dinajina sjećanja

četvrtak, 15.12.2016.

Nije bio san...



Dugo, predugo smo razgovarali očima i tišinom. Tvoj glas, koji me je godinama nježno uspavljivao i budio, je utihnuo spaljivanjem zvjeri koja se bila udomila u tvom grlu. Bojala sam se snova i vapaja ranjenog galeba. Kao na polyptihu Matthiasa Grünewalda, na sklopivom oltaru sjećanja, jedne noći vidjeh slike davnog sna izmješane sa remek djelom renesansnog slikara.

Čuvari sunca su bdjeli nad rađanjem mladoga dan. Nježnim dlanovima su trgali paučinu oblaka koji su pokušavali pejsaž praskozorja obojiti nebojom života. Danica je najavila prskozorje ozdravljenja i smiješeći se ljepoti dubrave polagano kretala ka svom noćištu.
Volim sanjati jutra u ovitku drevne republike. Miris daljine me opija tvojom blizinom. More šumi madrigalom, smiruje kliktanje galebova i odnosi nas u vrijeme prije našeg vremena. Skriveni u odorama nevidljivosti lutamo gradom i slušamo pjev trubadura, koračamo u procesiji svetoga Vlaha, nevidljive ruke nas grlićaju. Bezglasje nam šapuće, ovo je svetost koja vida grlo. Rana na tvom vratu se zatvara, nestaje čarolijom otajstva.

Isenheimski oltar blješti rapsodijom boja i pretače se u istinitost postojanja. Ovo je lijep san, pomislih.

Ne sanjaš draga, ovo je zbilja istrgnuta iz davnina.






Udahnula sam miris podnevnog sunca i oćutila vrtloženje toploga zlata u dubini duše. Iznenađena uskovitlanom milinom pogledah u tvoje oči i vidjeh prelamanje dana u suton. Kako vrijeme brzo prolazi, šapnuh. Sunoćavanje se širilo purpurom nebeske vatre i uvlačilo nas u svoj iskričavi svijet. Unutar prastarih zidina, Grad pod kulom svetoga Lovrijenca je tonuo u san. Zrcalni blizanci, Maro i Baro su zvukom zvona gradskog sata objavili ponoć.

Što se to dogodilo s nama?... upitah tiho.

Dotaknuo nas je otkucaj zelenaca, odgovorio si mirno. Bili smo tu i tamo, čarolija upisana u zvjezdama nas je odnijela u izlječilište boli.

Kako?

Zar je to važno?

Nevažana važnost neotkrivene istine se odigrala u nama. Ljubav nas je kvantizirala u titrajuće strune koje poletješe u zagrljaj nebeskog medikusa. Danica je objavljivala zoru, budila sam se i osluškivala tvoje disanje. Pred očima mi je blještala slika zaustavljena u pamćenju.

Prošle godine smo bili na obroncima Elzasa i u Colmaru doživjeli čudesnost prastarog oltara. Tada osjetih slijevanje djela u dubinu duše, pričnjalo mi se da živim vrijeme iščekivanja, rađanja, pokore i uzašašća ljubavi.

Dobro ti jutro ljubavi, progovorio si nakon dugog tihovanja punim glasom i oslobođenim grlom. Možda ovo ipak nije bio samo san, odgovorih ti sretna promatrajući bijelu golubicu na kako slijeće na našu terasu.

Dijana Jelčić



Oznake: Matthias Grünewald, Ishenheimski oltar

- 08:08 - Komentari (28) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>