Odsanjano sutra...
Bili smo bjegunci iz tmine svijeta,
iz tame nedogađanja,
nestvarno stvarni
razbijali tišinu željama
i ušli u svijet nježnih nemira.
U vrtloženju zemlje,
u imaginaciji istine
preslika ludila i mudrosti,
magični krug tajni,
sudbinska kugla,
sklad zbilje i iluzije.
Svjetlost uranja u podsvijest uma,
ispunjava prazninu pokore,
govori iskonskim jezikom,
umnaža praznakovlje ljepote.
Vjetar pjeva baladu
o ljudskim čežnjama,
a zvijezde šute o snovima.
Prevrtljivi Protej
pokazuje
svoja lica,
proriče
preobražaj svijesti,
igra se valima mora,
vrednuje pjev oceana.
U tvojim očima mjesec i san,
u pogledu iskon vremena,
u pijesku razmrvljena tugovanja.
Nebo kiši ljudskim suzama,
poezijom kapi ispire ostatke boli.
Koračamo ka izvoru,
u našim tragovima
odraz tek naslućenog jutra.
Na obzoru mlado svjetlo,
u budnosti odsanjano sutra,
uranjamo u
dan izvan vremena.
Dijana Jelčić
Oznake: iluzija i ljubav
|
