Noć ljetnog solsticija...
sretna sam, čitala sam Dostojevskog i njegove bjele noći... divno je prolutati arhivom, divno se prisjetiti bijelih noći i o njima napisanih eseja... iako je ljetni solsticij daleko iza nas... a plejade se vraćaju na sjeverno nebo... ova davna priča živi u meni... uprisutnjuje se svakim trenutkom... pamćenjem na bijelu noć davnih snovida...
Ljubav i Plejade...
Bježeći pred Orionom Plejade plešu svoj svjetlucavi ples na zimskom nebu i u Ivanjskoj noći spuštaju ljubav na plavu planetu da ljeto bude plodno i da se ostvari san.
Proljeće je umiralo, još samo jedna noć do najduljeg dana, još samo jedna noć do ostvarenja sna, mislila je.
Tražila je srce, zaboravljala tijelo, voljela ljubav i svijet bogova, a nije znala da ništa nije prljavije od prevare same sebe. Čekala je neznanca iz doline nemira da joj pokloni ritual nježnog sjedinjenja.......da osjeti na dlanovima ritam svog imena....
Sjećala se svojih snova, olupina potopljene stvarnosti i tada osjeti bezdan.......beskrajnu prazninu.
Mašinerija brisanja tragova je bjesomučno radila, nerazumljivi tonovi prošlih dana su parali uši, a ona je željela muziku suncem probuđenog dana.
Mjesećina i san na praznoj cesti i ona sama..........Vozila je polagano, vozila je mirno kao da se vozi u nepoznatom gradu, u neki novi svijet kroz novi san.....njen san.......
I mislila je ne zaustavljaj se...vozi dalje cestom sna, stazom novoga života........
Sloboda pod mjesećinom u autu kojim je znala upravljati, a život posuđen, nametnut je ostajao iza nje, pobijeđen svakim novim kilometrom.
Osjećala je da je san tamo u daljini dohvatljiv.....treba izdržati još malo, savladati umor želja i mašte, zaustaviti vrijeme, biti brža od njega, stići prije svitanja da joj ne ukradu sunce.........
Na mjesečevoj cesti tužnijoj od pokošenih polja, noć izgubljena u daljini koju je pobjeđivala, iznenađena samom sobom, iznenadno i neobjašnjivo dodala je još jednom gas, ubrzala da uistinu stigne prije sunca.
Grad joj se smješio jutrenjem, sunce osuši suze na umornom licu.
Sretne li žene, šaputali su perači ulica promatrajući je u jutarnjem svijetlu,
a ona osjeti prvi put pobjedu nad samom sobom
ogledajući se u prvim sunčanim zracima.
Na snenoj stazi njenoga života,
bjela golubica poletje ka nebu,
ona pruži ruke i
na dlan joj se spusti ptica čudesnih boja, a
muzika suncem probuđenog dana
objavi i njeno buđenje.
Kako se rodila LJUBAV
Rodio se pitom na obali zelene rijeke između kamenjara i močvare i kao da je u tom vručem ljetnom danu udahnuvši neukrotivost zatvorio blagost u izvore snage. Izrastao iznad velegrada, u kojem je zaokružio intelektualno nasljedstvo, sluša šutnju asfalta i voli vrbe u čijim krošnjama pjevaju ptice njegove mladosti.
S licem na kojem, ne godine, nego osmijeh ostavlja trag sadi neprolaznost u zajedništvo. Život otvoren do labirinta njegove osobnosti, on prima ljubav i uzvraća nježnost.
Tko ima hrabrosti zakoračiti u tajnovitost tišine iza koje su skriveni izvori ponornice???????
Stajali smo na ušću, tamo gdje rijeka svojom širinom nagovještaje ljepotu svojih ponora i poželjeli dotaknuti izvor. Treperile su oči neba, a južni vjetar nam je dodirivao lica, mješao glasove, budio uspavana srca. Voljeli smo vrijeme i lutali mlijećnom stazom u beskonaćnost sna.
On je želio da se sve događa u treptajima oka i odkucajima srca, bez prošlosti i budućnosti.
Poklonio mi je svoje snove i naučio me osjećati osjećaje. U treptajima oka osjetih da je ljubav sreća i sloboda.
Udahnuh tišinu i začuh zov divljine, ostadoh blaga u snovima ali jaka u odlukama.
Napustih dolinu zelene rijeke da bi život krenuo dalje, ali ljubav ponesoh sa sobom i vinuh se zvijezdama da gazeći po nebeskoj stazi posutoj snovima odživim san.
Bježeći od gluhoće asfalta, na kojem su naše egzistencije pustile korjenje, mi slušamo simfoniju univerzuma i u džungli sudbina branimo svoju.
I poručujemo svima onima koji nisu odustali od želje da upoznaju sebe,
Ljubav je kad jedan čovjek
ljubav je kad jedna ....
ljubav je kad .....
ljubav je,
jednostavno ljubav
jer tek onda kada shvatimo da je ljubav važnija od želje da budemo voljeni onda smo i voljeni.
I još nešto je važno spoznati da bi ljubav doista bila LJUBAV
Ljubomora nije dio ljubavi koju imamo nego onaj njen dio koji nemamo u sebi. Taj dio ljubavi ne poznamo, tražimo, uzaludno tražimo jer ne znamo što tražimo.
On je bio ljubomoran, a ona sigurna u ljubav i u sebe. S vremenom je postala nešto nesigurnija zbog njegove ljubomore i tako postade nesigurna u ljubav i u sebe. Njegova ljubomora je tada popuštala, postajao je sigurniji u ljubav i u sebe, a ona je je postala ljubomorna.
Ljubav je doista sreća i sloboda, događa se u treptajima oka i odkucajima srca.
Ljubav nema prošlost niti budućnost, ona je sretni trenutak našeg postojanja, kapljica u rijeci bez povratka, nemirni val u oceanu snova, istina ozrcaljena u noći ljetnog solsticija... trenutak kada se suton i zora zagrle... i traju u našim vjerovanjima... u pripadanju i bliskosti...
.
Dijana Jelčić... napisano davnih osamdesetih godina... 2007 pretočeno u virtualu... blogspot, umijeće vremena... početkom 2008 objavljeno na Blog. hr... neću obnavljati komentare, a bilo ih je... davnog 29. 06. 2008 objavljeno na portalu Magicus... divni komentari... usrećuju još uvijek... danas se prisjetih... jer original je uvijek jači od kopije... ovo je izvorni tekst o bjelim noćima... doživljenim pod sjajem ponoćnog sunca... plesali smo ponoćni Tango... sutra ću o tome...Oznake: ljetni solsticij, distojevski, Laplandija, ljubav
|
