dinajina sjećanja

utorak, 31.05.2016.

U kamenom gradu...




Područje Stoca je poznato po brojnosti i raznolikosti kulturno-historijskih spomenika koji datiraju iz vremenskog raspona od oko 14.000 godina. U tom bogatstvu kulturno-historijske baštine se gubi važnost i značaj, a prije svega posebnost, ostataka Ilirskog grada Daorsona. Daorson je bio glavni grad heleniziranog ilirskog plemena Daorsa koji su živjeli od 300. do 50. godine prije nove ere u dolini rijeke Neretve.






Kiklopski zidovi, zaustavljeni u vremenu... uramljuju Daorson...



Prijeteća praznina
života bez strasti,
bez titraja,
bez pomaka.

Praznina ne postoji,
rekoše mudraci.

Postoji,
dragi moji,
začaurena u strahu.

Postoji
u plesu dugih sjena,
nad bezdanom na litici svijesti,
u želji neispunjenoj,
u nedohvatnoj budućnosti
ubrizganoj u užas ponora.

Bojali smo se,
bježali iz vremena,
u njedrima trenutka
poželjeli dohvatiti sunce.





Na stubama vremena,
u gradu, među megalitima
osluhnusmo tišinu kamena,
uronismo u mir i
dočekasmo zagrljaj
kraja i početka.

Sjene su nestale,
sunce ostalo,
kalendar vječnosti,
oganj kozmosa,
ti i ja
i duša kamena.

Odživjeli smo
putovanja,
oduprli se iskušenjima
i vratili u zbilju.

Kamenje je zaokružilo
svjetlost.

Dijana Jelčić


Oznake: Daorson, duša kamena, Hercegovina
- 08:08 - Komentari (26) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 30.05.2016.

Neka bude ljubav...




zajednička poema, 100 pjesnika, 100 pjesama... ljubav zgusnuta u stih... u bocu... ljubav je mir... poslali smo poruku mira...





U valerima snovitosti, prisjećanja,
zagrljaj misaono- osjećajnog,
imaginarno trajanje
u pronađenom vremenu.

Na obrubu riječi
punina neizrecivosti,
očuđavanje slojevitih
praznina nedorećene zbilje.

U trenutku misaonog kaosa
preobrazba svijesti,
na obodu vječnosti
metamorfoza razularenih htijenja,
uron u dubinski sinkretizam,
u neraščlanjivost iluzije i zbilje.

Pronađoh se u iskustvu trajanja,
na granici neiskustvenih opsjena,
u zagrljaju pjesnika i pjesmi,
u poemi
Neka bude ljubav...

Imala sam čast i sreću baciti bocu u more...

Poruka mira je krenula u svijet...

Dijana Jelčić



a jutros, sjećajući se ljepote osjećam more na dlanu i šapućem sebi...

kada si tužna, ljuta, nesigurna... povuci se u samoću i čekaj onu drugu sebe... uspijevam...
izranja i iz pjene stihova...








Oznake: zajednička poema, neka bude ljubav
- 09:09 - Komentari (24) - Isprintaj - #

subota, 28.05.2016.

Poetska republika...





More je utroba budnosti,
beskraj bez početka,
Venerina kolijevka
i kalež pun kapi vremena.

Prebirem po uspomenama,
sjaje sutoni ljubavlju zasluženi
i noći konačne kao kobalt
na beskonačnom svodu svemira,
na stazama naših prolazaka
obalom oceana snova
pričin odsutnosti sunca.

Svanuće izranja iz dubina,
Rovinj još spava
vidim dva poroda sunca,
umnoženu ljepotu
dolazećeg dana.

Dolutali nalet vjetra
miluje more,
uzdrhtalim predosjećanjem
lijepog svitanja
opovrgava zabludu mira.

Probuđen vremenom,
u odori boje vjenčanice,
iz lazura noći,
izranja prostor.
Sklapaju se oči neba,
galebi klikću zornicu,
more šumi budnicu,
a svjetlost na obzoru
iscrtava akvarel života.

Uspavljujem nutarnjeg noćnika,
podanika podsvijesti,
čuvara zvjezdanog sjaja
na nebu snovitosti,
varalicu zbilje.

San je čuvar podsvjesti,
ne osjeća osjećanja,
i tek je premosnica ka
dnevnim uzbuđenjima.

More je utroba
vječne budnosti,
izvorište nemira,
izdajica tišine noći.

Osluškujem utihu jutrenja,
razbijanje valova na
oblucima žala,
u krošnji svijesti
uranjamo u dan
izvan vremena,
poetska republika
se budi...

Dijana Jelčić



Oznake: Rovinj, poetska republika, susret srodnih duša...
- 08:08 - Komentari (24) - Isprintaj - #

petak, 27.05.2016.

More na dlanu...




U krošnji vječnosti
titraju krila jutrenja.
More šumi zornicu,
odu povratka u ljepotu.

Kao trag pjesme
na dlanu jutra
grad i miris kasnog proljeća.

Volim pomake u zbilji,
u iskri budnosti
povijest prohujalih
praskozorja,
svjedočanstvo vremena.

More guta naše tajne,
odnosi ih u dubinu,
u dimenziju nepostojeću
na koordinatama prostora,
slijeva ih u pjesak i pjenu,
skriva u bisernicu.

Jednoga dana će,
Erato kao glasnica
izroniti na žalu
dalekog oceana
i pričati priču
o nama, sanjarima
vremena.

Dijana Jelčić



Oznake: More na dlanu, festival poezije
- 09:49 - Komentari (20) - Isprintaj - #

srijeda, 25.05.2016.

Pod sunčanikom...




Plakala sam,
pričinjalo mi se,
nebo je plakalo
sa mnom.

Davna proljeća,
trg cvijeća,
svitanja
i miris svježeg kruha.

Molitva ubrizgana
u svetost umiranja
i rađanja,
kruh naš svagdašnji
u neapsolutnosti
prostora i vremena.

Stajali smo na vratima svjetova
neznajući,
nesigurni na premosnici
između trenutaka.

Vječnost zgusnuta
u načelu mudrosti,
u filozofiji perennis,
u odvajanju svjetla
od tmine,
u misaonoj evoluciji
i tišini osjetila
bijaše braniteljica
od utapljanja
u moru strahova.

Tišina je bujala,
kortljalo se vrijeme,
nismo osjećali,
a čekali smo
utjelovljenje boga
sretnog trenutka.

Imaginarij legende,
iluzija sanja
neostvariva u zbilji,
lijepa zabluda,
vjerovali smo.

Smjenjivale su se godine,
neznanje slijevalo
u znanje.

Na lazuru noći
razumjesmo zlaćani
govor zvijezda,
šaputale su
o ljepoti prošlosti,
uskovitlale misli,
zavrtložile osjećanja,
uskovitlale strune
misaone Proustiane.

Spoznasmo uzaludnost traganja
pređenim stazama,
nevažnost prošlih života,
oni vjekuju na nebu.

Mi smo ovdje i sada
ti i ja,
u dolini suza,
u moći trenutka.

Pod sunčanikom
mladog dana,
pramenom božanske kose,
lahor svijesti romori
Horacijevu misao

Carpe diem.

Dijana Jelčić



Oznake: Sunce, sunčanik, carpe diem
- 07:17 - Komentari (30) - Isprintaj - #

utorak, 24.05.2016.

Koliko se može...





Tanana stjenka između lednice i toplane osjećaja,
titrajuća koprena između zbilje i sna.

Osjećam titraj zlaćane spirale,
čuvarice cjeline mene u meni.
bljesak božejg oka,
trenutak istine,
odmor za umorno srce.

Živim
dodir sunoćja zbilje i svitanja sna,
slijevanje poezije suza u
šum drevnih oceana.

Da,
došao si pjesmom,
začuh zov nutrine
i tvoj glas
isprićat ću ti
jednu davnu priču...
koliko se može
kad se nekog voli
i kako je čudna
poezija kapi..

Osjetih bit istine,
kči vremena me
pozva na svetkovinu suza.

Zamjenih nepostojanje
s ljepotom postojanja.

Odsutna iz zbilje
zapletena u mreži
snovitosti
ostadoh slobodna.

Ljubav je to,
šapnuše mudraci
na vratima vremena.

Mediteran,
Hesiodova vrata pakla,
dveri kroz koje odlazimo
i vraćamo se u
dolinu djetinjstva,
u zaton snova,
na obalu spasenja
od oluje ničega
u kojoj je sve.

Iz kobaltne tmine
izranja hrid o koju se,
u nekom prohujalom vremenu,
razbijaše vjerovanja.

Na hridi vjekuje hram,
lječilište
ranjenoj duši,
svetište,
heraldika ljubavi
i
stijeg pobjede,
tanana koprena između
zbilje i sna.

Dijana Jelčić... djelić neukorićenja davnih izričaja... godine traganja... 1987- 2007...
možda jednoga dana smognem snage ukorićiti sve snove...



Slika... Miljenko Stančić, ljubavnici

Oznake: jedna iz davnina
- 07:57 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 23.05.2016.

Razgovor poslije...



Poslije predstave "Veliki odlazak" Zdenko je doživio ovacije... glumci prijatelji su mu čestitali... glumac je umjetničko djelo, on je slika, statua, simfonija, pjesma, esej, roman... za razliku od umjetnika slikara, skulptora, kompozitora, pisaca, pjesnika on iza sebe ne ostavlja ništa drugo do sebe... bilo je divno biti sudionikom ushita doajena Hrvatskog glumišta... oduševljenje je trajalo dugo u noć...

Dobih buket cvijeća na dar... jer sam bila i jer sam još uvijek... šapnuo mi je nekoliko stihova iz Shakespearovog Leara:

«Misliš li da je neizdržljiv ovaj jarosni vjetar
što se pod kožu zavlači?
Kad te spopadne teška bolest
lakšu nit` ne osjećaš.»


Poezija blaži umor svijeta, vida rane, guši boli. Uzdiže se nebu, igra zvjezdama, druguje s mjesecom, daruje smiraj sunoćja, svježinu svitanja, lakoću bdijenja u snu... odgovorih

Lear je maska. Maska se u rimskom teatru zvala persona. Persona je ličnost. Lear je persona. Lear je ličnost. Lear je maska. Želio sam Learovu masku i Zlatko Bourek mi ju je napravio...
Čudovišna perverzija...Nositi cijelu svjetsku književnost na glavi na obrazu,... ma šta...nositi cijelu svjetsku, dramsku književnost na glavi... na obrazu.... Umjetnik duše koji se umujući smrtno ranio i strmoglavio u propast...u katastrofu....
Naime, ja uopće ne bi smio govoriti...ni privatno, a ne ovdje na sceni pred ljudima...pred publikom...Nakon petnaest minuta već škripi, a evo sam došao pregovarat za Leara...Ne mogu zamislit Leara koji traje manje od tri sata...Trebao bi to reći direktoru teatra, ali ambicije, sujeta. Sve ovo opterećuje glasnice...pogoršava inače bolesno stanje...Glumac...


Bila je to gozba osjećanja na dlanu večeri, na pladnju vječnosti. Bilo je divno. Muk, aplauz, smijeh, svetkovina čula,
tankoćutna tišina, oda dolini suza, uzlet ka svodovlju snova, glumačkih... prekinula sam njegov monolog.

Nije se dao prekinuti... nastavio je...

Bio sam mlad kad sam se sunovratio u ubitačnu umjetnost glume i sam sebe smrtno ranio...Umjeće glume....Umjeće koje smrtno ranjava....Čujete li vi to, umijeće koje smrtno ranjava...?...A...? Nema više takvih koji bi se dobrovoljno smrtno ranili...Mi tavorimo odbačeni od društva koje se predalo, koje je odustalo od boli, koje više ne zna samo sebe smrtno raniti...


Osjetih kovitlanje u osjećajnom režnju... šapnuh.

Pitah se, koji me to zvukovi, koje slike, koji mirisi, koji okusi odvode do iskonskih nagona, instinkta, intuicije, snage,
slobode. Pitala sam se i slušla tvoj glas... Oćutih pijanstvo čula, sinesteziju osjetila, mahnitanje osjetilnosti...

Odovorio mi je mojim davnim stihom...

U dionizijskoj opijenosti,
gluhi poput tetrijeba,
ritmom lazure noći,
romorom zvijezda,
odplesasmo ždralov ples.

Vidjeh meko plavetnilo
tvoga glasa,
okusih slatkoću jantara
tvoga pogleda,
začuh mirisnu snagu
tvoga tijela,
udahnuh nježnost
tvog zagrljaja.
Uz tebe izdražah... hvala ti što si tu...


Šapat bijele svjetlosti je objavio kraj gozbe osjetila...

Dijana Jelčić





Oznake: poetski dijalog
- 08:08 - Komentari (26) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.05.2016.

Veliki odlazak...



Veliki odlazak na sceni, u subotu, 21.svibnja u 20h, u Teatru &td proslavitli su Zdenko Jelčić, Pero Kvrgić, Duško Valentić, Lela Margitić, Neva Rošić, Tonko Lonza, Helena Buljan i mnogi drugi.

Stari glumac Minetti, nakon trideset godina izbivanja sa scene,u predvorju hotela u Ostendeu čeka direktora teatra, koji mu je ponudio da još jednom odigra kralja Leara. Silvestarska je večer. Svi luduju, a on čeka. Slučajnim prolaznicima razlaže svoj život... pita se o smislu teatra i čeka.

Vani pada snijeg. Večer prolazi. Sudbina kralja Leara koji je velikodušno razdao sve ponavlja se na velikom glumcu.
Jedna od posljednjih velikih drama austrijskog dramatičara Thomasa Bernharda.
Dramu je preveo i za izvođenje adaptirao u monodramu Zdenko Jelčić.
Ona se više ne događa Minettiju u Njemačkoj nego glumcu u Hrvatskoj...

Ovako je bilo prije početka predstave...



u dvorištu teatra ITD



Maja Njirjak voditeljica vjesti iz kulture HTV1



Biba Ipša i Lidija Ivanda




Helena Buljan Zdenka Maruničić



Lana Golob i Nada Gačišić



Pero Kvrgić sa suprugom Nevenkom Stipančić



Pero Kvrgić, Nevenka Stipančić, Neva Rošić i tonko Lonza





JELČIĆ: (Ulazi u privatnom kostimu, ozbiljan kao da će početi glumiti pa mijenja raspoloženje i počinje se smijati).

Ispričavam se. Ja sam početak zamišljao potpuno drukčije. Znam da je malo neobično predstavu počinjati isprikom, ali ja se moram odmah ispričati. Početak je važan. Svaki početak je važan. To je trebalo ovako početi. Publika kao sjedne, smjesti se. Ulazi glumac. Ozbiljan... dolazi do praznih stolica u prvom redu i počinje govoriti:
To sam ja rezervirao...Imam ovdje sastanak s direktorom kazališta u Dubrovniku ....Ja sam naime glumac...Jelčić koji se odrekao klasike...Tu smo dogovorili. Na predstavi... Za pedesetgodišnjicu mog umjetničkog djelovanja trebam igrati Leara... Shakespeare.... Trideset godina ga nisam igrao... Trideset godina uopće nisam nastupao...E sad...Publika,...kojeg Leara???...I onda ja...:
Lear...znate....Kralj Lear ....Najznačajnije dramsko djelo svjetske književnosti...
A publika opet:Koji Lear??? ...

Predstava je počela aplauzom oduševljenog gledališta... doajeni Hrvatskog glumišta su pljeskali glumcu...

Kako je bilo poslije predstave'
o tome ću vam pisati kasnije...

Dijana Jelčić

Oznake: Veliki povratak, zdenko Jelčić, doajeni Hrvatskog glumišta
- 08:38 - Komentari (30) - Isprintaj - #

petak, 20.05.2016.

Sijači nadahnuća...

u tri galerije...

Josip Račić... Petar Pedro Maruna
Forum... Iza horizonta... Ivona Vlašić i Luko Piplica
Kranjčar...Mentalni sklop... izložba dvoje eminentnih hrvatskih umjetnika Juraj Dobrović i Duje Jurić.





Zdenko među mjesečevim blizancima... u galeriji Josip Račić, izložba slika... Petar Pedro Maruna



Zdenko i Marunina slika... Zlo



u galeriji Forum... izložba fotografija Ivona Vlašić



i slika Luko Piplica... naziv izložbe iza horizonta...




Juraj Dobrović u galeriji Kranjčar




Duje Jurić u galeriji Kranjčar... Mentalni sklop



evo me u trokutu




Zdenko u kvadratu, on i geometrija, moje vječno nadahnuće


Osjećam erupciju osjećanja… i tvoje lice na kojem se odmaralo mjesečevo srebro… šetali smo dolinom tvog djetinjstva iščekujući svitanje… izranjanje zlatne hostije iza obronaka svetog brda… ljubio si me… na usnama su ostali neizbrisivi pečati prvih uzbuđenja… preživjeli su i trenutke strahovanja… trenutke u kojima si bio na vratima smrti… i jutra posrnula od tugovanja na oltaru života… prolazila sam kroz hladne koridore sumnji… grijala su me sjećanja na tvoje poljupce… dozivala sam te uspomenama na ljepotu prvih susreta… iscrtava sam sliku mladog jutra u kojem smo na žrtveniku hrama ljubavi zapalili svijeću vjerovanja u san… bdjela sam nad njom… uzdasima sam održavala njen plam… palila sam vatru na ognjištu nadanja i promatrala ples sjena… slagale su mozaik… ikonografiju svetosti našeg vremena… dani su prolazili… nizali se slijedom nastajanja novog svijeta… probudih se u osmom praskozorju okupana znojem srca i pogledom tvojih kao jantar svjetlih očiju… vidjeh san u njima… na oltaru jutrenja sjaj sakramenta… misao utjelovljenu u svetkovinu cvijeća… u šapat koji grli svjetove… u tišinu koja objavljuje uskrsnuće tvog bezazlenog osmijeha… most između jučer i sutra… trenutak gozbe Bogova… početak snovitosti iznad zelene rijeke… na nebu nadahnuće sretnih svitanja… i davno napisane pjesme...

Dijana Jelčić



Oznake: izložbe slika, tri galerije, nadahnuće
- 08:28 - Komentari (28) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.05.2016.

Drugi spol...



'Samospoznaja nije garancija sreće, ali na strani je sreće i može nam priskrbiti hrabrost da se borimo za nju.'
Simone de Beauvoire


Dugo sam bila zakrabuljena siluetom nekog bezimenog osjećaja i sudjelovala u maskeradi nepostojanja. Razgovarala sam sa imaginarnim sugovornikom ne spoznavajući da govorim jednom velikom nikome u sebi. Služila sam se retoričkim trikovima objašnjavajući sebi samoj besmislenost mediokritetstva u kojem sam kopnila. Gutala sam egzistencijalističku literaturu i samo prividno tražila smisao u besmislu svakodnevice. Osjećanje osjećaja ljubav i sreća su sve više i više postajala nepoznanica koja je potvrđivala istinitost neizračunjivosti događanja u mikorkozmosu.

Osjećala sam se kao Schrödingerova mačka zatvorena u metalnoj kutiji i bojala se svakog slučajnog prolaznika koji bi mogao kutiju otvoriti.

Jednoga dana, davnih osamdesetih godina prošlog stoljeća, lutajući knjižarom pronađoh knjigu “Drugi spol” Simone de Beauvoire.

U knjizi pronađoh smisao, vidjeh sebe zatočenicu besmisla.

'Jednom kad bude moguće da žena voli iz snage a ne iz slabosti, ne da bi pobjegla od sebe, već da bi se pronašla, tog dana ljubav će joj postati, kao i muškarcu, izvor života, a ne smrtna opasnost. U međuvremenu, ljubav u svojoj najdirljivijoj formi predstavlja prokletstvo koje ostavlja ženu zatočenu u ženskom svemiru, osakaćenu, nedovoljnu za brigu o samoj sebi.'


Kao da se snaga autorice pretočila u mene osjetih skućenost egzistencije u kojoj sam samo životarila. Ponesena jačinom autoričinog izričaja otvorih zakračunate dveri svijesti i zakoračih u zemlju vječnog sunca.

Dotaknuta toplinom izvorišta sna, vrulje osmijeha i suza radosnica osjetih nicanje plodova sreće. Pred spoznajom se prosula rajska livada puna mirisa i boja koji su se isprelitali sa zvukom gonga koji je objavljivao jutrenje uma. Zaustavih se pod snopom toploga zlata i udahnuh kaplje života, oćutih početak bez kraja i kraj bez početka lutanja prividima. Besmisleno traganje za ljepotom dobi obličje zagrljaja s njom. Vidjeh život u svoj njegovoj jednostavnoj kompliciranosti.

Koji je dan danas? upitah.

Dan za ljubav, šapnuo si.

Ovo je tren buđenja, odgovorih još uvijek dvosmisleno.

Uroni u smisao i osjeti istinitost praesencije, impertiv izrečen nježnošću tvoga srca.

Uronih u zapovjed i osjetih kako nestaju granice između različitosti, oćutih komplementarnost anđela i demona u spoznaji tog sudbonosnog treptaja oka. Nema dobrog i lošeg, ne postoji zla i sveta kob, progovorih jezikom svjesnosti. Izroni u stvarnost i ponesi smisao sa sobom, pozvao si me u istinsko bivstvovanje. Presuditi o tome ima li ili nema smisla živjeti znači odgovoriti na osnovno pitanje filozofije. Ima li svijet tri ili više dimenzija, a duša devet ili dvanaest kategorija dolazi tek poslije toga. Ako si ne odgovorima na egzistencijalno pitanje sva druga pitanja postaju igrarije.

Nietzscheova tvrdnja, mislioc koji želi biti dostojan poštovanja propovjeda osobnim primjerom, je odgovor na osovni upit. To je tajna svjesnosti i smislenosti, predhodnica završnom činu sudbine. Očiglednost koju srce osjeća i tumači duši je nutarnji dijalog koji obavezuje, ravnoteža između očevidnog i poetskog obznanjuje sklad života. Ponekad je teško izabrati pravi tren u kojem taj suptilni korak u tankoćutnost svjesti postaje djelotvoran. Odustajanje od tog koraka je slično posljednjem činu melodrame kojim priznajemo svoje duševno samoubistvo.

U dijalogu s tobom osjetih oštricu noža na kojoj sam dugo balansirala nad provalijom vremena, gubila se u mračnim koridorima sumnje, zaustavljala misli na beznačajnostima, postajala sužanj tugovanja. Oprostih se od nutarnje palanke i vječnog traženja krivca i krivnje.

U dolini sunca osjetih snagu svjetlosti i postadog robinja njene ljepote.

Dijana Jelčić



slika... Eduard Munch




Oznake: simone de beauvoir, drugi spol
- 08:08 - Komentari (24) - Isprintaj - #

srijeda, 18.05.2016.

Neopisivost ljepote...





Darovala je ime perivoju iznad mora, darovala mu dušu... ona, kraljica, cesarica tek jednog djelića vremena... tajna vječnosti... ljepotica trenutka... imenom je okitila balkon prastare utvrde... okno ka ljepoti panorame...

Oživjela je oči grada mojih pradjedova. Omamljuje nas začudnost urinuća u povijest i zagrljaj onoga onda i ovoga sada, okretaj mikroglobusa u vrtlogu svevremena... postojanost ponositosti utkane u tajnu vrtnju nutarnje spirale...

Ritam srca me vraća na početak, u koljevku moga vremena.





Promatram olujno nebo nad pučinom, ćutim dodir uskovitlanih osjećanja. Poetika vjetra donosi miris kiše. Osluškujem vrisak dolazećeg, raspuknuće oblaka i prolom sunčanih zraka u tminu bezdana.

Iskra sutonske zvijezde objavljuje dolazak noći. Rađa se nadahnuće. Svjedokinja sam slijevanja poetskog neba u poeziju oceana... iz dubina izranja pojmovnik neizrecivosti...
ljubav lebdi u zraku...
tankoćutna poveznica prostora, vremena i svjesti... peta dimenzija postojanja... istina utkana u tkivo srca...

Pokušavam iz osrčja izvući izričaj, pretočiti ga u štivo, u sliku, u baladu ove antologijske ljepote.

Prebirem po neurokartama osjećajnosti, otvaram riznicu osjetilnosti. Koračam labirintom spoznaje... susrećem oči boje sna... u njima se ogleda tišina... rekli su mi... poezijom se šapuće ono neizrecivo.

Kako odgonetnuti ljepotu ove tišine? Kako razotkriti rebus slova složenih u riječi i sintagme nepostojeće u svakodnevnim razgovorima?

U kolopletu neopisivosti ljepote čujem sonatu divnih privida... more sklada odu radosti... nebo crta sliku Arkadije... vjetar ispisuje pjesmu ljubavi... a perivoj kraljice Jelene odiše opijajućim mirisom lijepih sjećanja...

Dijana Jelčić



Oznake: zadar, perivoj kraljice Jelene
- 11:31 - Komentari (22) - Isprintaj - #

utorak, 17.05.2016.

Sjećanja na Mljet...



Već na balkonu su susretali tuđinu, nemogućnost bijega i sukob dva jezika...
A na kraju pustoši misli zaustavljene jednim snom, jedinim snom.
Sutra će biti bolje osjećali su i sunce kao da je sišlo s neba...
Prostor je postajao zlatan,
a ono danas zatvoreno u iluzije umire crvenilom budućih dana...
Kroz otvoreni prozor život je ponudio pomirenje...
vratio porušeni most povjerenja.
Osluškivali su muziku oblaka koji su dolazili s juga... sa arhipelaga drevne republike...
Trag sreće, jedini put kojim su mogli krenuti
da ih ne proguta samoća... odlućili su se za otok sreće,
dogodilo se nezaboravno naglo ljeto... utkano u sjećanja osamdesetih godina prošlog stoljeća...
da, poezija uspomena daruje snovitost zbilji...





Otok sreće,
neispisana utopija
vjekovanju na pučini
ispred drevne republike.

Krug spokoja,
dodirljiva tajna
sanjanog Empireja,
poetika postojanja
ispisana u hrid
života.

Jezero sreće,
drevna Melissa,
medovina imena,
eliksir duši,
izvorište ljepote,
miris borove šume
i mungosi,
progonioci zmija.

U galeriji uspomena
odraz naglog ljeta.

Slušali smo tišinu Bogova,
čuli buđenje
u klijetkama življena,
sartreovsku misao,
"Pakao su uvijek drugi..."

Istina ili lijepa zabluda?

Raj i pakao su tu,
u nama,
sjaj sunca
i vatra grijeha.

Iznad otoka ples oblaka,
na nebu svijesti
plutaju jata ptica,
božanska matematika,
cjelina bez
zbrajanja i oduzimanja.

Sunčani mač
reže čvor sumnji,
nad perivojem uma
bljesak vječnosti,
svjedočanstvo
budnosti
u svijetu snovitosti.

Dijana Jelčić



Oznake: Mljet, zeleni otok, utopija
- 08:58 - Komentari (20) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.05.2016.

Čarobni brijeg...



Tko je pročitao „čarobni brijeg“ pročitao je cjelokupnu kozmogoniju čovječanstva, tvrdio je profesor antropološke filozofije Vanja Sutlić. U traganju za izvorištem ljepote ljubavi pronađoh djelić teksta u kojem osjetih istinu njegove izjave.

„Pogledaj divnu simetriju ljudskog sklopa, ramena i bedra i rascvjetane bradavice s jedne i druge strane grudi, i rebra poređana po parovima, i pupak usred mekote trbuha, i tamni pol između butina! Pogledaj kako se loptice miču pod svilkastom kožom na leđima i pogledaj kičmu koja se spušta ka dvostrukoj i svježoj bujnosti stražnjice, i velike grane sudova i živaca koje prelaze sa stabla u grane preko pazuha, i pogledaj kako sklop ruku odgovara sklopu nogu. O da milih predela u udubljenju zgloba na laktu i koljenu, sa njihovim obiljem organskih tananosti obloženih mesom! Kakva neizmjerna radost, milovati ta divna mjesta ljudskog tijela! Radost poslije koje čovjek ne žali da umre! Oh, daj da osjetim miris kože pod tvojom čašicom, pod kojom vješto načinjena zlobna čaura liječi svoje mazivo! Pusti me da smjerno dodirnem ustima arteriju Femoralis koja kuca na vrhu butine i koja se dolje dijeli u dvije goljenične arterije!
Pusti me da osjetim isparavanje tvojih pora i da opipam tvoje malje, tu ljudsku sliku vode i bjelančevine, određenu za anatomiju groba, i pusti me da umrem sa usnama položenim na tvoje!“

Thomas Mann




U kozmogoniji svijesti lječilište, duše. Tišina je dodirivala njegova osjetila. Zrak je bio pun ushićenja. Šuteći se gledaju, njihovi pogledi govore sve.

Žena ga je vratila u ljepotu sna, u djetinjstvo, u svijet bajki, u mladost, u svijet oluje ruža, u svijet ljubavne poezije. Čovjek udahnu još jedan put i šapnu.

Ljubim djelić neba na kojem si ti, ljubim te planetarne poljane u kojima nema druge zvijezde do tebe. Ti umnožavaš svemir, i mojim srcem širiš miris ljubavi. Tvoje oči su jedino svjetlo koje imam, miris rasutih zvijezda u perivoju moje duše, a koža tvoja, taj nježni pamuk neba, drhti kao što, u ovoj svetoj noći, drhti put zvijezde padalice. Ti si kći beskraja, imaš tijelo nebeske plivačice, jahačice lahora, sijačice praha sreće, ti zemlju pretvaraš u peludnicu žudnji. Osjećam tvoje dodire, nježna milovanja mirisom limuna i naranči, dok tvoje oči uzburkavaju ocean žudnje za tobom. U pjenušavoj kupki snova, u mirisnoj kupki sreće ja postajem mjesec i skidam ti odoru nepostojanja, ljubim ti usta od gorućeg svijetla i osjećam mirise vanilije, cimeta i meda u sjeni tvoga pogleda.

Ona ga je promatrala sa žudnjom u očima i željom na usnama. Njegov dah je bio afrodizijak. U kaminu je pucketala vatra, na stolu su dogorijevale svijeće.

Lječilište, metafora mikrosvijeta, iluzija bijega iz zbilje, romantično utočiste daleko od svrsishodnosti... teško se vratiti u stvarni svijet...

Dijana Jelčić



Bili smo u Davosu... doživjeli ambijent romana... gledali film i kazališnu predstavu... obnovili sjećanja na davno pročitano... “Čarobni brijeg” je jedan od najvažnijih romana 20. stoljeća. To je studiozna analiza stanja duha i tijela u Europi u ozračju Prvog svjetskog rata. Mann prikazuje život u sanatoriju u švicarskim Alpama kao skriveni mikrokozmos gdje vrijeme ne protječe, gdje ljudi shrvani od bolesti i udaljeni od stvarnog svijeta preispituju moralne i idejne probleme građanskog društva s početka prošlog stoljeća. Bolest pojedinca metaforički se preslikava na bolest cijelog tadašnjeg društva... u kazalištu ZKM doživjesmo tu istinu... bolest kolektivne svijesti... i tračak svjetla... mogućnost izljećenja... ostvarenje sna... da, Vanja Sutlić je imao pravo... roman treba dočitavati.

Oznake: Thomas Mann teatar ZKM, Čarobni brijeg, stvarnost
- 08:38 - Komentari (18) - Isprintaj - #

nedjelja, 15.05.2016.

Sjećanje na prijateljicu...




Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.
Tin Ujević






Noć je mirisala na tugu. Misli su se kovitlale dinamikom uspomena, postajale su živuća materija koja je gušila osjećanja. Slike su se vrtložile zbrkanim redoslijedom, nisam ih mogla kontrolirati. Bol je nadvladala sva druga ćuvstva. Vidjela sam je kako stoji u ružičnjaku. Bio je maj. Tada sam je posljednji put vidjela živu.

Njena duša, igračka vjetra, utkana u spektar nepostojećih boja, uzdrhtala kao listak nebeskog cvijeta, snažna kao kobalt noći, nježna kao purpur jutrenja. Utihnula je elegija, prestalo je žalovanje, ugasila se svijeća na oltaru tvog vremena. Iznad humka se otvaraju dveri Elizejskih perivoja. Bijela golubica sa ružom u kljunu je poletjela u vječnost, uzdigla se iznad zemaljske boli, preletjela rijeku zaborava, odletjela u krošnju svevremena. Leti dušo, za let si stvorena... u vjetru titra dobrodošlica.

Suza utkana u sjećanje iskri sliku oproštaja. Otišla si draga moja nezaboravna prijateljice, odletjela si u mir i spokoj. Ti nisi bila cvijet bez korijena. Ostala je uspomena, tvoj lik i rascvjetane ruže na zaslonu pamćenja.

mjesec dana kasnije, 1997 godine, u noći ljetnog solsticija počinila je samoubojstvo ... a ja tada napisah

anatomija jednog samoubistva


Dijana Jelčić

anatomija jednog samoubistva



Oznake: Anatomija jednog samoubojstva
- 08:08 - Komentari (28) - Isprintaj - #

petak, 13.05.2016.

Sveta geometrija...





Možda ćemo
jednoga dana
matematičkom etikom
otključati vrata Raja,
raskrinkati misteriju
postanka,
dosegnuti spoznaju
Apsoluta i Istine,
razjasniti
usaglašavanje
duše i materije,
zagrljaj
kozmosa i čovjeka.

Možda ćemo jednoga dana
čuti glazbu nebeskih sfera,
razumjeti
načelo stvaranja,
i pitagorejsku molitvu
tajanstvenoj
četvrtoj dimenziji,





"Blagoslovi nas božanski broju,
ti koji si stvorio bogove i ljude!
O, sveti, sveti Tetraktise,
ti koji sadržiš korijen
i izvor vječnog toka stvaranja!

Božanski broj počinje čistim
i dubokim jedinstvom
i doseže sveto četiri,
stvara majsku svjetlost
koja sve povezuje,
i sveto 10,
koje sadrži ključ svih stvari"


Četiri osnove postanka
voda,
vatra,
zemlja,
zrak.

Četiri godišnja doba,
četiri strane svijeta,
četiri jahača Apokalipse,
četiri obilježja čovjeka.
Četveroznačna prostornost,
točka,
linija,
povšina,
materija.

Zbroj,
dekada kao
quinta esentia,
kao Apsolut,
kao ljubav.

Dijana Jelčić… „Nestvarno stvarni“ KULTura sNOVA, Zagreb, 2014.




slike... Dalibor Jelavić, njegova retrospektivna izložba i kao kruna svakog slikarskog umijeća naslikan Križ

Oznake: nestvarno stvarni, Dalibor Jelavić
- 07:27 - Komentari (26) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.05.2016.

Mogorjelo...



Mogorjelo je jedinstven arheološki spomenik iz rimskog doba, dobro očuvana stara rimska villa rustica, smješten u neposrednoj blizini Čapljine, u južnom dijelu Bosne i Hercegovine. Ovaj spomenik kulture spada u najljepša zdanja kasne antičke arhitekture u cijeloj Bosni i Hercegovini.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Mogorjelo





Tu smo...

Mogorjelo, pod krošnjama prastarih borova, u mirisu lipa i okusu maslina, vitkosti breza, u prošlosti prelivenoj u trenutak sreće. Nova prostranstva uokvirena prastarim krajolikom. Vratili smo se na početak, rado se vraćamo u nabore prohujalog vremena, na izvorište gdje se, ne tražeći se, uvijek pronalazimo.

Tu smo,
ti i ja u tragovima
odlazaka i dolazaka,
u zagrljaju rijeke i vjetra,
kiše i zemlje,
puteva i gradova,
u igri oblaka i sunca,
u disanju srca
i tihovanju uma,

Tu smo,
ti i ja
na obzoru pamćenja,
mi djelići
izmaštanog scenarija,
iluzornih privida,
moćnici oaze vječnog mira,
nosioci Nikinog stijega
na bojišnici
sartrovske mučnine.

Tu smo,
ti i ja tragači
za sakramentima
usnulih svetišta,
hazarderi u kockarnici užitaka,
kušači čudesnih okusa,
enolozi svetih kapljica,
somelijeri božanskog pića.

Tu smo,
ti i ja sanjari života,
u viru sakralnog i profanog,
doslovnog i alegorijskog,
mi sladokusci
na slavlju osjetila.

Dijana Jelčić




U Čapljini, na obali zelene rijeke između bijelih breza i tužnih vrba se smjetio hotel Mogorjelo.








Oznake: Mogorjelo, vila rustica, hotel
- 07:17 - Komentari (32) - Isprintaj - #

srijeda, 11.05.2016.

Sizifovo vrijeme...






Ushit jutarenja,
u suzvučju nas i vremena,
u konsonacama pučine
i disonanci podmorja
zrno mira.

Iza otoka
izranja dan,
rađa se sunce,
oslijepljuje tminu,
osmišljava apsurde
konačnosti,
otvara školjku.

U njenoj utrobi
ljubav.

Ostvaruje se
dimenzija zbilje,
strune svjetla
vjetrom vremena
zaobljuju prostor.

Žrtva vatronoše,
našim nebom se
rasuo plam
ukraden
bogovima.

Obodom besmisla
kotrljajući smisao
rađanja,
obznanjuje se mit
o nepostojanoj
uzaludnosti.

Ljubav u
tvojim očima.

U sjeni tvog osmijeha
se rađa mladi dan.

Dijana Jelčić





O čovjeku i njegovim apsurdima

Oznake: Camus, apsurdi, ljubav
- 08:48 - Komentari (16) - Isprintaj - #

utorak, 10.05.2016.

Hopperova punina...




Hopperova punina, praznina ispunjena puninom sna, dotaknuta obala vječnosti, osmišljeno znamenje vremena. Tihovali smo osluškujući istine mudraca. Jesu li nam bile nevažene njihove važnosti?

Znakovlje hipokrizije se zrcalilo na horizontu omeđenom magličastim oblakom nepostojanja iza kojega se krio željeni Elizej. Oćutih kako se paranoja pješčanog sata ogleda u zjenici univerzuma. Vrtnja konusa spoznaje, pretakanje odsanjanih vještina u nedosanjane privide dalekih oceana. Slavlje uma, bezmjernost mogućnosti utkanih u rapsodiju boja i simfoniju svjetlosti. Osjetih nestajanje nevažnosti da bi se važnosti mogle pretakati u ćudoriječje trenutka, naslutih istinu prolaznosti u otkrivanju trenuka. Postadoh svjesna starosti staza po kojima ostavljasmo tragove tragajući za građaninom svijeta. Tražili smo ga u nedohvatnim blizinama nebeskog sata, a on se krio u zrncima pjeska naše ovozemaljske ure. Zaustavljeni u snu, na doku u kojem se usidrila galija puna neprocjenjivog blaga shvatismo da se na koncu puta uvijek čuju ptice.

One umiru pjevajući. Riječi su tada nebitne, nevažne u važnosti ljepote, nepostojeće u obličju beskonačne istine o konačnosti materije. Bitnost se krije u vremenu, u nezaustavljivosti paranoičnog proticanja svete krvi kroz kapilare prostora.

Zašto se onda zamaramo, zašto pišemo pjesme, čemu služe svi ti izričaji kada nam sudbinu kroje lihvari na čijim prstima se taloži prljavština kovanica kojima odplaćujemo dugove jer im prodasmo svoje vrijeme i svoje iluzije.

Pitam se jesmo li odsanjali poeziju drevnih oceana, jesmo li pronašli grad na dnu mora, jesmo li prošetali arkadama nebeskog svodovlja, jesmo li se uspinjali Jakovljevim ljestvama ka sretnoj budnosti u snu?

Osluškujem tišinu praskozorja. Čujem muk skladatelja koji titra ritmom neumrlog srca i odnosi me u srž vremena, u beskonačnost prostora, u aleph postojanja.

Dijana Jelčić



slike... Eduard Hopper

Oznake: Eduard Hopper, prostor, vrijeme
- 08:28 - Komentari (28) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.05.2016.

Mostovi...



MOST MIRABEOU…

…Ispod mosta Mirabeou teče Seine
Nek sat izbija i noć krene
Sve nose dani osim mene.
Guillaume Apollinare






Sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim, podnaslov 1987 promovirane zbirke "Odakle dolazi ljepota"... mostovi su poveznica obala, premosnica među srcima, veza između nas i vječnosti... Dugin most, Mostarski most, Avignon most... mostovi utkani u moje tekstove... i legenda o avignonskom mostu... pastir je čuo šapat neba... kada stigneš na obalu rijeke sagradi most... osjetih moć istine... ne mogu graditi mostove dok nestignem na obalu trenutka... a ona je tu na dohvat ruke... titrajima zlaćene spirale usidrena u ovome ovdje i ovome sada... u zrnu srca... usidrena ljubav...







Umiru dani,
prošlost nestaje
pred dolazećim,
tišina pjesnika
mrmori valovima.

Bježali smo
iz tmine sjećanja,
zakoračili u neki,
drugima,
nevidljivi svijet.

Vjetar je pjevao baladu
o ljudskim čežnjama,
zvijezde šutjele o snovima.

Pariz je divan u proljeće!

Gledali smo rijeku
i mjesečinu utopljenu
u poeziji kapi.

Pod mostom,
je Seine romorila
elegiju prošlom,
razbijajući tišinu
ispirala ostatke boli.

Pariz se budio iz sna,
nad nama
tek naslućeno
nedeljno jutro.
Vidjesmo osmijeh neba
izranjajuće sunce
se zrcalilo
u tvojim očima…

Na najskrovitijem
djeliću želja,
u najdubljem viru
nemira,
u zjenici oka
obećanje budućnosti ,
ljepota zakletve,
sreća na obzoru.

Zvonar crkve
Notre Dame
objavi
jutarnjicu.

Na placu ptica
kupismo
slobodu tužnoj
gugutki.

Pod mostom,
Seine protiče,
nadolaze novi,
tankoćutni
osjećaji.

U mislima kaligram
nenapisane pjesme
čitaju je samo
srca.

Ponovo su prošaputale zvjezde.

Vratili smo se u dolinu zelene rijeke, kapi romore poeziju vremena.

Dijana Jelčić



Oznake: apollinare, Mirabou, Pariz, mostovi
- 07:17 - Komentari (28) - Isprintaj - #

nedjelja, 08.05.2016.

Osmijeh na licu vremena...



@dnevnikjednerazvedenice me svojim jučerašnjim tekstom prisjetila na ovo, davno napisano… ljubav ubrizgana u genetsko naslijeđe nam daruje moć zrelosti… vječno proljeće u srcima i osmijeh na licu vremena... sinoć smo bili na premijeri u teatru Gavella... susreli prijatelje... smijali se... prijateljica je fotkala... i jutros mi darovala ovaj kolaž... sjećanje na večer teatra, glumačkog umijeća ljubavi i prijateljstva...





Čovjek oronuo u svome bolu sjedi na morskoj hridi i promatra svjetlucavu pučinu beskraja. Iz maglovitog oblaka njegova sna izlazi djevojčica i pita:
Reci, zašto su ti suze bijele?
Zato jer plačem zbog ljubavi.

Čovjek gleda kako na horizontu nestaje jedrenjak, a bijele suze se kao biseri kotrljaju niz obraze. Djevojčica nestaje na obzoru sna, a on šapuće u vjetar.
Bila je divna onu večer. U ljubavnoj igri pala je njena haljina. Kada se noć spustila zavolio sam je rukama i molio. Ne govori mi o varljivim nadama, draga, nade prolaze kao udar vjetra što urla u krošnjama prastarih breza i mnogo se lišća po meni prosipa. Ležali smo zajedno do svitanja i ona je vidjela moje suze.

Znam da si tužan kada si bez mene, ali reci zašto sada plačeš?
Kada nismo zajedno plačem od želje za tobom, kada sam kraj tebe tugujem zbog budućeg rastanka. Pomilovala je, smješeći se, moje oči, obukla haljinu i otišla.

Čovjek sjedi na hridi i promatra kako sunce tone u more. Na njegov ispružen dlan sleti bjela golubica i odguguta vječno pitanje.

Odakle dolazi ljepota?

U meni žive sva uzbuđenja prvih pripadanja, šaputao je,
tiha vatra skrivena u udaljenim uglovima sjećanja.
Prošlost na granici sna i jave,
okus izmješanjih previranja duše,
mirisi sreće.

Golubica ga promatra svojim sivim očima i on ugleda suzu, kristalno jasnu kaplicu tuge u kojoj se zrcalio njegov lik.

Željeli smo razbiti ljubav u komadiće, željeli smo biti jaki, neosjetljivi, površni.
Borili smo se protiv suza, protiv nježnosti, protiv snova.
Ispirali smo dodire, tragove poljubaca, gorčinu i bol.
Željeli smo ljubav rastrgati na komadiće,
a nismo osjetili da pri tome uništvamao sebe.

Kristalno jasna kapljica tuge skliznu na njegov dlan.

Danas na rubu mladosti,
na obrubu još neostvarenih želja,
dajmo životu još jednu šansu.

Sunce obasjava dvorište naše ljubavi,
u predvečerje
na zalazu.
Obasjava dva prozora
iza kojih se skrila sreća
a zrak je još uvijek pun
naših još nedosanjanih snova.

Spustimo se u ovom predvečerju
u naše dvorište,
zagrli me u sobi
naše prve bračne noći.

Volimo se bez prošlosti
bez budućnosti,
volimo se u trenutku za trenutak.

Čovjek sjedi na hridi i promatra kako sunce tone u more. Suze na njegovom obrazu, bijele kao biseri, se kotrljaju do pješćane plaže. Žena u haljini od bijele svile ih skuplja i slaže ih u dijadem u svojoj sijedoj kosi.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.



evo i ja se okušah u fotkanju, nije kao njena ali je fotkana srcem


Oznake: odakle dolazi ljepota, ljubav je to
- 08:08 - Komentari (18) - Isprintaj - #

subota, 07.05.2016.

Romantika s pokrićem...






„Čovjek je uznemiren trajno. I postoji duboko negdje u nama slika,
zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu.
Ta slika tiha je kao svitanje na moru, kada je sve sivo i kada se ne
čuje ništa nego gdje-gdje klokotanje vode.
To je vrijeme šutnje, kada se čovjek pere od nemira i roni
u tišini.“
Miroslav Krleža






Odrasli smo,
sazreli u bitku,
u iluziji svijeta.

Tajac salvi,
objavljuje gozbu
osjetila,
pobjedu
emocionalnog uma.

Bez sjećanja
ne bih osjećala vrijeme.
Izranjam iz
Kafkijanskog kaveza,
tereti prošlih godina
nestaju rasapom
tišine u raskošu
zapamćene ljepote.

Nemam opravdanja
za tuge i boli.

Odživjeli smo ih,
smišljamo značenja,
nove simbole
za brevijar života.

U zjenici vječnosti
ples privida i jave,
u nabojima beskraja
komplementarnost
suprotnosti,
igrivost sjena
kozmičke istine.

U raspuknuću spokoja,
u vremenu koje
krade tajne zbilji
se ritmom srca
sjedinjujemo
sa načelom vremena,
trenucima epifanije,
uživanjem u prostoru,
osjećanjem ljepote
ljetnog dana.

Stvarnost uklesana
u bitak zanesenjaka,
u vrijeme
romantike sa pokrićem.

Dijana Jelčić ... "Nestvarno stvarni"... Kultura snova, Zagreb, 2014

Oznake: nestvarno stvarni, Miroslav Krleža
- 07:17 - Komentari (22) - Isprintaj - #

petak, 06.05.2016.

Prisjetih se izgubljenih zvijezda...





Stajala sam dugo na žalu oceana snova,
na mjestu zagrljaja svjetla i tmine,
tamo gdje je neka, do tada nepoznata,
snaga pokretala plimu i oseku.

Pod zvijezdama umrtvljena
nisam razlikovala dan od noći,
zaboravila sunce,
mjesec se skrio,
nisam vidjela Večernjicu ni Danicu,
ni Oriona ni Velikog Medvjeda,

a onda iznenada primjetih sirotinju,
sirotinju strpljivu do zvijezda i
osjetih plimu prohujalog vremena.

Sretni ljudi nemaju prošlost,
prisjetih se davno rečenog.

I šapnuh zvijezdama,
čovjek živi samo jednom,
oči neba mi odgovoriše titrajima sna.

Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe,
koliko se može kad se stvarno voli.
Tišina mi zagrli misli,
zapitah tišinu

Što je ljubav?

U meni i oko mene muk,
zvijezde tihuju,
dokazuju nedjeljivost od kozma.

Vjetar se skrio u
beskraju zaboravljenog sna,
tišina ledi krv
nije to ona tišna
koju sam željela čuti.

Zatvorih oči, da ne gledaju i
uši da ne slušaju
tišinu uspavanih osjetila i zamrlih osjećaja.

"Odrasti do djeteta i onda ćeš suosjećati, onda ćeš biti sretna i nesretna s onim koga voliš"

To bijaše treptaj istine,
trenutak prividnog mira u
kojem mi sudbina
pokloni zvijezdu,
zvijezdu na kojoj vrijeme ne teče i
sunce nikada ne zalazi.

U meni prestade noć,
moj put,
do tada put pokore,
zasja bojama svitanja,
titrajem trenutka,
praskozorjem mladog dana.

I postade kristalni most,
zagrljaj nepostojećeg
jučer i sanjanog sutra.

Začuh glasove,
prisjetih se izgubljenih zvijezda.

Velika samoća sazdana
od prolaznih trenutaka
ugasnu buđenjem,
pjesmom ptica,
rapsodijom boja
i sonatom mirisa.

Otvorih oči!
Obzor svijesti zasja suncem,
uzdignuh glavu,
osjetih trenutak,
živim trenutak,
moj trenutak,
sretan trenutak kao da sljedeći
nikada neće doći.

Danica najavi rađanje mladog dana, buđenje davno usnulog djeteta u meni, osjetih ljepotu nepodnošljive lakoće postojanja u ljubičastom snu.

Dijana Jelčić





Odrasti

Oznake: odrastoh do djeteta
- 08:18 - Komentari (16) - Isprintaj - #

četvrtak, 05.05.2016.

Ne ponovilo se...





Lea Deutsch (Zagreb, 18. siječnja 1927. – Auschwitz, 1943.), hrvatska dječja glumica židovskog podrijetla, dijete odvjetnika Stjepana i obrazovne domaćice Ivke Deutsch rođene Singer. Lea Deutsch počela je glumiti s pet godina u dječjoj kazališnoj skupini „Dječje carstvo“ kao najmlađa glumica u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Leu Deutsch nazivali su čudom od djeteta. U vrijeme vladavine Nezavisne Države Hrvatske, Lei Deutsch zabranjeno je glumiti. Obitelj ostaje živjeti u Zagrebu, a Lea Deutsch je sa šestnaest godina uhićena i s mlađim bratom i majkom poslana u Auschwitz. Umrla je u stočnom vagonu prije nego li je stigla u logor. Hrvatski redatelj Branko Ivanda 2011. godine snimio je biografski film „Lea i Darija – dječje carstvo“ u kojemu se prikazuju zajednički nastupi Lee Deutsch i Darije Gasteiger... film uranja u srce, ledi krv, zaustavlja dah... povratak u prošlost i želja... ne ponovilo se...






Paradoks spokoja...

U jednom davnom snu,
u dubini tmine sjećanja,
u susretima sa siluetama,
vidjeh sebe zagrljenu tugom.

Osluškivah
pjesmu umiruće ptice,
tražih trnje u oluji ruža
lutah koridorima svetišta,
divih se bjelini mramora,
uzaludno tražih
svemirsku širinu,
kroviše samosažaljanja
se spuštalo sve niže i niže.

Zrak je bivao sve gušći,
entropija u duši,
kaos u srcu.
Sklupčana
u krilu vremena,
umirah bez prestanka,
na licu bez osmijeha,
kapi razmrvljenog bola,
a smrt je bila
okrutno daleko.

U perivoju
iza granice pogleda
je tutnjao život,
zvuk nije prodirao
u odaju
ubitačne tišine.

U arkadama sjećanja
naslutih sjaj očiju,
obris tvoje duše
u ogledalu spokoja,
sjetih se mita
o prelijepom Narcisu.

Boja vjenčanice,
kojom svjetlost kiti dan,
se prelomila u dugine boje.

Paradoks spokoja,
prisjećam se
crno- bijelog vremena,
proživljavam sivilo samoće,
pitam se,
što učiniti sa osjećajnim slikama,
treba li ih baciti
u Letinu rijeku?

Odlučujem se
za nezaborav,
za djelić života
bez kojega
ne bih bila ova koja jesam,
žena sa buketom uspomena u srcu.





Na putu ka dolazećem,
sa koferom punim sjećanja
osjećam istinu,
poezija uspomena
daruje snovitost zbilji.
.
Dijana Jelčić, "Mostovi pod kojima se budim" 1987- 2007




slika... Erik Johansson... paradox

Oznake: hrabri ljudi, Gaby Novak, Lea i Darija
- 11:11 - Komentari (26) - Isprintaj - #

srijeda, 04.05.2016.

Silueta tuge...




Gasi se dan,
jedan od onih
kada gnječim sjećanja
i trčim uz rijeku, palim oči neba
da ne zalutam
u slijepoj ulici
nekadašnjeg života.

Upitah se... Robujem li viziji ljepote nedoživljavajući njen stvarni oblik? Poželjeh saznati istinu, odvojit privid od stvarnosti, oćutit titraje ovozemaljske egzistencije, dotaknut sve njene pojavnosti…
Osjetih kako u srži svega postojećeg, u najtankoćutnijem djeliću bitka bdije tajnovita, jedinstvena, vječna i sveprožimajuća energija. To je prauzrok djelovanja i nedjelovanja… vidljivog i nevidljivoga… uporište i potpora… savršeno, neopisivo i neizrecivo. Prerano preminula Jadranka Stojaković mi je tada odgovorila pjesmom... počivaj u miru draga...






Jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu
na srebrenom sagu mjesečine
zaplesasmo naš prvi tango.

Šaputava melodija
njegovih riječi
je dodirivala srce.

Tvoja duša je kao svjetlost,
a svijetlost ne poznaje satove.

Prolaznost naših dana i noći
moru i hridinama ne znači ništa,
ali i kamen ima dušu
i vrijeme će jednoga dana stati,
onoga dana
dok ti budem
cvijećem kitio kosu
trenutak će postati vječnost.

Tada mu šapnuh,
tiho najtiše što sam mogla

Tvoje usne su dio mene,
a naše ruke u klupku neznanja,
stvarnost, vrulja novih snova.

Pričinilo mi se,
vrijeme je stalo,
postalo trenutak
koji još uvijek traje.

Kao ljetna kiša
kapala su milovanja
širio se ozon sreće.

Nebom je klizila ponoć
šireći miriš navlažene svile
i jecaj tek probuđenog srca.

Trg cvijeća je
šutio suncem,
osjetih miris maja
u buketu
ljubičastih ruža.

Sreća dotaknu misli,
zaustavi želje,
u ogledalu istine
vidjeh siluetu tuge
u odlasku.

Poezija ruža nas je odnosila u beskonačnost sna, u blizinu nedohvatnih daljina, u lakoću postojanja. Pogled se širio u nedogled, širina horizonta nas je opijala svjetlom spoznaje… vidjeli smo besmrtnost ljepote…

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.





fotografije... @zen zi i Zdenka Prodanović

Oznake: Jadranka Stojaković, tuga, život
- 11:21 - Komentari (26) - Isprintaj - #

utorak, 03.05.2016.

Ipak, kreće se...



Vjerovala sam,
da mogu utisnuti
znakovlje trajanja
u bespuće prolaznosti,
urezati naša imena
u koru vremena,
putovati svjetovima
ne napuštajući
ovo ovdje i ovo sada.

Eppur si muove,
na samrtnoj postelji
šapnu Galileo.

Da, zemlja se kreće
oko sebe i oko sunca,
s njom putujemo
kroz svjetlo i tminu,
kroz godišnja doba,
kroz vječnost.

Zlatna hostija
izranja u djelić
ovozemaljskog,
prohujalo vrijeme
ostavlja tragove
samo u sjećanjima.

Bude se mirisi djetinjstva,
titraju zvuci mladosti.

Vidim te,
došao si s buketom
svjetlosti u rukama,
noć se uvlačila u sobu,
širila svoje meke dlanove
odjevala prostor odorom
tajanstvene prisnosti.

Na poljima želja
zapalih vatre
i zakoračih u krug blizine,
na dlanovima
plameni jezici,
tijela u baklji podavanja,
zrncem poljupca
umirih Kairosovu vagu,
osjetih sklad trajanja.

Iza nas je vrijeme
borbe sa vjetrenjačama,
izblijedila su sjećanja
na tužnog viteza,
na strahove
i obsjene.





Da, vrtloži se,
nitima plavih daljina
kukiča zbilju,
život
jednostavan
i lijep.

U genomu sveta iskra,
smiješiš se zrnom
čovječnosti.

U tvom pogledu
ustolićen san,
u zjenici odraz
moćnice vremena.

Iz pjeska i pjene
izlijeće bijela golubica,
zoblje zvijezde.

Završava igra umiranja noći
iza mrkih čempresa
izranja bijela svjetlost,
prelama u prizmi vremena,
rađa purpur svitanja.

Osjećam spokoj
ovog jutrenja,
povratak na početak
sretnog beskraja.


Dijana Jelčić





Oznake: Galileo Galilei, zemlja, univerzum uma
- 07:57 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.05.2016.

Prešućene vrijednosti...




Trinaest crnih bisera,
vrijeme oluje ruža,
zaborav tebe u tebi,
otrgnuće zrna srca,
krhotina,
Longinovo koplje
i stigma u pamćenju.

Sjećam se…

Uvijek kada sam dolazila
s mirisom januara na koži
s isušenim ispucanim usnama,
s nepokretnim dlanovima
na kojima je počivala žalost
tvoj osmijeh je plesao tijelom,
skidao inje iz kose,
palio vatru za zaleđeno srce
i odvodio me na slavlje osjetila.

Elegantno kao crna pantera
noć nas je odnosila u snove,
u lutanja beskrajem nebeskog oceana.

U jednom svitanju ostadoh
zapletena u mreži čuvarice snova.
Osjetih nepovrat u zavjetrinu zbilje.

I nebo je plakalo sa mnom,
slušala sam poeziju kiše,
u buketu crvenih ruža
miris maja i
nestajanje navika.

Ožiljke od onda
danas nosim kao nakit.
a gorčinu nekih uspomena
kao prešućene vrijednosti.

Dijana Jelčić-Starčević, „Odakle dolazi ljepota“, Zagreb, 1987.






fotke... @Decy... @Moja Moda ... u Hercegovini, Etno selo kraj Međugorja... u dolini zelene rijeke se naučih ponovo smijati... sjetih se vremena kada sanjah plave daljine... bilo je to vrijeme prije ovoga, prije nego shvatih ... plave daljine nosimo u nutarnjem svemiru... u kratkoj biografiji objavljenih zbirki 1986 i 1987 pisah o tome... a onda iznenada osjetih... poezija uspomena daruje snovitost zbilji... i od tada vrednujem prešućene vrijednosti i živim poetiku zbilje...


Oznake: odakle dolazi ljepota, osamnaest crevenih ruža
- 06:36 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.05.2016.

Dogodilo se u maju...





Poezija ruža...

Željela sam tvom imenu
darovati budućnost
dozvolivši plimi strasti
da oplahne pupljke života

I osjetih treperenje makova u maju
i grč zemlje i osvetu neba
Na purpurnoj livadi
mrtvih snova
dozvolih tvom očinstvu
da odsanja san bez mene.





Upitah se…

Je li život zatvorio krug?
Vrtlog svijesti i snovitosti,
sudbina tragača
putevima istine,
osunčana oaza,
život na padinama
nekog,
davno pročitanog svijeta,
svirka trstenice,
bog pastira
mi u dolini zelene rijeke.


Poetična slika raja,
nosim je u srcu,
pomislih
gledajući povratak lastavica.

Budim se
slično anonimnom spavaču,
ne snalazim se u vrtlogu
prostora i vremena,
u polusnu
ulazim u Combray,
u viziju jutrenja.

Okus Madelein
uronjenih u čaj
zagrljaj sjećanja i zbilje,
na obzoru budnosti
misaona Proustiana.

Je li život zatvorio krug?
Možemo li se zgusnuti
u obod trenutka?
u prostornost omeđenu vremenom.
u nagomilavanje grešaka,
dogodile su se,
otvorimo krug,
živimo razbibanu vječnost,
njenu neprolaznost.

Je li život san?
tek iluzija budnog uma?
vertigo svjesnosti ili snovitost srca?

Čemu toliko pitanja?
Odgovori se kriju
u lepetu nutarnjih leptira,
u povezivanju svjetova,
u oslikavaju osjećanja.

San je kratka smrt,
budnost podsvjesti,
susret sa strancem,
bijeg od arhetipova,
ubitačna tišina
nekih davnih tugovanja,
noć bez ponoći,
hladni vjetrovi
sa orkanskih visova
željenog zaborava.

Život se rađa jutrima,
lahorom na koži,
kapima vode ispire noćni mir,
uzburkava nutrinu,
uranja u bitak.

Osluškujem životnost,
čujem tvoj smijeh,
osjećam miris tvoje blizine,
okus prve jutarnje kave,
mnogokružje sreće
i poezija ruža.





Dijana Jelčić- Starčević… zagrljaj ženstvenosti i djevojaštva… kolaž davno napisanog i danas iznjedrenih osjećanja…

„Odakle dolazi ljepota“ davna 1987… desetljeća previranja… nadam se zrelost… možda…

slika... John Waterhouse

Oznake: majske ruže, poezija ruža
- 08:08 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>