dinajina sjećanja

Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša muziku,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.

Lagano umire onaj koji uništava vlastitu
ljubav... onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija,
onih koje daju sjaj u očima
i napuštenim srcima...

Živi danas!
Riskiraj danas!
Učiniti danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!

Pablo Neruda

Sveti Stjepan, prvi kršćanski mučenik ili prvomučenik, bio je jedan od sedam đakona izabranih u počecima Crkve. Ništa se ne zna o Stjepanovu ranom životu. Nakon Isusove smrti zbog otvorenog propovijedanja Isusa i pripadništva zajednici kršćanskih učenika Stjepan je osuđen za bogohuljenje, a zatim i kamenovan.



Romantična legenda kazuje o čednoj i dobroj djevojci, koja je zbog optužbe za nemoral odlučila sebi oduzeti život. Popela se na 85 metara visoku stijenu koja natkriva izvor vode i zavjetovala sv. Stjepanu:

„Ako sam grješna, neka skokom u ponor poginem, a ako sam nevina, neka ispod mojih nogu poteče voda koja će liječiti ljude“.

Prema priči, djevojka je skočila, ostala živa. Otada to je mjesto postalo izvorištem ljekovite vode. Stijena s koje je izvela skok nazvana je po Svetom Stjepanu, a na tom se mjestu u dva navrata, u 16. i 19. stoljeću gradila crkva, koja gleda na cijelu dolinu Mirne.

Danas bi trebalo prihvatiti drhtave ruke prognanika, doći do bolesnika i reći mu toplu riječ, navratiti se zatvoreniku, te mu reći da je čovjek vrijedan dostojanstva, trebalo bi se navratiti hendikepiranima, stisnuti im ruku i pokazati da su nam simpatični, otići starcima i poslušati što nam pričaju, uputiti se u bolnice i posjetiti nekoga, naći umirućega i poželjeti mu sretan put i do viđenja kod kuće.

Trebalo bi danas učiniti nešto dobro. Trebalo bi postati sličan malom Bogu koji je postao čovjekom i za čovjeka.

Danas bi trebala naša humanost postati božanska, danas bi trebalo ljubiti čovjeka kako je to ljubio Isus Krist. Nešto bi novo trebalo načiniti, ali prije svega promijeniti nešto u duši.

Danas bi trebalo nešto lijepo pročitati i početi sveto moliti. Danas bi sve moglo biti drugačije. Ako je Bog postao čovjekom onda je biti čovjek nevjerojatno ozbiljno.
Ako je Stjepan išao umrijeti za tu istinu, mora da je čovjekov život neprocjenjiv. Ako su milijuni ginuli za Isusa iz Nazareta, mora da je on Bog i da ima rješenje svih naših problema.
Ako je Isus htio biti prognanik i patnik, mora da su naša trpljenja osmišljena, mora da je sveto trpjeti i biti bolestan i prognan.
Kao što je Božić promijenio ambijent tvoje kuće i stana, kao što su crkve i ulice drugačije, trebalo bi tako izmijeniti i nutrinu svoga srca.
Čovjek bi trebao postati Bog. Danas nam zvijezde dovikuju, i čitavo nebo želi nam reći:

Čovječe, upoznaj svoje dostojanstvo!

Dr. Tomislav Ivančić, "Oaze života"

Svatko ima svoju Hekubu koja mu nije ništa...

Gledajući glumca kako plače za trojanskom kraljicom, u predstavi, na dvoru u Helsingoru, Hamlet, koji ne može plakati ni za svojim ocem, se pita:

»Što je njemu Hekuba il što je on Hekubi, da tako za njom plače»,

a mladi provincijalac, glumac, na svom diplomskom ispitu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, 1971 mu odgovara:

»Svatko ima svoju Hekubu koja mu nije ništa».

Kako tad tako danas nakon 45 godina, sada već stari provincijalac odgovara isto.

Jarčeva obratnica je jedna od pet najvažnijih paralela koja se nalazi 23° 26' 22" (stupnjevi, minute, sekunde) južno od ekvatora. Ona povezuje najjužnije točke na Zemlji na kojima Sunce dolazi u zenit, odnosno, gdje Sunčevo svjetlo pada točno pod pravim kutom na Zemljinu površinu. To se događa samo jednom u godini, u podne 21. prosinca, a pojava se naziva zimski suncostaj (solsticij). Porijeklo imena Jarčeve obratnice je starogrčki, još iz vremena od prije više od 2000 godina. U to vrijeme se Sunce u zenitu nalazilo na mjestu gdje se noću nalazilo zviježđe Jarca. Drugi dio imena, obratnica, potiče od činjenice, da se prividno pomicanje Sunca kreće upravo između tih dvaju paralela. Kad "stigne" do zenita u jednoj, "vraća" se ponovo do zenita u drugoj obratnici (obrće se smjer prividnog kretanja).
izvor... wikipedija.

...Pjesnici su čuđenje u svijetu, oni idu zemljom i njihove oči
velike i nijeme rastu pored stvari... Šimić je imao pravo pjesnici otkrivaju tajne Svemira, žive život utkan u poeziju vremena, u trenutak, u titraj oka, u ovo malo ništa u kojem se zrcali sve. Promocija zajedničke zbirke
"S ljubavlju svim na svijetu mir i veselje", susret pjesnika Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine... uz glazbu i smijeh čitali smo svatko svoju pjesmu... bilo nas je i sa blog.hr.




@sjedokosi i

@kristina koren...

Jure Kaštelan ... Zakučac kraj Omiša, 18. prosinca 1919. - Zagreb, 24. veljače 1990... hrvatski pjesnik i književnik.

Dijana Jelčić- Starčević, naša je nova suradnica u rubrici naslova „Umijeće vremena“ zahvaljujući kontaktu i preporuci kolege i prijatelja Zvonimira Mitra, nekadašnjeg urednika portala Croatia.ch

Dijana Jelčić-Starčević je rođena 06.10. 1949 u Sarajevu. Studij fizioterapije završila u Zagrebu 1974.

Diplomirala kineziterapiju u Zürich-u. U Švicarskoj radila od 1974. do umirovljenja 2012. godine. Uporedo pisala poeziju i stručne radove.
„Dijana Starčević piše pjesme odavna. Ona je kao dijete glumice rano dodirnula nevidljivi svijet sna i privida, lica i naličja, obraza i obrazine. A to nije njeno jedino iskustvo. Njena shvaćanja poezije su u žarištu dubljem od površine razine vidljivosti. Izvor ljepote ona traži u zatrpanoj dubini tragičnog pamćenja. Nije jednostavno imenovati unutarnja stanja ali je smisao pjesme upravo u tome da uobliči „to nešto bezimeno što raste..“, kako Dijana kaže u jednom stihu…

„Opusti se.
Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše…
Onda ćeš znati od kuda dolazi ljepota i da li je moj glas prošlost koju želiš zaboraviti.“

(dio recenzije Jure Kaštelana iz knjige „Odakle dolazi ljepota“ Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.)….

Pa evo i nama na Hrvatskom glasu Berlin prigode, uz stihove i prozu Dijane Jelčić-Starčević, zavoljeti dan u kojemu se budimo…

Dobro nam došla, Dijana!

Hrvatski glas Berlin

Reci, zašto su ti suze bijele?
Dugo već nisam plakao i suze su pobijelile kao i moja kosa.
A zašto su suze ponekad zelene?
Kada presuše vrela suza tada oko plače gorku žuč.
Reci mi a zašto su suze ponekad crne?
Kada više nema suza tada plaču oči crne, oči koje su na kraju životnog puta vidjele pravi pravcati život.

Bila je lijepa onu večer. U odvažnoj igri pala je njena haljina.
Kada je noć sišla na njena ramena zavolio sam je rukama.
Ona se otrgla i rekla:
Do sutra!
Bila je lijepa i drugi dan i ja je prisjetih na obećanje. Nasmiješila se i rekla:

Ja sam kći Sunca, tamne riječi koje se govore noću izgube danju svoj sjaj.
Ne govori mi o varljivim nadama, draga, nade prolaze
kao udar vjetra što urla u krošnjama prastarih breza i mnogo se lišća po meni prosipa.
Ležali smo zajedno do svitanja i ona je vidjela moje suze.
Ja znam da si tužan kada si bez mene, ali reci zašto sada plačeš?
Kada nismo zajedno plačem od želje za tobom, kada sam kraj
tebe tugujem zbog dolazećeg rastanka.
Pomilovala je moje lice smješeći se, ustala je, obukla haljinu i otišla.

Sjećajući se Bachelarda…

Osjetih želju za lutanjem svijetom plahe svjetlosti, za uranjanjem u imaginaciju metafore plamena voštanice. Pisana riječ me odnosi u vrtloženje prostor- vremena, u svijet u kojem nemoguće postaje moguće, svijet privida koji prestaju biti prividi i titrajem nevidiljivh struna se pretaču u spoznaju moći sadašnjeg trenutka.
"Plamen sâm, ja sam sâm…“ stih zaostao iz vremena dadaizma budi znatiželju. Je li to bila rezignacija, žalost, beznađe? Ili zrcali simpatiju ili je poziv na nepostojeći razgovor?

Voštanica uspravna i nepokolebljiva izgara sama sobom u svom plamenu.
Jesu li šutljivi samotnjaci slični tom plamenu?
Daruju li nam oni, izgarajući samozatajno kao svijeća, svoju samoću?
Promatram izgaranje voštanice, vidim viziju njene samotnosti, njeno nestajanje u plamenu.
Iz plamena se širi miris ljubavi, omamljuje me, preobražava u sanjačicu zbilje. Uranjam u osobnu blizinu, u skrovište bezuvjetne prisnosti. Živim lomne vrijednosti, čuvam slike tankoćutne zbilje. Slutim dvojnost misaonog bića, spoznajem istinu izričaja clair- obskur koja, na obzorju spoznaje, sjedinjuje svijest i podsvijest u žarište intimnog postojanja, u hram na čijim zidovima titraju slike iznjedrene iz plamena nutarnje svijeće. Spoznajem kako slike postaju nevidljive kada je svijest budna, ali sigurna sam, one su uvijek tu kao plaha svjetlost voštanice.

Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“ zbirka prozno- poetskih tekstova 1987- 2007. Zagreb, 2014.

Ljubav je kazna, pisala je MARGUERITE YOURCENAR. Kažnjeni smo ljepotom zajednišva, kažnjeni smo sudbinom da ne ostanemo sami.

Pas zime gricka moj osmijeh. Bio je na mostu. Ja sam bila gola i nosila sam šešir sa cvijećem i vukla sam svoje truplo takodjer golo i sa šeširom od suhog lišća. Imala sam mnogo ljubavi - rekla sam - ali najljepša je bila moja ljubav prema zrcalima.

Alejandra Pizarnik

Čitala sam Atlantidu Platon, Gargantua i Pantagruel Françoisa Rabelaisa, Civitas Solis Thomasa Campanella. O zlatnom dobu u hrvatskoj renesansnoj literaturi najzanimljivije govori negromant Dugi Nos u prologu komedije Dundo Maroje: »Ljudi nahvao, zajedno s negromanti, priđoše u ove naše strane, i to prokleto sjeme, – čovuljici, žvirati, barbaćepi, obrazi od papagala, od mojemuča, od žaba, oslasti i s koze udreni, ljudi nahvao – useliše se u ovi naš svijet u brijeme kad umrije blagi, tihi, razumni, dobri starac Saturno, u zlatno vrijeme kad ljudi bez zlobe bijehu. I po Saturnu manje razumni kraljevi primiše ljude nahvao, i smiješaše se među dobre i razumne i lijepe«.
Razmišljala sam o zlatnom dobu... poželjela da utopije prestanu biti utopije, željela ga oživjeti, opisati, ostvariti.

Branko Heinrich, rođen 08. 12. 1947, najdraži prijatelj, čarobnjak trenutka, medikus koji je cijeli svoj život širio samo ljubav, darivao nam ljepotu i lakoću postojanja.
03. 01. 2010. je za sve nas potpuno neočekivano njegovo veliko srce prestalo kucati. Zauvijek je utihnuo njegov glas kojim je smirivao naše duše. Kao da je krenuo za njom. Zvala se Svjetlana i bila je svjetlo njegovom uzdrahtalom srcu. Sjećam se njihovog izgovorenog DA, dok nas smrt ne razdvoji.
Ona je otišla prerano, ugasio se lumin njenog majčinstva u jednoj olujnoj noći kada je pod navalom ljepote njena aorta prestala odkucavati njihove sretne trenutke.
Ostale su uspomene i niska isplakanih suza na njegovom tužnom licu. A onda neočekivano, bolno za sve nas koji ostadosmo nad grobom koji je zatvorio zadnju stranicu nesretne balade, on je krenuo ucrtanim stazama nedosanjanog sna.Promijenio je rečenicu sa vjenčanja i pretvorio je u istinu, dok nas smrt ponovo ne sjedini.

Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost.
U svijetu kristala mog malog univerzuma otkrivam čudesna prostranstva mog istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. Iza spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih. Moja tri lica, tri „JA“, misaono, emocionalno i fenomenološko, moj utjelovljeni um, satkan od superstruna, treperi na tragu sunčeve zrake koja osvjetljava sva moja proživljena stanja.

Koračam zvjezdanim stazama moga univerzuma i prepoznajem tugu, strah i bol u jednoj sjenom zatamnjenoj zvijezdi duše. Sa druge mi se smješi sreća okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem bujicu misli. Misaona prašina se širi prostranstvima uma, utjelovljuje apsurdne i sretne trenutke i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje.

Dijana Jelčić... Umijeće svakodnevnog pokreta... Kapitol, Zagreb, 2006

laterna magica (lat.: čarobna svjetiljka), prvi uređaj za optičku projekciju. Drži se da ga je 1659. konstruirao Nizozemac Ch. Huygens, iako se tim izumom istodobno bavio i Danac Thomas Walgenstein. Detaljni opisi uređaja pronađeni su kod Nijemca A. Kirchera 1646. u njegovu djelu Visoka umjetnost svjetla i sjene (Ars magna lucis et umbrae). Laterna magica opisuje se kao uređaj što se sastoji iz kutije u kojoj je smješten izvor svjetla (uljna svjetiljka ili svijeća), zrcalo za bolju usmjerenost svjetla, sabirne leće i objektiv. S pomoću nje na zaslon se projiciraju rukom nacrtane slike na staklenu ploču, prvotno pojedinačne, a poslije po osam slika.
U drugom izdanju svoje knjige iz 1671. Kircher piše: »Slika projicirana na zid ostavlja na gledatelja jači dojam nego živa riječ ili tiskano slovo«. Danas se isti naziv rabi za kombinaciju živih prizora i filmskih projekcija, jedinstvene predstave maksimalnog iluzionističkoga stupnja koje se u Češkoj izvode od 1958. i gdje su svoju karijeru započeli mnogi češki filmaši.

izvor...Hrvatska enciklopedija...

25. prosinca do 6. siječnja.

Vrijeme nazvano duhovnim srcem godine, kada Kristovo svjetlo uranja u središte Zemlje i zajedno s dvanaest hijerarhija djeluje na razvoju sljedećeg dvanaestomjesečnog razdoblja. To je vrijeme novog početka.

”Za većinu nas, srce zimskih blagdana skriveno je iza vela vanjskih poslova. No, veo je proziran pa kroz njega, pažljivim pogledom, možemo ugledati misteriju zimskog Sunca, kratkog dana. Kroz veo možemo osjetiti nešto drugo, izvan našeg shvaćanja, nešto ogromno, bogato, pulsirajuće.

U to vrijeme, postavljamo unutrašnju formu koja će voditi ono što ćemo kreirati u vanjski svijet kroz sljedeći sunčev sustav. Sanjamo snove koji će dozrijeti kasnije, u druga godišnja doba.

Blagdani su osnažujuće prilike da nešto učinimo – sami, s našim obiteljima ili prijateljima u zajednici u kojoj živimo.”
(Dvanaest svetih noći, Rudolf Steiner)