Pogled je odlutao ka izvorištu svjetla… uzdigao me u bezgraničje želja… u bezvremeni svijet… među siluete svete tišine… u zagrljaj postojećih, ali netaknutih istina… u zaobljenost protege vjerovanja…
Vidjeh uskrsnuće prostora iz nevdljivih daljina… rađanje vremena iz vječnog konačišta zlatne hostije…
Oćutih vrtloženje tišine… vrenje u ciboriju muka… otvaranje vrata vječnosti… oživljavanje izmišljaja u izmišljaju… ponavljajuća ljepota ozrcaljena u slici jednog naglog ljeta… kolaž mnogobrojnih sudbina… zavodio si me… znam… zaveo si me divotom izmišljaja… toplinom odagnao hladnoću… dematerijalizirao svijet…
U opatiji sna titraju strune… tihuje simfonija kozmosa… na žrtveniku utjelovljenje iluzije razgranatog vremena… bljesak multi- verse… fikcija paralelnih svemira… preslika svih naših inkarnacija… vizija svih mjesta između jučer i sutra… između cvijetnih polja i nebeskih ravnica…
I vječno titrajuća misao sa početka priče... pitanje i odgovor...
Odakle dolazi voda?
Iz zemlje... !
Ti i ja u peoziji kapi… u davno napisanim pjesmama… u osmijesima snovite stvarnosti… ti i ja i tu i tamo… u postojanosti nepostojeće istovremenosti… u zrcalnom sjaju nedosanjanog sna o kvantiziranju i teleportaciji… u putovanju kroz vrijeme i tvrdnje… ništa nije izračunjivo, a sve je moguće…
Ti i ja tragači za neizračunjivim mogućnostima… pustolovi beskrajnim nebom poetične znanosti… ti i ja bez predznaka mi… ti i ja sretni inkarnati u poeziji vode i opatiji sna...