Pred zimski solsticij...
Predosjećala sam tvoj dolazak, osjećala sam žudnju kao mekani pokrivač koji se spuštao sa neba i omatao oko ogoljele duše. Iako je srce slutilo ljepotu, nisam se usudila zaplesati ples tetrijeba. Tijelo je koračalo asfaltom i tražilo nježnost vlati trave na kojima bi bosonogo uranjalo u kapi rose, oćutilo svježinu praskozorja svijesti, spoznalo snagu zvjezdanog kalendara i doživjelo nježnost noći ljubavi.
Naše naglo ljeto je bilo uvertira nečemu novom. Poveo si me u dolinu smaragdne rijeke da naučim slušati tišinu i voljeti mirišljavu stvarnost punu zvukova i boja. Bila sam umorna od vedrine koju sam navlačila kao krinku na godinama tužno lice.
Nedostaju ti bore smijeha, šaptao si pokazujući mi deltu i put ka nedoglednoj sreći. Tu je Posejdon sagradio Utopiju i darovao je Oceanu, govorio si jezikom koji je nagovještao oluju strasti.
Zaboravi oluju ruža i posadi nove cvjetove u dolini suza. Još uvijek pamtim imperativ izrečen kao molitva.
Krenimo u kompliciranu jednostavnost davno napisane priče, odgovorih ti promatrajući iskrenje sna u tvojim očima.
Razrezao si more i ucrtao stazu kroz sudbinski moreuz u koji se nisam usudila zakoračiti.
Dogodilo se čudo.
Suncostaj je donio idiličnu sliku dolazeće zime. Zagrlio si me skidajući zadnji veo lažnosti sa moga lica. Nasmijala sam se tvojoj hrabrosti, jer mogla sam biti Salome koja razotkrivajući se ubija iz pohlepe.
Volim bore oko tvojih očiju, smijao si se.
One su znamenje sreće, odgovorih promatrajući smijeh u sjaju tvoga pogleda.
Pobijedila si samu sebe, šapnuo si.
Najdulja noć se slijevala u svitanje.
Dijana Jelčić
Oznake: zimski solsticij
|
