U meni divljine zov,
neukroćena zvjerka,
plemenita.
U genom ubrizgana dvojnost,
tkivo lutalice džunglom zbilje
i toplina bijele svjetlosti,
nježnost krvi pramajke,
uslišanost vremena.
Neponovljivost znamenja,
nemir vretenice
u svemiru spoznaje.
Na zaslonu svijesti,
pojavnost percepcije,
poezija pamćenja,
bljesak vremena,
u duši kamena
uklesana istina.
Na zaslonu zbilje
ples fotona,
misao, svijetlo uma.
Kiša meteora,
osjećanja, rađajuće želje.
U zrcalnim neuronima
preslika vučice,
praiskona
žene.
Dijana Jelčić
da, čitala sam i dočitavala knjigu... Clarissa Pinkola Estés
Žene koje trče s vukovima... tragala za njom u sebi... za demonom i anđelom... iznenada, ozrcalila se iza zrcala svijesti... kao nietzscheansko jastvo, kao premosnica nad bezdanom sumnji... kao tišina šutljive svjetlosti... osjetih moć napisanog... šapnuh sebi u sebi... da je to je TO... hrani majku vučicu... održavaj izvorište ljepote i lakoće postojanja i trenutku... da dragi blogoprijatelji... ništa iz glave, sve iz knjiga...
