Njemu...
Rodio se pitom na obali zelene rijeke između kamenjara i močvare i kao da je u tom vručem ljetnom danu udahnuvši neukrotivost otvorio vrata blagosti.
S licem na kojem, ne godine, nego osmijeh ostavlja trag prima i uzvraća nježnost. Dozrijevajući u velegradu sluša šutnju asfalta i čuje tišinu močvare.
U njegovim očima san i pitanje, imaš li hrabrosti zakoračiti u tajnovitost tišine u kojoj su skriveni izvori ponornice?
Poveo me u dolinu svoga djetinjstva.
Stajali smo na ušću, tamo gdje rijeka svojom širinom nagovješta ljepotu svojih vrulja i poželjeli dotaknuti izvor. Titrale su oči neba, a južni vjetar nam je dodirivao lica, mješao glasove, ispreplitao riječi.
On je želio da se sve događa u odkucajima srca, bez prošlosti i budućnosti. Osjetih, ljubav je sreća i sloboda.
Upitah se:
Kriju li zvijezde tajnu postanka?
Iskričava svjetlost tihuje odgovor, ne razumijem ga.
Je li uopće važno razumjeti govor zvijezda?
Postoji li mjera vremena određena trenutkom rođenja?
Kada i u kojem djeliću vječnosti nas dotakne sjaj zvijezde pod kojom smo rođeni?
Dotakne li nas uopće?
Nerazotkrivena tajna Svemira, život utkan u poeziju vremena, u trenutak, u titraj oka,
u ovo malo ništa u kojem se zrcali delta zelene rijeke, nebo, more i zemlja,
trojstvo besmrtne ljepote, naša smrtnost i naše sužanjstvo vječnosti.
Lelek sebra, poetika kmetovanja nečem nepoznatom, nedohvatnom,
nestvarnom stvarnom, a našem.
Carpe diem, tihuju zvijezde, dokazuju našu nedjeljivost od kozmosa.
Čekamo izlazak Sunca, trenutak u kojem svjetlost bojom vjenčanice
odjeva osmi dan osmog mjeseca svih naših godina izvan vremena.
Osluhni u romoru jutrenja šapat sužnice ljubavi,
Sretan ti rođendan!
Dijana Jelčić
Oznake: rođendan
|
