dinajina sjećanja

četvrtak, 21.12.2017.

Jarčeva obratnica...



Jarčeva obratnica je jedna od pet najvažnijih paralela koja se nalazi 23° 26' 22" (stupnjevi, minute, sekunde) južno od ekvatora. Ona povezuje najjužnije točke na Zemlji na kojima Sunce dolazi u zenit, odnosno, gdje Sunčevo svjetlo pada točno pod pravim kutom na Zemljinu površinu. To se događa samo jednom u godini, u podne 21. prosinca, a pojava se naziva zimski suncostaj (solsticij). Porijeklo imena Jarčeve obratnice je starogrčki, još iz vremena od prije više od 2000 godina. U to vrijeme se Sunce u zenitu nalazilo na mjestu gdje se noću nalazilo zviježđe Jarca. Drugi dio imena, obratnica, potiče od činjenice, da se prividno pomicanje Sunca kreće upravo između tih dvaju paralela. Kad "stigne" do zenita u jednoj, "vraća" se ponovo do zenita u drugoj obratnici (obrće se smjer prividnog kretanja).
izvor... wikipedija.






Sjećanja, kameni grad, grad druida, kalendar svjetlosti. Stijene zaokružuju svjetlost, kriju tajnu nastajanja.

Svjetlost ne poznaje satove, dane, mjesece, godine, ne osjeća stoljeća ni eone, ne osjeća ekvinocije ni solsticije, ona je uvijek tu jer ona je i dan i noć. Prolaznost naših dana i noći nebu, moru i hridinama ne znači ništa, ali svijetlost ima dušu i ona nas grli svojim mekim dlanovima, ona nas brani od tmine duševnih stanja i ona će možda jednoga dana zaustaviti vrijeme.
Vidjeh smjenu sazviježđa, odlazak Sagitariusa i dolazak Capricorna i svitanje novog godišnjeg doba.

Osjetih istinu vječne mjene. U trenutku kada je sunce najdalje od nas spoznah prešutni imperativ velikog Hiperiona.

Neka bude svjetlost.
I bi svjetlost.
I ostade svjetlost.


Na zaslonu uma
slika iskona,
prauzor
svijesti.

U pjesku vremena
stope u bojama
rađajućeg sunca.

U vrtlogu života dimenzije
postojeće samo na
koordinatama srca.

Kao Bachove sonate
odzvanjaju
obilježja Sunca,
sklad prostora i vremena
harmonija suprotnosti,
žudnja za otkrivanjem
nove ljepote.

Nad gradom kruži vatrena ptica,
u srcu krijes svetosti,
u misaonom režnju
kovitlac neurona.

Zimski suncostaj
pretače jučer
u sutra.

Sa bijelim dijademom u kosi
svjetlost kiti mladi dan.

Zimski suncostaj,
gozba u čast svjetlosi,
u osmijesima sunca
nestaju sjene...


Dijana Jelčić




Oznake: zimski solsticij, jarčeva obratnica, pobjeda svjetlosti
- 07:17 - Komentari (24) - Isprintaj - #

utorak, 20.12.2016.

Sjećanje pred zimski solsticij...



Srce je slutilo ljepotu, a tijelo koračalo asfaltom i tražilo nježnost vlati trave po kojima bi bosonogo uranjalo u kapi rose, oćutilo svježinu praskozorja svijesti, spoznalo moć zvjezdanog kalendara i doživjelo ljetni suncostaj, čar preskakanja vatre i ostvarenje želje.

Kronoligija naših suncostaja je počela je 1986- e, promocija zbirke "Osamnaest crvenih ruža"...
a onda se dogodilo naše naglo ljeto, dogodio se san ljetne noći, uvertira nečemu novom, tišini došašća ljubavi. Poveo si me u dolinu smaragdne rijeke da naučim slušati tišinu i zavolim stvarnost punu mirisa i boja. Bila sam umorna od vedrine koju sam navlačila kao krinku na godinama tužno lice.

Nedostaju ti bore smijeha, šaptao si pokazujući mi deltu i put ka nedoglednoj sreći. Tu je Posejdon sagradio Utopiju i darovao je Oceanu, govorio si jezikom koji je nagovještao oluju strasti.

Zaboravi oluju ruža i posadi nove cvjetove u dolini suza. Još uvijek pamtim imperativ izrečen kao molitva.

Krenimo u kompliciranu jednostavnost davno napisane priče, odgovorih ti promatrajući iskrenje sna u tvojim očima.

Razrezao si more tužnih privida i ucrtao stazu kroz sudbinski moreuz u koji se nisam usudila zakoračiti. Dogodilo se čudo.

Kao u panoptikumu želja cijeli se svijet sakrio u Hamletovu orahovu ljusku, a Rimbaud- ova pijana lađa jedri pučinom oceana sna. Začuh jauk vječito progonjenog ljudskog rebra, tužno zvono u oluji vremena. Nad morem sjaj tri sunca, trodimenzionalnost sudbine, nemogućnost uzdizanja u sfere slobode. Ljubav zgusnuta u ništa postaje svjesna svoje tragične ekliptike. Iznenada iza tame horizonta izranja četvrta dimenzija, svjetlost, svjetlost etičkog postojanja, svjetlost nad svijetlima. Orahova ljuska raste ka tom svjetlu spasenja, ispunjava prostor sjedinjuje sve svjetlosti u sunčevu elipsu, u moć sadašnjeg trenutka, u život tako jednostavan i lijep.

Bilo je vrijeme došašća, godina 1987. Hvala ti, dugo si čekao moj povratak u život. Suncostaj je donio idiličnu sliku dolazeće zime. Zagrlio si me skidajući posljednji veo lažnosti sa moga lica. Nasmijala sam se tvojoj hrabrosti, jer mogla sam biti Salome koja razotkrivajući se ubija iz pohlepe.

Volim bore oko tvojih očiju, smijao si se.

One su znamenje sreće, odgovorih promatrajući smijeh u sjaju tvoga pogleda.

Pobijedila si samu sebe, šapnuo si.

Najdulja noć se slijevala u svitanje.

Dijana Jelčić

Oznake: zimski solsticij, najdulja noć, panoptikum želja
- 07:27 - Komentari (26) - Isprintaj - #

utorak, 22.12.2015.

Najdulja noć...



Veliko kristalno ogledalo, slika prošlosti, djetinjstvo u okviru od izrezbarenog dreveta, moj dnevnik, prijatelj, vjerni slušaoc izmišljenih i željenih priča. Ja i moja slika u beskrajnom dijalogu, studija postojanja, izgradnja osobnosti u vječnom sukobu snova i stvarnosti. To zrcalo skriva tajnu trajanja i nestajanja, prolaska i ponovnog rađanja. Uranjajući u njegovu dubinu ja ulazim u svijet niti svjesne spoznaje vremena prije pamćenja, preda mnom se otvara svijet prije sjećanja.


U labirintu došašća
sjaj svijeća,
put ka
porodu ljubavi.
Uranjamo u lazur noći,
u vidljivost zvjezdanog neba
i viziju beskraja.
Na licu svemira staze vječnosti.
U prelomu svjetlosti,
u Alephu,
u srži istine
iluzija istovremenosti,
privid skrivene stvarnosti,
izmišljaj paralelni svjetova,
čarolija uma,
mogućnost putovanja
kroz vrijeme.

U velikom kristalnom ogledalu
odraz prohujalog vremena.
Vidjeh zgusnuće svjetlosti,
u stećcima uklesane
bogumilske istine,
smjenu stoljeća,
u ljiljanima hugenotske strahote,
krvavu svadbu,
prevaru ljubavi,
na obali Mnemozine
rađanje Venere.

U sedefu upisana biografija školjke,
oslikana u sjećanjima,
oživjela u svijesti.

Oćutih porinuće
u njedra ljubavi, u
skute strasti,
u nježnost pjeska i pjene.

Zemlja je velika,
a ljudsko srce
planet anđela vatre.

Zakoraknuh u zjenicu buđenja,
u srce vremena.

Iz pjeska i pjene
izlijeće bijela golubica,
zoblje zvjezde,
završava igra
najdulje noći.

Rađa se mladi dan.

Dijana Jelčić

Oznake: najdulja noć, zimski solsticij
- 04:44 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.12.2015.

Pred zimski solsticij...




Predosjećala sam tvoj dolazak, osjećala sam žudnju kao mekani pokrivač koji se spuštao sa neba i omatao oko ogoljele duše. Iako je srce slutilo ljepotu, nisam se usudila zaplesati ples tetrijeba. Tijelo je koračalo asfaltom i tražilo nježnost vlati trave na kojima bi bosonogo uranjalo u kapi rose, oćutilo svježinu praskozorja svijesti, spoznalo snagu zvjezdanog kalendara i doživjelo nježnost noći ljubavi.

Naše naglo ljeto je bilo uvertira nečemu novom. Poveo si me u dolinu smaragdne rijeke da naučim slušati tišinu i voljeti mirišljavu stvarnost punu zvukova i boja. Bila sam umorna od vedrine koju sam navlačila kao krinku na godinama tužno lice.

Nedostaju ti bore smijeha, šaptao si pokazujući mi deltu i put ka nedoglednoj sreći. Tu je Posejdon sagradio Utopiju i darovao je Oceanu, govorio si jezikom koji je nagovještao oluju strasti.

Zaboravi oluju ruža i posadi nove cvjetove u dolini suza. Još uvijek pamtim imperativ izrečen kao molitva.
Krenimo u kompliciranu jednostavnost davno napisane priče, odgovorih ti promatrajući iskrenje sna u tvojim očima.

Razrezao si more i ucrtao stazu kroz sudbinski moreuz u koji se nisam usudila zakoračiti.

Dogodilo se čudo.

Suncostaj je donio idiličnu sliku dolazeće zime. Zagrlio si me skidajući zadnji veo lažnosti sa moga lica. Nasmijala sam se tvojoj hrabrosti, jer mogla sam biti Salome koja razotkrivajući se ubija iz pohlepe.

Volim bore oko tvojih očiju, smijao si se.
One su znamenje sreće, odgovorih promatrajući smijeh u sjaju tvoga pogleda.
Pobijedila si samu sebe, šapnuo si.

Najdulja noć se slijevala u svitanje.

Dijana Jelčić

Oznake: zimski solsticij
- 07:07 - Komentari (19) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>