Nema ničega u ovoj pjesmi do tvojih očiju u kojima se zrcali san, ništa drugo do jantarskog sjaja prohujalog vremena u kojem bijah leptirica koja se ugnjezdila u trenutak buđenja. Ti si djete anđela koji su te ostavili na vratima sna u koji se nisam usudila ući, ti si nit nebeskog vretena koja me odnosi na obale drevnog oceana i uvodi u hram ljubavi. U tvoja njedra se ugnjezdila dobrota sa početka priče, zaustavila se besmrtnost vjerovanja i neuništivost ljubavi. Uz tebe naučih umirati i rađati se uvijek nova, a uvijek ista. Shvatih da umiranje nije ništa drugo do izrastanje u život pun titravih struna vječne ljepote.
Ponekad se Prustovski upitam do koga mi je više stalo do tebe ili do života? Mogu li se u ovom trenu zamisliti bez tebe? Mogu li te prestati voljeti?
To je ne moguće jer kada bi se to dogodilo ja ne bih više bila ja, nego netko drugi. Tada ne bih patila jer bih kao netko drugi ljubav osjećala drugačije.
Suptilnije? Snažnije?
Ne dragi moj pjesniče to ne bi bila moja ljubav, bila bi tek ljubav. Kada razmišljam o neminovnoj smrti onda se ne bojim umiranja tijela, bojim se da ću te u smrti zaboraviti, zato vježbam umiranje u ljubavi, u kratkoj smrti u kojoj te grlim snagom kozmičke zmije i ne dozvoljavam joj da ti oduzme lice, da uguši tvoj glas, raspline miris tijela.
Ponekad si zabadam u dušu misaoni mač i krvarim suzama srca zgusnuta u pješano zrnce u kojem se ogleda život. Tada shvatim da sam nedjeljiva od tebe. Život ima tvoje oči, tvoj dah, tvoje tijelo.
Ti, to je sreća utkana u sunčanu rijeku koja nas odnosi u bezvremenost sna. Ne žalim za prohujalim vremenom jer ga pronalazim u jantaru tvojih očiju, sklupčalo se kao fosil u dragom kamenu tvoga pogleda i blješti kao neugasiva iskra vječnosti.
Dijana Jelčić... Mostovi pod kojima se budim... zbirka prozno- poetskih testova 1987- 2007, Zagreb, 2014
Draga @Lastavice, poželjela si ovu priču, darujem ti je danas na tvoj dan... sretan ti rođendan...
@mecabg ima ideje, @Lastavica i provodi u djelo, ja ih slijedim, volim se igrati riječima... na mecino troriječje iz Lastavicinog teksta biram riječ kaos...
Bilo je ljeto, bilo je podne, bila je mala željeznička postaja. Djed je stajao na vratima vagona vlaka koji ih je vozio prema jugu. Bilo joj je tek pet godina i bila je užasno žedna nakon duge vožnje uskotračnom prugom koja kao da nije imala kraja.
"Jesi li natočila vodu? Vlak kreće za par minuata."
"Nisam našla slavinu "
"Ne treba ti slavina, ovdje se voda pije s izvora" reče joj dječak tek nešto stariji od nje.
"Pokaži mi izvor"
"Zar si slijepa, pa stojiš pred njim"
Stajala je pred nekim rđavim čudovištem sa dva kraka. Dječak pokrenu jedan krak i iz dugog poteče voda. Stavila je bocu pod mlaz. Užasna vrućina tog ljetnog dana pređe u ugodu.
"Odakle dolazi ova voda"
"Iz zemlje"
Gledala ga je nepovjerljivo. On se smijao i ona se počela smijati. Zvižduk lokomotive najavi polazak. Dječak je stajao bosonog na prašnjavom peronu i mahao. Njegove oči su kao dva tračka sunca blještale zenitom.
Sanjala ih je godinama.
Kao djevojka je krenula prvi put sama vlakom prema jugu. U kupe je ušao mladić.
Njegove oči, dva sunčana tračka najaviše podne.
"Odakle dolazi voda?" upita ga nesigurno
"Iz zemlje" reče joj mladić očiju boje sna.
Prepoznala je dječaka u čovjeku. Pričinilo joj se i on je prepoznao nju.
Radost objavi slavlje srca. Vlak ih je nosio prema jugu, njega u djetinjstvo, a nju u pustolovinu koja je već davno počela. Kolo sreće se zavrtilo. Krug života se pretočio u krug ljubavi, nutarnji kaos u savršenstvo, u harmoniju nutarnje i vanjske ravnoteže…
