Izazov izazova... dan izvan vremena...
draga @Lastavica, draga @mecabg... prvo poželjeh pisati o vremenu koje nazivam tihim umiranjem... ali to nije bio izazov meni nego mom suprugu... ja sam bila samo žena u sjeni njegove patnje... imala sam sreću, zato ću Danas pisati o danu izvan vremena... o izazovu izazova meni samotnici na obodu besmisla... danu u kojem doživjeh inicijaciju u sfere bezuvjetne ljubavi...
Čitala sam Borhesovu osobnu biblioteku, njegovu antologiju nelinearne književnosti. Pričinilo mi se, ušla sam u vrt razgranatih staza, u grananje vremena, u labirintsko doživljavanje stvarnosti. Osjetih kako metafore postaju siluete u tkivu sna, kristalni bljesak u zagrljaju duše i materije, biserje iznjedreno iz sedefa duše.
To je bilo vrijeme sazrijevanja, trenuci usmjeravanja, znakovi kraj puta. Spoznah koliko toga ne znam, koliko toga treba doraditi, preraditi, preobraziti, oblikovati. Fenomenologija percepcije me uvela u žižu nutrine, otkrivala mi slijepe točke spoznaje, one djeliće cjeline koji se kriju u podsvjesti, u onom nietzschenaskom jastvu koje se krije iza zrcala svjesti. Omamljivala me začudnost metafora. Umjesto odabira između nekoliko mogućnosti odlućih se istovremeno za sve.
Bijah bestjelesna, nestvarno stvarna. Začuh misli, vidjeh osjećaje, besprijekornu geometriju izmaštanih svjetova, privid odživljene budućnosti. I ona postade neopoziva kao i prošlost. Stvarnost ne izrasta iz života, niti iz iskustva nego iz iluzije svijesti. U labirintu satkanom od anthosa i logosa slijedih izazov, poziv u dubinu svijesti, u pralabirint prostor vremena, u carstvo kozmičkih zakona.
Jedini pratioc na tom putovanju je bila silueta nečeg bezimenog, smiješila se, bodrila me u naumu dosegnuća nepobitne istine, onog prazagrljaja iz kojeg se rodio svijet. Ispred mene tmina i uvijek na istom odstojanju plamičak svjetlosti. Činila mi se nedohvatnom ali obećavajućom. Iza mene svjetlucavi trag, svilenkasta nit, sigurnost povratka u budnost. Spoznah, u beznačajnim pojedinostima se gubi trag ka razigranoj cjelini ljubavnog čina. Mi postojimo na granici između prohujalog i dolazećeg. Trenutak je nenapisana knjiga u kojoj se ogledaju sve razine istinskog postojanja. U njemu se budućnost iskri kristalima izmišljaja iz prošlosti.
Iznenada razumijeh zašto je Cortazar napisao svoje Školice u nelinearnoj strukturi, zašto njegov roman nudi mogućnost čitanja nepreskokce. Doživjeh kreiranu strukturu dočaranog kaosa. Prihvatih tu igru, metaforu ovozemaljskog života, ljubavnu igru, mahnitanje u dvoje. U tom gigantskom titraju oka stvarah različite budućnosti, umnažah ih do blješteće vizije nutarnjeg svemira.
Zakoračih u svijet krajnjih mogućnosti, u svijet iskonskog postojanja. Doživjeh istost fikcije i stvarnosti, katarzu, vrtloženje osjećanja osjećaja, ispreplitanje svjesti i podsvjesti, sjedinjenje anthosa i logosa, sporazumjevanje govorom cvijeća i stihovima ljubavne poezije.
Njega zavoljeh u vatri ukradenoj bogovima, u kotrljanju kamena mudrosti obodom besmisla. Zagrlio me. Naše ruke u klupku neznanja, stvarnost, vrulja novih snova. Na dlanovima putokazi ka dosegnuću istine. Tisućljetne stijene zaustaviše vrijeme.
Osjećajnost se sama od sebe ispisivala u dubini njegova pogleda.
Šapnula sam...
Vidim vrijeme
i tebe iza vremena.
Danas je dobar dan,
Borgesov dan,
dan ritma srca
i poljubaca,
dan izvan vremena...
To je bio trenutak inicijacije u sfere bezuvjetne ljubavi.
Dijana Jelčić
Oznake: izazov izazova, dan izvan vremena
|
