Na horizontu se rađao suton. Svjetlost boje vjenčanice se slijevala u kalež kobaltnog beskraja. Prohujao je dan, a vrijeme, kotrljajući se prema svitanju, je zaobljavalo prostor u trenutak sreće.

Ljubav je ostala…

Dijana Jelčić

Univerzum svjetla


Oznake: prostor, vrijeme, svjetlost, svemir, ljubav
- 06:26 - Komentari (16) - Isprintaj - #

subota, 04.06.2016.

Neukroćena...




U meni divljine zov,
neukroćena zvjerka,
plemenita.

U genom ubrizgana dvojnost,
tkivo lutalice džunglom zbilje
i toplina bijele svjetlosti,
nježnost krvi pramajke,
uslišanost vremena.

Neponovljivost znamenja,
nemir vretenice
u svemiru spoznaje.

Na zaslonu svijesti,
pojavnost percepcije,
poezija pamćenja,
bljesak vremena,
u duši kamena
uklesana istina.





Na zaslonu zbilje
ples fotona,
misao, svijetlo uma.

Kiša meteora,
osjećanja, rađajuće želje.

U zrcalnim neuronima
preslika vučice,
praiskona
žene.

Dijana Jelčić



da, čitala sam i dočitavala knjigu... Clarissa Pinkola Estés
Žene koje trče s vukovima... tragala za njom u sebi... za demonom i anđelom... iznenada, ozrcalila se iza zrcala svijesti... kao nietzscheansko jastvo, kao premosnica nad bezdanom sumnji... kao tišina šutljive svjetlosti... osjetih moć napisanog... šapnuh sebi u sebi... da je to je TO... hrani majku vučicu... održavaj izvorište ljepote i lakoće postojanja i trenutku... da dragi blogoprijatelji... ništa iz glave, sve iz knjiga...



Oznake: La Lupa
- 08:48 - Komentari (18) - Isprintaj - #

petak, 03.06.2016.

Bojiš li se starenja?




"Možemo oprostiti čovjeku kad stvara nešto korisno za sve dok se sam ne počne diviti svome djelu. Jedino opravdanje za čovjeka koji stvara nešto beskorisno jest u tome što se neizmjerno divi svome djelu.
Sva je umjetnost sasvim beskorisna."

Oscar Wilde, Portret Doriana Graya



Promatram misaonu brazdu na tvom čelu… iza spuštenih trepavica se kriju oči boje snova… izraz tvog lica mi odaje duboku mislenost koju pretačeš u osjećanja… oko usana titra osmijeh… šutim… ne želim razbiti aureolu spokoja koja se ovija oko tebe… o čemu li razmišljaš?... znatiželjna sam… ljubomorna na tišinu koja s tobom dijeli ovaj trenutak mira… otvaraš oči… u tvom pogledu iskri tajna… volim odgonetati rebuse tvoga muka… osjećam da se u njemu krije znamenitost nečeg lijepog…

Nakon što je Dorian Gray poželio vječnu ljepotu, slika je postala ogledalo njegove duše… govoriš tiho… govoriš glasom koji me omamljuje kao crno vino…

Misliš li na roman ili razmišljaš o umjeću slikarstva?... pitam skoro bezglasno…

Slika zrcali bitak bića… slikarev uradak je alegorija istinske stvarnosti… a laž se krije u vanjskoj ljepoti… Slika stari, Dorian ostaje fizički mlad… duša sazrijeva u nutrini, a tijelo živi iluziju neprolaznosti… cijeli roman je ispreplitanje trojstva koje u nama stoluje… naše želje, naša nadanja i naša fizika…





Bojiš li se starenja?... pitam nesigurna promatrajući na zidu tvoj portret iz diplomske predstave… čekanje na Godota...

Ne, samo sam razmišljao o tankoćutnim osjećajima autora knjige… smiješ se hvatajući moj zadivljeni pogled na slici tvoga lika iz mladosti…

U svima nama živi buntovnik bez razloga… svi smo mi satkani od istih struna… u nama se smjenjuju konsonance i disonance htijenja… ali svjesni prokletstva svijesne spoznaje konačnosti naših tijela u beskonačnosti vremena mi živimo trenutak kao da sljedeći neće doći… u nama, za razliku od Doriana Graya, uporedo stare i duša i tijelo… a kojom brzinom taj proces postaje vidljiv ovisi o tajnovitoj šifri našeg genoma… i fenomenologiji uma…

Otkud izniču naše misli… gdje ostavljaju svoje tragove… gdje nestaju?

U sjećanjima na prohujalo vrijeme… u rečenicama iznjedrenim iz vrtloga riječi i slovkanja bezimenih osjećanja… nekada utješnih… ponekad izgladnjelih… često uzburkanih u dubini životnog oceana…

Smiješiš se… uranjam u dubinu tvog pogleda… u krošnju razgranatih staza tvoje duše… u virtualnu džunglu neprohodnih puteva ka srži istine… vidim sebe ozrcaljenu u traganju za početkom ovog beskraja koji se ogleda u oku promatrača…

Ćutim miris ruža… širenje mirisa jorgovana… nježi me miomiris bijelog gloga… ljubav lebdi u zraku… u sebi nosi lakoću tereta rasplamsane ljepote… na zidovima se oslikavaju sjenke ptica u letu… prisjećanja na slikare koji umjetnošću nastojaše u nama pobuditi osjećaj brzine i vrtloženja... ne dozvoljavam tišini čulnost tjeskobnosti…

Osluškujem brujanje Zagreba… prisjeća me na orguljanje dubokog basa… a cvrkut ptica u krošnji tek procvalih lipa na zvuke zaljubljenog tenora ... Ne dozvoljavam zabludi o postojanju izvorišta vječne mladosti obmanu… da nas hrani obsjenom lažnih obećanja… svijesna našeg uzdignuća iz utrobe svemira… otrgnuća iz kaosa… osluškujem glazbu konsonanci i disonanci istine… čujem razmaknutost suglasja… vidim titraje nesuglasja u slici sukladnosti naših proživljenih godina…

U misaonoj brazdi na tvom čelu se ogleda bezvremenost… tragovi tvog koračanja kroz pijesak vremena… otisci misli pretočenih u osjećanje osjećaja… oko tvojih usana blješti osmijeh vječno budnog djeteta u tebi… Dragi moj pjesniče volim tvoje godine skrivene iza zrcala ovoga ovdje i ovoga sada… volim sjaj tvog jantarnog pogleda u kojem vjekujem kao leptirica zaustavljena u trenutku sreće…

Dijana Jelčić...





Oznake: oscar wilde, Dorian Gray, starenje
- 07:57 - Komentari (30) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.06.2016.

Noćna straža...



Ova noć je bila puna mjesečeva sjaja. Smiješio se svemirski lutalica i prosipao latice nebeskog cvijeća na stazu sna. Odlazim, šaputao je srebrenkastom sonatom, odlazim polako i zavaravam još jednom ocean, poigravam sa kapljicama te čudesne vode, budim usnule Sirene, dozivam stražare na vratima njegovih dubina, dokazujem tebi i svijetu istinu... samo mijena stalna je.

Uzavrela tišina je budila dušu, pozivala je na slavlje osjećanja osjećaja. Stajala sam na terasi i slušala govor zvijezda, koračala zvjezdanim putem ka dalekom gradu u kojem ti noćas snivaš. Čudesna predstava svjetlosti se odigravala na sceni trenutka. Zrcaljenje želje u beskraju ljubičastog sna, fatamorgana u bezvremenu trenutka, naša nedjeljivost od kozma.

Vidjeh polja tulipana i slijevanje kanala grada u lagunu žudnje. Bio si tu i tamo, bio si na obroncima sna i u obzorju jave, bio si u vrevi Rembrantova grada i u tišini moga pogleda. Zaustavih dah, ne dozvolih buđenje svijest, nestajanje iluzija sa pozornice tog sretnog treptaja oka.

U kristalnoj prizmi osjećanja osjećaja naslutih laterne staroga grada i izloge iza kojih se kriju neostvareni snovi osamljenih duša, osjetih miris oceana, osluhnuh pjesmu Sirena i zov čuvara njegovih dubina, vidjeh tebe pred slikom "Noćna straža".

Bio si čuvar na dverima sna, bio si stražar na poljima mojih noćnih lovišta, bio si tišina koju slušah srcem.

Mjesec se smiješio. Pričinjalo mi se, u vrtlogu tišine čujem šapat davnina, istinu o vječnim mijenama, istinu o nama utjelovljenim u zrcalu univerzuma.

Trenutak iluzije je trajao i ja utonuh u sretan san.

Dijana Jelčić...




Zdenko Jelčić, njegov veliki odlazak i ljubavna emigracija

Oznake: Amsterdam, Noćna Straža, nedjeljivost od kozma
- 07:38 - Komentari (22) - Isprintaj - #

srijeda, 01.06.2016.

Zagrljaj kamena i vode...




Utjelovljenje zore, Dafnin bijeg od boga Sunca i ljepota ljudskog tijela u pokretu.
Bernini je dinamikom nadahnuća darovao skulpturi ritam vječnosti.
Bez obzira na mitologiju, ta skluptura je nešto najljepše što sam ikada vidjela. Doživjeh je u Galleria Borghese, u Rimu.

Osjećah nemir, pričinjalo mi se, sudjelujem u toj ljubavnoj igri, bijah mramor, oćutih memoriju vode. Odiljah se u vrijeme kada su bogovi koračali ovozemaljskim stazama.






Čitaš pjesmu o kamenom gradu, osluškujem tvoj glas, božansko postaje blisko i moje. Širi se i kao eliksir uranja u svijest, odnosi na dlan vremena, pretače u poeziju drevnih oceana.

Sjećam se mene djevojčice na prašnjavom peronu pod podnevnim suncem i sudbinskog dijaloga sa dječakom očiju boje snova.

Odakle dolazi voda?
Iz zemlje!

Godinama si bio bog Sunca,
bila sam nimfa, bojala sam se,
bježala u legende,
tragala za izvorištem ljepote.

Pronađoh ga i šapnuh.

Ti dječače očiju boje snova, već destljećima, pogledom prodireš u srž srži bitka.
U tvojim očima se naziru obrisi planeta i bezgraničje onozemaljskog svijeta. Olujne oblake osmijehom preobražavaš u stado pahuljastih jaganjaca. Dobrohotnost tvoga glasa dotiče korake vremena i smiruje užurbanost njegova odlaženja u jednosmjene koridore vječnosti.

Iznad bujice mutnih vododerina na obroncima trenutka prosipaš toplo zlato tvoga sunca i zaustavljaš nastajanje usjeklina boli na licu dozrijele tuge rasplakanog neba.

Ti si vodar ožednjeloj duši, razvođe prodoru virovitog plača. Sročnošću riječi uranjaš u dubinu sante leda i osmišljavaš apsurde nagomilane u pukotinama zaborava, nježnošću poezije vode otapljaš zaleđene suze, nesklad nemirnih snova mjenjaš u geometriju savršenih oblika.
Pitam te ponekada u snu o mojim neobjašnjivim tugama i sanjam dalje jer odgovor me miluje tragom odlazeće boli.
Od lučuješ me iz luke svrsishodnosti, odnosiš na bespuće drevnih oceana i pjenom valova tvoje duše na mojim usnama ispisuješ poeziju kapi.

Stihovima provlačiš tananu liniju do moga srca, gradiš most između trenutaka na kojem slušam trubadura sa gitarom u ruci pjevuši tvoju poeziju vode.

Utjelovljenje svitanja, Berninieva skulptura, duša mramora, barokna dinamika ljepote, vizija oceana sna, uspinjanje skalama ka kraju vremena… i sjećanje ubrizgano u poeziju pamćenja.


Dijana Jelčić



fotka iz Rovinja, poslije bacanja poruke mira i ljubavi u more... iza mene pučina i ljubičasti suton ispred mene oči boja sna.

Oznake: Apolo i Dafne, Bernnini, Rim, kamen i voda
- 07:47 - Komentari (22) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>