dinajina sjećanja

srijeda, 30.05.2018.

U valerima snovitosti...







Zadranin Giovanni Smirich je nakon smrti žene Attilije 1918. godine, vodeći se zajedničkim zanimanjem za mitsko, u perivoju oko vile dao podići repliku egipatske sfinge kao spomen na voljenu ženu.
U ovom dijelu Europe sfinge su prava rijetkost, a zadarska je k tome najveća od svih. Osim toga, zadarska sfinga je vrlo posebna, jer je izgrađena u znak sjećanja na voljenu ženu i romantična legenda kaže da stoga ispunjava ljubavne želje.








U valerima snovitosti zagrljaj misaono- osjećajnog, imaginarno trajanje u pronađenom vremenu.
Na obrubu riječi punina neizrecivosti, očuđavanje slojevitih praznina nedorečene zbilje.

U trenutku misaonog kaosa preobrazba svijesti,
na obodu vječnosti metamorfoza razularenih htijenja,
uron u dubinski sinkretizam, u neraščlanjivost iluzije i zbilje.

Pronađoh se u iskustvu trajanja, na granici neiskustvenih opsjena.





Promatram spomenik jednoj davnoj ljubavi,
lice žene sa tijelom lava.

Muk sunoćja razbija Kampanel svete Stošije, sjena zvuka se širi, sunce nestaje iza obzora,
more buja plimom, dotiće lazur noći.

U izmišljaju vremena Sfinga ostvaruje ljubavne želje.

Izgovorih je.

Dijana Jelčić



Oznake: Sfinga, zadar, želja

- 07:07 - Komentari (32) - Isprintaj - #

utorak, 29.05.2018.

Plesačica s pticama...





Život je san iz kojeg se budimo umirući.
Virginia Woolf





Iza spuštenijeh trepavica sanjam život. Moj svijet je intarzija oslikana simbolom sreće.
U odaji ogleda i odjeka privid davnog suncostaja. Vizija se preobražava u siluetu plesačice s pticama.
Volim taj pričin zatočeništva u maštarijama. Ljetna noć se širi prostorom prisnosti. Šapatima narušavamo tišinu.

Plesala sam s pticama...
Bio sam vjetar u tvojoj kosi...
Hodao si mojim tragovima…
Sanjala si moje snove… krala dah…
Govorio si mojim jezikom…
Tragala si za izvorom ljepote…
Tražila sam fontanu sreće…
Skrivala se u misli o njoj…
Tražila sam je u sutonima…
Bdijela je u tvom srcu…
Sretoh je u tvojim očima…
Ona je zrcaljenje Sunca u krajoliku duše…
U tebi…
U meni?…
Osjećaš li je?…
Zavodiš me pitanjem…
Čekam odgovor…
Zlatna hostija širi svoj sjaj…
Pogledaj golubica zoblje zvijezde...
Osjećam, bijela svjetlost se prelama u prizmi svijesti…
Bili smo i tu i tamo…
Bila si plesačica s pticama…
Bio si vjetar u mojoj kosi…
Oćutili smo postojanje paralelnih svjetova…
Da, nedokazivost istine se sanja…

Na prozoru gugutka...

Dijana Jelčić


Oznake: život, san, ISTINA

- 07:17 - Komentari (32) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.05.2018.

Prijateljici za rođendan...





Uskrsnula je iz tišine,
u smijehu glas dobrote,
osmijeh je zrcalio nutrinu…

Moj Šuljko,
izgovorila je ime,
odjek mladosti,
vratila me u sjećanja
u grad mojih pradjedova…
Zagrlile smo se,
zagrljaj još uvijek traje
odkotrljana desetljeća
bljesak divnih
uspomena…





Poezija sunoćavanja...

Nerazumno je tvrditi da oči ne vide vidljivo... lažna je tvrdnja da oči vide titraje nevidljivih svemirskih struna... da pogled uranja u puls duše i broji otkucaje njenog bila... neuvjerljivo je pisati o hipnotiziranju ljepote ovoga ovdje I ovoga sada... sjećam se vremena kada sam takvim pričama zavaravala samu sebe... kada sam u samotnim sutonima žudila za nadnaravnom stvarnosti... pokušavala isključiti snagu uma... odlutati bezmisaona u Pitagorijanske sfere... osluškivati muziku nebesa... dotaknuti nedodirljiv sjaj zlatne hostije... nestati u ljepoti sunoćavanja... opipati titraje prelamanja dana u noć...

sinoć se sjetih tog uzaludnog mahnitanja na granici sna I zbilje... oćutih otkucaje života u smijehu prijatelja... u osmijehu na njenom licu... u tankoćutnom žamoru radosnih zanosa kojima smo krunisali slavlje rođendana...

doživjeli smo zrcaljenje dva sunca... lahorasti oblak nam je darovao privid vječne dvojnosti... odraz iluzije drevnih snoviđenja... utihnuli smo pred začudnosti te veličanstvene predstave... zlaćana tišina nas je omamljivala... budila želje... rasplamsavala ognjilo patosa... osjetih snagu eterične svijetlosti... njenu moć...

u purpurnom nestajanju sunca iz našeg vidokruga podignusmo čaše... ispijali smo poeziju crvenih kapi... slavljenici poželjeli svu sreću svijeta...

a ona... ona je šapnula... vjerujem...

I Bog se veseli s nama...

Dijana Jelčić



Oznake: prijateljici za rođendan

- 08:18 - Komentari (36) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.05.2018.

Zahvalna sam...





Zahvalna sam prvoj i posljednjoj istini,
početku priče bez kraja,
labirintu odsanjanih iluzija,
svemiru uzroka i posljedica,
izgovorenim predanjima,
ispisanim mudrostima,
utopijama, epovima,
pričama i poeziji.

Iz raznovrsnosti ljepote izranja ovaj čudesni svijet,
univerzum svjetlosti i boja, svijest prostor- vremena.

Osluhnuh šum vjetra u krošnji povijesti,
začuh romor vode, oćutih njenu neuhvatljivost,
neukrotivost i njena sjećanja,
osjetih čvrstinu njenih kristala,
nijemih učitelja vječnosti.

Poželjeh gledati u bljesak vatre,
odgonetnuti porijeklo
i osloboditi se strahova od pakla,
od plamteće sfere bolnog umiranja.

U zanosu traganja vidjeh uzročnicu trojanskog rata
i uzročnika njenog pada,
u oluji vječnosti žensko muške arhetipove,
u vrtlogu vremena ratove svjetova,
u zrcalu ljubavi zagrljaj suprotnosti.





Oćutih miris jasmina, na obzoru budnosti bijele poljane Provanse,
bljesak vizije početka, privid medenog mjeseca
i našu još uvijek nedovršenu priču.

Dijana Jelčić


Oznake: večer za pamćenje

- 08:48 - Komentari (34) - Isprintaj - #

subota, 26.05.2018.

Moć sadašnjeg trenutka...






Zbignjev Bjenjkovski

Još se moje sećanje na tebe nije ohladiloi nije se formiralo u uspomenu.
Stalno si nezavršena u masti;tako daleko da ne znam - a ipak te znam napamet
tvoje oči, usta, a nekad čak ni ideju ovaploćenja čije si ti ostvarenje.
Dok gledaš, kao da neki vetar iz svemira,
ili možda njegova senka,potpuno uništava drveće, boje, arhitekturu i cele prizore,
tako da čak ni stranu prema kojoj duva tvoj pogled ne mogu da zamislim.
Izgledaš mi postojeća van pogleda, u još nezamišljenim predelima.





Davna proljeća, trg cvijeća, svitanja
i miris svježeg kruha.

Molitva ubrizgana u svetost umiranja i rađanja,
u neapsolutnosti prostora i vremena
kruh naš svagdašnji.
Plakala sam, pričinjalo mi se,
nebo je plakalo
sa mnom.

Stajali smo na vratima svjetova, neznajući,
nesigurni na premosnici
između trenutaka.

Vječnost, braniteljica od utapljanja u moru strahova,
zgusnuta u načelu mudrosti,
u filozofiji perennis, u odvajanju svjetla od tmine,
u evoluciji misaonsti i tišini osjetila.

Tišina je bujala, kortljalo se vrijeme,
nismo znali, a čekali smo
utjelovljenje boga sretnog trenutka.

Imaginarij legende, iluzija sanja neostvariva u zbilji,
lijepa zabluda, vjerovali smo.

Smjenjivale su se godine,
neznanje slijevalo
u znanje.

Na lazuru jedne davne noći razumjesmo govor zvijezda,
šaputale su o ljepoti prošlosti,
uskovitlale misli, zavrtložile osjećanja,
uzburkale strune misaoteke Proustiane.

Spoznasmo uzaludnost traganja pređenim stazama,
nevažnost prošlih života, oni vjekuju na nebu.

Pod sunčanikom mladog dana,
pramenom božanske kose,
lahor svijesti romori Horacijevu misao

carpe diem quam minimum credula poster,
iskoristimo danas, sutra je možda prekasno…

Pulvis et umra sumus, šapnuo si
Da, mi smo prah i sjena… Mi smo ovdje i sada
ti i ja u dolini suza,
u moći sadašnjeg trenutka.

Budimo!

Dijana Jelčić


Oznake: moć sadašnjeg trenutka

- 08:28 - Komentari (36) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.05.2018.

U ogoljeloj sebi...






Poezija se vraća kao zora i
smiraj sunca.
Ponekad u suton neki lik
gleda nas iz dubine ogledala;
umjetnost treba da je poput ogledala
koje nam otkriva naš sopstveni lik…
I kao beskrajna rijeka koja prolazi i ostaje,
odraz istog nepostojanog Heraklita,
istog i drukčijeg, kao beskrajna rijeka.

Jorge Luis Borges







U onim danima, kada nutarnja gluhoća otupi uspomene,
kada nutarnje sljepilo zamagli slike sjećanja, kada sanjanost postane
punina budućeg, a maštarije osamostale,
rađaju se zvijezde, iskri vrijeme poezije, zaobljenost blizine i daljine,
začudna datost iznjedrena iz neotkrivenih kutova univerzuma uma.

U prostoru trenutka sklad vrije moć, nestaju obrisi neuravnoteženog bitka,
gube se konture čvrstih predmeta, a odaja postaje bezgraničje naslućujuće širine.

U ogoljeloj sebi slutim ritam nastajućih pokreta, svih onih koraka kojima slijedim ritam želja.

Volim to nepostojanje, hrabrim bjegunicu iz svrsishodnosti, dozvoljavam joj let
u zbilji nedohvatnim sferama, oslobađam je iz utrobe obićnosti,
a ona me, parajući smisao, Heraklitovom rijekom odnosi u svijet privida,
ka horizontu vječnog svjetla, u zjenicu tvoga pogleda.

Dijana Jelčić



Oznake: poezija i njena moć

- 08:48 - Komentari (26) - Isprintaj - #

srijeda, 23.05.2018.

Pitah se...





"Mrvi se crnim mrvicama u ljubičasti trag zašlog sunca, iščezava u ljubičastom poljupcu kojim slavi veseli i bijeli dan sumornu, baršunastu noć!"
A.G. Matoš






Pitah se,
koji me to zvukovi, koje slike, koji mirisi, koji okusi
odnose do iskonskih nagona,
instinkta, intuicije, snage, slobode.

Pitala sam se i kušala ljepotu sutona,
slušala tišinu dolazećeg lazura,
nebo je šutjelo, more mirovalo.

Utiha noći se miješala sa poezijom kapi
i gutljajima crnog vina.
Ispijah nektar stiha,
kazivao je ljubav.

Riječi su, kao galebovi,
slijetale na lažinu osjetila,
ostavljale otiske na pjesku pamćenja,
bjesomućno mjenjale reljef osjetilnosti,
ucrtavale nove koordinate
na putevima osjećanja.

Oćutih pijanstvo čula,
sinesteziju osjetila,
mahnitanje osjetilnosti.

Vidjeh meko plavetnilo tvoga glasa,
okusih slatkoću jantara tvoga pogleda,
začuh mirisnu snagu tvoga tijela,
udahnuh nježnost tvog zagrljaja.

U dionizijskoj opijenosti,
gluhi poput tetrijeba,
ritmom baršunaste noći,
odplesasmo ždralov ples.

U sjaju punog mjeseca
razlomljeno zrcalo svijesti,
suze Svetog Lovre,
treptaj oka pun zvjezdane prašine
i zlaćanog zvuka melodije
“Ako sutra nikada ne dođe”.

Šapat bijele svjetlosti
je objavio
kraj slavlja osjetila.

Dijana Jelčić...




fotografije... Jasna Marcelić i Ana Šesto

Oznake: sinestezija, slavlje osjetila

- 07:07 - Komentari (28) - Isprintaj - #

utorak, 22.05.2018.

Stara škrinja...







Otvorih staru škrinju... hrpa tintom ispisanih papira, govor srca riječima zgusnut u izričaj... mnoštvo nezgrapnih pjesama koje traže korekturu... pregršt tekstova iz koji izranjaju vizije sjećanja...
osjetih miris starih pisama... tada nije bilo FB, ni interneta, ni mobitela... telefon i pisma su smanjivali razdaljinu... svjedočili prisnost... obećavali ostvarenje sna...




Tebi iz svih mogućih razloga...

'Ljubavi, koliko puteva do jednog poljupca,
kakva lutajuća samoća do tebe !
Usamljeni vlakovi kotrljaju se s kišom.'' P. Neruda

Živio si daleko. Do tebe nije stizao moj u snovima napisani stih, nisu te mogla dotaknuti slova mojih osjećanja. Živio si sakriven od mojih nastojanja da na oltaru snova zapalimo svijeću drevnih snoviđenja. Stajala sam na palubi poludjele lađe i činilo mi se… noćne more zamagljuju obrise obale spasenja… Nemogah dosegnuti davno napuštene puteve ka željenoj oazi. Staze su nestajale u sjeni zatamnjenog sunca. Bio si tek slika koju sam sakrivala u jučer, ostavljala u nekom prošlom trenutku, zakopavala u dubinu pješčanih dina, da je pješčana oluja pustinje osjećaja ne razbije u krhotine porculanskih sjećanja, da ne postaneš tek vizija, razbijeni lutak u njedrima zbilje.

Živio si iza zida kroz koji nisu prolazili osmijesi, postojao si u snovima iz kojih su me budili krici žalovanja. Lutala sam nebeskim stazama i tuge povjeravala mjesečini, uranjala osamljena u ljubičaste zore, naslućivala tvoje disanje u nedohvatnim daljinama. U romoru osjećaja osluškivala melodiju tvoga srca.
Naučila sam napamet ispovjedi tuge, drugovala sa zvjezdanim prahom i vretenicom neba, tražila utjehu u samoći. Gubila se u bespućima žudnje, u mirisima izmišljenog cvijeta iz kojeg su me gledale oči boje snova.

Postajao si razlomljena slika u katedrali sjećanja, na oknima duše se svjetlost prelamala u slike željenog kraljevstva sakrivenog u zemlji do koje moji šapati nisu dosezali.
Znala sam da postojiš, stajao si u uspomenama nevidljiv, nezamisliv, no pričinjalo mi se, u moje grudi si nekom čudnom snagom stavio svoje srce.
Osjećala sam otkucaje daljine i titraje tvoga bila u ponornicama koje su šaputale tvoje ime. U jednom tajanstvenom, neobjašnjivom, nezaboravnom trenutku, na putu ka zemlji iz koje pisma nisu stizala, vidjeh svoj lik u tvojim očima…

samo ja




bio je početak ljeta 1987, bila je Univerzijada... Zagreb je sjao u suncu... slavili smo godišnjicu ponovnog susreta...

Tamo gdje riječi šute,
gdje su misli nepotrebne,
a ljubav u nama raste,
tamo gdje rijeka vremena
deltom grli more snova,
a ljubav u nama traje
tamo ćemo
na obali spokoja
zagrljajem ubiti hladnoću i
vidjeti cvijetanje nezaboravka,
tog čudesnog plavetnila,
znaka vječnosti želje i
trajanje ljubičastog sna.


dopisivali smo se na salvijeti... Zagi nam se smiješio...

Dijana Jelčić


Oznake: iz stare škrinje

- 07:27 - Komentari (35) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.05.2018.

Voljela je ljubav...







Bježeći pred Orionom Plejade plešu na zimskom nebu i u ivanjskoj noći spuštaju ljubav na plavi planet da ljeto bude plodno i da se ostvari san. Proljeće je umiralo, još samo jedna noć do najduljeg dana, još samo jedna noć do ostvarenja sna, mislila je. To je bilo davno, u vremenu oluje ruža... pisala je tužne pjesme...






Tražila je srce, zaboravljala tijelo, voljela ljubav i svijet bogova, a nije znala da ništa nije prljavije od prevare same sebe. Čekala je neznanca iz doline nemira da joj pokloni ritual nježnog sjedinjenja... da osjeti na dlanovima ritam svog imena...
Sjećala se snova, olupina potopljene stvarnosti i tada osjeti bezdan... beskrajnu prazninu.
Mašinerija brisanja tragova je bjesomučno radila, nerazumljivi tonovi prošlih dana su parali uši, a ona je željela muziku suncem probuđenog dana.

Mjesečina i san na praznoj cesti i ona sama... Vozila je polagano, vozila je mirno kao da vozi u nepoznatom gradu, u neki novi svijet kroz novi san... njen san...
I mislila je ne zaustavljaj se... vozi dalje cestom sna, stazom novoga života........

Sloboda pod mjesečinom u autu kojim je znala upravljati, a život posuđen, nametnut je ostajao iza nje, pobijeđen svakim novim kilometrom.
Osjećala je, san je tamo u daljini dohvatljiv... treba izdržati još malo, savladati umor želja i mašte, zaustaviti vrijeme, biti brža od njega, stići prije svitanja da joj ne ukradu sunce...

Na mjesečevoj cesti tužnijoj od pokošenih polja, noć izgubljena u daljini koju je pobjeđivala, iznenađena samom sobom, iznenadno i neobjašnjivo dodala je još jednom gas, ubrzala da uistinu stigne prije sunca.

Grad joj se smješio jutrenjem, sunce osuši suze na umornom licu.
Sretne li žene, šaputali su perači ulica promatrajući je u jutarnjem svijetlu,
a ona osjeti prvi put pobjedu nad samom sobom
ogledajući se u prvim sunčanim zracima.
Na snenoj stazi njenoga života,
bjela golubica poletje ka nebu,
ona pruži ruke i
na dlan joj se spusti ptica čudesnih boja, a
muzika suncem probuđenog dana
objavi i njeno buđenje.





Rodio se pitom na obali zelene rijeke između kamenjara i močvare i kao da je u tom vručem ljetnom danu udahnuvši neukrotivost zatvorio blagost u izvore snage. Izrastao iznad velegrada, u kojem je zaokružio intelektualno nasljedstvo, sluša šutnju asfalta i voli vrbe u čijim krošnjama pjevaju ptice njegove mladosti.
S licem na kojem, ne godine, nego osmijeh ostavlja trag sadi neprolaznost u zajedništvo. Život otvoren do labirinta njegove osobnosti, on prima ljubav i uzvraća nježnost.

Tko ima hrabrosti zakoračiti u tajnovitost tišine iza koje su skriveni izvori ponornice???

Stajali smo na ušću, tamo gdje rijeka svojom širinom nagovještaje ljepotu svojih ponora i poželjeli dotaknuti izvor. Treperile su oči neba, a južni vjetar nam je dodirivao lica, mješao glasove, budio uspavana srca. Voljeli smo vrijeme i lutali mliječnom stazom u beskonaćnost sna.
On je želio da se sve događa u treptajima oka i odkucajima srca, bez prošlosti i budućnosti.
Poklonio mi je svoje snove i naučio me osjećati osjećaje. U treptajima oka osjetih da je ljubav sreća i sloboda.
Udahnuh tišinu i začuh zov divljine, ostadoh blaga u snovima ali jaka u odlukama.
Napustih dolinu zelene rijeke da bi život krenuo dalje, ali ljubav ponesoh sa sobom i vinuh se zvijezdama da gazeći po nebeskoj stazi posutoj snovima odživim san.

Bježeći od gluhoće asfalta, na kojem su naše egzistencije pustile korjenje, mi slušamo simfoniju univerzuma i u džungli sudbina branimo svoju.

I poručujemo svima onima koji nisu odustali od želje da upoznaju sebe,

Ljubav je kad jedan čovjek
ljubav je kad jedna ...
ljubav je kad ...
ljubav je,
jednostavno ljubav!


jer tek onda kada shvatimo da je ljubav važnija od želje od da budemo voljeni onda smo voljeni.

Ljubav je sreća i sloboda, događa se u treptajima oka i odkucajima srca. Ljubav nema prošlost niti budućnost, ona je sretni trenutak našeg postojanja, kapljica u rijeci bez povratka, nemirni val u oceanu snova.

Dijana Jelčić






Voljela je ljubav

voljela je ljubav, tekst sliven u pjesmu

prva slika... ples Plejada... Elihu Vedder (American, New York 1836–1923 Rome)
druga slika... darovao mi @Mekon

Oznake: jednostavno ljubav

- 07:07 - Komentari (28) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.05.2018.

Carstvo tišine...





Prolutah arhivom... dotaknuli me prastari pjesmuljci... uzburkala se sjećanja... zatitralo vrijeme oluje ruža... i prastaro pitanje... Odakle dolazi ljepota?... ponavljam se, znam, ljepota dolazi iz srca... približava se tridesetogodišnjica braka... pitam se što bih mogla suprugu darovati... Tinovu kristalnu kocku vedrine?... ukorićenje mojih davnih sanjarija?... naša misaona sučeljavanja?... dijaloge na obrubu trajnja?...
Zahvalna na svakoj dobronamjernoj kritici, nadam se znat ću se odlućiti...

Tiho i elegantno, kao crna pantera, spušta se noć. Teške od zvijezda vise ruke neba nad mojim prozorom.

Tiho i elegantno




Zvjezdanim sjajem okrunjena,
ljubavlju ogrnuta, ta čudesna i snena
mjesečeva ljubavnica,
pleše svoj ponoćni ples.

U ovo doba gluho, budna od ljepote promatram
tu čudesnu igru svijetlosti i sjena.

Ljubav, ta noćna kraljica,
sa zvjezdanim dijademom u kosi,
je moje bodljike
pretvorila u mekane dlanove,
u mom kaosu
izgradila gnjezdo spokoja,
otvorih vrata blagosti,
zakoračih u odaju buđenja.

Dok tiho i elegantno,
kao crna pantera odlazi noć,
ples svjetlosti i sjenke se gubi na horizontu,
u vazi umiru bijele ruže,
osjećam oluju jutrenja,
ćutim tugu nisam uspjela pobjediti.

Bilo je to davno,
u vremenu poezije i ruža,
tek danas znam
navike pretvoriti u ljubav,
opraštati sebi i drugima…

Stavila sam srce na proplanak,
tamo gdje vjetrovi obaraju tek procvale sne.

Izdrži srce, ostani vjerno sebi i korijenju,
rasti, izrasti iznad horizonta prolaznosti.

Tamo gore je sunce,
tamo gore je beskraj i san.

Začuh titraje tišine, osluhnuh, da,
to moje poludjelo srce kliče...

Zvijezde nad tvojim čelom
ne mogu umrijeti
jer ljepotom neba okrunjena
u tvom podnožju
rijeka se jutrom oblaći,
a ljubav bdije među zvjezdama
do noći
kada iz tvoje utrobe
rikne vulkan nježnosti
i kamenom posteljom
poteće gola želja
mog i tvog sjedinjenja.

Danas znam budna sanjati, slušati tišinu koju naučih osluškivati u dolini zelene rijeke… tišinu koja se još uvijek zrcali u očima boje snova

„Odakle dolazi ljepota“ Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.





Zvijezde nad tvojim čelom



Oznake: arhiva, želja, san

- 08:48 - Komentari (24) - Isprintaj - #

subota, 19.05.2018.

Ako ćutiš...






Ako ćutiš - ćuti iz ljubavi.

"Ako šutiš - šuti iz ljubavi.
Ako govoriš - govori iz ljubavi.
Ako opominješ - opominji iz ljubavi.
Ako opraštaš - oprosti iz ljubavi
Unutrašnji korjen neka bude ljubav,
Iz ovog korjena može izrasti samo dobro.”

Sv. Augustin





Inkarnat ljubavi… jedna iz arhive

Rođena iz utrobe svemira,
iz kaosa, iz tragova svevremena,
ljubav,
vjernošću Penelope podnosi
boli rađanja i umiranja
svojih plodova.

Ljubavnica svjetla,
žena sna,
majka rodnosti,
dadilja života,
slavljenica rođenja,
vjenčanja
i sućutnica
umiranja.

Ćutim ljubav, pišem pjesmu tvom imenu,
zdencu vremena.

Oslikan ljubavlju, opjevan srećom,
jecajem tišine iskriš svitanja,
bojom vjenčanice kitiš mladi dan
ti paleto boja prelamajuće svjetlosti
moga svemira.

Pod stijegom boginje,
u prividu vremena postadoh čuvarica
Lunina hrama.

Na obodu noći sjajem mjesečine
palim ognjilo strasti,
kao Vestalka bdijem nad vatrom početka,
spaljujem gorčinu prohujalog tugovanja,
brišem lice patosa,
obznanjujem vrijeme sreće.

Na oltaru praiskona izgovorih zakletvu istini.

Ti i ja postadosmo MI.

Slijedim ples vječne vatre,
ritam svemira,
otkucajem srca pišem pjesmu,
na dnu stiha odraz biverzuma,
prauzor ljubavi,
tvoj lik i tragovi uzvišene dame
u poniznosti
tebi,
sebi
i korijenju.

Dijana Jelčić...



Oznake: sveti augustin, ljubav, inkarnat trenutka

- 08:38 - Komentari (30) - Isprintaj - #

petak, 18.05.2018.

Ljepota dolazi iz srca...





Čovjek promatra svjetlucavu pučinu beskraja. Iz maglovitog oblaka njegova sna izlazi djevojčica i pita:

Odakle dolazi voda?
Iz zemlje.

Djevojčica nestaje na obzoru sna, a on šapuće u vjetar.

Bila je divna onu večer. U ljubavnoj igri pala je njena haljina. Kada se noć spustila zavolio sam je rukama i molio. Ne govori mi o varljivim nadama, draga, nade prolaze kao udar vjetra što urla u krošnjama prastarih breza i mnogo se lišća po meni prosipa. Ležali smo zajedno do svitanja.
Znam da si tužan kada si bez mene, ali reci zašto sada plačeš?
Kada nismo zajedno plačem od želje za tobom, kada sam kraj tebe tugujem zbog budućeg rastanka.
Pomilovala je, smješeći se, moje oči, obukla haljinu i otišla.

Čovjek promatra kako sunce tone u more. Na njegov ispružen dlan sleti bjela golubica i oduguta vječno pitanje.

Odakle dolazi ljepota?

U meni žive sva uzbuđenja prvih pripadanja, šaputao je,
tiha vatra skrivena u udaljenim uglovima sjećanja.
Prošlost na granici sna i jave,
okus izmješanjih previranja duše,
mirisi sreće.

Golubica ga promatra očima boje meda i on ugleda suzu, kristalno jasnu kaplicu sreće u kojoj se zrcalio njegov lik.

Željeli smo razbiti ljubav u komadiće, željeli smo biti jaki, neosjetljivi, površni.
Borili smo se protiv suza, protiv nježnosti, protiv snova.
Ispirali smo dodire, tragove poljubaca, gorčinu i bol.
Željeli smo ljubav rastrgati na komadiće,
a nismo osjetili da pri tome uništvamao sebe.


Suza skliznu na njegov dlan.

Danas na rubu mladosti,
na krhotinama još neostvarenih želja,
darujmo životu još jednu šansu.

Sunce obasjava dvorište naše ljubavi,
u predvečerje
na zalazu.
Obasjava dva okna
iza kojih se skrila sreća
a zrak je još uvijek pun
naših još nedosanjanih snova.


Zagrli me.
Volimo se bez prošlosti,
bez budućnosti,
volimo se u trenutku za trenutak.

Čovjek promatra kako sunce tone u more.

Odakle dolazi ljepota?

Bijela golubica odlijeće u zavjetrinu sna, pored njega stoji žena i šapuće...

Ljepota dolazi iz srca!


Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.





prva fotka... Jasna Marcelić

Oznake: ljepota dolazi iz srca

- 08:18 - Komentari (32) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.05.2018.

Osmi dan...






Tri Moire, tri tkalje sudbine, Klota, Laheza i Atropa, u tmini nepostojanja odlučuju o svitanju sudbonosnog dana. Klota i Laheza predu nit života, Atropa je prekida.






Bio je sedmi dan nastajanja svijeta. Bilo je nebo i bila je zemlja, bilo je svijetlo i bila je tama, bila je hladnoća duše i toplina krvi uzburkane izljevima bijesa neba i blagosti uzdrahtalog srca. Sedam dugih nepostojanja u postojanju straha.

Nisam se usudila zatvoriti oči. Iza sklopljenih trepavica se širio prostor sličan Hopperovim slikama, prostor statičnog vremena u besmislu života.
Vrijeme se oglašavalo urlanjem vjetra na liticama trenutaka. Bojala sam se, probudit će usnulu Atropu i osmo jutro neće svanuti.

Tisućljećima Aheront teče... slijeva se u Stix ... Haron naplaćuje jednosmjerni danak odlazećima...

Ponoćno sunce je oglašavalo otkucaje sudbine, tišina, rađao se mladi dan.

Znak mladog mjeseca utkan u moje čelo, njegovo čelo se istim znakom ogleda u kapi sudbine... bijelo more leluja nad zemljinim kratkim uzdasima... i mojim strahom...
Što bi za mene značilo milosrđe pitam se između dva otkucaja srca. Na granici života i umiranja zazivah ime pjesnika. Začuh njegovo obećanje izgovoreno nad bezdanom... Čekaj me i ja ću doći...

Izgovorih odu čekanju, molitvu njegovom povratku.

Umanjujem se
do najsitnijih struna,
skidam tjelesnost,
postajem energija,
putujuća misao
kroz sjećanja.

Voljeli se Piram i Tizba,
bio je zid,
bio je gavran,
otac nije dozvolio,
murva je pocrnila,
postali su drvo.

Sutra mogu postati rijeka,
a ti drvo,
to su
naša prirodna stanja.

Preobrazba svijesti,
metamorfoza
zaboravljenih
otkucaja srca,
tragovi u pamćenju,
u ritmu klatna vremena.


Atropa se nije probudila. Začuh glas sa početka priče:
"Neka bude svjetlo"
U svitanju osmoga dana vidjeh ponovo Sunce.

Dijana Jelčić


Oznake: tri moire, suđenice, osmi dan, klatno vremena

- 07:17 - Komentari (27) - Isprintaj - #

srijeda, 16.05.2018.

Peta dimenzija...





Otkrićem četvrte dimenzije je čovjek dobio mogućnost nove spoznaje svijeta, time i sposobnost širenja znanja. Ubrzo se postavilo pitanje o mogućnosti postojanja i pete dimenzije.
Još ne dokazana, matematički izračunata, naslućena je u elektromagnetizmu 1919-e godine prošlog stoljeća. Theodor Kaluza ju je izračunao i time dokazao da je elektromagnetizam jedna vrsta gravitacije, ali ne one obično objašnjavane u fizici.
Elektromagnetizam je gravitacija male, nevidljive, pete dimenzije prostora. Nedokazana peta dimenzija je pala u zaborav do osamdesetih godina prošlog stoljeća. Tada su se počele događati promjene u modernoj fizici otkrivanjem sve manjih i manjih čestica unutar atoma.
Pored gravitacije i elektromagnetizma su otkrivene i dvije nove fundamentalne sile, slaba i jaka nuklearna sila, sile koje drže jezgre atoma zajedno i održavaju stabilnost materije.
Da li je Kaluza imao pravo sa petom, nevidljivom dimenzijom unutar elektromagnetizma?
Hoće li se jednoga dana ostvariti Einsteinov san?
Hoćemo li se uspjeti uzdignuti u više sfere svijesti?

Peta dimenzija koju je naslutio Kaluza me intrigira već godinama.......... pa iako danas znanost govori o dvadesetak dimenzija, a mi se borimo sa spoznajom četvrte...onog svjesno spoznatog trentka u kojem nema ničega drugog do naše svijesti. Ja sanjam o Einsteinov san i pokušavam zamisliti kako bi bilo divno kada bi se teorije reltiviteta i kvantna teorija sjedinile u petoj dimenziji našeg postojanja, koju ja ponekad poetično nazivam moja peta protega ili LJUBAV





Na vratima mediterana...

Na vratima Mediterana smo slušali poeziju oceana. Nad zaljevom se prosula zlačana svjetlost. Posejdonovo carstvo je ključalo mirom, premosnicom između nas i vječnosti.

Uronili smo u davno napisani san, našli se među zidinama razrušenog grada.
Atlantida živi u našim srcima, rekao si dok sam ja u tvojim očima promatrala ljubičasti sjaj kristala koji su kapali s neba i tkali mrežu oko nas. Vidjeh kapiju potonulog kontinenta i zaučuh pjesmu delfina, vječnih stražara na ulazu u drevna snoviđenja.
Suton se polagano pretakao u noć, a mi smo sanjajući lutali koridorima drevne utopije, dokazivali mogućnost istovremenosti i voljeli ovo ovdje i sada u kojem možemo živjeti ono jučer i naslućivati nedosežno sutra.

Mirisi prohujalog vremena izbrisaše granice između predklijetke i klijetke vremena i dozvoliše nam da davne čežnje pretvorimo u žudnju sadašnjeg trenutka.

Atlantida krije u sebi bajku o ljubavi, šapnula sam.
Atlantidu nosimo u sebi, odgovorio si.
U nama je raslo nešto bezimeno, nešto neshvatljivo lijepo, nešto nedodirljivo, a bilo je tu i bilo je naše.

Nema smisla baviti se umjetnošću ako ne shvaćaš što je kvazar, a što sudar galaksija, govorio si tišinom koja se sjedinjavala sa tonovima romanse koja je titrala u eteru.
Isto tako nema smisla baviti se povješću ili fizikom ako ne poznaješ dramaturgiju ljudskog mozga, odgovorih ti prkosno.
Filozof David Chalmers se u svojim esejima pita, kako mogu stanice mozga stvarati subjektivni doživljaj, kako je moguće da iz titraja neurona izranja ljepota sadašnjeg trenutka, nastavio si filozofski. On taj proces naziva magijom, uspoređuje ga sa čarolijom pretvaranja vode u vino. Neshvatljiv, nikada objašnjen, nikada dokazan proces u koji već dva tisućljeća jednostavno vjerujemo, rekoh promatrajući jutrenje u tvojim očima.

Koliko je nama danas shvatljivo to neshvatljivo? pitao si me bezglasjem uma.
Zar je tebi ljubav neshvatljiva? odgovorih ti pitanjem.

Dogodi se u izvjesnom trenutku života, trenutku nama nepoznatom i nevažnom, dogodi se nešto novo, do tada nepoznato, jednostavno se dogodi i zaiskri na našem unutarnjem nebu, postane malena zvjezdica u sazviježđu spozanje. Zvjezda do zvijezde, slično Plejadama na zimskom nebu, plešu svoj tajanstveni ples i pretvaraju to neshvatljivo u kozmogoniju uma, u beskraj koji se još uvijek zrcali u metafizičkim teorijama znanosti, ogleda u filozofskim studijama univerzuma uma.
Kao što su nekad bile teorije o materiji i sili, tako danas izrastaju eseji o zagrljaju tijela i duše i stvaraju poetiku našeg sudjelovanja u beskraju vječnosti. Tek sinergijom nas i svemira ostvarujemo harmoniju postojanja.

Slušala sam tvoj glas i osjećala izrastanje gejzira neshvatljivosti u tijelu. Na tvojim dlanovima osjećam to neshvatljivo, nedodirljivo, neopipljivo, u tvojim očima naslućujem kvazare, u našim pogledima se sudaraju galaksije i u našim glavama stvaraju svjetlost kojom osvjetljavamo tajne, ćutimo ono neshvatljivo i neobjašnjivo. Tada se sve viđeno, slušano, omirisano, kušano, preobražava u simfonije boja, sonate mirisa, filozofiju okusa, poeziju milovanja.

Kada se na levantu pokazalo sunce osjetih istinitost vječne mjene. Nebo više nije bilo zlatno, blistalo je porodom bijele svjetlosti. Stajali smo na obali oceana sna i slušali tišinu svitanja.

Dijana Jelčić





peta dimenzija

Oznake: einsteinov san, peta dimenzija, elektromagnetizam

- 07:27 - Komentari (25) - Isprintaj - #

utorak, 15.05.2018.

Prva i posljednja istina...






Nad morem ljubičasto svitanje, zaustavljam misao u središtu zbivanja,
u magiji rađajuće svjetlosti.

Vrtlože se geometrijski oblici,
govor prirode, jezici fizike, filozofije, poezije, glazbe,
poruka vječnosti i paraleni svjetovi.

Svjetlost bojom vjenčanice kiti mladi dan,
iza nas svijet postojećeg, ispred svijet nastajućeg,
naslućujemo igru materije i ideja,
trajnog i mogućeg.

(Mogućnosti su u kolapsu kvantnog stanja,
u raspuknuću jezgrovitih uvjerenja,
u nedosanjanom Einsteinovom snu.)


Uzburkalo se vrijeme,
sunčana oluja najavljuje zlaćanu kišu,
slijevanje epoha u mladi dan.

Budim se,
čujem riječi izgovorene na početku priče,
sunčana zraka uranja u prostor,
zaobljuje ga u sklad vremena,
u dimenziju trajanja.

Ne, ovo nije san, nisu ni sjećanja,
kotrlja se iskričava zbilja,
plamti vrijeme,
sunce u tvojim očima,
obećanje dolezećih sutona i svitanja,
u rasponu između njih život.

Oči vide ono što im svjetlost razotkriva, a ona očima ostaje nevidljiva, skriva tajnu svog izvora.

Nad bezdanom nestajanja lux in tenebris, nevidljiva moćnica,
spona ka nastajanju, veza beskonačnosti i konačnosti,
svjedočanstvo prve
i posljednje
istine.

Dijana Jelčić



fotografija... Tihomir Franov

Oznake: lux primus, svjetlost u tmini, lux in tenebris

- 07:57 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.05.2018.

More na dlanu... kao prvi put, a sedmi put...



Sve se događa prvi put…

U pustinji sam vidio mladu Sfingu koju tek što su isklesali.
Nema ničeg starog pod suncem.
Sve se događa prvi put, ali na vječni način.
Onaj što čita moje riječi izmišlja ih.
Borges







Sutonska zvijezda nad arenom, glas pjesnika zaziva Erato bdijenje nad danima
što dolaze.

Zlatna hostija izranja iz lazura noći, Rovinj se budi, daruje lječilište suncem
i morem i poezijom…

Da, ljepota se svaki put događa prvi put, uvijek iznova uranja u duše
hrani srca... postaje vječnost... stihove šapuće školjkama...






Oksimoronska lica...


Budimo drugačiji od drugih
daruj mi viziju britke zbilje,
neokaljane voljom tupih
heroja vremena.

Malo previše boli, oksimoronski likovi
moćnici oštroumne gluposti,
a vječnost jeca na žrtveniku početka,
zaziva sklad da oživi legendu,
da nadvlada kaos.

Živimo li u zoni logične nezamislivosti,
nespojive i neshvatljive
realnosti ?

Zatitraj novim svjetlom nad jaslicama dana
zaustavi mač jezika, molitve su bez štita.

Nad humkom istine urlici ispraznih
obećanja.

Skrivam lice u glasnost tišine,
srce neumoljivo otkucava trenutke.

Sjećanja kvadriraju zaobljenost istine,
u prostoru razuma gomilanje
okusa, mirisa i glasova.

Iz uspomene dozivam bitak vremena,
naša mahnitanja neotrovana
prolaznom svrsishodnošću.

Iza horizonta svijesti ozrcaljena utopija,
majordomus trenutka
nas uvodi u zamak
dosanjanog zlatnog doba.

iluzija je lijepa...

Dijana Jelčić



Oznake: festival poezije, More na dlanu, Rovinj i Pula

- 07:17 - Komentari (42) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.05.2018.

Neobično, čudno, a tankoćutno...






Nevenku sam upoznala kroz njenu poeziju, davno na portalu webstilus. Virtualni svijet je bez okusa, mirisa, zvukova, tek prijateljevanje riječima na daljinu.Drukčije je trajanje izvan vremena, tajanstveni splet duša u zajedničkoj ljubavi... pjesništvo...

Nisam pjesnik, nisam kritičar, mogu samo govoriti o doživljaju koji ostavlja duboke tragove u pamćenju.

Nevenka piše:

Ono dragocjeno
dotičem mislima
nježno, obzirno...


I upravo tom tankoćutnošću dotiče osjećaje čitaoca...
Zbirkama Nedovršena, Korozija i Bizarne himne ona
riječima i bojama oblikuje trenutke, nisku svakodnevih događanja...

Danas
sve crvene i žute
blijede su
tihe...


Treba joj vatra, iz njenih dubina vrisak da dovrši sliku... a crno boji pjesmu otkrivajući u njoj djelove sebe...

Nevenka gleda kroz sebe i spoznaje nemogućnost zatvaranja dana u nepomičnost... ona to čini bojama... a divi se noći svijeta...

Čitajući Nevenkine minijature osjećam, život se ne događa u samoj materiji nego u njenoj srži, u suštini dubokih brazdi na licu vremena. U toj dimenziji svijesti naslućujem duljinu, širinu, visinu i dubinu sfera u kojima se zrcali život.


postat ću samo boja
na svojoj novoj slici
crna gusta, hladna


Čitam i čudim se njenoj sposobnosti da vješto ispreplete svoje dvije nadarenosti u negiranje vremena, lišavanje svega osim postojanja.

Prihvati me ovakvu
Beskorisnu
Raskomadanu
Na riječi i boje…


Poetika zbilje je obrazac ritma srca. Njena pričljivost je preslika osjećanja osjećaja. Pišući je postajemo mekana trava, bujica riječi, kapljica stiha, boja nebeskog spektra. Duša pjesme je božanska iskra. U svakom se biću nalazi klica savršenstva. Na poljanama ljudske duše, kao vlati trave, titraju žudnje i čežnje. Duboko u svemiru svijesti beskraj grli bezvremenost, zbilja se slijeva u stih. Dok srce otkucava melodiju tišine, usnuli spavač milovan daškom sna ustaje iz postelje probuđenog neba i po stazama vremena riječima oslikava nova snoviđenja.
Odhaja u pustolovinu nadahnuća.
Nevenka se budi na obali odlazeće noći. U sjaju jutra odsanjane slike ožive riječima. Postaju minijature prepune istina, šapat

pokloni mi tišinu
zvuk kiše na vrućem betonu
umorna sam
pokloni mi dan bez boja.


Nevenkine pjesme izazivaju kovitlac neurona u misaonom režnju. Gnjezdi se nešto novo u čahuri spoznaje. Svibanjska noć odnosi trenutke proljeća, pretače ih u korito prošlosti i prepušta sjećanjima. Pokušavam ih zaustaviti, uhvatiti njihova značenja i zatvoriti u kalež uspomena. Neka tajanstvena tišina se nadvila nad noćnu tminu i nedozvoljava zaboravu da mi ukrade melodiju svjetlosti koja me uvijek opija znatiželjom i čuđenjem.
"Disonance su samo jako razmaknute konsonance" reče Schönberg objašnjavajući svoja djela.
Stihovi, pjesme, Nevenke Pupek su upravo to… Osluškujem prolazak konsonanci njenog vremena stazama bespuća dok u čahuri spoznaje noćna leptirica prede svilenkastu nit kojom će premostiti još jednu prazninu svijesti. Ubrizgati moć napisanog u ono zrno pamćenja u kojem pohranjujem posebne vrijednosti…

U olupini šutnje
Puzim kroz sate
Dan se raspada
Od soli i ozona…


Ova minijatura odzvanja u krošnji uvjerenja kao huk čuvarice drevne mudrosti. Najavljuje buđenje nove istine.

Bizarne himne, darovana mi zbirka, neobično, čudno, a tankoćutno stihovanje. Kao da koračam na na tananoj niti između mahnitosti i ozbiljnosti, balansiram na sponi između sanjarija i životnih istina.

Dišemo oprezno
Vruće i tanke
Igle neoproštaja
Žive u aorti


U bizarnim hvalospjevima osjetih događanja drugačije, promatram ih kroz prizmu osjećaja u prostornosti osobne slobode, one tajanstvene kafkijanske sloboštine koju otkrivamo tek u sebi. U bravurama njena izričaja sretoh snovitost na obroncima zbilje, djeliće života na vrhuncu emocionalnih doživljaja.

Spavam u paukovoj mreži
Ispod mene
Moja pluća
Zarasla u slak
Broje udisaje
Dan će opet izmigoljiti


Cilj nije dosegnuće 15 minuta vorholovske slave, nego pronalaženje puta ka dostizanju sklada između sebe i svojih žudnji, uravnoteženost između sebe samoga i svijeta u kojem živimo, između pozitiva i negativa fotografskog pamćenja, između slike i preslike stvarnosti u nacrtanim svjetovima.

Na papiru čekaju
Nacrtani svjetovi
Nevidljive dimenzije
Prizivaju dodir.


Život je varljivost u kojoj sjećanja slijevamo u iluzije. Volim te izmišljaje u izmišljajima. Kao u zrcalu, promatram sliku u slici. Vidim nacrtane svjetove, mnogoprotežnost vječnosti.
Pisanje o pjesmama je zagonetno, prijeti preuveličavanjem, jer bujaju nježni osjećaji.

Pokušah osjetiti Nevenkin osjećaj dok je pisala pjesme i slikala slike. Što je osjećala slikajući ove strune koje neorganizirano blješte na platnu? Poželjeh se teleportirati u njenu dušu i doista osjetiti snagu koja je vodila njenu ruku u trenutku stvaranja.
Što ja osjećam čitajući pjesme i gledajući slike? Je li to njena duša, je su li to kristalići njene svijesti, svila njenih osjećaja?

Ne znam što je to... ali znam ovo što osjećam je ono najintimnije, neopisivo osjećanje ljepote.

Dijana Jelčić


Oznake: Nevenka Pupek

- 08:08 - Komentari (47) - Isprintaj - #

srijeda, 09.05.2018.

Mučnina...







Ponovo sam pročitala Mučninu... a onda opet moje zapise iz davnih osamdesetih godina prošlog stoljeća... uspoređivala sam se s glavnim junakom...

Antoine Roquentin je tridesetogodišnji povjesničar. Iako je proputovao svijetom i imao naizgled uzbudljiv i ispunjen život, nije sretan. Živi potpuno sam, bez prijatelja ili obitelji; teško komunicira s ljudima. Ima dovoljno novca za život, a posao mu se sastoji od povjesničarskog istraživanja i pisanja knjige. Ništa ga ne obvezuje i od njega nitko ništa ne očekuje. Kako se mučnina razvija, sve više se otuđuje od okoline. Našavši se s druge strane očaja, nešto nade za opravdavanje vlastite egzistencije pronalazi u umjetničkom stvaralaštvu...

ponavljam davno napisano...






Ugurana u kolonu svrsishodnosti, uvijena u klupko vremena, upletena u čvor trenutka otkrivah slojevitost zbilje. U češnjima sebe same pronalazih nepoznate pejsaže svijesti, neotkrivene krajolike kojim koračahu zaboravi. Iznenađujuća istina je zablještala na zaslonu samospoznaje. Osjetih, nisam samo jedno biće, u duplom heliksu moga genoma se kovitlaju sudbine tužnih, plačljivih, okrutnih, radosnih praotaca. Smiješila su se njihova lica, prepoznavah sebe u njihovim siluetama. Tisućljeća objelodanjena u trenutku.

Misaoni izazov koji nije podnosio odbijanje. Postavljao je egzistencijalno pitanje, tko si. Obraćao mi se kao drugom licu jednine, ne priznvajući moje prikosoveno Ja. Potraži onu koja si bila, uspredi je sa ovom koja si sada. Ukroti jastvo, pripitomi divljakinju s kojom, na bojišnici sjećanja, godinama ratuješ.

U mučnini nutanjeg kovitlaca oćutih slabost koju zatomljavah lažnom hrabrosti. To je bio osjećaj gađenja koji me je progonio. Shvatih, bježala sam od njega odlazeći u knjižnice, galerije, teatre, koncerte, ali to osjećanje me svuda pronalazilo i život je postajao besmislen i isprazan. Odustajah i od pisanja, poezija me više nije omamljivala. Mučnina se uzburkavala, oćutih strah od postojanja, otuđenost od zbilje, od sebe same, od svoga tijela. Bila sam Sartreov Antoine Roquentin, izgubljena u prostor- vremenu.

Nevješta u sukobima sa nutarnjim Kerberom, bježeći od istine potražih utjehu u gnjezdu praotaca. Prošetah gradom mladosti, na cvjetnom placu vidjeh leptiricu na tek otvorenom pupoljku ruže. Lepršala je darujući mi osjećaj slobode i miris proljeća.




Bilo je proljeće 1986... slavlje u ateljeu slikara... zaustavih pred slikom clowna...
... Da je znao, da je znao clown stari da osim arene postoje i druge stvari...
Glas bezimenog pjesnika me dotaknuo kao lahor osvježenja.
Samo iz nutrine se sanja, rekoh.
Umjetnost je izlječenje tugama, šapnuo je.

Sjetih se kraja Sartreovog romana. Čovjek u potpunosti odgovoran za svoju prirodu i izbore. Oćutih istinu, život počinje na drugoj strani očaja. Pogledah još jednom sliku. Smiješio mi se clown. Glumac u bezimenom pjesniku mi reče...
Poezija je srce umijeća umjetnosti, kao što je gluma sretna agonija zbilje.

Kupila sam sliku, mučnina je prestala. Osjetih buđenje one davne mene.

Počela sam ponovo pisati.

Dijana Jelčić






tekst pjesme Tarantela za starog clowna... Zdenko Jelčić

Oznake: sartre, mučnina

- 07:27 - Komentari (31) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.05.2018.

Ritam tišine...




"Ovo nije roman. Nije niti pripovijetka. To je priča. Započinje s čovjekom koji obilazi svijet, a završava smirujućim jezerom za vjetrovita dana. Čovjek se zove Hervé Joncour. Ime jezera nije poznato. Moglo bi se reći da je to ljubavna priča. No, da je samo to, ne bi bila ni vrijedna pripovijedanja. Postoje tu i želje, i boli, za koje savršeno znaš što su, ali nemaš pravih riječi da ih iskažeš. A opet, nije ljubav. Svaka priča ima svoju muziku. Ova posjeduje bijelu muziku. Važno je to napomenuti, jer bijela je muzika čudna vrst muzike što ponekad zbunjuje: svira se polako, pleše se sporo. Kada se dobro svira, to je kao da čuješ zvuk tišine, a one koji je božanski plešu, promatraš li ih, doimaju se nepomičnima. Ta bijela muzika, to je nešto prokleto teško."
(Svila) Alessandro Baricco.






Pročitala sam knjigu ni o čemu u kojoj je tišina sve. Osluškivala bijelu glazbu. Čula zvuk tišine, osjetila, ritam neizgovorenih riječi, nedotaknutih krajobraza dalekog Japana, neobjašnjenih životnih pojavnosti. Ljubav koja nije ljubav i jedno veliko ništa koje je sve. Vjerovala sam da mogu utisnuti znakovlje trajanja u bespuće prolaznosti, da mogu urezati naša imena u koru prostor- vremena, da mogu putovati svjetovima ne napuštajući ovo ovdje i ovo sada… i putovala sam.

Bijela glazba je nešto prokleto teško. Ipak zvuk se u nezvuku čuje. Kao pjev ptica oslobođenjih iz krletke, kao srcem odapet let ptice. U tome je ljepota. I ne može se zaustaviti. Može se osjećati kao dodir svile. Kao radost. Kao proljeće. Kao život.

Eppur si muove… šapnuo je Galileo Galilei na samrtnoj postelji… da, zemlja se kreće… oko sebe i oko sunca… nosi nas kroz svjetlo i tminu… kroz godišnja doba… kroz vrijeme….zlatna hostija izranja u djelić ovozemaljskog prostora i briše privid beskonačnosti… a pogled se kupa u bezimenom jezeru nad kojim se bijela glazba iskri u zvuku nekih novih vjetrova i nekih drugih boja. Prohujalo vrijeme ostavlja tragove samo u sjećanjima. Kada poželim bude se mirisi djetinjstva, titraju zvuci mladosti, blješti rapsodija boja otrgnuta iz oka nutarnjeg svemira.

Vidim te... došao si tišinom i buketom bijele svjetlosti u rukama. Naši pogledi su izranjali iz tišine, zrcalili tišinu. Zlaćani suton se mješao s ljubičastim oblacima zapadnog neba. Venera je odjevala krajolik u odoru tajanstvene prisnosti... Zakoračili smo u krug bliskosti... Iza nas je ostalo vrijeme oluje ruža, poezije suza, krabuljnog plesa i borbe sa vjetrenjačama. Vratili se na početak priče. osjetih...

O kako je dobro: biti!
To možda i ne znam pravo,
već samo slutim
kako je dobro: Biti!

fra Benventura... hvala draaga @Petra na komentaru, davnom...


Nad močvarom sjaj sunca i tonovi tišine. Zaplesali smo ritmom tišine.

Divno je biti!

Dijana Jelčić






filozofija djetinjstva

Oznake: divno je biti

- 14:14 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.05.2018.

Cjelov...





Gledaš me.

Umilnost nagiba
tvoga torza nad mojim
i dlanovi kao san,
kao sjena nježnosti
na mom licu.

Gledam te.

Lahor tvojih usana,
kao muk svjetlosti
doseže moje.

Dotiče me nijemost,
zanos obvija nastambu duše,
ište ognjište,
zapretenu vatru
htijenja.

U tjesnacu zbilje
čujem zvuk cjelova,
nadilazi sluh,
isprepliće se,
nestaje u žudnji.

To ljubav pjeva
blistavu odu
zagrljaju.

Dijana Jelčić ... „Nestvarno stvarni“ Zagreb, KULTura sNOVA, 2014.




fotografije... Rodinov poljubac... Klimtov poljubac

Oznake: oda zagrljaju

- 08:08 - Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 05.05.2018.

Sinopsis besmisla...







U voštanici svitanja trag istine, buktinja sunca grli dan,
na hridi tihuje Prometej nadanja,
na obzoru privid besmisla.

Osjećam entropiju vremena, zgušnjavanje bez pomaka, čekanje u vakumu ničega, nedogađanje bez smrtnih rana,
u praznini nutarnje palanke tromost tihog umiranja. U proturiječnosti trenutaka sukob zbilje i sjena prošlosti,
svjesni mazohizam, izlječujuća bol, oslobađanje iz krletke sumnji i strahova.

U katakombama pamćenja pronalazim beketovsku sebe, bjegunicu iz zbilje, sužnjicu u užarenoj praznini zaborava.
Prodirem u podsvijest, u prostor nedogađanja, u lednicu zatomljenih sjećanja. Sama, ostala sam sama u paučini vremena.
Živim vrhunac samoće, hladno mi je, u odaji ogleda i odjeka utjelovljujem apsurde.

Ukradena bogovima vatra sudbine sagorjeva sama u sebi i sama iz sebe plamti dolazeće vrijeme.
Na obroncima zbilje kotrljajući kamen, poslanje trenutka romori istinom.

Nema ga, ne postoji uzaludan čin!

U kovitlanju svijesti sinopsis apsurda, ne odustajem, živim ih svjesno, ushitom osjećanja
uprisutnjujem zbilju.
Ćutim nadanje, ugodu vjerovanja u uvijek iznova rađajuću svjetlost. Iz pjeska i pjene izranja Venera.

Osmijehujem se.

Dijana Jelčić


Oznake: besmisao, apsurdi, život

- 07:37 - Komentari (30) - Isprintaj - #

petak, 04.05.2018.

@Demetra i Rukopis...







@Demetra... prije svega žena utkana u bitak vremena… u srž života… u fokus svemira... žena ratnica svjetlosti… pobjednica tmine… sa krijesom ljepote u očima… i Nikinim stijegom u rukama… žena uvijek lijepa u svojoj nagosti… uvijek snena u tkivu življenja… uvijek hrabra na bojišnici materinjstva… spremna umirati za sreću djeteta… ginuti za ljubav ljubljenog čovjeka… žena uvijek blaga u željama i snažna u odlukama… žena pjesnikinja tuge… poetesa sreća… autorica antologije vječnosti… prenositeljica genetskog koda svevremena… neuništiva nit koja povezuje eone vjerovanja… epohe nadanja… tisućljeća rodoslovlja…
Ponekad samotna u svojim žudnjama… cesarica trenutaka… svećenica svetišta… čuvarica oltara života… stražarica na vratima snova… lađarica na pućini poezije oceana… uzvišena u darivanju… ponizna u dobijanju… ranjiva u izdaji… razigrana u strasti… nježna u zagrljaju… patetična u alkemijskom činu… prekaljena u gubitcima… vječna u osjećanjima… utjelovljena u sutonim i svitanjima… žena u svakoj ženi… jednostavno ljubav…

Dijana Jelčić





Sinoć u prepunoj dvorani knjižnice na Kvatriću doživjeh ljepotu pisane riječi kazivanu srcima mladih... divna atmosfera ispunjena aplauzom prijatelja, @Sjedokosi, @luki 2, @O-da-životu, @hawkeye, tonovima gitare i glasovima pjevača... suzama Demetrine kćeri... Demetra pjesnikinja i majka... ljubav njene djece je prostor pretvorila u svetište ljepote...





Mi smo nažalost morali otići ranije, na odlasku smo @O- da- životu i ja zaključile... divno je biti bloger... U srcima smo ponijeli još jednu divnu uspomenu... hvala ti Demetra, draga prijateljice na toj ljepoti...




ponajprije naslov... odlično dosanjan




i sve Demetrine zbirke krase police naše biblioteke...


Oznake: Demetra, Rukopisi, promocij

- 07:27 - Komentari (44) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.05.2018.

Pars pro toto...




Bože, dopusti
da obujem tvoje sandale
jer inače moje su noge kazaljke
jedna duža druga kraća pjesma
o hromima…

Dražen Katunarić






Trovremenostt...

Grmljavina je prepolovila noć i san... još je daleko do svitanja... na premosnici između polutki snovitosti bdijenje pod munjama... volim promtrati tu igru svjetla i tmine... ti spavaš... iskradam se iz kruga ljubavi i uranjam u krug maštanja... dvokružje života... nebo titra plesom oblaka... silovitost dodira blješti iskričavim žarom... ognjilom kozmičih zakona... gledam zrcaljenje nutrine svemira... u disanju beskraja osluškujem poeziju kiše... tvoja pjesma se slijeva licem noći... sjećanja se mješaju sa muzikom uskovitlanih sfera... prividi žive... dotiču oči... uranjaju u dubinu... bude usnule leptire svjesnosti... davno oslikana iluzija se slijeva u budnost... vidim omfalos svijeta... pričinja mi se da u otkucajima srca čujem poruku sa Siriusa... nevidljivi vjesnici neba nas pozivaju na gozbu Bogova... ti se smiješiš u snu... možda je zlaćana nit mojih misli dotaknula tvoju usnulost... možda se u ovom trenu uistinu zrcalimo na dalekoj zvijezdi i živimo ovaj san koji se pretače u moju svijest... tražim riječi kojima bih opisala neopisivost ove ljepote... jedna davna priča se ostvaruje u metaverzumu uma... sinopsis se prelijeva u režiju trenutka... oživljava vrijeme… zaobljuje prostor… cjelina u kojoj sekunde titraju disanjem sna… tihuju nepostavljena pitanja i nenaslućeni odgovori… sve što znam o tebi je začuđujuća estetika… sve što znaš o meni je kreacija vremena…

Istovremenost u Eliotovoj trovremenosti … duboko doživljena sadašnjost oplemenjena sjećanjima na prošlost i iščekivanjem budućnosti…
Faustovski poziv trenutku… „Zaustavi se, jer tako si lijep!“ gubi značenje… zaustavljanje je propast…uništavanje života… nestvaralačko ponavljanje onoga što je bilo je nagomilavanje patine... nestajanje sjaja… neizvjesnosti je poslanje… skok u prazno… na početak… u nepoznato…

Vidim let golubice… znak uskovitlanog mira...

Sviće… Anđeo na prozoru, na plavetnilu neba ostaci noćašnje oluje... lahorasta zavjesa krije u sebi tajnu promjenjivosti… iz ničega izranja sve… bjelina dnevne svjetlosti skriva odsanjanu iluziju… nestaju boje lijepih privida… rađaju se boje vremena… na sceni jutrenja se budi život tako jednostavan i lijep…

Dijana Jelčić





slike... Etelka Kovach- Koller, Pars pro toto... August Macke, Oluja

Oznake: pars pro toto, Oluja, svitanje

- 07:27 - Komentari (34) - Isprintaj - #

srijeda, 02.05.2018.

Uklesani u kamenu vremena...








"Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njem i u njemu nisu drugi unijeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jeste i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jeste materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost."
Mak Dizdar





U jednom snu vidjeh sliku Foucaultovog klatna, imaginaciju vrtloženja, presliku ludila i mudrosti, magični krug tajni. Oćutih uranjanje svjetlosti u podsvijest uma, osjetih pretakanje transcendentalnog u potrebno iskustvo, spoznah snagu praznine što ispunjava stanje pokore i postavih si pitanje…

Kako preživjeti u ovom zastrašujućem vremenu koje mi preostaje?
Osluhnuh bezriječje prelamanja dana u noć, sutonsku puninu u koju se uvukla sumnja, prijeteća tmina neželjene tišine. Začuh razdirući vrisak izbljedjele semiotike iskonskog jezika, narušavanje metodologije kreativne komunikacije, nestajanje praznakovlja ljepote…

U bunilu slijedih titraje njihala, rotirah bespućem životne zbilje, ekliptikom sunca. Strahove povjeravah mjesečevim mjenama, osamljena uranjah u oseku zbilje, tugovah u plimi noći.

Naučila sam napamet ispovjedi duševnih tuga, tražila utjehu u samoći koja u takvim trenucima nezaustavljivo vreba na uplakano srce.

Vizija njihala je ucrtavala puteve kretanja ka ishodištu sna, obznanjivala staze razgranatog vremena, put povratka na sjecište sudbina. Vratih se u dolinu mladosti, u nekropolu vremena. Glas nekromanta je prizivao uskrsnuće ljepote. U lapidarnosti trenutka začuh romor tvog imena.

Bili smo uklesani u mramoru pamćenja, urezani u reljef sjećanja, u iluziju pateranskih stećaka. Misaonom nekropolom sam snovid branila od zbilje. Živjela sam u zemlji runolista, osluškivala zvuk daljina sanjajući ljepotu južnog neba. Bila sam sanjačica rodoslovlja, bio si zaštitar moga vremena i mojih sanja.

U misaonom režnju kovitlac neurona, u osjećajnom utjelovljenje privida, oživjela vizija davno viđenog stećka... zagrljaj vjerovanja i mudrosti daruje kamenu dušu... osjetih kako se znanje širi prostorom i ujedinjuje sa univerzumom. To nije obična aleja iz mog vremena, to je škola sunčanog grada.

Krenuh beskrajnom alejom osjećajući misli kao dodir vjetra koji se širi i sljubljuje s energijom moje znatiželje... zaustavih se u sjećanjima... u trenutku... osjetih titraje duše kamena...

da bili smo i ostali uklesani u kamenu vremena...

Dijana Jelčić...





u aleji kamenih statua


Oznake: steak, mak dizdar, alea kamenih statua

- 08:18 - Komentari (30) - Isprintaj - #

utorak, 01.05.2018.

Dogodilo se u maju...






U kapi budnosti nepobitnost snovitosti,
neopozivost prolaznosti i obris iluzije. Srce neumoljivo otkucava trenutke.
Iz načela vremena izranjaju znatiželja i čuđenje, a sjećanja premošćuju razvaline.

Dočekivali smo zore na trgu cvijeća. Miris ruža i svježeg kruha još uvijek obnavlja molitvu i prohujala proljeća.




Dogodilo se u maju…

Željela sam tvom imenu darovati budućnost, dozvolivši plimi strasti
da oplahne pupljke života. Osjetih grč zemlje, urlik neba i oluju nutrine.
Vjetar je raznosio latice tek procvalih majskih ruža.
Nad umrlim snom vrtlog svijesti i snovitosti, sudbina tragačice za izvorom ljepote.
Vidjeh osunčanu oazu, život na padinama nekog davno pročitanog svijeta,
boga pastira i nas u dolini zelene rijeke.


Poetična slika raja, nosim je u srcu, pomislih gledajući povratak lastavica.
Hestia nam darova granćicu bjeloga gloga i proljeće. Budim se slično anonimnom spavaču,
ne snalazim se u vrtlogu prostora i vremena, u polusnu vizija jutrenja.

Je li život san?
tek iluzija budnog uma?
vertigo svjesnosti ili snovitost srca?

Čemu toliko pitanja?

San je kratka smrt, budnost podsvjesti, bijeg od arhetipova, ubitačna tišina nekih davnih tugovanja,
noć bez ponoći, hladni vjetrovi sa orkanskih visova željenog zaborava.

Život se rađa jutrima, lahorom na koži,
kapima rose ispire noćni mir, uranja u bitak.

Prisutna u stvaranju prostora igram se iluzijama,
u djeliću vremena tankoćutno sjećanje.
Na zaslonu metafizičkog neba titra snovid prohujale ljepote.

U prostoru razuma se gomilaju okusi, mirisi i glasovi, u uspomeni dozivam naša mahnitanja neotrovana
prolaznom bitnosti.
Odbacivali smo tužna sjećanja i svrsishodnosti, za ideale se umire, govorio si,
vjerovala sam ti.

Majske ruže su ponovo zamirisale.

Dijana Jelčić


Oznake: oluja ruža, majske ruže

- 08:18 - Komentari (29) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>