Klatno vremena...
"Platonija, zemlja omeđena trokutima"
Fizičari su dugo vremena pokušavali razumjeti što je vrijeme. Zapravo, oni nisu sigurni postoji li vrijeme uopće. Ako se vratimo na Einsteina, s njegovim razmišljanjima o vremenu slaže se i renomirani, neovisni fizičar Julian Barbour, koji živi u blizini Oxforda. On smatra da je vrijeme iluzija stvorena od strane našeg mozga. Barbour smatra da postoji više sadašnjosti u kojima postoje verzije čovjeka raspršene u Platoniji. Platonija ili apstraktni prostor je pojam kojeg je uveo sam Barbour. Platonija je za Barboura predodžba vječnosti.
Zagrljaj znanosti i mistike postaje sve jači i nježniji. Osjetilnost, osjećajnost, etika, estetika, kreativnost, nadahnuće i umjetnost su produkti nutarnjeg svemira. Moderna fizika opisuje i objašnjava svijet, pa i čovjeka u njemu suptilnije, poetičnije, drugačije, nego što je čovjek danas sposoban svjesno spoznati svijet i sebe samoga. Čini se, na dlanu znanosti nastaju nove bajke, koje nas pozivaju na razmišljanje o stalno novoizrastajućim dimenzijama stvarnosti. Skladatelji skladaju rapsodije boja, simfonije mirisa, preludije koji povezuju sonate od ljubavi sa nocturnima novih privida.
Poetski izričaj se pretače iz duša pjesnika u tkivo koje gradi sve ljepši i sve veći zamak kraljice literature. Nižu se anđeoski stihovi, soneti božanskoj geometriji, pjesme pune metafora beskonačnosti u konačnosti našeg zemaljskog postojanja. Sanjari pišu nove utopije, mi lutamo bibliotekama, galerijama slika u kojima se zrcali mašta umjetnika, ogleda njihova duša.
Promatram Dalievu figuru slona s piramidom na leđima. Vizija Platonije, bezvremenog kozma iz kojeg proizlazi vrijeme. U njenom vrhu, u jednoj jedinoj točki, kao u Borgesovom Alephu, se susreću svi djelići univerzuma.
Misaono ulazim u unutrašnjost piramide. Čujem pokrete zupčanika starog sata. Čujem veliko crkveno zvono i moje misli plešu u ritmu njegovih užadi za potezanje. Trenuci prolaze. Oko mene se zatvara opna vremena, trenutak traje i ja trajem u njemu.
U nama titra svijetlost prohujalog vremena... iskre sjećanja, bljeskaju uspomene. Promatram porcelanske figurice na prozoru. Krasile su vitrine mojih praotaca. Rosenthal, Wedgwood, LLadro porculani su i danas vrednovani... Hrt i clownovi su svijetlost prohujalog vremena, utjelovljene uspomene na one kojih više nema...
Da, vrijeme je samo iluzija mozga, a mi smo dio te iluzije koja traje već milijardama godina.
Klatno vremena odkucava zadnje trenutke prohujale godine... neka dolazeća u vašem pamćenju ostavlja samo osmijehe i svjetleće trenutke sreće.
Dijana Jelčić
 Oznake: klatno vremena, Platonija
|
