Svanulo je divno, sunčano jutro. Uranjamo u zlaćanu nedjelju... Prisjećam se davno napisanog teksta... Radost pobjeđuje sumnju... nebo nam danas daruje radost... neka danas bude dan ritma srca i poljubaca...
Odživjeli smo mnoge priče… nestajali u vrtloženju uvijutaka sudbine, u bezglasju odmaka od stvarnosti i budnosti u opsjenarskim svijetovima lijepih privida… bili smo čuvari tajni u hramu istine… stražari svetišta u kojem stoluje ljubav… stjegonoše na bojišnici taština… branioci na barikama časti…
Jesmo li u toj vrtoglavosti života izgubili trenutke sreće? Njima smo se hranili koračajući dinama pustinjskih pejsaža.
Jesmo li u kovitlanju pješčanih oluja izgubili kapi poezije suza? Njima smo gasili žeđ tražeći oazu mira i spokoja.
Zlatna hostija je iscjeljivala stigme zadobivene u borbi za očuvanjem vjerovanja u svetost istine. Nutarnja vatra nas je branila od hladnoće izvanjih kontradikcija izgovaranih urlikanjem svjesnosti…
Što je dobro, a što loše? Imali vidljive razlike između ta dva entiteta poimanja stvarnosti?
Odabir je najteže iskušenje, pretakanje transcendentnih naslućivanja u iskustvenost spoznaje…
Razmišljali smo o neostvarenim željama… Bespotrebno tugovanje preobrazili u traganje… Potražili smo krivca u dubinama poimanja, susretali trijumfirajuću beštiju koja nas je podrugljivo gledala iza zrcala svjesti… Osjetili smo nebitnosti njene osvete i njenu osamljenost u prostranstvima podsvjesti...
Radost pobjeđuje sumnju… izronjena iz geometrije žudnji ona postaje kugla sretnog življenja… skladna cjelina je vrijednija od sume njenih djelova… jednostavno ljubav…
