Gasi se dan,
jedan od onih
kada gnječim sjećanja
i trčim uz rijeku, palim oči neba
da ne zalutam
u slijepoj ulici
nekadašnjeg života.
Upitah se... Robujem li viziji ljepote nedoživljavajući njen stvarni oblik? Poželjeh saznati istinu, odvojit privid od stvarnosti, oćutit titraje ovozemaljske egzistencije, dotaknut sve njene pojavnosti…
Osjetih kako u srži svega postojećeg, u najtankoćutnijem djeliću bitka bdije tajnovita, jedinstvena, vječna i sveprožimajuća energija. To je prauzrok djelovanja i nedjelovanja… vidljivog i nevidljivoga… uporište i potpora… savršeno, neopisivo i neizrecivo. Prerano preminula Jadranka Stojaković mi je tada odgovorila pjesmom... počivaj u miru draga...
Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu
na srebrenom sagu mjesečine
zaplesasmo naš prvi tango.
Šaputava melodija
njegovih riječi
je dodirivala srce.
Tvoja duša je kao svjetlost,
a svijetlost ne poznaje satove.
Prolaznost naših dana i noći
moru i hridinama ne znači ništa,
ali i kamen ima dušu
i vrijeme će jednoga dana stati,
onoga dana
dok ti budem
cvijećem kitio kosu
trenutak će postati vječnost.
Tada mu šapnuh,
tiho najtiše što sam mogla
Tvoje usne su dio mene,
a naše ruke u klupku neznanja,
stvarnost, vrulja novih snova.
Pričinilo mi se,
vrijeme je stalo,
postalo trenutak
koji još uvijek traje.
Kao ljetna kiša
kapala su milovanja
širio se ozon sreće.
Nebom je klizila ponoć
šireći miriš navlažene svile
i jecaj tek probuđenog srca.
Trg cvijeća je
šutio suncem,
osjetih miris maja
u buketu
ljubičastih ruža.
Sreća dotaknu misli,
zaustavi želje,
u ogledalu istine
vidjeh siluetu tuge
u odlasku.
Poezija ruža nas je odnosila u beskonačnost sna, u blizinu nedohvatnih daljina, u lakoću postojanja. Pogled se širio u nedogled, širina horizonta nas je opijala svjetlom spoznaje… vidjeli smo besmrtnost ljepote…
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
