Antigona, Vesna Starčević, moja mama i Kreont, Sven Lasta... Zagreb, 1956 u teatru Gavella... bilo mi je sedam godina, ali još uvijek se sjećam Anouilhova Antigone... i njenog kraja...
Antigona:
"Pa, dobro, otvori vrata. Tako je, oni će me sada čuti. Neka me čuju, neka saznaju istinu. Ti si bolest današnjice, ogrnut odorom života ti kradeš sretnima dane, zatvaraš ih u odjele spasenja gdje trune krv i pucaju pluća."
Kreont joj pokušava silom zatvoriti usta:
"Zaboga hočeš li već jednom ušutjeti?"
Antigona se otima:
"Požuri, kuharu! Pozovi stražu!"
"Pa nećete l' je brže voditi? Grobu je
Zatvor'te, kako rekoh, pod svod, samu je
Bez ikoga vi pustite, nek ili mre
Il' živa pod onakvim krovom počiva!
Ta mi smo čisti što je do te djevojke;
A s nama tu na svijetu neće boravit."
I straža dolazi i zatvaraju je u grobnicu i ona uhvaćena, zatvorena, osuđena, zbog nekog njoj nerazumljivog čina, ustravljena od smrti glađu odlazi u smrt samovoljno.
"Nju na dnu groba opazismo, za vrat se
objesila i omčom rupca platnena
njega stegnu..."
"Taj jadnik na se ljutit, kakav biješe,
Naperiv, mač zatjera posred rebra..."
Hemon umire od tuge za njom.