Peta dimenzija...
Otkrićem četvrte dimenzije je čovjek dobio mogućnost nove spoznaje svijeta, time i sposobnost širenja znanja. Ubrzo se postavilo pitanje o mogućnosti postojanja i pete dimenzije.
Još ne dokazana, matematički izračunata, naslućena je u elektromagnetizmu 1919-e godine prošlog stoljeća. Theodor Kaluza ju je izračunao i time dokazao da je elektromagnetizam jedna vrsta gravitacije, ali ne one obično objašnjavane u fizici.
Elektromagnetizam je gravitacija male, nevidljive, pete dimenzije prostora. Nedokazana peta dimenzija je pala u zaborav do osamdesetih godina prošlog stoljeća. Tada su se počele događati promjene u modernoj fizici otkrivanjem sve manjih i manjih čestica unutar atoma.
Pored gravitacije i elektromagnetizma su otkrivene i dvije nove fundamentalne sile, slaba i jaka nuklearna sila, sile koje drže jezgre atoma zajedno i održavaju stabilnost materije.
Da li je Kaluza imao pravo sa petom, nevidljivom dimenzijom unutar elektromagnetizma?
Hoće li se jednoga dana ostvariti Einsteinov san?
Hoćemo li se uspjeti uzdignuti u više sfere svijesti?
Peta dimenzija koju je naslutio Kaluza me intrigira već godinama.......... pa iako danas znanost govori o dvadesetak dimenzija, a mi se borimo sa spoznajom četvrte...onog svjesno spoznatog trentka u kojem nema ničega drugog do naše svijesti. Ja sanjam o Einsteinov san i pokušavam zamisliti kako bi bilo divno kada bi se teorije reltiviteta i kvantna teorija sjedinile u petoj dimenziji našeg postojanja, koju ja ponekad poetično nazivam moja peta protega ili LJUBAV
Na vratima mediterana...
Na vratima Mediterana smo slušali poeziju oceana. Nad zaljevom se prosula zlačana svjetlost. Posejdonovo carstvo je ključalo mirom, premosnicom između nas i vječnosti.
Uronili smo u davno napisani san, našli se među zidinama razrušenog grada.
Atlantida živi u našim srcima, rekao si dok sam ja u tvojim očima promatrala ljubičasti sjaj kristala koji su kapali s neba i tkali mrežu oko nas. Vidjeh kapiju potonulog kontinenta i zaučuh pjesmu delfina, vječnih stražara na ulazu u drevna snoviđenja.
Suton se polagano pretakao u noć, a mi smo sanjajući lutali koridorima drevne utopije, dokazivali mogućnost istovremenosti i voljeli ovo ovdje i sada u kojem možemo živjeti ono jučer i naslućivati nedosežno sutra.
Mirisi prohujalog vremena izbrisaše granice između predklijetke i klijetke vremena i dozvoliše nam da davne čežnje pretvorimo u žudnju sadašnjeg trenutka.
Atlantida krije u sebi bajku o ljubavi, šapnula sam.
Atlantidu nosimo u sebi, odgovorio si.
U nama je raslo nešto bezimeno, nešto neshvatljivo lijepo, nešto nedodirljivo, a bilo je tu i bilo je naše.
Nema smisla baviti se umjetnošću ako ne shvaćaš što je kvazar, a što sudar galaksija, govorio si tišinom koja se sjedinjavala sa tonovima romanse koja je titrala u eteru.
Isto tako nema smisla baviti se povješću ili fizikom ako ne poznaješ dramaturgiju ljudskog mozga, odgovorih ti prkosno.
Filozof David Chalmers se u svojim esejima pita, kako mogu stanice mozga stvarati subjektivni doživljaj, kako je moguće da iz titraja neurona izranja ljepota sadašnjeg trenutka, nastavio si filozofski. On taj proces naziva magijom, uspoređuje ga sa čarolijom pretvaranja vode u vino. Neshvatljiv, nikada objašnjen, nikada dokazan proces u koji već dva tisućljeća jednostavno vjerujemo, rekoh promatrajući jutrenje u tvojim očima.
Koliko je nama danas shvatljivo to neshvatljivo? pitao si me bezglasjem uma.
Zar je tebi ljubav neshvatljiva? odgovorih ti pitanjem.
Dogodi se u izvjesnom trenutku života, trenutku nama nepoznatom i nevažnom, dogodi se nešto novo, do tada nepoznato, jednostavno se dogodi i zaiskri na našem unutarnjem nebu, postane malena zvjezdica u sazviježđu spozanje. Zvjezda do zvijezde, slično Plejadama na zimskom nebu, plešu svoj tajanstveni ples i pretvaraju to neshvatljivo u kozmogoniju uma, u beskraj koji se još uvijek zrcali u metafizičkim teorijama znanosti, ogleda u filozofskim studijama univerzuma uma.
Kao što su nekad bile teorije o materiji i sili, tako danas izrastaju eseji o zagrljaju tijela i duše i stvaraju poetiku našeg sudjelovanja u beskraju vječnosti. Tek sinergijom nas i svemira ostvarujemo harmoniju postojanja.
Slušala sam tvoj glas i osjećala izrastanje gejzira neshvatljivosti u tijelu. Na tvojim dlanovima osjećam to neshvatljivo, nedodirljivo, neopipljivo, u tvojim očima naslućujem kvazare, u našim pogledima se sudaraju galaksije i u našim glavama stvaraju svjetlost kojom osvjetljavamo tajne, ćutimo ono neshvatljivo i neobjašnjivo. Tada se sve viđeno, slušano, omirisano, kušano, preobražava u simfonije boja, sonate mirisa, filozofiju okusa, poeziju milovanja.
Kada se na levantu pokazalo sunce osjetih istinitost vječne mjene. Nebo više nije bilo zlatno, blistalo je porodom bijele svjetlosti. Stajali smo na obali oceana sna i slušali tišinu svitanja.
Dijana Jelčić
peta dimenzija Oznake: einsteinov san, peta dimenzija, elektromagnetizam
|
