dinajina sjećanja

petak, 09.12.2016.

Zlatno doba...



Čitala sam Atlantidu Platon, Gargantua i Pantagruel Françoisa Rabelaisa, Civitas Solis Thomasa Campanella. O zlatnom dobu u hrvatskoj renesansnoj literaturi najzanimljivije govori negromant Dugi Nos u prologu komedije Dundo Maroje: »Ljudi nahvao, zajedno s negromanti, priđoše u ove naše strane, i to prokleto sjeme, – čovuljici, žvirati, barbaćepi, obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, oslasti i s koze udreni, ljudi nahvao – useliše se u ovi naš svijet u brijeme kad umrije blagi, tihi, razumni, dobri starac Saturno, u zlatno vrijeme kad ljudi bez zlobe bijehu. I po Saturnu manje razumni kraljevi primiše ljude nahvao, i smiješaše se među dobre i razumne i lijepe«.
Razmišljala sam o zlatnom dobu... poželjela da utopije prestanu biti utopije, željela ga oživjeti, opisati, ostvariti.






Pod sunčanikom izgara dan. Pepeljasta svjetlost razotkriva tajnu prolaznosti. Nad humkom dana pjesma Hoefora i siluete Eumenida. Pod kupolom ljepote kaleidoskopska igra misli i osjećanja, dana i noći, Sunca i mjesečine, godišnjih doba, žrtvonoša, pravednika i trenutaka. U gradu sunca, u sjaju sedam prstenova, na sceni teatra vremena gala predstava.

Premijera. Reprize neće biti.

Nad nama nebo prepuno legendi, sazviježđima ispisani mitovi, utjelovljena božanstava. U nama božja iskra, bitak svjetlosti, srž dobrote. Vječnost zaziva radoznalost, čežnju za otkrivanjem tajni, vjerovanje u starenje duša i njihove seobe. Ljubav, svećenica sunca, nerazotkrivena misterija, nedodirljiva, neuništiva, promjenjiva, vjekuje u pričama, snovima, u tugama i žudnjama. Razotkriva se sjajem zjenica u vidokružju, u drhtaju srca, u sutonu i jutrenju, kaplje s neba, izranja iz mora, svjetluca u pjesku, titra u zraku, u nama.

Trajanje noćnog lazura se izdužuje ka zimskom suncostaju. Sanjala sam život na drugoj polutki globusa. Koračali smo sunčanom stranom svijeta. U snovima je sunce uvijek tu. Preinaka u zlatno doba, u doba ljetnog solsticija. Plesali smo tango pod lanternom bijele noći...
Nismo spavali sanjali smo bdijenje u snu. Vrtložilo se tkivo podsvjesti, rađala su se sjećanja zaboravljena u luminu nutrine. Vjetar sa obala zelene rijeke je donosio miris tek procvalih lipa i vatre zapaljene na žrtveniku života.

Zar je moguće misliti u snu? Misaoni režanj je bio budan. Začudna tajanstvenost sive tvari u našim glavama je svjedočila svoje neumorno djelovanje. Osjetih kako se misao slijeva u čulnost i brzinom svjetlosti me odnosi u panoramu naših nemira.

Usne na usnama... ne, to više nije bio san. Začuh zvuke zornice. Nad oceanom zlatna hostija. Svanulo je jutro boje očiju boje jantara... zlatno doba je naše godišnje doba...

Dijana Jelčić









Oznake: zlatno doba, Arkadija, utopija

- 08:08 - Komentari (28) - Isprintaj - #

utorak, 17.05.2016.

Sjećanja na Mljet...



Već na balkonu su susretali tuđinu, nemogućnost bijega i sukob dva jezika...
A na kraju pustoši misli zaustavljene jednim snom, jedinim snom.
Sutra će biti bolje osjećali su i sunce kao da je sišlo s neba...
Prostor je postajao zlatan,
a ono danas zatvoreno u iluzije umire crvenilom budućih dana...
Kroz otvoreni prozor život je ponudio pomirenje...
vratio porušeni most povjerenja.
Osluškivali su muziku oblaka koji su dolazili s juga... sa arhipelaga drevne republike...
Trag sreće, jedini put kojim su mogli krenuti
da ih ne proguta samoća... odlućili su se za otok sreće,
dogodilo se nezaboravno naglo ljeto... utkano u sjećanja osamdesetih godina prošlog stoljeća...
da, poezija uspomena daruje snovitost zbilji...





Otok sreće,
neispisana utopija
vjekovanju na pučini
ispred drevne republike.

Krug spokoja,
dodirljiva tajna
sanjanog Empireja,
poetika postojanja
ispisana u hrid
života.

Jezero sreće,
drevna Melissa,
medovina imena,
eliksir duši,
izvorište ljepote,
miris borove šume
i mungosi,
progonioci zmija.

U galeriji uspomena
odraz naglog ljeta.

Slušali smo tišinu Bogova,
čuli buđenje
u klijetkama življena,
sartreovsku misao,
"Pakao su uvijek drugi..."

Istina ili lijepa zabluda?

Raj i pakao su tu,
u nama,
sjaj sunca
i vatra grijeha.

Iznad otoka ples oblaka,
na nebu svijesti
plutaju jata ptica,
božanska matematika,
cjelina bez
zbrajanja i oduzimanja.

Sunčani mač
reže čvor sumnji,
nad perivojem uma
bljesak vječnosti,
svjedočanstvo
budnosti
u svijetu snovitosti.

Dijana Jelčić




Oznake: Mljet, zeleni otok, utopija

- 08:58 - Komentari (20) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>