Neka bude ljubav...
zajednička poema, 100 pjesnika, 100 pjesama... ljubav zgusnuta u stih... u bocu... ljubav je mir... poslali smo poruku mira...
U valerima snovitosti, prisjećanja,
zagrljaj misaono- osjećajnog,
imaginarno trajanje
u pronađenom vremenu.
Na obrubu riječi
punina neizrecivosti,
očuđavanje slojevitih
praznina nedorećene zbilje.
U trenutku misaonog kaosa
preobrazba svijesti,
na obodu vječnosti
metamorfoza razularenih htijenja,
uron u dubinski sinkretizam,
u neraščlanjivost iluzije i zbilje.
Pronađoh se u iskustvu trajanja,
na granici neiskustvenih opsjena,
u zagrljaju pjesnika i pjesmi,
u poemi
Neka bude ljubav...
Imala sam čast i sreću baciti bocu u more...
Poruka mira je krenula u svijet...
Dijana Jelčić
a jutros, sjećajući se ljepote osjećam more na dlanu i šapućem sebi...
kada si tužna, ljuta, nesigurna... povuci se u samoću i čekaj onu drugu sebe... uspijevam...
izranja i iz pjene stihova...
Oznake: zajednička poema, neka bude ljubav
|
