dinajina sjećanja

ponedjeljak, 15.01.2018.

Sreće zlatne, srebrne...




U djetinjstvu saznah što su iluzije, što je glumište, tko su glumci. Odrastah na graničju imaginarija i zbilje, sazrijevah u paralelnim svjetovima. U svijetu snovitosti susretah zbilju iznjedrenu iz duša pisaca i pjesnika, slivenu u duše glumaca. Dotaknuh nevidljivi svijet sna i privida, lice i naličje, obraz i obrazine života. Zaronih u žarište dublje od istinske vidljivosti. Osjetih kako plač i smijeh dolaze iz nutrine, iz emotivnog uma, iz galerije tragičnog i sretnog pamćenja, iz zrna srca u kojem se gomilaju osjećajna sjećanja. Proživjeh umiranje na sceni, uistinu osjetih doživljaj prolazne smrti, katarzu svijesti, oslobađanje iz okova čvrste materije.






Ringelspiel života se vrti, nevidljivi bubanj najvaljuje dolazak prodavača iluzija. Promatram mađďoničara i njegov šešir, sav u crnom iluzionist, njegove ruke kriju snove na dlanovima.

To je igra za sanjare, ali što je ljubav?

Zaboravimo sve što drugi govore, zaboravimo sve što smo ikada čuli o ljubavi jer tuđe riječi su samo preplanulost od ljetnog sunca ili rumenilo od zimskog vjetra ili dobro napravljena frizura ili kupljena haljina.
Ljubav je uzburkano i mirno more, tihi ocean pun kapljica sna, titraji svijeća i miris ruža, med na usnama, sol na tijelu, ljubav tka uspomene, sjećanja na pješčane plaže, trgove cvijeća, nedelje u kojima se ne radi ništa, ponedeljke koje ne želimo, nesnosne glavobolje pred kišu, neplačeni računi, nekupljeni željeni auto, nedobivena biserna ogrlica...

Na sceni života Krležino kraljevo sudbina...

"Sreće, zlatne, srebrne, sreće....." ciganka sa škrinjom sudbina prelazi rampu i dolazi do mene. Pružam ruku i na dlanu mi zatreperi kupljena istina.

Ljubav se rađa u snu i sjeni, u pjesku i pjeni, morskoj soli na tijelima, u zanosu koji ostavlja med na usnama.

Ciganka se smiješi i odlazi. Majčin glas titra u zraku.




"Sreće, zlatne, srebrne, sreće..."

Dijana Jelčić




fotografije... prve dvije iz arhive dramskog teatra Gavella... treća, moja mama kao ciganka proročica u Krležinom Kraljevu...
četvrta... teatar od Gustava Klimta...

Oznake: Krleža, Kraljevo, sreća

- 07:27 - Komentari (31) - Isprintaj - #

subota, 11.02.2017.

Izgubljeni trenuci...



Ovo je moja davno napisana poruka pred Valentinovo... poruka svim ljudima svijeta... ne gubite trenutke sreće uzaludno čekajući neki bolji trenutak... pa šta onda ako sutra nikad ne dođe...






Ljubav je stvorila svijet, ljubav je sloboda koju sputavaju norme, zabrane i osude ukalupljenih pravila odgoja i kultorološke evolucije. Utapljajući se u ograničavanju, u nametnutoj grižnji savjesti, u okovima civilizacije i uskraćenosti prauzora gubila sam vezu sa suštinom. Živjela sam u kavezu mediokritetskog morala. Osjećala nedostatak slobode. Bila pripitomljena, pristajala na otuđenost od ognjila patosa, na život bez strasti i žudnji. Postajala sam latentna opasnost samoj sebi.
Izgubljeni trenuci, ustaljena paradigma, život se događao izvan mene.
Iznenada vidjeh u suzi na dlanu vremena prelamanje zrake sunca i objavu promjene obrasca. U jednom jedinom trenu se dogodio preokret, prevrat, revolucija, rat svjetova, slom i pobjeda. Na monitoru duše je iskrio vremeplov. Vidjeh sebe u odorama porijekla. Vidjeh perivoj djetinjstva iz kojeg sam kao lastavica poletjela ka bespuću skupljajući izlomljene linije srca. Upletena u mrežu sitnih didaskalija ispisanih rukom neke siluete koja me neumorno pratila, živjela sam tekst koji je izgubio svoju izvornost. Prazna slova na zaslonu svijesti, težina neživljenog trena, beznadnost života, troličje sebstva. Kao Comedia dell arte. Presvlačeći odore, improvizirajući radnju, igrala sam razne uloge pred nevidljivim auditorijem života.
Sladunjavost prošlosti je prelazila u gorčinu sadašnjosti, u vrijeme bez stila, bez avangarde, bez epohe. Virtualna praznina se ovijala oko duše i odvlačila me u bezdan mediokritetstva. Stajala sam na oštrici trenutka koji je lebdio na tkivu Gordijevog čvora. Sunoćavalo se, zlatna kugla je odlazila ostavljajući purpurni trag sjećanja u duši. Mjesec je prosuo srebreni prah na zamagljene slike prohujalog vremena. Odlučila sam se na predavanje nečemu bezimenom, ali mom, nečemu bezuvjetnom utkanom u iskon instiktivnog samoosjećanja. Preživljavala sam intimno razotkrivanje u fragmentima, skidala sloj po sloj taloga sjećanja, uranjala u fokus Heraklitove vatre, u nesputanost početka svijeta.






Ti si izašao iz zaslona sna i progovorio jezikom života. Usmjerio si moje razuzdane misli i utkao ih u zlaćanu spiralu koja je počela titrati dinamikom osjećaja. Zavoljeh tvoje riječi bez izvornog značenja. Izgovorene tvojim usnama postajale su lastavice koje su donosile znakovlje prestanka ratovanja i objavljivale proljeće sna. Na dlanu vremena vidjeh kako se prelomljena linija srca preobražava u svilenkastu nit koja me izvela iz labirinta razbijenih zrcala. U praskozorju svijesti odjenuh svjetlost boje vjenčanice kojom Sofija kiti mladi dan i stadoh pred žrtvenik u hramu ljubavi.

Čekao sam te stoljećima, šapnuo si stavljajući dijadem od perli u dušu.

Čekala sam te eonima, odgovorih stavljajući znak vjernosti u tvoje srce.

Na dlanu, u suzi zaostaloj iz vremena oluje ruža, vidjeh prelamanje sunčane zrake. Sudbina mi darova mač, svjetlosnu zraku kojom probih opnu samosažaljenja i zakoračih u kukuljicu samokritičnosti.

Ljubav je uvijek bila tu. Nisam je osjećala, tugovala sam za izgubljenom srećom. Šaputala je, objavljivala se titrajima duše.

Bila sam gluha, nisam joj pružala šansu da me oplemeni svojom nježnom snagom.

Dijana Jelčić




srednja fotografija ... Jasna Marcelić... druge dvije iz našeg albuma

Oznake: valentinovo, poruka, sreća

- 08:18 - Komentari (26) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.02.2017.

Radost pobjeđuje...




Svanulo je divno, sunčano jutro. Uranjamo u zlaćanu nedjelju... Prisjećam se davno napisanog teksta... Radost pobjeđuje sumnju... nebo nam danas daruje radost... neka danas bude dan ritma srca i poljubaca...






Odživjeli smo mnoge priče… nestajali u vrtloženju uvijutaka sudbine, u bezglasju odmaka od stvarnosti i budnosti u opsjenarskim svijetovima lijepih privida… bili smo čuvari tajni u hramu istine… stražari svetišta u kojem stoluje ljubav… stjegonoše na bojišnici taština… branioci na barikama časti…

Jesmo li u toj vrtoglavosti života izgubili trenutke sreće? Njima smo se hranili koračajući dinama pustinjskih pejsaža.

Jesmo li u kovitlanju pješčanih oluja izgubili kapi poezije suza? Njima smo gasili žeđ tražeći oazu mira i spokoja.

Zlatna hostija je iscjeljivala stigme zadobivene u borbi za očuvanjem vjerovanja u svetost istine. Nutarnja vatra nas je branila od hladnoće izvanjih kontradikcija izgovaranih urlikanjem svjesnosti…

Što je dobro, a što loše? Imali vidljive razlike između ta dva entiteta poimanja stvarnosti?

Odabir je najteže iskušenje, pretakanje transcendentnih naslućivanja u iskustvenost spoznaje…

Razmišljali smo o neostvarenim željama… Bespotrebno tugovanje preobrazili u traganje… Potražili smo krivca u dubinama poimanja, susretali trijumfirajuću beštiju koja nas je podrugljivo gledala iza zrcala svjesti… Osjetili smo nebitnosti njene osvete i njenu osamljenost u prostranstvima podsvjesti...

Radost pobjeđuje sumnju… izronjena iz geometrije žudnji ona postaje kugla sretnog življenja… skladna cjelina je vrijednija od sume njenih djelova… jednostavno ljubav…


Dijana Jelčić




Oznake: radost, sreća, veselje, dan izvan vremena

- 08:48 - Komentari (34) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.10.2016.

Maštanje i poezija tvari...





Od prijateljice, za rođendan, dobih anđela na dar, utjelovljeno vjerovanje u njegovu moć. Promatram ga. Oživio je izmišljaj u izmišljaju, odveo me u trinaesti eon, u imaginaciju njegova carstva. Maštanje je najljepši dio postojanja, to je onaj predivni svijet u kojem smijem i mogu i trebam biti samo ja u trenutku, ja u prošlosti i odsanjanoj budućnosti, ja u svijetu dohvatljive sreće.

PD Ouspensky piše: "Maštarenje je nešto što je potpuno suprotno “korisnim” mentalnim aktivnostima. Opservacija dejstva zamišljanja i maštarenja čini jedan važan dio samo-proučavanja."

Gaston Bachelard, matematičar, epistemolog i teoretičar poetske mašte jedini je mislilac koji je mogao i pristao da za modernog čovjeka izgradi mudrost kao uslov razumne sreće. Mudrost stečenu žrtvama i samoograničenjima, sa izbjegavanjem bolnih sudara sa zbiljom.

Gaston Bachelard, u svojoj knjizi "Voda i snovi, imaginacija materije" odabire četiri elementa: vatru, vodu, zemlju i zrak, da bi što bolje protumačio nastajanje i postojanje poetskih slika. Grci, koji su prethodili Sokratu, su u tim elementima vidjeli prapočela, a Bachelard je služeći se njima napisao metodološki kontekst za vlastito istraživanje poetike. Nadahnuto ih je imenovao "hormonima imaginacije". U svojoj knjizi je svakom elementu posvetio barem po jednu studiju.

U Borgesovim "izmišljajima" se susrećemo sa krhkom tvari tlapnje, ljepotom poetskog izraza i vrtoglavom zbiljom. On je sjedinjujući izmišljaje svojim djelom podigao verbalni spomenik životu, spomenik koji je trajniji od mjedi.


Poezija tvari je bit izmišljaja, pretakanje doživljaja u stih u kojem materija oživi i nježnošću riječi dodiruje naša osjetila. Poezija vode, vatre, zemlje zraka... slušam romor kapi, tišinu kamena, titraj lista u vjetru, šapat vatre i muk zemlje... tvar razumije, osjeća, pamti, posjeduje sjećanje, u njoj žive ti nježni čuvari vječnosti, u njenim kristalima je upisana povijest čovječanstva.





Uz anđela od prijateljice dobih i notes u koji mogu usputno zapisivati misli. U traganju za simbolom sreće osjećam anđeosku pjesmu, čujem tišinu i u notes zapisujem misao.
Tvoje ime se zrcali u kapljicama morskih valova i bjelini školjki, blješti u baršunu praskozorja i grli me svjetlošću koja se purpurom sutona spušta sa orkanskih visova neugasivih žudnji. Volim slova kojima izgovaram poeziju tvog postojanja u dubinama oceana svijesti, volim zdenac vremena iz kojeg istječe ljubav i širi se ravnicom trenutka. U titrajima tvog imena izgovorenog snagom rascvjetanih pupoljaka osjećam kupku sreće i milost postojanja u simfoniji boja. Utapljam se u tvom pogledu i slavim radost odkucaja srca ugnježđenog u zjenici oka vječnosti. Gledam tragove uspomena u riznici pamćenja i vidim naše nebo razasuto beskrajem kao baldahin nad krevetom od maslinova drveta. Osluškujem šum oceana i znam da je to zov delfina koji zlaćanom spiralom bezvremene melodije pozdravljaju tvoj dolazak, tvoje sidrenje u luci snova.

Čudesna je ova plava rapsodija koja me omata tkivom tvoga imena, čarobne su ove strune koje kapljicama pišu note o vrelu vremena i odnose me u vrtlog vretena našeg biverzuma. na zvor ljubavi u predvorju vječnosti.

Pokušavam razmaknuti nebo, razumjeti govor oblaka, slobodna preletjeti u beskraj, ubrzati vrijeme, zaustaviti odlaganje, zatvaranje očiju, uroniti u svjetlo koje ubija tminu, u svitanje mladog dana, u anđeoski svijet vječne sreće..

Dijana Jelčić







Oznake: maštanje, imaginacija, poezija tvari, sreća

- 08:38 - Komentari (32) - Isprintaj - #

subota, 01.10.2016.

O sreći i ljudima...




Bila sam u svijetu sjena… u Platonovoj špilji… stvarnost mi je bila daleka… nedohvatna… iluzije su plesale na zidovima hrama… promatrala sam tu igru izmaštanih trenutaka u koje se nisam usudila ući… nisam bila sudionik vremena… na dalekom obzoru su se grlili san i zbilja… titralo je Sunce… kišilo je… vjetar se igrao s oblacima… letjele su ptice... plavilo se nebo… a u meni se nije događalo ništa… srce je tugovalo…
ne ja… mislila sam…
događale su se noći punog mjeseca… zvjezde su sjale… za nekog drugog…
ne za mene… vjerovala sam…

U Platonovoj špilji žive ljudi koji vide samo sjene stvarnosti, naziru život ne sudjelujući u njemu. Ideje iskrice na zvjezdanom nebu univerzuma umno- osjetilno- osjećajnog u nama su putokaz u životu, osvjetljene suncem našeg utjelovljenog uma one nam osvjetljavaju put ka sreći... Platonova misao se uskovitlala u svijesti...

Predugo sam vjerovala da se ono nešto, što nazivah božansko, nalazi izvan mene, negdje u beskraju kraljevstva nebeskog... to zabludom nastalo vjerovanje u to nešto nadnaravno je u meni budilo katastrofalnu žudnju upravo za tim za mene nedohvatljivim…

A onda osjetih da tijelo živi u svijesti… da su osjetila okna spoznaje…
zakoračih u svijet iza misli… uđoh u labirint zrcala… slijedih trag svjetlosti na njegovom putu ka osjećanju osjećaja…

Očima upijamo ljepotu svijeta u kojem živimo, kroz te blješteće kristale se lome sunčane zrake i u zrcalima sjećanja ostaju slike koje pamtimo...

U riznici zrcalnih neurona se ogleda život. Zavirih unutra, u tom beskrajnom labirintu iz jednog zamagljenog zrcala, mi se nasmiješila boginja "Fortuna".

Oči su poetski nazvane majkom rastojanja… naučih gledati kroz prizmu svijesti… razdaljine se izgubiše… osjetih da je sve ono što mi se činilo nedostižnim, pohranjeno u meni…

Osluhhnuh tišinu… začuh žubor rijeke vremena… oćutih mirisi cvijeća, trave poslije kiše i mirisi ljubavi… vidjeh sjećanja u galeriji osjećajnih slika… prepoznah oči boje sna… i svoj lik u dubini njegova pogleda…

Sreća je u meni… osmjehnuh se Fortuni… ona mi je uzvratila osmijeh… oko nas se širila bijela svjetlost… aureola svetosti… osjetih nestajanje sjena i sjaj dnevne svjetlosti… spoznah… predugo sam živjela u tmini nepostojanja… u nutarnjoj špilji iz koje sam tek nazirala ljepotu života… njegov sjaj u koji se nisam usudila uči… kojem nisam dozvoljavala da postane dio mene…

A ljubav?... i ona je čekala na vratima vremena da je prepoznam, da je oćutim u sebi da joj dozvolim da iz svijeta snovitosti zakorači u svijet zbilje…

Sreća, ljubav, život… to smo mi… mi rođenjem u ovom djeliću svemira „osuđeni“ na misaonost i osjećanje osjećaja…

Dijana Jelčić







O sreći i ljudima

Oznake: umijeće svakodnevnog pokreta, Platonova špilja, sreća

- 07:07 - Komentari (24) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.04.2016.

Prsnuće tmine...



Iznenada, kao puknuće aneurizme, razlila se gorčina tkivom uspomena… razlomilo se povjerenje, prekinula veza između misli i osjećanja… Oćutih odvojenost uma i srca, neprirodno stanje nutrine, misaonost i osjećajnost na bojišnjici svjesti… Oštra bol je zaustavila dah, dišnica je odbijala svježinu svitanja, srce je pumpalo prazninu, gušilo se u neizdrživim otkucajima…

Bilo je to tužno svitanje svijesti. Osjetih navalu boli u klijetku sjećanja, šum padajućih krhotina razbijene amfore u kojoj pohranjivah nektar povjerenja…

Misaono uronih u vrtlog krvi, krenuh tjelesnim koridorima do mjesta ranjavanja, do napuknuća ideala… Preživljavala sam samoranjavajuću torturu, mislima amputirala nekrotična mjesta svijesti… srce se polako vraćalo svom ustaljenom ritmu…

Bilo je jutro proljetnog ekvinocija, objava dolazeće ljepote. Miris kave me vratio u život. Ti si otvorio prozor. Osjetih svježinu mladoga dana.
Fantomska bol je nestajala.

Vidjeh viziju Dalieve slike, oćutih prsnuće tmine.

Zavoli dan u kojem se budiš… zavoli misli i sjećanja… dozvoli srcu da diše… ne dozvoli uljezima da oskrvnjuju slavlje osjetila… ne otvaraj podlo ti darovanu Pandorinu kutiju...

Stilizirao si moj davni stih…





Privid Dalieve slike se zgusnuo u komadić plavog neba, put bjelih oblaka i slona... donosioca sreće...

Pružih ruku ka izlazećem suncu, pitoma kao ljubav bijela ptica sleti na dlan. Tereti prošlih dana nestadoše rasapom tišine u raskošu zapamćene ljepote.




Dijana Jelčić




slike... Salvadore Dali



Oznake: Salvadore Dali, tuga, sreća

- 07:57 - Komentari (28) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.10.2015.

U dvoje je podnošljivije...




Misao sam,
uzdrhtala tišina
zatvorena u
polutkama mozga.

Davna bol
začahurena u
režnju sjećanja,
umirući leptir
u kukuljici svijesti.

Misao se pretače
u emociju,
uranja u srce,
ubrzava otkucaje.

Grliš me,
sahranjujemo
uspomenu.
U dvoje je
podnošljivije.

Nazireš li tračak
one mene
koja se bojala?

Upleo sam te
u svoju misao,
bila si dio mene.

Bio si bol,
neponovljiva misao,
bio si strah
neponovljiv osjećaj,
postojao si u vatri
očajanja.

Nad humkom
pamćenja
izgara patnja,
gasi se oganj
straha.

Uspjeli smo,
prije potonuća
u ludilo,
odagnati ružne misli.

Misao si,
nježna,
pretaćeš se
u osjećaj sreće.

Dijana Jelčić

Oznake: misao, osjećaj, sreća

- 11:12 - Komentari (24) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.09.2015.

Jesen vjekuje u meni...



Jesen se raširila svodovljem neba. Prosipa zlaćani sjaj u krošnje pred našim prozorom.
Promatram nestajanje smaragdnog znakovlja ljeta. Lutam koridorima sjećanja.
Moje doba je uvijek počinjalo pucketanjem suhog lišća.
Ubrizgana uzdahom rođenja jesen u meni bdije smirajima, blagošću boja i mirisom pečenog kestenja.

Na stazama zbilje osluškujem sonatu snova. Pitam se odakle dolaz ljepota... davne sedamdesete i osamdeste godine previranja... opraštanje sebi u sebi... jesen u meni... harmonija na vagi vremena...

Slijedim tišinu nestajanja u snu do ponovnog rađanja u budnosti... ljeto 1986... dolazeća jesen... ti i ja... vijeme previranja...

Sjaj prohujalih dana se zrcali u poeziji neisplakanih suza. Oplakuje li jesn umiranje cvijeća u perivojima, tuguje li i ona za razrušenim kulama od pjeska koje gradismo na žalu ljeta, za neostvarenim željama i nedosanjanim snovima pod kišom zvijezda.
Prebrzo je prošlo vrijeme ludovanja na pješčanim plažama. Ostale su uspomene pohranjene u osjećanjima, u psalmu ljubavi koji šaputasmo kao blagoslov sreći.

Dotaknula nas je sjeta umiruće i rađajuće ljepote, pretakanje jedne u drugu. Događa se smjena uzbuđenja. Iz mahnitosti ljetne vreline uranjamo u blagost jesenje svježine.
Iščekujemo krštenje mladog vina i slavlje boga dobrog raspoloženja.

Apolono- dionizijska stvarnost se obznanjuje u titrajima uma. Umnost trajanja i dolazeće krštenje mladog vina. Koračamo sretni putevima umijeća našeg vremena.

Osluškujemo šapat prohujalog vremena... zavoli dan u kojem se budiš...
zavoli misli i sjećanja...
dozvoli srcu da diše...

Da, osjećam, srce diše titrajem sadašnjeg trenuka... divno je...


Dijana Jelčić… "Odakle dolazi ljepota", Zagreb 1987.
„Mostovi pod kojima se budim“ Zagreb, ukorićenje davno napisanog,... 1987- 2007.
znakovlje mog trajanja... u pjesništvu vremena...




Oznake: jesen, ekvinocij, rođendan, sreća

- 12:25 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>