Sjeti se života...
Voljela sam svitanja i zalaske sunca i oči boje sna, lepršala sam zvjezdanim stazama svijesti i brala kozmičko cvijeće satkano od kristala snova. Lutala svjetskom literaturom i u napisanom tražila potvrdu sreće koju smo živjeli. Ogrnuta univerzumom snova često sam se pitala zašto su sve velike ljubavi bile tužne, zašto su junaci velikih tragedija umirali od ljubavi ili zbog ljubavi.
Memento mori, čovječe sjeti se, smrtan si, je bila istina o kojoj nisam željela razmišljati.
Antigona, Vesna Starčević, moja mama i Kreont, Sven Lasta... Zagreb, 1956 u teatru Gavella... bilo mi je sedam godina, ali još uvijek se sjećam Anouilhova Antigone... i njenog kraja...
Antigona:
"Pa, dobro, otvori vrata. Tako je, oni će me sada čuti. Neka me čuju, neka saznaju istinu. Ti si bolest današnjice, ogrnut odorom života ti kradeš sretnima dane, zatvaraš ih u odjele spasenja gdje trune krv i pucaju pluća."
Kreont joj pokušava silom zatvoriti usta:
"Zaboga hočeš li već jednom ušutjeti?"
Antigona se otima:
"Požuri, kuharu! Pozovi stražu!"
"Pa nećete l' je brže voditi? Grobu je
Zatvor'te, kako rekoh, pod svod, samu je
Bez ikoga vi pustite, nek ili mre
Il' živa pod onakvim krovom počiva!
Ta mi smo čisti što je do te djevojke;
A s nama tu na svijetu neće boravit."
I straža dolazi i zatvaraju je u grobnicu i ona uhvaćena, zatvorena, osuđena, zbog nekog njoj nerazumljivog čina, ustravljena od smrti glađu odlazi u smrt samovoljno.
"Nju na dnu groba opazismo, za vrat se
objesila i omčom rupca platnena
njega stegnu..."
"Taj jadnik na se ljutit, kakav biješe,
Naperiv, mač zatjera posred rebra..."
Hemon umire od tuge za njom.
A onda jednoga dana, kao da je izašao iz tragedije je, Kreont, kralj, ne kralj, kuhar sudbina pružio svoje zaražene dlanove i dotaknuo život, naš život tako jednostavan i lijep. Ne znam zbog čega, ništa nismo učinili, nikakvog suđenja nije bilo, ne postoje vidljivi razlozi. Sve je bilo čudno, strašno, nerazumljivo.
Sjedili smo u našoj toploj sobi, gledali kroz prozor uličnu vrevu, razmišljali o sutrašnjem plesu, pričali o najobičnijim stvarima. Bilo nam je lijepo i mislili smo kako je čudesan ovaj svijet, pun mirisa i zvukova koji nas uspavljuju i bude. Voljeli smo tišinu u koju smo tonuli sumracima i zvukove života koji su nas uvijek svitanjima budili.
A onda iznenada jednoga dana na vratima srca odjekne zastrašujuće kucanje. Kreontova tajna policija upada u naš život, hapse nas bez naloga i bez objašnjenja. Pjesnika odvode u samicu, a meni kažu da mu život visi o koncu. Oko mene se srušio svijet. Nešto veliko, nevidljivo se izdiglo i prijeti, ostala sam sama i bespomoćna. Bježati je nemoguće, nemaš kamo, mijenjati svoj život za njegov je neodgovorno. Pjesnik to nikada ne bi prihvatio. Osjećam svoju nemoć, u grču naprežem mozak i tražim izlaz iz kaosa straha, boli, želja i nadanja. Tražim onu spasonosnu slamčicu za koju se hvataju utopljenici, ali nema više ni tih slamčica, previše davljenika je već umiralo u ovom uzburkanom moru sudbine.
Razmišljala sam o tome kako bi bilo divno da nisam nikada ni rođena, onda ne bi morala ovako tiho umirati od straha i neznanja. Počela sam proklinjati sudbinu i njena nevidljiva krivca.
"Kletva ubija san, ne proklinji, ovo je samo ružan san, ne zaboravi živjeti, poželi buđenje" šapnu mi čudesni osmijeh iz zrcalnih neurona. Tu u svijetu zrcala iza svijesti sretoh duše koje su davno odlutale u vječnost. Njihovi osmijesmi me pozvaše u svitanje novog sna.
Oko mene su ludovale maske
krabuljni ples na tren
sakri sreću
u klaunov osmijeh
ili možda u smijeh hijene,
u štektanje lisice,
u zavijanje vuka,
a onda tišina,
nebo prosu koriandole,
ponovo
zasjaše kristali snova.
U najsretnijem trenutku postojanja se pojavio čudesni tračak svjetlosti, maleni pupoljak na trešnjevom drvetu mi potvrdi da su Hemon i Antigona, Romeo i Julija umrli uzaludno, oni su jednostavno ubijeni neosjetljivošću pisaca.
Potražih svoju tugu
u licu Pjeroa
zaustavih suze
da ne povrijedim
ljepotu vraćenoga sna
i kada je ponoć najavila
kraj maskenbala
otvorih vrata srca
i vidjeh samo ljubav...
Zakoraknuh u hram snova, zagrlih veliko sunce u malom univerzumu svijesti i spoznah da je ljubav eliksir koji vida rane i brani od uljeza i kradljivaca sreće.
Sofoklo, Shakespeare, Anouilh, Brecht kao da nisu znali da ljubav pobjeđuje sve nesporazume, da ljubav, ta vrhovna svećenica naših života, svaladava Kreonte, pokapa mrtvu braću, smiruje bijes i sjedinjuje i miri sve prošle i buduće Montecchie i Capulettie.
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
Antigona Oznake: Antigona, Anouilih
|
