dinajina sjećanja

četvrtak, 30.11.2017.

Epitaf prijatelju...



Darujte mi suhozid iza kojega
ostaje britka zbilja
okaljana voljom tupih
moćnika vremena.

Malo previše boli,
oksimoronski likovi
utkani u tkanicu dana.

Bježim od oštroumne gluposti,
dok vječnost plače na
žrtveniku početka,
zaziva Harmoniju
da oživi legendu, da sklad
nadvlada kaos.

Živimo li u skladnom kaosu,
u zoni logične nezamislivosti,
nespojive i neshvatljive
realnosti ?

Zatitraj novim svjetlom
nad jaslicama dana
zaustavi mač jezika,
molitve su bez štita.

Nad humkom istine
tutnji pozauna ispraznih
obećanja.

Heroji omamljeni čekanjem,
skrivaju lica u glasnost tišine,
uzaludno čekaju uzdignuće
Justicijina barjaka.

Šok trenutka,
sokratovski odlazak čovjeka.

Iza horizonta svijesti
ozrcaljena utopija,
major domus trenutka
nas uvodi u zamak
nedosanjanog
zlatnog doba.

iluzija je lijepa...

Dijana Jelčić


Oznake: tuga
- 07:48 - Komentari (38) - Isprintaj - #

utorak, 07.02.2017.

Ljubav u bisagama...



Daleka i sama.

Kobila crna,velika luna,
i masline u bisagama.
Mada poznajem ceste,
nikad necu stici u Cordobu.

I u ravni i na vjetru
kobila crna,crvena luna.
Smrt na me gleda
s kula Cordobe.

Jao,duge li ceste!
Jao,moja hrabra kobilo!
Jao, smrt me čeka
prije no stignem u Cordobu!

Cordoba,
Daleka i sama.

Federico Garcija Lorca







Bio je divan sunčan, jesenji dan. Opraštali smo se u predvorju odjela za rak. Šutjeli smo. Dijagnoza je zaledila kapljice krvi. Sjećam se ugnježdenog straha i pitanja na koje nisam imala odgovor. Nisam plakala, uronila sam u jecaj tišine i nesigurna tražila tragove njegova bića u spisima koji su ostali razbacani na njegovom radnom stolu. Lorcina pjesma je bilo zadnje što je zapisao. Govoriti nisam mogla, nisam ga mogla pitati iako je šapat njegove duše cijelo vrijeme dodirivao moja osjećanja. Promatrala sam život kroz magloviti oblak straha, sve je bilo prolazno, sve je bilo veliki besmisleni prostor sa Hopperovih slika, bez okusa, mirisa i zvuka. Život je proticao izvan mene, nestvaran, poput nijemog fima, kao u snu. Sve je bilo nestvarno, nisam bila u stanju osjetiti ljepotu. Od koraka bez tragova u mraku sam pravila putokaze ka hramu i na žrtveniku održavah plamen svijeće života. S neba je kapala tišina. Šutjeli smo bolom da ne prokrvarimo tugom. Uranjah u oluju srca, među krhotine boli. U zrcalima svijesti vidjeh sve moje i njegove prijašnje živote. U snu slušah topot kopita crne kobile, stih iz pročitane pjesme i vapaj konjanika koji osjeća da nikada neće stići u Cordobu.

Bila je to najdulja zima u mom životu... Proljeće je stiglo njegovim osmijehom, laste su se vratile u gnjezda koja su zimus bila tužno prazna. U dubini duše umjesto maslinki, naslutih ljubav skrivenu u bisagama, u konjaniku njega i osjetih, stići ćemo u željenu oazu sreće.

Miris ruža i lepršanje leptira svijesti zaustaviše misao. Začuh tihu glazbu sa početka priče o nama, sonatu našeg naglog ljeta i tišinu močvare. Vidjeh bjele vrance, ples barskih ptica i nas gluhe poput Tetrijeba kako plešemo naš prvi tango.

Smiješi se Kairos, osjećam trenutak sreće, ćutim u njemu nevidljivu Fortuninu ruku i spoznajem, sudbina nam je uistinu sklona.

Naslonih glavu na njegove grudi i u otkucajuma srca osluškivah svitanje nove zore.

Dijana Jelčić


Oznake: Lorca, tuga, sreća ljubav
- 07:27 - Komentari (32) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.12.2016.

Epitaf prijatelju za rođendan...



Branko Heinrich, rođen 08. 12. 1947, najdraži prijatelj, čarobnjak trenutka, medikus koji je cijeli svoj život širio samo ljubav, darivao nam ljepotu i lakoću postojanja.
03. 01. 2010. je za sve nas potpuno neočekivano njegovo veliko srce prestalo kucati. Zauvijek je utihnuo njegov glas kojim je smirivao naše duše. Kao da je krenuo za njom. Zvala se Svjetlana i bila je svjetlo njegovom uzdrahtalom srcu. Sjećam se njihovog izgovorenog DA, dok nas smrt ne razdvoji.
Ona je otišla prerano, ugasio se lumin njenog majčinstva u jednoj olujnoj noći kada je pod navalom ljepote njena aorta prestala odkucavati njihove sretne trenutke.
Ostale su uspomene i niska isplakanih suza na njegovom tužnom licu. A onda neočekivano, bolno za sve nas koji ostadosmo nad grobom koji je zatvorio zadnju stranicu nesretne balade, on je krenuo ucrtanim stazama nedosanjanog sna.Promijenio je rečenicu sa vjenčanja i pretvorio je u istinu, dok nas smrt ponovo ne sjedini.





Vrijeme je prohujalo u nepovrat, njegovo mjesto na ovozemaljskim stazama je ostalo prazno, ali njegovo uvijek nasmiješeno lice blješti u galeriji uspomena. Danas ponavljam ono što sam tužna srca šaputala na dan njegove smrti.

Ne, ne opraštam se od tebe prijatelju moj, samo pokušavam u duši zadržati svjetlost treperavu i snenu, sjećanje na tvoje biće, rapsodiju nepostojećih boja, neopisivih boja. Želim da u jednom kutu postojanja i trajanja u ovoj ponekad okrutnoj predstavi života tvoja slika nikada ne izblijedi, da se vječno susrećemo na onim mjestima koja smo zajednički prošli igrajući se života.
Uspinjali smo se ka vrhu planina, u šumama su nam srne jele iz ruke, s malim medvjedima smo se igrali skrivača. U svitanjima i sutonima smo na adi smaragdne rijeke pjevajući "zakunimo se imenom majke" podizali i spuštali logorsku zastavu. Sjećanja me vraćaju na početak snova. Ljubičasto more zajedničkih dana, vrijeme koje smo olujom ruža zvali iskri kapljicama sreće, kristalima tajnovitog ametista kojim smo, kao znamen skautskoga voda, kitili izviđačke košulje.

Dok iz urne tvoga životnoga praha uzleće bijela golubica i nestaje u oblacima, ja palim svijeću uspomena i u titravom svijetlu njenog tužnog sjaja naslućujem susret na oblaku jednom, susret tamo daleko u oceanu naših snova, u beskraju neba, u trenutku kada i naše životne svijeće dogore do kraja. Tamo u širinama duše svemira se krije vječnost našeg postojanja, tamo ćemo opet sjediti uz vatru, plam njen osjećati u sebi, gledati nepostojeće boje naših duša i pjevati himnu odživljenom životu u ljubavi i neuništivom prijateljstvu.

Dijana Jelčić

Oznake: epitaf, smrt, tuga, prijateljstvo
- 07:47 - Komentari (26) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.11.2016.

Ona i neizgovorene tuge...





"Zaustavila je sudbinu
u naručju njegovih isušenih želja
dotaknula već napukli porcelan povjerenja,
zgužvani staniol neke prošle ljubavi
i u ljepoti njegovih očiju
pronašla nebo,
okićeno oklopom neke davne tuge...

tražila je osmjehe,
skupljala i ljepila krhotine njegovih uspomena.

A ljubav?

Element sa slobodnom valencijom,
strune neke za njega nepoznate energije
začahurene u srčanim komorama,
nesposobne da stvore
najvredniju formulu ljudskosti,
ljubav je u njemu spavala
uz pepeo neke davne vatre...

poštujući njegovu prošlost,
njegove neizgovorene boli,
njegove neisplakane suze,
njegovu nemogućnost
da osjeti ljubav u osmjehu,
u ispruženoj ruci,
u poljupcu...

Dijana Jelčić... "Odakle dolazi ljepota" Zagreb, 1987.






Prihvatiti život onakav kakav je, život pun uspona i padova, voljeti zalaske sunca i kišu i oblačno nebo i vjetar koji donosi suze, razumjeti sve nepravde koje možda nisu nepravde, znači živjeti, znači znati živjeti. Tek onda ostaje puno trenutaka, između trenutačnih tuga, trenutaka ljepote koja nas uvijek iznova uzdižu iznad rezignacije i životarenja, ublažuju strahove, brišu suze, poklanjaju osmijehe. Nikada ne smijemo prihvatiti bonacu i neki nepostojeći horizont jer tada smo zaboravili živjeti. Mi moramo vjerovati u svoju snagu koja je ponekad skrivena u mladalačkim snovima, a nekada spava u tuzi zbog izgubljenog vremena. Ne smijemo plakati nad prošlošću i uvelim ružama, mi moramo znati voljeti, voljeti do iznemoglosti da iznemoglost nikada ne dođe.

"Ona postade obrana
njegovim strahovima,
povjerenjem dobi povjerenje
i prve ljepote njegovog buđenja
i pokloni mu svoje vrijeme"

Zavoljeti želje i život u tuđim srcima, naučiti ih da dišu, a ne ih željeti posjedovati znači biti sretan, beskonačno sretan. Spoznati da je LJUBAV
važnija od biti voljen onda smo uistinu i voljeni.

"Ona za uzvrat dobi
naručje u kojem danas smije
sanjati njegove i svoje tajne."

Za sve one koji nisu odustali ljubiti LJUBAV

Ljubav je kada jedan čovjek
Ljubav je kada jedna ....
Ljubav je kada
LJUBAV je !!!


Zavolite ovaj dan, zavolite misli i sjećanja, dozvolite srcu da diše!

Dijana Jelčić

ona i neizgovorene tuge

tada @Teuta, danas @Sukiyaki i @More ljubavi su onda komentirali ovaj tekst... sretna sam što smo još uvijek tu... što dijelimo ovaj djelić svemira... prijateljstvo je to...

Oznake: odakle dolazi ljepota, tuga, strah, ljubav
- 07:17 - Komentari (36) - Isprintaj - #

srijeda, 04.05.2016.

Silueta tuge...




Gasi se dan,
jedan od onih
kada gnječim sjećanja
i trčim uz rijeku, palim oči neba
da ne zalutam
u slijepoj ulici
nekadašnjeg života.

Upitah se... Robujem li viziji ljepote nedoživljavajući njen stvarni oblik? Poželjeh saznati istinu, odvojit privid od stvarnosti, oćutit titraje ovozemaljske egzistencije, dotaknut sve njene pojavnosti…
Osjetih kako u srži svega postojećeg, u najtankoćutnijem djeliću bitka bdije tajnovita, jedinstvena, vječna i sveprožimajuća energija. To je prauzrok djelovanja i nedjelovanja… vidljivog i nevidljivoga… uporište i potpora… savršeno, neopisivo i neizrecivo. Prerano preminula Jadranka Stojaković mi je tada odgovorila pjesmom... počivaj u miru draga...






Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu
na srebrenom sagu mjesečine
zaplesasmo naš prvi tango.

Šaputava melodija
njegovih riječi
je dodirivala srce.

Tvoja duša je kao svjetlost,
a svijetlost ne poznaje satove.

Prolaznost naših dana i noći
moru i hridinama ne znači ništa,
ali i kamen ima dušu
i vrijeme će jednoga dana stati,
onoga dana
dok ti budem
cvijećem kitio kosu
trenutak će postati vječnost.

Tada mu šapnuh,
tiho najtiše što sam mogla

Tvoje usne su dio mene,
a naše ruke u klupku neznanja,
stvarnost, vrulja novih snova.

Pričinilo mi se,
vrijeme je stalo,
postalo trenutak
koji još uvijek traje.

Kao ljetna kiša
kapala su milovanja
širio se ozon sreće.

Nebom je klizila ponoć
šireći miriš navlažene svile
i jecaj tek probuđenog srca.

Trg cvijeća je
šutio suncem,
osjetih miris maja
u buketu
ljubičastih ruža.

Sreća dotaknu misli,
zaustavi želje,
u ogledalu istine
vidjeh siluetu tuge
u odlasku.

Poezija ruža nas je odnosila u beskonačnost sna, u blizinu nedohvatnih daljina, u lakoću postojanja. Pogled se širio u nedogled, širina horizonta nas je opijala svjetlom spoznaje… vidjeli smo besmrtnost ljepote…

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.





fotografije... @zen zi i Zdenka Prodanović

Oznake: Jadranka Stojaković, tuga, život
- 11:21 - Komentari (26) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.04.2016.

Prsnuće tmine...



Iznenada, kao puknuće aneurizme, razlila se gorčina tkivom uspomena… razlomilo se povjerenje, prekinula veza između misli i osjećanja… Oćutih odvojenost uma i srca, neprirodno stanje nutrine, misaonost i osjećajnost na bojišnjici svjesti… Oštra bol je zaustavila dah, dišnica je odbijala svježinu svitanja, srce je pumpalo prazninu, gušilo se u neizdrživim otkucajima…

Bilo je to tužno svitanje svijesti. Osjetih navalu boli u klijetku sjećanja, šum padajućih krhotina razbijene amfore u kojoj pohranjivah nektar povjerenja…

Misaono uronih u vrtlog krvi, krenuh tjelesnim koridorima do mjesta ranjavanja, do napuknuća ideala… Preživljavala sam samoranjavajuću torturu, mislima amputirala nekrotična mjesta svijesti… srce se polako vraćalo svom ustaljenom ritmu…

Bilo je jutro proljetnog ekvinocija, objava dolazeće ljepote. Miris kave me vratio u život. Ti si otvorio prozor. Osjetih svježinu mladoga dana.
Fantomska bol je nestajala.

Vidjeh viziju Dalieve slike, oćutih prsnuće tmine.

Zavoli dan u kojem se budiš… zavoli misli i sjećanja… dozvoli srcu da diše… ne dozvoli uljezima da oskrvnjuju slavlje osjetila… ne otvaraj podlo ti darovanu Pandorinu kutiju...

Stilizirao si moj davni stih…




Privid Dalieve slike se zgusnuo u komadić plavog neba, put bjelih oblaka i slona... donosioca sreće...

Pružih ruku ka izlazećem suncu, pitoma kao ljubav bijela ptica sleti na dlan. Tereti prošlih dana nestadoše rasapom tišine u raskošu zapamćene ljepote.




Dijana Jelčić



slike... Salvadore Dali



Oznake: Salvadore Dali, tuga, sreća
- 07:57 - Komentari (28) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>