Zagrljaj kamena i vode...
Utjelovljenje zore, Dafnin bijeg od boga Sunca i ljepota ljudskog tijela u pokretu.
Bernini je dinamikom nadahnuća darovao skulpturi ritam vječnosti.
Bez obzira na mitologiju, ta skluptura je nešto najljepše što sam ikada vidjela. Doživjeh je u Galleria Borghese, u Rimu.
Osjećah nemir, pričinjalo mi se, sudjelujem u toj ljubavnoj igri, bijah mramor, oćutih memoriju vode. Odiljah se u vrijeme kada su bogovi koračali ovozemaljskim stazama.
Čitaš pjesmu o kamenom gradu, osluškujem tvoj glas, božansko postaje blisko i moje. Širi se i kao eliksir uranja u svijest, odnosi na dlan vremena, pretače u poeziju drevnih oceana.
Sjećam se mene djevojčice na prašnjavom peronu pod podnevnim suncem i sudbinskog dijaloga sa dječakom očiju boje snova.
Odakle dolazi voda?
Iz zemlje!
Godinama si bio bog Sunca,
bila sam nimfa, bojala sam se,
bježala u legende,
tragala za izvorištem ljepote.
Pronađoh ga i šapnuh.
Ti dječače očiju boje snova, već destljećima, pogledom prodireš u srž srži bitka.
U tvojim očima se naziru obrisi planeta i bezgraničje onozemaljskog svijeta. Olujne oblake osmijehom preobražavaš u stado pahuljastih jaganjaca. Dobrohotnost tvoga glasa dotiče korake vremena i smiruje užurbanost njegova odlaženja u jednosmjene koridore vječnosti.
Iznad bujice mutnih vododerina na obroncima trenutka prosipaš toplo zlato tvoga sunca i zaustavljaš nastajanje usjeklina boli na licu dozrijele tuge rasplakanog neba.
Ti si vodar ožednjeloj duši, razvođe prodoru virovitog plača. Sročnošću riječi uranjaš u dubinu sante leda i osmišljavaš apsurde nagomilane u pukotinama zaborava, nježnošću poezije vode otapljaš zaleđene suze, nesklad nemirnih snova mjenjaš u geometriju savršenih oblika.
Pitam te ponekada u snu o mojim neobjašnjivim tugama i sanjam dalje jer odgovor me miluje tragom odlazeće boli.
Od lučuješ me iz luke svrsishodnosti, odnosiš na bespuće drevnih oceana i pjenom valova tvoje duše na mojim usnama ispisuješ poeziju kapi.
Stihovima provlačiš tananu liniju do moga srca, gradiš most između trenutaka na kojem slušam trubadura sa gitarom u ruci pjevuši tvoju poeziju vode.
Utjelovljenje svitanja, Berninieva skulptura, duša mramora, barokna dinamika ljepote, vizija oceana sna, uspinjanje skalama ka kraju vremena… i sjećanje ubrizgano u poeziju pamćenja.
Dijana Jelčić
fotka iz Rovinja, poslije bacanja poruke mira i ljubavi u more... iza mene pučina i ljubičasti suton ispred mene oči boja sna.
Oznake: Apolo i Dafne, Bernnini, Rim, kamen i voda
|
