dinajina sjećanja

utorak, 26.06.2018.

Tamo, tamo da putujem...





U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.

I blijesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera

Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;

da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;

da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.

Tin Ujević Odlazak

een>

- 11:11 - Komentari (15) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.06.2018.

Ljetni solsticij i sjećanja...






U noći ljetnog solsticija, na granici između jave i sna, uranjam u sjećanja. Na baršunu neba tužna slika jednog oproštaja.





Anina duša je u noći ljetnog suncostaja odletjela u vječnost. Prije 21 godinu, u sutonu današnjeg dana sam dobila buket žutih ruža, parfem Chanell 5 i njeno oproštajno pismo... Dostavljač mi je rekao... oprostite što dolazim ovako kasno, ali žena koja vam ovo šalje je željela da se dostava dogodi danas 21 lipnja u 21 h...


"Ništa do suza nije bio moj ljek i ništa do boli moj život. Ovo tiho umiranje traje predugo da bih mogla preživjeti ovaj dan smrti. Kada sunce krene na počinak zagrlit ću njegov zadnji sjaj i poletjeti s njim u vječni san. Danas čujem simfoniju neba, dok jahači apokalipse oplakuju svoj grijeh. Pozaune trube moj mrtvački ples. Vidjela sam u svitanju u sunčanoj kugli Rolandov lik, prepoznala njegovo tijelo neovisno od ustrojstava svijeta. Cijeli me je dan opijao mirisom prve i jedine ljubavne noći. Kada se večeras budu palile oči neba, kada krijesnice zasvjetle u tvom vrtu Roland i ja ćemo držeći se za ruke preskočili vatru i od sada ćemo zajedno bdjeti nad tvojim snom. Kada sljedeće godine zasja sunce u prvom danu ljeta pogledaj u blješteću kuglu, prepoznat ćeš naš zagrljaj. Oprosti mi što odlazim, oprosti što cvijeće koje ti šaljem nije jasmin, ali neka te ove žute ruže potsjete da sam to ipak ja."


U vjetru poezija suza. Tješiš me, tvoja ruka na mom ramenu, a san... ?... sidro u zbilji.





Pod Čapljinskim balkonom putevi ka starim snovima i simboli novog vremena. U bezglasju istine suglasje svjetova, svitanje noći u sutonu odlazećeg dana.

Dlanovi neba pretakaše gaseće sunce u odoru spokoja.

Noć ljetnog solsticija, najdulja svjetlost, najkraća tmina,
titraj sutona i bljesak zore,
u sjaju Ivanjske vatre znamenje
umiranja i rađanja. .

Na dlanu pamćenja vilinski san, Oberon i Titanija,
privid donešen vjetrom prohujalog vremena,
poetično sidro u prozi zbilje,
suncostaj u očima,
budnost u noći
prekratkoj
za san...

Budimo se u snu, slavuj priziva tišinu noći, ševa romor svitanja.
Odvajamo se od svakodnevnih spletki, nestajemo u zagrljaju magije.

U suzvučju srca i tišine, u dvokružju trajanja
mržnje, klevete, optužbe, osvete nestaju.

Mijenja se slava svijeta!

Da treba se požuriti živjeti... prije svega ljubeći... u Ivanjskoj noći se Ladarice spuštaju na zemlju i daruju nam ozračje ljubavi... vjerujem u tu legendu...
i vjerujem da preskakanjem ivanjske vatre ljubavnici lete u nebo...

Dijana Jelčić





slika na vrhu... ljetni solsticij... Boris Pecikoš

Na granici sna i jave

Oznake: poezija i elegija uspomena

- 11:31 - Komentari (25) - Isprintaj - #

srijeda, 20.06.2018.

San ljetne noći...





Te nimfe, da ne odu želim.
Bijelu
Put im ćutim u tim blijescima u
Velu
Satkanu oda sna strasna.
Zar voljah tek sanje
(Stephane Mallarmé, Faunovo poslijepodne)






Mjesec izranja iz kobaltnog bezdana, osmijehom prevaranta omamljuje snovitost, poziva u varljivu budnost. U odaji ogleda i odjeka zvuci preludija za Fauna. Tkalje noći kukičaju mrežu iluzija. Uranjam u viziju. Koračam pejsažem nepostojećim na zemaljskim kartama... umirem i rađam se.

Osjećam sučeljavanje dvije dimenzije, mogućnost dva izbora, dva moguća načina života.

Lebdim granicom između sna i jave, živim estetske vizije paralelnih svjetova. Blješte ivanjski krijesovi. Svetost praiskonskog traženja i nalaženja. U viziji silueta mladog Jarila, boga plodnosti i ravnoteže u prirodi. U Perunovim dvorima grli lijepu Maru, zajedno preskaću vatru i slave vjenčanje.
U memskom zapisu vidim pradavne običaje i svetkovine, arkadijsku ikonografiju, Držićevu Tiranu i Shakespearov san ljetne noći.

Osjećam se kao Mallarmeov junak koji je u igri sa nimfama postao Faun, titrajuća struna vječnosti, djelić univezuma, univerzum sam.
Prostor se zaobljuje u grad ponoćnog sunca... na usnama ćutim moć svete hostije... snagu euharistije... inicijaciju u sferu istinske ljubavi...
Na žrtveniku noći umire zvijezda. Iz njenog pepela se rađa ptica čudesnih boja.
Obznanjuje tajnu prve istine... iz zvjezdanog praha smo nastali u zvjezdani prah ćemo se pretvoriti...

Osjećam lakoću postojanja u snu ove ljetne noći, u transcendentnom bdijenju, u apstrakciji bitka prostor- vremena, u zrcaljenju porijekla...

Nemoguće je dotaknuti Sunce… moguće je dotaknuti tvoje lice… pružam ruke i na dlan mi se slijeva toplo zlato… iluzija se pretače u javu…

Sišao sa zvijezde pod kojom sam rođena... rođena sam iz praha zvijezde tvog rođenja...

Mjesec se polako vraća u kobaltni bezdan. Nestaje čarolija njegove moći. Svitanje nas obavija ljepotom zbilje. Transcendentno postaje iskustvo.
Svjesna u budnosti svetkujem trenutak našeg susreta... svetkujem ljubav... tu tankoćutnu premosnicu među srcima.

Dijana Jelčić




Oznake: ljetni solsticij

- 19:09 - Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 19.06.2018.

Srcem odapet let ptice...







Nestajala je noć. Približavali smo se Suncu.
Bili smo u zagrljaju mora, kiše i zemlje, puteva i gradova,
u igri oblaka i vjetra, u disanju srca i tihovanju uma,
u magnovenju vremena…

Na obzoru pamćenja djelići sinopsisa sreće,
srcem odapet let ptice,
zlato se naziralo
iza otoka.

Na pučini privid vječnog mira.

Širina daruje pristojnu udaljenost,
ne dopušta prodiranje u tuđu intimu, sigurnost je to, osjećaj slobode.
Bili smo tragači za sakramentima usnulih svetišta,
kušači čudesnih okusa mane i božanskog pića.

Ostali smo sanjari u vrtlogu sakralnog i profanog,
legendarnog i stvarnog,
nestvarno stvarni ronioci oceanskim dubinama.


U prividu smo susretali čuvare drevne utopije,
koračali svijetom poslije potopa.

Mi pustolovi odsanjanom budućnosti osjetismo u vrisku uma ushit budnog srca,
Atlantida je u nama!

Dijana Jelčić




Na slici sir Geralda Hargreavesa prikazani su parkovi i vrtovi. Zlatno doba Atlantide omogućilo je stanovnicima otoka nezamislivo bogatstvo – Foto: National Geographic

prva fotografija... Jasna Marcelić

Oznake: odsanjana budućnost

- 07:27 - Komentari (26) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.06.2018.

Malo drugačija ja...






Pred ljetni solsticij sjetih se davno napisanog...

Ladarice u Ivanjskoj noći, kada žrtvovano drvo gubi krv u visokim plamsajima, vraćaju puku. Tama je tada krotka kao daljina i onda se ulice sjećaju da su nekada bile poljane. Te noći samoća prebira brojanicu od rasutih zvijezda i oni koji vjeruju čuju vilinsku pjesmu.

"Neke su ostale u planini" šapnu mi vjetar
"Gdje u Planini?"
"Na vilinskom jezeru"
"Kako ću naći jezero?"
"Na južnoj planini podno Vaganskog vrha se u zelenomodrim tonovima prelijeva neobično bistra voda. Osebujnost tog malog jezerca je u tome što mu uvijek, i ljeti i zimi,vodostaj jednak i što mu voda nikad nije zamućena. Po tome ćeš ga prepoznati."
"A vile ga čuvaju?"
"Čim se prvi sumrak spusti na planinu, na njegovoj se obali okupe vile, uhvate se za ruke i zaplešu svoj ples. A onda se pjevajući prihvate posla i čitavu noć čiste jezersku vodu, otpuštaju je ili pak nadoljevaju u jezerce. Kad ga u svitanje ozari sunce, jezero je opet čisto kao suza, a razina vode ni viša ni niža negoli je bila minulih dana.
A vile jašući jelene odlaze u planinu da se nahrane košutinim mlijekom." ispriča mi vjetar do sada nepoznatu legendu.

Počeh razgovarati s vjetrom.




Stojim na mjestu s kojeg je naše davno pleme ugledalo beskonačnost.
Zima prelazi u proljeće, sunce ostaje dulje nad uvalom i najavljuje dolazak ljeta. Golubice me slijede na mom putovanju u daleku prošlost.

Tražeći vile lutam Mosorom, Biokovom, Velebitom i susrećem začarane vile na Tulovim gredama, zastajem na Crljenim stinama više Brista, u omiškoj klisuri, odmaram se u vrtu Velebitskih vila na otoku Jabuka, a onda putujem do Stubice gdje se, u viru Koritnjaku, vile uvečer kupaju u kamenom koritu.
Kada se zatamni nebo zimskim mjesecima, vidim ih u oblacima, vidim zvjezdanu prašinu i blješteće oči neba, vidim zvjezdanu maglu i u njoj vječno sjajećih sedam Atlasovih kćeri.
"To su Plejade." šapnuh u vjetar
"Ne govori glasno, ja čujem tvoje misli." odgovori mi vjetar "To nisu Plejade, ovošto ti vidiš su Perunove kćer."
"Ali ja sam drugačije učila."
"U Japanu ih zovu Subaru."
"Kako se zovu Perunove kćeri?"
"Ladarice"
"Sedam vila Ladarica koje proljećem nestaju sa horizonta i od Jurjeva do Ivanja hodaju selima i slave s pukom davna sjećanja. Ivanjska noć je kruna tog slavlja, u njoj se ugnjezdila jedna jedina misao."
"Slušaj svoje misli i otkrit ćeš tajnu početka." vjetar mi dotaknu obraze.
"Slušam misao i osjećam ljubav. Ona je simbol koji se širi na cijeli puk, simbol u kojem su skrivene sve njegove slabosti i sve njegove ludosti."
"Sjeti se priče koju si kao djevojčica najrađe slušala."

Prisjetih se priče o vilinskim pjesmama koje zamame djevojku i ona postane vila. Sjećam se da sam kao djevojčica poželjela čuti tu pjesmu i nestati u vilinskom svijetu. Često sam prije spavanja prisluškivala vjetar i nadala se. Prevarena snom, jutrima sam vjerovala da sam bila dio priča koje sam slušala.
Kasnije sam slušala kako zavija bura i sanjala mornara sa dalekih mora. Tiho sam mu šaptala:
"Kad burom zapjeni more, u morskom dimu eno vila, koje hitrom nogom stružu vodenu površinu; eno ih na obali, gdje divlje plesove izvode i tužne pjesme izmeću. Kada one po buri pjevaju ne izlazi na more, moj nepoznati dragane."

Poželjeh još jednom krenuti u oblake da s njima i vjetrom putujem svjetovima, osluškivati vjetar, tu vilinsku pjesmu, smrtnicima nerazumljivu.
Nebo je blještalo srebrom i osvjetlilo mi put ka starom hrastu. Krijesnice su istkale tepih kojim sam nečujno hodala. Sve Ivanjske noći su se skupile u ovu jednu i ja se nađoh u beskraju sna.
Ladarice se spustiše vjetrom na tepih pored mene. Zapjevale su kao što su pjevale i prije nego je nastao svijet. Osjetih preobraženje u sebi. One pružiše ruke i povedoše me u plave daljine.

Neumoljiv u blistanju zalazak sunca je, kao na oštrici mača, slomio razdaljinu. Blaga kao vrbik se spustila noć. Tamu razbijaju samo crveni kovitlaci usplamtjelih lomača.
Staviše mi vjenčić od cvijeća u kosu i mi se spustismo iz daljina, da pjevajući obilazimo gradiće i sela onih koji su zapalili vatru. Zaustavismo se u malenom gradiću podno Biokova, punom sna i plamena oko kojeg iskri ljubav.
Plesale smo duboko u noć i ja osjetih vraćanje izgubljenim ili možda samo zaboravljenim korjenima. Iz daleka se čula svirka trstenice, već davno zaboravljene, panove frule.
"To pastir svoju dragu doziva" pomislih sjećajući se legende zbog koje sam kao djevojčica plakala.
Ladarice zastadoše na tren osluškujući zov. Jedna se odvoji i zapjeva sama prekrasnu baladu o ljubavi. Svirka trstenice se približavala.




Iznenada se pred mojim očima, kao na pozornici, legenda pretvori u igrokaz.

Mladi pastir i pastirica sjede na pojilištu pored livade pune usnulog cvijeća. Pastirica uspavljuje stada prekrasnom pjesmom o zalazu sunca. Pastir promatra njeno lijepo lice i ljubav se kao svjetlucavi oblak ovije oko njega. Smjenjuju se večeri i oni dolaze i odlaze, pastiričine pjesme postaju himne rađanju ljubavi.
Ali večeri jedne pastir sjedi sam i čeka, mjesec na svom dalekom putu obasjava suze na njegovom obrazu. Slušajući tišinu pastir usnu dok je stado nemirno, bez uspavanke, oko njega bdjelo. Ladarice se spustiše u njegov san i rekoše mu istinu.
"Pastirica je prelijepo pjevala i mi smo je povele s nama."
"Hoću li je ikada više vidjeti?" zapita on
"Jedne večeri dok budu sjale krijesnice i puk bude slavio svoje zaboravljeno korjenje prepoznat ćeš je među nama."

Kada je zlatilo sunca smjenilo mjesečevo srebro pastir krenu sa stadom prema planinskom pašnjaku. Lutao je nesretan i sam, stado je tugovalo s njim. Prolazilo je vrijeme, smjenivala se godišnja doba i on se jedne večeri vrati na mjesto gdje je nekad bio sretan. Uz pojilište je izrasla trstika koje tu nikada nije bilo. Odrezao je trstiku i u trenutku kada ju je podigao u vis puhnuo je vjetar, a iz trstike se začuo pastiričin glas. On od te trstike napravi sviralu kakvu dotad nikada nitko nije vidio.
Svirao je one pjesme koje mu je pastirica pjevala i dugo, dugo su pastiri ne videći ga slušali čudnu, gotovo božansku melodiju koja je dopirala negdje iz dubokih klanaca, gustih šuma, neosvojivih visova.

Svirka je bivala sve bliža i odjednom umjesto igrokaza pred nama se ukaza prekrasan mladić s panovom frulom u rukama. Ladarica zapjeva još umilnije. Stado koje je slijedilo pastira zastade i polijega. Dok su ovčice snivale pastir i pastirica zaplesaše vilinski ples.
"Tko je on?"
"Pastir koji je tražio ljubav."
"Ali to je bilo davno, to je legenda."
"On je zbog ljubavi postao Silvan, bog šuma i pastira."
"Ja sam ga uvijek zamišljala kao čudovište s kozjim nogama." rekoh iznenađena
"To su smislili ljudi koji su ga samo čuli, a nikada nisu vidjeli."

Pastir, pastirica i vile potiho pjevuše. Osmijesi im sjaje na licu poput zlaćanih zvijezda. Vjetar se poigrava s njihovim kosama dugim, mekim, svilenim.
Počelo je jutriti. Vatra je dogorjevala, a Ivanjsku noć smjenjuje običan dan.
Vile zaustavljene suncem u pokretu, sakriše pjesme u njedra. Haljine im, kao zmije svoje žrtve, obavijaju tijela. I stežu ih. Stežu ih sve jače i jače. Osmijesi izblijediše. Zavlada muk.

Sedam bijelih golubica poletješe u nebo.

Dijana Jelčić



http://pjevaju-vile-slovinske.blogspot.com/2008/02/sedam-vila-ladarica.html
https://blog.dnevnik.hr/dinajina-sjecanja/2008/04/1624671784/sedam-vila-ladarica.html



fotografije posudih s neta

Oznake: dolazeći ljetni solsticij

- 07:07 - Komentari (28) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.06.2018.

Porculanska šoljica...




Sanjam li život?
Ne, ti živiš san!
Ljepota je vidljiva očima, srce je naslućuje tek vjerovanjem u nju.

Zaustavio si moja lutanja geometrijom izmaštanih svjetova. Tamo je kaos iz kojeg smo pobjegli prihvaćajući postojanost materije života, govoriš mi ovozemaljskim glasom i odvajaš me od nečujnih titraja vječnosti. Zatvaraš usne usnama da ne postavljam nemoguća pitanja i dokazuješ istinitost fizike u kojoj smo rođeni.

Darovao si mi granćicu bijelog gloga. Dočitavala sam Prousta.
To je ljubav.
Smiješiš se.
Ne lutaj koridorima prošlosti, to smanjuje bitnost smisla koji živimo, govoriš jezikom trenutka. Ptice pjevaju u krošnji drveća i najavljuju novo jutrenje, šapućem još uvijek ne razumjevajući stvarnost.
One su pjevale i za vrijeme ratova, odgovaraš mi Sokratski.

Ustajem iz postelje, otvaram prozor i udišem miris mladog dana.

Pored radnog stola fotografija, trenutak ovjekovječen u Međugorju.
Nudiš mi kavu u porculanskoj šoljici koju sačuvah kao znamenje nekih prošlih života.

Ovo je samo upotrebni predmet koji te odvaja od sadašnjeg trenutka, šapućeš mi kao da čuješ moje misli.
U misaonom suglasju osjećam moć tvoga bića.



Promatram fotografiju svilotiska zore… zrcaljenje nadahnuća meni nepoznatog umjetnika… sanjam li ljepotu?... ili se odraz sna slijeva u budnost… bukti vatra nadolazećeg ljeta… moćvara snatri u uspomeni… svjetlost se prelama u prizmi sjećanja… fotoni plešu ples nepostojećih valnih dužina… zaobljuju sliku u spektar mojih boja…

Noćas su padale zvijezde… šapnuo si...
Izgovorila sam psalm ljubavi… poželjela progovoriti jezikom cvijeća… razumjeti govor vlati trave… cvrkut ptica… šaputanje neba i šum vjetra…
Kada će utopije prestati biti utopije?...pokušavaš me vratiti u stvarnost.
Hoću li se jednom probuditi u iluziji i osjetiti divotu njene stvarnosti… utjelovljenje nestalog kontinenta u oceaniji zbilje…
Hoće li se ostvariti san sanjara o djeljivosti atoma do nedjeljivosti… hoćemo li spoznati dimenziju vječnosti… hoćemo li ikada ostvariti brzinu brzine svjetlosti… dosegnuti beskonačnost… i proces konačnosti oćutiti kao svilotisak neumiruće duše na ovozemaljskim putevima … neodustajem od snovitosti.

Zatvaram oči… na bespuću metafizičkog neba titraju duše u nevidljivim odorama… vidljive tek vjerovanjem u postojanje Anđela… oživljene u snovidu ljepote utkane u svijest sretne budnosti…

Otvaram oči… svilotisak zore se pretače u sanjivost mladog dana… moćvara se budi šapatom tišine i odjeva zelenu odoru rijeke nevraćanke… vraćam se u stvarnost…

Hoćeš li još jednu kavu?

S tobom u tebi osjećam sebe u sebi i spoznajem

živim san.

Dijana Jelčić... djelić neukorićene zbirke priča "Umijeće vremena" 1987-- 2007.


Oznake: poruculanska šoljica, svilotisak zore

- 08:00 - Komentari (28) - Isprintaj - #

subota, 16.06.2018.

Na oltaru sjećanja...





U bezgraničju svjetla... u nepostojanoj postojanosti iluzije... u carstvu snovite jave skupljam trenutke sreće... pretačem ih u urnu prohujalog vremena... ostavljam je kao tihi znamen na oltaru sjećanja... Lorenina veselost mi daruje ushit ka nebeskim širinama, mojim oduvijek sanjanim plavim daljinama... njena narukvica okićena planetima sunčeva sustava... prepoznaje ih sve... Zemlja i njoj slična 3 planeta Merkur, Venera i Mars s Jupiterom i njemu sličnim divovskim planetima Saturnom, Uranom Neptunom i Merkurom.
Promatram osmijeh oblaka... igru pahuljastog tkiva sa raskošnim sjajem zlatne hostije... privid svetosti se slijeva u stvarnost... zaokružuje naše sada u ikonu ljepote... uokviruje tišinu u pastoralu anđeoskih glasova...



Šetamo zidinama grada... ispred nas se širi bespuće dubina... iznad nas beskraj visina... širina horizonta daruje osjećanje slobode... a sloboda je ljubav... dobročudan bezdan u kojem nestaje težina... u kojem lebdimo beztjelesni... njih četvoro i mi... lepršavi... gluhi poput tetrijeba... zaneseni i sretni...

Divan osjećaj je to... Grad na hridi, drevna republika... djeca djeteta i mi... Ivan, Nives, Luciana i Lorena... inicijali dječjih imena su Lucijana Jelčić i Lorena Jelčić... jednostavano LJ... ljubav je to... zar ne?

Dijana Jelčić




Oznake: dubrovnik, Ivan, Nives, Lucijana i Lorena

- 11:21 - Komentari (16) - Isprintaj - #

petak, 15.06.2018.

Legenda svjetlosti...






Listam antologiju gnoze, uranjam u ocean novih spoznaja i upijam odluke uma. Tajnovita poema "Grom" me podsjeća na majku mudrosti, na stvoriteljicu znanja, na početke početaka, na biser iz kojeg se iznjedrio život.

"... Ja sam i prva i posljednja.
Ja sam i štovana i prezrena.
Ja sam i bludnica i svetica.
Ja sam i žena i djevica.
Ja sam i majka i kćer.
Ja sam jalova i mnogo je mojih sinova ...
Ja sam tišina koja je nepojmljiva
i misao koje se lako sjetiti ...
Grci me zovu mudrost (Sofija),
a stranci znanje (Gnoza).
Ja sam jeka mojeg imena ..."

Poema Grom...






Dok se pale oči neba osluškujem buđenje noći i osjećam Ljubav. Šapućem,
ti si tu u dimu cigarete, u mirisu magle, u šuštanju lišća,
dodiruješ misli, zaustavljaš snove, uvalčiš se u srce,
opijaš me kao vino

Iza vrata života, u carstvu stvarnog postojanja stanuje, Sofija, vladarica svjetlositi, sutkinja dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova postojanja. Odvojivši se od svjetla nad svjetilima, postade Pistis Sophia, ujedinjenje vjere i mudrosti, dvojstvo koje je korijen svim svjetskim vjenčanjima, svim sjedinjenjima u ljubav i njeno trajanje.



U Sloterdijkovoj knjizi... Weltrevolution der Seele... pročitah priču o rođenju Svjetlosti.

Na početku je bila nedokučiva i bezimena tišina, a onda se nešto ugnjezdilo u ono veliko ništa, zauzelo mjesto u kaosu i počelo tkati niti nove stvarnosti.
Dogodilo se petnaestog dana mjeseca Tybi, dana u kojem je sunce na svom putu izašlo u punom sjaju. Rođeno iz svjetla nad svjetlima, iz trinaestog eona u kojem vjekuju Anđeli, iz prve i posljednje misterije univerzuma udahnulo je beživotnoj materiji dušu. Svjetlost izašla iz tmine, prekoračivši vrata vremena dotiče naše misli, uzdiže ih do emocionalnog vrhunca i kruni vladarima bića.

Padom iz vječnosti, LJUBAV postade trag vidljivog svjetla i stvori ovaj svijet i nas u njemu.

Estetika trenutka u kojem sam osjetila da tijelo nije materija, postade smisao i snaga sna koji budna sanjam. Kako nazvati ovaj osjećaj koji tinja u meni?

ti si tu, pratiš me u stopu, spavaš u osmjesima, bdiješ nad umorom,
ti si braniteljica mojih slabosti.

Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja, poželjeh se vratiti u trinaesti eon, tamo gdje stoluje svjetlo nad svjetlima. Tamo je početak ovog dalekog puta kroz materijom konkretizirano svjetlo, tamo će me dotaknuti sjeme nove svijesti i ona će se roditi iz Sofijinog djevičanskog poroda i postati prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, sveto trojstvo u kojem je misao svjedočanstvo njenog postojanja u meni.

"Ljubav je svjetlost" proizašla iz neevolucionog središta, ušla u evoluciju zatvorena u gravitacionom tijelu punom trajanja.

Noćas vidjeh tu ljepoticu sna u svom njenom sjaju.
Zadržah se u trenutku, u hramu gdje još nema vremena, gdje vlada svjetlo nad svjetlima, gdje nevidljivi anđeli snuju onaj svijet u kojem ću se sutra probuditi. Tu se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, život i prelazi u vrijeme.
Stigavši u svijet svjetla, hram u kojem tek bogovi žive, zazivam istinu, susrećem početak prolaznosti i učim je živjeti u svom njenom sjaju.

majko mudrosti tvoje oči su jedino svijetlo u džungli želja,
tvoj glas je tišina blagdana, simfonija sna,
ljepota ovog običnog dana.

Svjetlosti, ti si ljubav i moja istina o životu !

Dijana Jelčić





fotografije posudih sa neta.

Oznake: antoligija gnoze, pistis sofija, majka mudrosti, svjetlost

- 07:37 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 13.06.2018.

Snovita zbivanja...



''Priznajem sanjar sam. Sanjari su ljudi koji svoj put pronalaze samo pri mjesečini, a to što zoru vide prije ostalih, to im je kazna.''
Oscar Wilde






Odsanjah lazur noći, koračah putevima noćnog pustolova, kao sanjačica života domjesečarih do praskozorja...

Sviće dan blagoslova bijelih ljiljana… jutri na obzoru svijesti… iz podsvjesti izranjana odsanjana pjesma… metaforika snovitih zbivanja… kao iluzija… kao bijela golubica lebdi na obzoru purpurne zore… kao svjedočanstvo postojanja božanske iskre u srži bitka… kao plamen svijeće na oltaru života… kao titraji njenog guguta se nižu još neispisani stihovi… zazivaju mene sanjačicu utonulu u sjetu sjećanja… bude bjegunicu usnulu pod mostovima lijepih uspomena… u hramu trenutka, na žrtveniku vremena, anima candida ostavlja svoje znakovlje…





Sa tornja odzvanja zvuk jutarnjice… rađa se dan svetog Ante. Promatram malenu statuu na radnom stolu. Zaštitinik ljubavi dokazuje bezvremenost sanjajuće ljepote… beskonačnost uspomena sa obala smaragdne rijeke... u njenim kapima tek naslućeni stihovi pjesme nad pjesama… na zaslonu vječnih nadanja siluete kralja i zaručnice...

Nisam napisala pjesmu obsjena… nisam ispisala poetičnu zakletvu našem postojanju u moći sadašnjeg trenutka… neću poetizirati istinu koja se kao tankoćutan veo ovija oko budnosti… poezija se živi srcem… bezriječjem neizgovorljivosti i tihovanjem izričaja… iako mi kažu… njome se izriče neizrecivo ja pišem tek prozaičan osvrt na trenutak buđenja u okrilju metaforičnog sna…

Sjećanja, snovi, planeti vrtlože prostor vrijeme, srce titra ritmom vremena... Ti si sišao sa slike... možda iz knjige... bio si pastir, mislioc, čovjek... odjenuo si odoru renesansnog pjesnika... na oltaru sna utjelovio ljubav... poezijom kapi osmislio rijeku vremena... divan osjećaj... tu si, tu sam... ima nas... !!!

Dijana Jelčić



Oznake: blagdan svetog Ante

- 11:00 - Komentari (25) - Isprintaj - #

utorak, 12.06.2018.

Porod boga sunca...






IZ SPOMENARA

Draga Dijana!

Cijelog života istinu zbori,
jer to te pravom ženom tvori;
ako hoćeš takva biti
ne trebaš se ni pred kim kriti

Tvoja Nona

Sarajevo, 24. XII. 1958.






...i ja danas tražim istinu: moju, tvoju, njihovu. I što mi se bližom čini, nestaje u legendama
o postanku, u sjaju Babilonskih zvijezda, u slovima tabule smaragdiane, u trku bika s Europom na leđima, u ljubavi boginje mjeseca i boga sunca.
I čini mi se, tu je tek onda kad je ne dodirujemo.

Teorije zavjere, riječi i djela, okrutnost predaje.



Semiramida, napušten božanski porod,
golubovi mu udahnuše ljubav. Ona porodi dijete sunca.

Na oltaru Europe vizija kule Babilonske...

Je li nam Bog ponovo pomiješao jezike?

Prauzor trojstva utkan u vjerovanje, dvanaest zvijezda,
aureola svetosti, sunčana kruna u kosi
majke vremena.

Ljubav je sloboda, ubrizgana u genom tuguje nad tek
naslućenim osjećajem.

Srebro se prosulo nebom, padaju zvijezde.

Sreća!

Trenutak sjaja za želju, ili samo za san.

Molim vas, ispripovjedite mi još jednom bajku o sreći u zemlji iza sedam brda,
o porodu boga sunca i dopustite mi da sanjam
ne tražeći istinu!

Dijana Jelčić



Slika ... Pastir pronalazi Semiramidu, ilustracija E. Wallcousinsa iz 1910.

Oznake: Semiramida, marija, europa

- 09:09 - Komentari (32) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>