Misaono sučeljavanje...
Bila je divna ljetna noć.
"Nazdravimo ovoj prekrasnoj večeri, pogledaj kako nam se smiješe oči neba" i ja pogledah u taj prekrasni beskraj.
Ljeto se rasplamsalo u svom punom sjaju. Nebo je noćima bivalo sve svjetlije. Imala sam osjećaj da se energija koncentrira i puni praznine univerzuma. Činilo mi se da svake noći jedna nova zvijezda zasja na njemu dok su moje misli o pokretu i njegovom umjeću postajale sve konkretnije. Dani i noći su se redali svojim ustaljenim tijekom. Sunce i mjesec su sjali i potvrđivali da se sve u univerzumu ponavlja nekim prorodnim redosljedom.
"Koliko je svjetova skriveno u tom beskraju, koliko li života potvrđuje ovaj naš jedini?" upitah
"Mi se uvijek nalazimo na raskrižju povijesti koja se ispred nas prostire kao dugačka cesta. Odlučujemo se i svakog trenutka krećemo u neku novu budućnost. Taj scenario naših života uistinu potsjeća na interpretaciju kvantne mehanike koja predpostavlja da postoji bezbroj svijetova u kojima se odvijaju naše različite sudbine."
"Po tome mi smo uvijek i tu i tamo. Znači li da mi možda u ovom trenu sjedimo i na nekom drugom mjestu i gledamo izlazak sunca, ili nas na nekoj plaži miluju valovi mora?"
"Bezbroj naših budućnosti je skupljeno u ovom jedinom trenutku i nitko ne zna što će donijeti sljedeći. To je povijest vremena koju mi sami svojim postojanjem stvaramo i ponavljamo, jer mi smo tvorevina materije koju sami stvaramo, mi smo energija koju neki već stoljećima traže izvan sebe."
"Svako jutro kada te još snena, u prolazu ka kupaoni, sretnem odlučujem se uvijek iznova za ljubav. To je svaki puta novi osjećaj koji potvrđuje stari, to je raskrižje sudbine i put ka budućnosti. U zrcalnim neuronima u mom mozgu se ocrtava tvoj lik i ja znam da te volim. Svaki novi trenutak je nova slika, novo alkemijsko vjenčanje moje svijesti i podsvjesti. U mom malom univerzumu je zdenac vječnog života iz kojeg izranjaju sjedinjeni tvoja i moja slika i postaju osjećaj koji nazivam ljubav." rekoh zamišljajući nas spojene u zlatnog Ouroborosa.
"To je poezija tvojih misli, ona se ne razlikuje od poezije prirode u koju smo upleteni. Ako je stvarna činjenica da se sve u univerzumu ponavlja, ako smo već jednom bili i ako ćemo još jednom biti i činiti isto što sada činimo, onda bi trebali činiti samo dobro da se ono ponavlja. Mi živimo ulovljeni u mreži vremena u kojoj ćemo trajati beskonačno. Sve drugo oko nas će se možda mijenjati, naša tjela će možda izgledati drugačije, ali mi ćemo i za tisuću godina biti isti." pogledao je u nebo i nastavio.
"Ako u ovom tamnom beskraju postoje i drugi svjetovi, možda se mi zrcalimo u njima kao što se oni možda zrcale u nama. Možda ćemo se u jednom drugom trenutku sretati s našim dvojnicima i postajati kugle dvojna bića sa početka priče o Bogovima."
"Ako je to sve istina onda smo živjeli i u vremenu alkemije." rekoh mu smješeći se jer sam znala kako će reagirati.
"Možda smo kao i danas bili samo promatrači koji su željeli promjeniti svijet, a nisu imali moć. Možda smo već tada bili sigurni da je ovo što vidimo samo iluzija našeg uma, a možda smo stojeći pred ogledalom prepoznavali onaj drugi dio sebe u njemu ili smo doživjeli noć svih noći kada se otvaraju vrata neba i vidjeli uistinu kako sunce i mjesec slave svoje vjenčanje. Beskonačnost kojoj težimo je upravo u strpljenju da savladamo svaku novu polovicu puta koje je ostala pred nama. Zamak, koji se nalazi u nama samima, je tu na dohvat ruke, ali još pola puta od već pređene polovice je pred nama, pa još jedna polovica od pređenog." reče on.
"Spojio si Kafku i Zenona u alkemiju našeg sna. To mi se sviđa."
"Moramo samo potvrditi da je beskonačnost i vječnost u nama samima. Mi se obrazujemo, čitamo knjige, slijedimo obrasce u znanosti, ali ostajemo zatvoreni u svom nutarnjem ne znanju kao osobe u Leon Bloyovoj noveli. Oboružane, atlasima i rasporedima putova i voznim redom vlakova njegove osobe ne uspijevaju napustiti rodno selo. Slično je Kafka pisao o zametnutim putevima do zamka u koji ni sam nije znao uči, kao što ni Lord Dunsanyev ratnik nije nikada ušao u Carcassone." reče prisjećajući me na stare priče.
"Misao vodi moju ruku prema kosi, ona upravlja nogom pri hodu zaleđenom cestom, savija i uspravlja tijelo pri podizanju težine. Misao vodi šaku slikara i prste pijaniste, ona kuha kod vrhunskog kuhara, pleše kod balerine, glumi kod glumca, ali ona vodi i u depresiju i apatiju, u nepokretnost i u stanje gdje bol postaje sindrom. Mi učimo i pamtimo misleći, misleći i osjećamo i stvaramo trenutak u kojem živimo. "
"Misao je jedino što pruža otpor svijetu gdje svaka druga vrsta otpora bezizgledna. Misao ne mora održati obećanje, dato u momentu slabosti ili straha, dato u obliku osude ili presude, ali ona postoji i postaje svjedokom naših unutarnjih refleksija. Sakrivena u svjesti mislioca, ona postaje njegova snaga, njegova volja, želja, neostvareni san, a izgovorena često postaje samo smišljeno i neiskreno nabrajnje pojmova i činjenica. Misaono promatranje sebe samoga je najintimniji doživljaj i prava spoznaja."
Taj razgovor je u meni otvorio novu sliku stvarnosti. Činilo mi se da sam iz tog dialoga naučila mnogo više nego iz slaganja znanja čitanjem studija o superstrings teoriji. Davor Pavuna mi je jednom na pitanje... što će se dogoditi kada superstrings teorija postane dokazana teza odgovorio... onda ćeš moći susresti svoga djeda i razgovarati s njim.
Dijana Jelčić ... Švicarska, ljeto 1997... naš razgovor posije samoubojstva moje prijateljice Ane. Kasnije sam to slila u zapise... Anatomija jednog samoubojstva...
Oznake: superstring teorija, skriveni univerzumi
|
