dinajina sjećanja

četvrtak, 17.05.2018.

Osmi dan...






Tri Moire, tri tkalje sudbine, Klota, Laheza i Atropa, u tmini nepostojanja odlučuju o svitanju sudbonosnog dana. Klota i Laheza predu nit života, Atropa je prekida.






Bio je sedmi dan nastajanja svijeta. Bilo je nebo i bila je zemlja, bilo je svijetlo i bila je tama, bila je hladnoća duše i toplina krvi uzburkane izljevima bijesa neba i blagosti uzdrahtalog srca. Sedam dugih nepostojanja u postojanju straha.

Nisam se usudila zatvoriti oči. Iza sklopljenih trepavica se širio prostor sličan Hopperovim slikama, prostor statičnog vremena u besmislu života.
Vrijeme se oglašavalo urlanjem vjetra na liticama trenutaka. Bojala sam se, probudit će usnulu Atropu i osmo jutro neće svanuti.

Tisućljećima Aheront teče... slijeva se u Stix ... Haron naplaćuje jednosmjerni danak odlazećima...

Ponoćno sunce je oglašavalo otkucaje sudbine, tišina, rađao se mladi dan.

Znak mladog mjeseca utkan u moje čelo, njegovo čelo se istim znakom ogleda u kapi sudbine... bijelo more leluja nad zemljinim kratkim uzdasima... i mojim strahom...
Što bi za mene značilo milosrđe pitam se između dva otkucaja srca. Na granici života i umiranja zazivah ime pjesnika. Začuh njegovo obećanje izgovoreno nad bezdanom... Čekaj me i ja ću doći...

Izgovorih odu čekanju, molitvu njegovom povratku.

Umanjujem se
do najsitnijih struna,
skidam tjelesnost,
postajem energija,
putujuća misao
kroz sjećanja.

Voljeli se Piram i Tizba,
bio je zid,
bio je gavran,
otac nije dozvolio,
murva je pocrnila,
postali su drvo.

Sutra mogu postati rijeka,
a ti drvo,
to su
naša prirodna stanja.

Preobrazba svijesti,
metamorfoza
zaboravljenih
otkucaja srca,
tragovi u pamćenju,
u ritmu klatna vremena.


Atropa se nije probudila. Začuh glas sa početka priče:
"Neka bude svjetlo"
U svitanju osmoga dana vidjeh ponovo Sunce.

Dijana Jelčić


Oznake: tri moire, suđenice, osmi dan, klatno vremena

- 07:17 - Komentari (27) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.08.2013.

Lelek sebra...



U malenom kutku svemira, iza sedam vrata, sedam brda i sedam dolina, u bumbaku svjetla osmoga dana se radio se sanjar… promatram kobaltni beskraj ekvinocija noći… prelamenje sedmog u osmi dan…

Krije li zviježđe oslikano na lazuru noći u sebi tajnu postanka?… iskričava svjetlost tihuje odgovor… ne razumijem ga… je li uopće važno razumjeti govor zvijezda?... postoji li mjera vremena određena trenutkom rođenja?... kada i u kojem djeliću vječnosti nas dotakne sjaj zvijezde pod kojom smo rođeni?... dotakne li nas uopće?... tajna se vrtloži sama u sebi… zaobljuje svoju nedodirljivost u svijesti nedohvatnu dimenziju i za sada ostaje neriješiva enigma… snovita tajna Svemira… život utkan u poeziju vremena… vječnost zgusnuta u trenutak… u titraj oka… u ovo malo ništa u kojem se zrcali sve… osmog dana u mjesecu, u sazviježđu „lava“ se rodio pjesnik…

Nebo se ogleda u oceanu… kada se svjetlost slije u tminu u našim očima se dva plavetnila pretoče u modrinu sna… tada se zvijezde pokažu u svom punom sjaju… njihov sjaj se zrcali u tvojim očima… to je život…

Na ušću Neretve se grle nebo, more i zemlja… trojstvo besmrtne ljepote nam je darovalo smrtan život… potčinilo nas vječnosti…čujem lelek sebra u sebi… vidim imaginaciju našeg kmetovanja sadašnjem nečem nepoznatom, nečem nedohvatljivom… osjećam, ti naslućuješ moju misao…

carpe diem… prevodiš mi bezglasje zvijezda… u pijesku na obali rijeke crtaš krug i dokazuješ našu nedjeljivost od kozmosa… odvodiš me u dolinu tvoje mladosti da u vlatima trave vidim tragove prohujalog vremena… da osluhnem glas praotaca u njihovim titrajima… pozivaš me na sveto brdo da tamo u ledu podsvjesti ispišem riječ život i sačekam izlazak Sunca… da doživim trenutak kada svjetlost bojom vjenčanice odjeva osmi dan... romor jutrenja zaglušuje lelek sebra...

iskoristimo dan ljubavi… šapćem sretna u ovome ovdje i ovome sada… u ovoj sretnoj mjeri našeg vremena...



Oznake: ljubav, sanjar, osmi dan, rođendan

- 07:12 - Komentari (97) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>