dinajina sjećanja

srijeda, 20.06.2018.

San ljetne noći...





Te nimfe, da ne odu želim.
Bijelu
Put im ćutim u tim blijescima u
Velu
Satkanu oda sna strasna.
Zar voljah tek sanje
(Stephane Mallarmé, Faunovo poslijepodne)






Mjesec izranja iz kobaltnog bezdana, osmijehom prevaranta omamljuje snovitost, poziva u varljivu budnost. U odaji ogleda i odjeka zvuci preludija za Fauna. Tkalje noći kukičaju mrežu iluzija. Uranjam u viziju. Koračam pejsažem nepostojećim na zemaljskim kartama... umirem i rađam se.

Osjećam sučeljavanje dvije dimenzije, mogućnost dva izbora, dva moguća načina života.

Lebdim granicom između sna i jave, živim estetske vizije paralelnih svjetova. Blješte ivanjski krijesovi. Svetost praiskonskog traženja i nalaženja. U viziji silueta mladog Jarila, boga plodnosti i ravnoteže u prirodi. U Perunovim dvorima grli lijepu Maru, zajedno preskaću vatru i slave vjenčanje.
U memskom zapisu vidim pradavne običaje i svetkovine, arkadijsku ikonografiju, Držićevu Tiranu i Shakespearov san ljetne noći.

Osjećam se kao Mallarmeov junak koji je u igri sa nimfama postao Faun, titrajuća struna vječnosti, djelić univezuma, univerzum sam.
Prostor se zaobljuje u grad ponoćnog sunca... na usnama ćutim moć svete hostije... snagu euharistije... inicijaciju u sferu istinske ljubavi...
Na žrtveniku noći umire zvijezda. Iz njenog pepela se rađa ptica čudesnih boja.
Obznanjuje tajnu prve istine... iz zvjezdanog praha smo nastali u zvjezdani prah ćemo se pretvoriti...

Osjećam lakoću postojanja u snu ove ljetne noći, u transcendentnom bdijenju, u apstrakciji bitka prostor- vremena, u zrcaljenju porijekla...

Nemoguće je dotaknuti Sunce… moguće je dotaknuti tvoje lice… pružam ruke i na dlan mi se slijeva toplo zlato… iluzija se pretače u javu…

Sišao sa zvijezde pod kojom sam rođena... rođena sam iz praha zvijezde tvog rođenja...

Mjesec se polako vraća u kobaltni bezdan. Nestaje čarolija njegove moći. Svitanje nas obavija ljepotom zbilje. Transcendentno postaje iskustvo.
Svjesna u budnosti svetkujem trenutak našeg susreta... svetkujem ljubav... tu tankoćutnu premosnicu među srcima.

Dijana Jelčić




Oznake: ljetni solsticij

- 19:09 - Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 21.06.2017.

Suncostaj...



U gradu sanjajućih knjiga,
u suzvučju naših šapata
dijalog vječnih ljubavnika.

Pod Čapljinskim balkonom
putevi ka starim snovima
i simboli novog vremena.

U bezglasju istine
suglasje svjetova,
svitanje noći u sutonu
odlazećeg dana.

Tvoji dlanovi pretakaše
gaseće sunce u
odoru spokoja.

Ruke u buketu žudnje,
pod karijatidama trenutka
miris znamenja vremena.


Noć ljetnog solsticija,
najdulja svjetlost,
najkraća tmina,
titraj sutona
i bljesak zore,
umiranje i rađanje
u zagrljaju Ivanjske vatre.

Na dlanu pamćenja
vilinski san, Oberon i Titanija,
privid donešen vjetrom
prohujalog vremena,
poetično sidro u prozi zbilje,
suncostaj u očima,
budnost u noći
prekratkoj
za san...

Budimo se u snu,
slavuj priziva tišinu noći,
ševa romor svitanja,
ekvinocij bijele svjetlosti,
i purpur sutona.

Odvajamo se od
svakodnevnih spletki,
nestajemo u zagrljaju magije.

U suzvučju srca i tišine,
u dvokružju trajanja
mržnje, klevete, optužbe, osvete
nestaju.

Mijenja se slava svijeta!


da treba se žuriti živjeti... prije svega ljubeći... a u Ivanjskoj noći se Ladarice spuštaju na zemlju i daruju nam ozračje ljubavi... vjerujem u tu legendu...
i vjerujem da preskakanjem ivanjske vatre ljubavnici lete u nebo...

Dijana Jelčić





Na granici sna i jave

Oznake: suncostaj, ljetni solsticij, ljubav, Ladarice

- 07:57 - Komentari (28) - Isprintaj - #

utorak, 21.06.2016.

Sa zrnom soli...




Bojala sam se bdijenja Harona,
na obali Aheronta vizije boga smrti.

Na obzoru svijesti vidjeh bljesak
dolazećeg suncostaja.

Na vratima ljeta
zrno soli,
mudrost vječnosti.

Proljeće je
odplovilo rijekom
vremena,
ostali su tragovi.

Zov daljine,
šum orgulja
uranja u sluh,
guši romor
Aheronta.

Pijesak na koži,
moć ovostranog,
sjaj sunca,
tvoj dlan
i miris mora.

Zrno soli
na usnama,
okus poezije oceana,
i poljubac.

Zaboravljam Harona.

Dijana Jelčić






fotografije izradila i darovala mi @Lastavica

Oznake: suncostaj, ljetni solsticij, Aheront, haron

- 07:07 - Komentari (26) - Isprintaj - #

petak, 16.10.2015.

Noć ljetnog solsticija...



sretna sam, čitala sam Dostojevskog i njegove bjele noći... divno je prolutati arhivom, divno se prisjetiti bijelih noći i o njima napisanih eseja... iako je ljetni solsticij daleko iza nas... a plejade se vraćaju na sjeverno nebo... ova davna priča živi u meni... uprisutnjuje se svakim trenutkom... pamćenjem na bijelu noć davnih snovida...



Ljubav i Plejade...

Bježeći pred Orionom Plejade plešu svoj svjetlucavi ples na zimskom nebu i u Ivanjskoj noći spuštaju ljubav na plavu planetu da ljeto bude plodno i da se ostvari san.
Proljeće je umiralo, još samo jedna noć do najduljeg dana, još samo jedna noć do ostvarenja sna, mislila je.

Tražila je srce, zaboravljala tijelo, voljela ljubav i svijet bogova, a nije znala da ništa nije prljavije od prevare same sebe. Čekala je neznanca iz doline nemira da joj pokloni ritual nježnog sjedinjenja.......da osjeti na dlanovima ritam svog imena....
Sjećala se svojih snova, olupina potopljene stvarnosti i tada osjeti bezdan.......beskrajnu prazninu.
Mašinerija brisanja tragova je bjesomučno radila, nerazumljivi tonovi prošlih dana su parali uši, a ona je željela muziku suncem probuđenog dana.

Mjesećina i san na praznoj cesti i ona sama..........Vozila je polagano, vozila je mirno kao da se vozi u nepoznatom gradu, u neki novi svijet kroz novi san.....njen san.......
I mislila je ne zaustavljaj se...vozi dalje cestom sna, stazom novoga života........

Sloboda pod mjesećinom u autu kojim je znala upravljati, a život posuđen, nametnut je ostajao iza nje, pobijeđen svakim novim kilometrom.
Osjećala je da je san tamo u daljini dohvatljiv.....treba izdržati još malo, savladati umor želja i mašte, zaustaviti vrijeme, biti brža od njega, stići prije svitanja da joj ne ukradu sunce.........

Na mjesečevoj cesti tužnijoj od pokošenih polja, noć izgubljena u daljini koju je pobjeđivala, iznenađena samom sobom, iznenadno i neobjašnjivo dodala je još jednom gas, ubrzala da uistinu stigne prije sunca.

Grad joj se smješio jutrenjem, sunce osuši suze na umornom licu.
Sretne li žene, šaputali su perači ulica promatrajući je u jutarnjem svijetlu,
a ona osjeti prvi put pobjedu nad samom sobom
ogledajući se u prvim sunčanim zracima.
Na snenoj stazi njenoga života,
bjela golubica poletje ka nebu,
ona pruži ruke i
na dlan joj se spusti ptica čudesnih boja, a
muzika suncem probuđenog dana
objavi i njeno buđenje.

Kako se rodila LJUBAV

Rodio se pitom na obali zelene rijeke između kamenjara i močvare i kao da je u tom vručem ljetnom danu udahnuvši neukrotivost zatvorio blagost u izvore snage. Izrastao iznad velegrada, u kojem je zaokružio intelektualno nasljedstvo, sluša šutnju asfalta i voli vrbe u čijim krošnjama pjevaju ptice njegove mladosti.
S licem na kojem, ne godine, nego osmijeh ostavlja trag sadi neprolaznost u zajedništvo. Život otvoren do labirinta njegove osobnosti, on prima ljubav i uzvraća nježnost.

Tko ima hrabrosti zakoračiti u tajnovitost tišine iza koje su skriveni izvori ponornice???????
Stajali smo na ušću, tamo gdje rijeka svojom širinom nagovještaje ljepotu svojih ponora i poželjeli dotaknuti izvor. Treperile su oči neba, a južni vjetar nam je dodirivao lica, mješao glasove, budio uspavana srca. Voljeli smo vrijeme i lutali mlijećnom stazom u beskonaćnost sna.
On je želio da se sve događa u treptajima oka i odkucajima srca, bez prošlosti i budućnosti.
Poklonio mi je svoje snove i naučio me osjećati osjećaje. U treptajima oka osjetih da je ljubav sreća i sloboda.
Udahnuh tišinu i začuh zov divljine, ostadoh blaga u snovima ali jaka u odlukama.
Napustih dolinu zelene rijeke da bi život krenuo dalje, ali ljubav ponesoh sa sobom i vinuh se zvijezdama da gazeći po nebeskoj stazi posutoj snovima odživim san.

Bježeći od gluhoće asfalta, na kojem su naše egzistencije pustile korjenje, mi slušamo simfoniju univerzuma i u džungli sudbina branimo svoju.

I poručujemo svima onima koji nisu odustali od želje da upoznaju sebe,

Ljubav je kad jedan čovjek
ljubav je kad jedna ....
ljubav je kad .....
ljubav je,
jednostavno ljubav

jer tek onda kada shvatimo da je ljubav važnija od želje da budemo voljeni onda smo i voljeni.

I još nešto je važno spoznati da bi ljubav doista bila LJUBAV
Ljubomora nije dio ljubavi koju imamo nego onaj njen dio koji nemamo u sebi. Taj dio ljubavi ne poznamo, tražimo, uzaludno tražimo jer ne znamo što tražimo.

On je bio ljubomoran, a ona sigurna u ljubav i u sebe. S vremenom je postala nešto nesigurnija zbog njegove ljubomore i tako postade nesigurna u ljubav i u sebe. Njegova ljubomora je tada popuštala, postajao je sigurniji u ljubav i u sebe, a ona je je postala ljubomorna.

Ljubav je doista sreća i sloboda, događa se u treptajima oka i odkucajima srca.

Ljubav nema prošlost niti budućnost, ona je sretni trenutak našeg postojanja, kapljica u rijeci bez povratka, nemirni val u oceanu snova, istina ozrcaljena u noći ljetnog solsticija... trenutak kada se suton i zora zagrle... i traju u našim vjerovanjima... u pripadanju i bliskosti...
.

Dijana Jelčić... napisano davnih osamdesetih godina... 2007 pretočeno u virtualu... blogspot, umijeće vremena... početkom 2008 objavljeno na Blog. hr... neću obnavljati komentare, a bilo ih je... davnog 29. 06. 2008 objavljeno na portalu Magicus... divni komentari... usrećuju još uvijek... danas se prisjetih... jer original je uvijek jači od kopije... ovo je izvorni tekst o bjelim noćima... doživljenim pod sjajem ponoćnog sunca... plesali smo ponoćni Tango... sutra ću o tome...

Oznake: ljetni solsticij, distojevski, Laplandija, ljubav

- 13:23 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 13.10.2015.

Ona...



"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.
Ona te proganja zato što bježiš od nje.
Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati.
Moraš voljeti...
Dakle, voli patnju.
Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje.
Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i
nemoj je primati s mržnjom.
Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.
Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time"
Herman Hesse


Što joj je kazivalo podne jučerašnjeg dana?

Život pod groznim suncem,
isušeno korito velike rijeke vremena.

Bila je žedna, a
uokolo nje mrak pod
rascvjetalim suncem,
zenit tužnoga dana i
strah u treperavom srcu.

Zalutala je u močvari nekog
još nedosanjanog sna.

Željela je vidjeti sunce,
a svuda uokolo tama,
željela je čuti glas Sreće, a
svuda zvukovi tuđih života,
željela je sanjati, a
budili su je krici trenutka.

Zalutala u močvari snova,
omamljena strahovima
ona poželi ubrzati vrijeme.

Na rubu svijesti začu glas istine:

"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš.
Ona te proganja zato što bježiš od nje.
Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati.
Moraš voljeti...
Dakle, voli patnju.
Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje.
Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i
nemoj je primati s mržnjom.
Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo.
Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time"

Oko nje mrak, a
u daljini smijeh odraslih,
smijeh djece,
zvono s neke crkve raspolovi dan, a
Ona još nije vidjela sunce,
u zenitu tog tužnog ljetnog dana.

Ona pruži ruke ka naslućenom suncu i
iz kaosa njenoga sna,
iznenada,
doletje Kairos na dlan.

Jedan svjetli pogled izroni na obali mraka
i dotkanu je kao vjetar u sutonu
razbijajući tugu dolazećeg ljeta.

Opijena blagošću njegova glasa
ona zaustavi trenutak,
njen lagani čun zaluta među lotose.

Na laticama suze,
crveni odsjaj zalaska sunca,
čovjek je sjeo u čun pored nje i
hladno,
suho korito rijeke
progovori toplinom.

Ljeto, to naglo ljeto, spusti zavjesu,
jesen je stigla tiho,
cvijeće umire u vrtu,
a rijeka bez povratka
oživje ljepotom prohujalih dana...

Ja ipak živim u Arkadiji,
pomisli ona
gledajući laste kako odlaze.

Jučer su mislili jedno na drugo,
na oba mjesta lijepa tuga i
tragovi straha na obrazima.

Kiša koja je četrdest dana padala prestade.

Pućina, obala oceana sna,
purpur neba... On.

U njegovj kosi
sjaj izlaćečeg sunca,
iz pjeska i pjene
izlijeće bijela golubica,
zoblje zvjezde,
rađa se mladi dan.

Nad njegovim čelom
se rađala
neka nova istina
i pitanje
ako sutra nikada ne dođe...

Suton otvori oči neba,
da ne zalutaju
u tmini strahova,
ponoćno sunce svjedok
upristnjenja ljubavi.

Orionovo sazvježđe
prosu zlaćanu prašinu,
Jakovljve ljestve,
trag treprave sreće
među jastucima i
oni utonuše u san.

Netko pokuca na prozor. Ona otvori oči. To je bude suze neba. I nebo je noćas plakalo od sreće, pomisli gledajući kako se duga širi jutarnjim nebom. Poželi biti djevojčica iz priče, lahorasta Srna, mjenjati se, nesmotreno umrijeti i uskrsnuti... osjetiti njenu krhkost i vjerovanje u bezuvjetnu ljubav...

Bojama neba sjedinjeni,
oni misle jedno na drugo,
na oba mjesta nemir i želja
neka ovo svitanje
bude svitanje spasenja.

Zagrljaj sutona i zore utjelovljen keltskim vjerovanjem u noć ljetnog solsticija...

bijela noć se obnovila... usrećila... obnavlja se... usrećuje.

Dijana Jelčić... štivo napisano davnih osamdesetih godina prošlog stoljeća, objavljeno na portalu Magicus... 24. 09. 2008... danas osjećam ... to je TO... još uvijek usrećuje...




slika... M. Chagall



Oznake: ljetni solsticij, ljubav

- 19:49 - Komentari (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>