dinajina sjećanja

srijeda, 09.08.2017.

Ostao si isti...




Zbrajamo godine i tragove vremena na licu… promatram, uspoređjem naše stare sa novim fotografijama… osmijesi su ostali isti… i oči… one odaju sreću… nezaustavljivu stihiju ljepote… kada oćutim tvoj pogled još uvijek osjećam ilepet leptira u svijesti… strune spoznaje plešu svoj vječni tango u nutri

Prisjećam se naših susreta u prolazu… u svitanjima na trgu cvijeća… bio si bezimeni pjesnik… bila sam drhtaj na lahoru tvojih šapata… neka tanana nit se provukla kroz prostornost i postala tihana, nevidljiva premosnica među našim srcima… bili smo pustolovi, tragači za smislom, neobuzdani pioniri dolazeček vremena… poezija je bila zvijezda vodilja na svodovlju naših tumaranja nepoznatim stazama tek nazirućih žudnji… ljubav je titrala u zraku… ali tada nismo znali što je ljubav… bili smo zaljubljenici u drhtaje koji su ostavljali tragove u nutrini… vrijeme se kotrljalo tračnicama života u nedohvatnu budućnost… živjeli smo u paralelnim svjetovima… ogledali su se jedan u drugom… nismo bili svjesni prisnosti koja je kukičala mrežu u kojoj danas sretni živimo… lutali smo predklijetkama zbilje neulazeći u klijetku snovitosti… pod svjetlima velegrada smo razgovorima ni o čemu konkretizirali trenutke… sjećam se onog davnog sutona kada se vidjeh u dubini tvog jantarnog pogleda… usne su se umirile… zaustavio se dah… prestala sam govoriti… prestao si govoriti… trenutak tišine se slio u osjećanje osjećaja koji još uvijek dozrijeva u nama… recitirao si mi Villona… pričinjalo mi se da slušam najnježniju poeziju… a danas znam da je pjesnik u tebi prepznao snagu pjesnika u njemu… ljubav je poezija… ono istinski neizgovorljivo u nama… vječnost pretočena u trenutak… sol na koži i med na usnama… pjenušac u krvi i leptirići u emocionalnom umu…

Danas djelimo tajne kao nekada davno ručak u studentskoj menzi… jesi li gladna?… ne dragi, volim te…

Što u sebi kriju te dvije magične riječi?... imaju li one uistinu jačinu onoga što se događa u nama kada ih izgovaramo?... pitam te jutros dok ispijamo prvu kavu poslije noći prepune ljepote… smiješiš se… pjevušiš… još uvijek si lijepa kao u dane prvih susreta…




Promatram tvoje lice očima ljubavi… ne godine, nego osmijeh je ostavio traga na njemu… ostao si isti kao u dane prvih susreta… odgovaram sretna…

Naša životna priča je poezija ispisana nepostojećim slovima… utkana je u tajanstvenu šifru naših genoma… uklesana u hridi Scile i Hribde… iscrtana dodirima na koži koja pamti sve tankućtnosti… zgusnuta u očima ona je roman u nastavcima… kakav će mu biti kraj?... zar je to važno?...

Uspoređujem naše fotografije… tridesetak godina ljepote zaustavljene u osmijesima…

Hvala ti ljubavi!

Dijana Jelčić





Oznake: on, rođendan, ostao je uvijek isti
- 08:00 - Komentari (34) - Isprintaj - #

utorak, 08.08.2017.

Njemu...



Rodio se pitom na obali zelene rijeke između kamenjara i močvare i kao da je u tom vručem ljetnom danu udahnuvši neukrotivost otvorio vrata blagosti.
S licem na kojem, ne godine, nego osmijeh ostavlja trag prima i uzvraća nježnost. Dozrijevajući u velegradu sluša šutnju asfalta i čuje tišinu močvare.

U njegovim očima san i pitanje, imaš li hrabrosti zakoračiti u tajnovitost tišine u kojoj su skriveni izvori ponornice?
Poveo me u dolinu svoga djetinjstva.
Stajali smo na ušću, tamo gdje rijeka svojom širinom nagovješta ljepotu svojih vrulja i poželjeli dotaknuti izvor. Titrale su oči neba, a južni vjetar nam je dodirivao lica, mješao glasove, ispreplitao riječi.

On je želio da se sve događa u odkucajima srca, bez prošlosti i budućnosti. Osjetih, ljubav je sreća i sloboda.

Upitah se:

Kriju li zvijezde tajnu postanka?
Iskričava svjetlost tihuje odgovor, ne razumijem ga.
Je li uopće važno razumjeti govor zvijezda?
Postoji li mjera vremena određena trenutkom rođenja?
Kada i u kojem djeliću vječnosti nas dotakne sjaj zvijezde pod kojom smo rođeni?
Dotakne li nas uopće?

Nerazotkrivena tajna Svemira, život utkan u poeziju vremena, u trenutak, u titraj oka,
u ovo malo ništa u kojem se zrcali delta zelene rijeke, nebo, more i zemlja,
trojstvo besmrtne ljepote, naša smrtnost i naše sužanjstvo vječnosti.

Lelek sebra, poetika kmetovanja nečem nepoznatom, nedohvatnom,
nestvarnom stvarnom, a našem.
Carpe diem, tihuju zvijezde, dokazuju našu nedjeljivost od kozmosa.

Čekamo izlazak Sunca, trenutak u kojem svjetlost bojom vjenčanice
odjeva osmi dan osmog mjeseca svih naših godina izvan vremena.

Osluhni u romoru jutrenja šapat sužnice ljubavi,

Sretan ti rođendan!


Dijana Jelčić



Oznake: rođendan
- 07:17 - Komentari (36) - Isprintaj - #

nedjelja, 23.07.2017.

Sretan ti let @Lastavice...



Ne hvata se ptica
kad jednom odleti

Ne traži se ljubav
kad srce napusti

Ne žali za onim
što nas ne žali

Ne živi za jučer
jer danas postoji

Anka Stanojčić, Tango







Ne žalim…

Nema ničega u ovoj pjesmi do tvojih očiju u kojima se zrcali san, ništa drugo do jantarskog sjaja prohujalog vremena u kojem bijah leptirica koja se ugnjezdila u trenutak buđenja. Ti si djete anđela koji su te ostavili na vratima sna u koji se nisam usudila ući, ti si nit nebeskog vretena koja me odnosi na obale drevnog oceana i uvodi u hram ljubavi. U tvoja njedra se ugnjezdila dobrota sa početka priče, zaustavila se besmrtnost vjerovanja i neuništivost ljubavi. Uz tebe naučih umirati i rađati se uvijek nova, a uvijek ista. Shvatih da umiranje nije ništa drugo do izrastanje u život pun titravih struna vječne ljepote.

Ponekad se Prustovski upitam do koga mi je više stalo do tebe ili do života? Mogu li se u ovom trenu zamisliti bez tebe? Mogu li te prestati voljeti?

To je ne moguće jer kada bi se to dogodilo ja ne bih više bila ja, nego netko drugi. Tada ne bih patila jer bih kao netko drugi ljubav osjećala drugačije.

Suptilnije? Snažnije?

Ne dragi moj pjesniče to ne bi bila moja ljubav, bila bi tek ljubav. Kada razmišljam o neminovnoj smrti onda se ne bojim umiranja tijela, bojim se da ću te u smrti zaboraviti, zato vježbam umiranje u ljubavi, u kratkoj smrti u kojoj te grlim snagom kozmičke zmije i ne dozvoljavam joj da ti oduzme lice, da uguši tvoj glas, raspline miris tijela.
Ponekad si zabadam u dušu misaoni mač i krvarim suzama srca zgusnuta u pješano zrnce u kojem se ogleda život. Tada shvatim da sam nedjeljiva od tebe. Život ima tvoje oči, tvoj dah, tvoje tijelo.
Ti, to je sreća utkana u sunčanu rijeku koja nas odnosi u bezvremenost sna. Ne žalim za prohujalim vremenom jer ga pronalazim u jantaru tvojih očiju, sklupčalo se kao fosil u dragom kamenu tvoga pogleda i blješti kao neugasiva iskra vječnosti.

Dijana Jelčić... Mostovi pod kojima se budim... zbirka prozno- poetskih testova 1987- 2007, Zagreb, 2014





Draga @Lastavice, poželjela si ovu priču, darujem ti je danas na tvoj dan... sretan ti rođendan...


Oznake: Lastavica, rođendan, tango
- 06:16 - Komentari (22) - Isprintaj - #

petak, 10.02.2017.

Rođendan Pere Gotovca...



Pero Gotovac rođen je 12. veljače 1927. godine u Zagrebu. Po završetku studiranja glazbene akademije postaje urednik i producent diskografske kuće Jugoton (danas Croatia Records - Hrvatska naklada zvuka i slike). U postprodukciji često radi i tehničku montažu (poglavito za ozbiljnu glazbu), te u arhivi ostavlja tisuće snimljenih minuta, a kao školovani glazbenik uz urednički, obavlja i producentski posao gdje sa suradnicima snima brojne glazbene programe. Tijekom 1960-ih godina kao skladatelj i aranžer, svojim uspješnicama pridonosio ostvarenju nacionalnog autentičnog glazbenog izričaja.

Nakon 17 godina napušta diskografiju i preuzima dužnost dirigenta u gradskom kazalištu "Komedija" iz Zagreba, gdje ostaje do 1996. godine. Tada se okreće skladanju kazališnih komada, odnosno glazbeno-scenskoj i TV produkciji. Kao aranžer mnogih skladbi i autor vrlo uspješnih šansona, piše i filmsku, televizijsku, te posebno kazališnu glazbu. Također je autor brojnih skladbi drugih stilskih obilježja, gdje se posebno ističu zborske i sakralne glazbe, kao i vrlo uspješna glazba za djecu. Dvije popularne kultne TV serije Naše malo misto i Velo misto također su popraćene njegovom glazbom u duhu Dalmacije i mediteranskog okruženja.
izvar...https://hr.wikipedia.org/wiki/Pero_Gotovac




Sinoć smo bili na proslavi dolazećeg 90- og rođendana Pere Gotovca. Dvorana Hrvatskog drušva skladatelja, ozračje ljepote i moći glazbe i prijateljstva.



Zdenko Jelić je pročitao pjesmu napisanu Peri na dar...



vrhunac večeri je bio trenutak kada je Pero Gotovac pročitao 66- i Shakespeareov sonet, za koji skladao glazbu.

Sit svega toga vapim smrt smirenja,
Kad gledam Vrijednost ko bokče rođenu,
I Ništavnost u rubu uzvišenja,
I tvrdu Vjeru sramno pogaženu,

I čast predivnu sramotno izdanu,
I Savršenost grubo sramoćjenu,
I djevičansku Krepost prokurvanu,
I u krzmanju Snagu razdrobljenu,

I Umjetnost od vlasti zauzdanu,
I Ludost kako nadzire Umnika,
I Istinitost Glupošću nazvanu
I ropče Dobro gdje dvori Silnika,

Sit svega toga, ostavio sve bih,
Kad smrćju ljubav napustio ne bih.




a Ibrica Jusić odpjevao...




Sretan rođendan dragi Pero.

I tako sretna...Pamtim samo sretne dane...



Oznake: Pero Gotovac, rođendan, Ibrica Jusić
- 07:37 - Komentari (30) - Isprintaj - #

petak, 07.10.2016.

Ljubav, vrijeme i oluja ruža...





Na prozoru dnevne sobe promatram, jučer mi darovan, buket ruža... bude se sjećanja... pričinja mi se, čujem njihov govor... titraju slike prohujalog vremena... stoljeća se redaju, godišnja doba oblaće i skidaju haljine s drveća, jedino ruže mirišu uvijek istim pupoljcima.

Danas zaustavih vrtlog i trenutak pređe u purpur jutrenja.

Udišem ljubav i srce titra poezijom, vraća me u san. Osluhnuh što mi srce poručuje svojim sjećanjima.
Kreni u potragu za izgubljenim vremenom, oživi ga u sebi i u meni šapuće mi srce.
Slike davno zaboravljene oživješe ovim divnim snom u ovoj čudesnoj oluji sjećanja i ruža. Mnogi trenutci iz prošlosti su zauvjek ocrtani znakovima i svjedoće snagu našeg proteklog vremena.

Slike velikih majstora, koje pamtim iz monografija, muzeja i galerija žive u meni bojama i trenutkom nastajanja. Davne melodije postaju tonovi novog sna, a veliko more neubranih ruža me mirisom i vjetrom poziva... uđi u jedrenjak vremena, nositi će te pučinom života.

Osjećam, sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznajem, ja nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih.

Ja sam samo jedna nit u klupku vremena, snažna nit u kojoj su sjedinjeni svi već skoro zaboravljeni osjećaji prošlosti.
U ovom trenutku gledam srcem. Sjedinjuju se stari i naizgled novi osjećaji. Tu u dubini sebe same ritmom odkucaja srca, u načeli vremena koje nazvah olujom ruža, spoznajem... sve se ponavlja, pa iako se naizgled mijenja, to što vidim i osjećam u ovom titraju zjenica je građevina mojega odživljenog života.

Veliki graditelj njen arhitek, je Vrijeme, pisano velikim slovom.
Spoznajem tog nestalnog i svojeglavog Boga i uspijevam oživjeti, utjeloviti sjećanja iz vremena oluje ruža i osjećam, da, osjećam... ja ovim sretnim trenutkom istinske spoznaje živim svoju istinu o životu.

Grlim tog svojeglavog Boga, kitim mu čelo laticama ruža, šapućem poeziju vremenu, ne dozvoljavam mu proždiranje sjećanja na prohulalo vrijeme, na ljepotu prvih sastanaka, zatvaram ga u srce tamo gdje ostaju sva lijepa sijećanja.

Zatvorite vrijeme u srce, tu ćete ga osjećati svakim njegovim titrajem... vjerujte mi vrijeme je sjećanje i kada nas napusti prepušteni smo zaboravu...

Sinoć se zahvalih prijateljima na gozbi osjetila... izgovorih zdravicu svakom mladom danu u kojem se rađamo drugačiji, a ipak isti... mi sa buketom godina u zrcalu trenutka...

Sretno nam bilo dragi prijatelji !!!

Dijana Jelčić

Oznake: vrijeme, ruže, ljubav, rođendan
- 11:51 - Komentari (30) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.08.2016.

Njemu iz svih mogućih razloga...





davno napisano, staro koliko i naše vrijeme, napisano poslije našeg naglog ljeta 1986. tada je ulazio u četvrti decenij... danas ulazi u sedmi... trideset godina sreće... hvala ti na svim osmjesima dragi moj dječaće očiju boje sna....





U malenom kutku svemira, iza sedam vrata, sedam brda i sedam dolina, u bumbaku svjetla osmoga dana u osmom mjesecu u sazviježu "Lava" se radio se pjesnik… promatram kobaltni beskraj ekvinocija noći… prelamenje sedmog u osmi dan…

Krije li zviježđe oslikano na lazuru noći u sebi tajnu postanka?… iskričava svjetlost tihuje odgovor… ne razumijem ga… je li uopće važno razumjeti govor zvijezda?... postoji li mjera vremena određena trenutkom rođenja?... kada i u kojem djeliću vječnosti nas dotakne sjaj zvijezde pod kojom smo rođeni?... dotakne li nas uopće?... tajna se vrtloži sama u sebi… zaobljuje svoju nedodirljivost u svijesti nedohvatnu dimenziju i za sada ostaje neriješiva enigma… snovita tajna Svemira… život utkan u poeziju vremena… vječnost zgusnuta u trenutak… u titraj oka… u ovo malo ništa u kojem se zrcali sve…

Rodio se pitom na obali zelene rijeke između kamenjara i močvare i kao da je u tom vručem ljetnom danu udahnuvši neukrotivost zatvorio blagost u izvore snage. Izrastao iznad velegrada, u kojem je zaokružio intelektualno nasljedstvo, sluša šutnju asfalta i voli vrbe u čijim krošnjama pjevaju ptice njegove mladosti.

S licem na kojem, ne godine, nego osmijeh ostavlja trag sadi neprolaznost u zajedništvo. Život otvoren do labirinta njegove osobnosti, on prima ljubav i uzvraća nježnost.

Tko ima hrabrosti zakoračiti u tajnovitost tišine iza koje su skriveni izvori ponornice?

Stajali smo na ušću, tamo gdje rijeka svojom širinom nagovještaje ljepotu svojih ponora i poželjeli dotaknuti izvor. Treperile su oči neba, a južni vjetar nam je dodirivao lica, mješao glasove, budio uspavana srca.

Voljeli smo vrijeme i lutali mliječnom stazom u beskonaćnost sna. On je želio da se sve događa u treptajima oka i odkucajima srca, bez prošlosti i budućnosti. Poklonio mi je svoje snove i naučio me osjećati osjećaje.

U titrajima srca i treptajima oka osjetih... ljubav je sreća i sloboda.

Udahnuh tišinu doline i začuh zov divljine, ostadoh blaga u snovima ali jaka u odlukama.

Sretan ti 70-i rođendan!


Dijana Jelčić- Starčević...



ovo je čestitka drage prijateljice iz mladosti

Oznake: rođendan
- 07:07 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.09.2015.

Jesen vjekuje u meni...



Jesen se raširila svodovljem neba. Prosipa zlaćani sjaj u krošnje pred našim prozorom.
Promatram nestajanje smaragdnog znakovlja ljeta. Lutam koridorima sjećanja.
Moje doba je uvijek počinjalo pucketanjem suhog lišća.
Ubrizgana uzdahom rođenja jesen u meni bdije smirajima, blagošću boja i mirisom pečenog kestenja.

Na stazama zbilje osluškujem sonatu snova. Pitam se odakle dolaz ljepota... davne sedamdesete i osamdeste godine previranja... opraštanje sebi u sebi... jesen u meni... harmonija na vagi vremena...

Slijedim tišinu nestajanja u snu do ponovnog rađanja u budnosti... ljeto 1986... dolazeća jesen... ti i ja... vijeme previranja...

Sjaj prohujalih dana se zrcali u poeziji neisplakanih suza. Oplakuje li jesn umiranje cvijeća u perivojima, tuguje li i ona za razrušenim kulama od pjeska koje gradismo na žalu ljeta, za neostvarenim željama i nedosanjanim snovima pod kišom zvijezda.
Prebrzo je prošlo vrijeme ludovanja na pješčanim plažama. Ostale su uspomene pohranjene u osjećanjima, u psalmu ljubavi koji šaputasmo kao blagoslov sreći.

Dotaknula nas je sjeta umiruće i rađajuće ljepote, pretakanje jedne u drugu. Događa se smjena uzbuđenja. Iz mahnitosti ljetne vreline uranjamo u blagost jesenje svježine.
Iščekujemo krštenje mladog vina i slavlje boga dobrog raspoloženja.

Apolono- dionizijska stvarnost se obznanjuje u titrajima uma. Umnost trajanja i dolazeće krštenje mladog vina. Koračamo sretni putevima umijeća našeg vremena.

Osluškujemo šapat prohujalog vremena... zavoli dan u kojem se budiš...
zavoli misli i sjećanja...
dozvoli srcu da diše...

Da, osjećam, srce diše titrajem sadašnjeg trenuka... divno je...

Dijana Jelčić… "Odakle dolazi ljepota", Zagreb 1987.
„Mostovi pod kojima se budim“ Zagreb, ukorićenje davno napisanog,... 1987- 2007.
znakovlje mog trajanja... u pjesništvu vremena...



Oznake: jesen, ekvinocij, rođendan, sreća
- 12:25 - Komentari (15) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.08.2013.

Lelek sebra...



U malenom kutku svemira, iza sedam vrata, sedam brda i sedam dolina, u bumbaku svjetla osmoga dana se radio se sanjar… promatram kobaltni beskraj ekvinocija noći… prelamenje sedmog u osmi dan…

Krije li zviježđe oslikano na lazuru noći u sebi tajnu postanka?… iskričava svjetlost tihuje odgovor… ne razumijem ga… je li uopće važno razumjeti govor zvijezda?... postoji li mjera vremena određena trenutkom rođenja?... kada i u kojem djeliću vječnosti nas dotakne sjaj zvijezde pod kojom smo rođeni?... dotakne li nas uopće?... tajna se vrtloži sama u sebi… zaobljuje svoju nedodirljivost u svijesti nedohvatnu dimenziju i za sada ostaje neriješiva enigma… snovita tajna Svemira… život utkan u poeziju vremena… vječnost zgusnuta u trenutak… u titraj oka… u ovo malo ništa u kojem se zrcali sve… osmog dana u mjesecu, u sazviježđu „lava“ se rodio pjesnik…

Nebo se ogleda u oceanu… kada se svjetlost slije u tminu u našim očima se dva plavetnila pretoče u modrinu sna… tada se zvijezde pokažu u svom punom sjaju… njihov sjaj se zrcali u tvojim očima… to je život…

Na ušću Neretve se grle nebo, more i zemlja… trojstvo besmrtne ljepote nam je darovalo smrtan život… potčinilo nas vječnosti…čujem lelek sebra u sebi… vidim imaginaciju našeg kmetovanja sadašnjem nečem nepoznatom, nečem nedohvatljivom… osjećam, ti naslućuješ moju misao…

carpe diem… prevodiš mi bezglasje zvijezda… u pijesku na obali rijeke crtaš krug i dokazuješ našu nedjeljivost od kozmosa… odvodiš me u dolinu tvoje mladosti da u vlatima trave vidim tragove prohujalog vremena… da osluhnem glas praotaca u njihovim titrajima… pozivaš me na sveto brdo da tamo u ledu podsvjesti ispišem riječ život i sačekam izlazak Sunca… da doživim trenutak kada svjetlost bojom vjenčanice odjeva osmi dan... romor jutrenja zaglušuje lelek sebra...

iskoristimo dan ljubavi… šapćem sretna u ovome ovdje i ovome sada… u ovoj sretnoj mjeri našeg vremena...


Oznake: ljubav, sanjar, osmi dan, rođendan
- 07:12 - Komentari (97) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>