dinajina sjećanja

četvrtak, 31.12.2015.

Ne zaboravite biti sretni...



Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša muziku,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.

Lagano umire onaj koji uništava vlastitu
ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.

Lagano umire onaj koji se pretvara u roba
navika,
postavljajući si svaki dan ista ograničenja,
onaj koji ne mijenja rutinu,
onaj koji se ne usuđuje odjenuti u
novu boju
i ne priča s onima koje ne poznaje.

Lagano umire
onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija,
onih koje daju sjaj u očima
i napuštenim srcima.

Lagano umire
onaj koji ne mijenja život kad nije zadovoljan
svojim poslom ili svojom ljubavi,
onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti
radi nesigurnosti
i koji ne ide za svojim snovima,
onaj koji si neće dozvoliti,
niti jednom u svom životu
da pobjegne od smislenih savjeta...

Živi danas!
Riskiraj danas!
Učiniti danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!

Pablo Neruda






Putovali smo. Pariz je divan u noći... Seina je romorila odlazak jedne i dolazak druge godine... Na mostu Mirabo osluškivasmo poeziju kapi...

Bila je to noć punog mjeseca i dobrih želja. Lazur noći se miješao sa mjesečevim srebrom i zlaćanim sjemenkama astralnih daljina. Ponoć je stigla praćena smijehom prijatelja i pjenušanjem šampanjca.
Na oltaru vječnosti iskri praskozorje trineastog eona, vizija anđeoske ljepote i gozbe bogova.

Budim se sretna.

U srcu titra sjenka žudnje za sjenkom beskraja, rapsodija boja odvaja zvukove prošlosti od žamora trenutka, ostavlja tragove snova u očima.

Putovali smo praćeni muzikom znatiželje, čuđenje budili se u novim gradovima, oslobađali navika, uranjali u ognjilo strasti, bili patetični i zore dočekivali na trgovima knjiga, cvijeća i ptica.

Ćutim poljubac koji ubrzava san, na usnama mekoću hostije, tvoje tijelo izvađeno iz kaleža, izniklo iz svetoga grala, iz srca svemira.

Slušam šapat vremena, čujem smijeh Anđela.

Ne zaboravi biti sretna.

Sretna sam.

Budite sretni dragi prijatelji!

Dijana Jelčić





darovala nam draga @White Lilith... hvala ti mila...



i na kraju vječna himna ljubavi... :)

Oznake: budite sretni
- 08:58 - Komentari (34) - Isprintaj - #

srijeda, 30.12.2015.

Prva i posljednja...



Poklonio si mi
osamnaest crvenih ruža,
sve zvjezde s neba
i budućnost u celofanu.......

Zagrljajem si želio
ubrzati okretaje zemlje,
oživjeti vjetar s planine
pojačati sjaj sunca........

A nisi osjetio da nam kradeš mladost,
bezbrižnost,
sne.

Želio si sreću,
a prostor u kojem smo snivali
je bivao sve manji.
Želio si ljubav,
a ja sam se borila protiv navika.

Bilo je to davno,
u vremenu poezije i ruža,
tek danas bih znala
navike pretvoriti u ljubav.

Pokloni mi još jednom
osamnaest crvenih ruža.




Moje oči ištu
sjaj u tvojima,
tišinom pogleda
odašilju molitvu
u beskraj vremena.

Tvoje oči ištu
zornjaču u mojima,
šutnjom zjenica
odašilju jecaj
u Aleph prostora.

U oklopu bola.
plačem tvoje suze
ti se smiješiš
u meni.

U misaonom režnju
rat svjetova,
u osjećanom
susret božanstava,
nad križištem
sudbina
sjaj sunca,
trenutak utihe
svemira.

Čuju se samo
šapati duša.




Trenutak ljepote,
prostornost vremena,
bitak istine.

Klepsidra sunca,
jutrenje nad morem,
titraj nezaborava.

Izmišljam riječi,
a znam
ne znače ti isto.

Smiješiš se…
ljubav je jednostavnija.

Živim trenutak
kao da sljedeći neće doći.

Dijana Jelčić... „Nestvarno stvarni“KULTura sNOVA, Zagreb, 2014





Dijana Jelčić

Oznake: prva i posljednja ljubav
- 07:37 - Komentari (34) - Isprintaj - #

utorak, 29.12.2015.

Prva ljubav...



Pričali su mi o prozi rođenja, darovali ime i boginju, obogatili žudnjom za plavim daljinama. Bila sam djete veselja i sreće, željela dotaknuti mjesec, drugovati s njim. Djetinjstvo odsanjah u kukičanim haljinama i bijelim dokoljenicama, mladost u maloj crnoj haljini ala Coco Chanel i lakiranim cipelama, u zrelost zakoračih u trapericama i tenisicama.
Osjećala sam prsnuće svilenkaste opne u kojoj sam bila branjena od okrutne stvarnosti, paradoks vremena u kojem odrastah ponovo do djeteta.

Lutala sam misaonim labirintom tražeći središte u kojem se krila istina, dimenzija vremena, izvorište sna, vrulja ljubavi?
Lepršala sam Arkadijom tražeći zaljubljenog Pana. Željela sam čuti baladu postojanja u Raju na zemlji. Zaustavljala sam se na mostu iznad rijeke vremena i promatrala kako odlazi u nepovrat brujeći zaborav. Prolazila sam pored raskošnih izloga . Pozivali me u kušnju svjesnosti. Odolih navali izazova ka nepotrebnom nagomilavanju praznina, svjesna da njima ne bih uspjela povratiti narušeni sklad meine u meni.

U zrcalu istine, tom izdajici prolaznosti, prepoznah tugu za prohujalim vremenom. Oči su suzile nećim bezimenim, osjećanjem koje nisam znala opisati. Stajala sam na rampi snova i snovima gradila tamnicu. Tiho i elegantno, kao crna pantera, se spuštala noć. Teške od zvijezda ruke neba otvoriše vrata zatišja.

Rekli su mi da sretni ljudi nemaju prošlost, nisam im vjerovala.
Rekli su mi da se tek pucanjem srca, srcem u koroti za nekim osjećajem,
poželi pričati o sebi , nisam im vjerovala.

Staviti srce na dlan, pred oči neosjetljivih je gore od samoubojstva, mislila sam.
Otkriti dobro skrivani ožiljak je priznanje slabosti, neke davno zaboravljene tuge, neke zalječene boli.

Zalječene boli?

Upitah se i osjetih sumnju u moje vjerovanje.
Možda to ipak nešto znači?

Da znači, znači suočiti se sa suncem, dozvoliti mu da prži sjećanja,
da zaboli misli, da zagrije osjećanja, a onda u toj toplini postojanja iznenada osjetiti da si slobodan, beskrajno slobodan.
Tek kada se pomiriš sa prošlosti možeš zakoračiti u trenutak, začuh tišinu iza misli. Vrati se na mjesto zločina, začuh nutarnji glas.

Kreni, pređi Rubikon, govorio mi je glas istine. I dogodilo se.
Alea iacta est!
Vratila sam se u koljevku prve ljubavi. Susreli smo se na obali oceana sna.





Tvoj dah, tvoje zelene oči, tvoj zagrljaj i davno zaboravljeni osjećaj, progovorih stihom ispisanim slovima tuge. Nasmiješio se i ja sam se nasmiješila. Plavi baršun probuđenih želja prosu ljubav mjesečinom. Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu, zaplesasmo naš posljednji tango. Srca prokrvariše zorom i sakriše snove u oklop bisernice. Zbog naših davnih istina nosih u sebi zagonetku, neriješenu enigmu naše dvojnosti i vječni znak pitanja na usnama.

A prva ljubav?

Ostala je netknuta u onom djelu mene
kao sjećanje,
kao dobra vila,
kao svježina jutra u kojem
volim dan,
i sunce
i život.

Ja neznam da li sam i koliko ranjiva
jer me nisu ranjavali
ljubav je uvijek pobjedila strahove.
Ja neznam da li mogu plakati
zbog ukradenog vremena ili izgubljenog sna
jer ljubav je stvarala moje vrijeme
branila sne
živjela život.


Pod snijegom procvjetaše mimoze.

U ovom divovskom trenutku sreće, pričinja mi se, vidim snove praotaca i očeva čovječanstva. U mimohodu slavnih, u likovima koji su obilježili epohe, prepoznajem oči boje sna.

Bio je pastir, filozof, znanstvenik, bio je misao, spoznaja i ljubav, bio je poeta moje snovitosti, bio je san i java.

Da, sve je nestvarno stvarno, ali moje.

Dijana Jelčić



vrijeme praštanja




Prva ljubav... sjećate li se vi dragi prijatelji @Sjedokosi, @mecabg, @Lastavica, @...dražeN :) @razmišljanja jedne žene, @dnevnik jedne razvedenice svoje prve ljubavi...

kakve su vaše uspomene, poezija uspomena daruje snovitost zbilji... darujte mi poeziju vaše snovitosti.... a istovremeno pozivam i sve ostale posjetioce moga svijeta da ostave trag... da napišu nešto o svojoj prvoj ljubavi i njenom nezaboravu...

Oznake: prva ljubav
- 08:00 - Komentari (20) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.12.2015.

Kao rajske ptice...



Na početku bijaše RIJEČ...riječ do riječi, rijeka riječi, bujica riječi, ocean riječi, kap do kapi, biser do bisera, niska riječi...začarani krug života, krug sreće, krug ljubavi...

Riječi kojima ispisujemo brevijar života ne postoje u vokabularima tuđica, nema ih u rječnicima svjetskih jezika, ne mogu se naći u tuđim mislima, ne zrcale se u tuđim srcima.

Ti i ja i svijet u kojem živimo, trojstvo vječnosti, njedra vremena, koljevka ljubavi. U tom carstvu su riječi rajske ptice, vjesnici neba, otajstvo našeg života. Ogledaju se na obzorju trenutka, izranjaju iz zagrljaja oceana snova i nutarnjeg neba, lepršaju kao leptiri na našim usnama i prenose sjeme ljubavi u žižu bivstvovanja.

Riječi, naše riječi su čuvarice neizgovorljivosti osjećanja, nečujne ptice naših svitanja, nevidljive siluete naših zagrljaja, nemirne zvjezde padalice našeg svemira, mirne kaplje u bujici naših žudnji. Iznjedrene iz maštovitih sutona one su vatra, plameni jezici ognjilo strasti, Kondor slobode na čijim krilima lebdimo ljubičastim daljinama i sretni vraćamo u purpurna praskozorja svijesti.

Naše riječi su bjegunice svjesnosti, svjedokinje bjekstva iz stvarnosti, iskre vječne vatre na Olimpu želja, strune tkiva sanja, srebro punog Mjeseca, zlatne niti nutarnjeg Sunca.
Skladaju rapsodiju boja, simfoniju mirisa, sonatu okusa, odu sreće i baladu ljubavi. Nježne kao svila leptirovih krila, nestvarne kao latice ruža u lahoru Empirejske tišine, u kraljevstvu bez vrata, carstvu bez ključeva, svijetu sudbine, postaju reljef naših osjećanja.

Osluškujem tišinu i čujem bezglasje riječi, vidim ih u dubini tvoga pogleda, u ljepoti tvojih kao jantar zlatnih očiju iz kojih izlijeću rajske ptice i u moje srce pretaču sjemenje sretnih trenutaka.

Dijana Jelčić

Oznake: riječi
- 08:08 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.12.2015.

Srce pamti...



U razvalinama
prohujalog vremana
trajah na dlanu žudnje,
pod tušem ispirah
zagrljaje…

U noćima punog mjeseca
šaputah

Ti ne znaš kao izgleda soba
u kojoj te volim,
ti ne znaš s kojeg prozora
u noćima kao ova
pozdravljam tvoju zvijezdu,
tvoj put k meni...





Na vratima srca muk,
Sokratova sumnja,
jecaj tišine.

Na vratima sunca
svjetlost i pomilovanje

Razcvjetao se
perivoj vremena,
metafora beskraja,
u vječnosti
trenutak.

Osjećam
trajem u snu,
u poeziji Perzeida,
u danima kalikule,
u osmom danu
stvaranja svijeta.

Razumijem govor
munja i gromova,
odtugovala sam
umiranje nekih
iluzija,
prošlost utkala
u kaligrame,
osjećajne slike
pretočila u
dubinu
svetog Grala.

Srce pamti emocije.

Došao si tišinom,
zagrlio tišinom,
govorio tišinom.

Govorile su zvijezde.

Tango je osjećaj
sliven u zagrljaj,
plesali smo
do svitanja.

Iz pjeska i pjene
izranja
bijela golubica
zoblje zvijezde.

Zlatna hostija
objavljuje
slavlje
osmog dana
osmog mjeseca,
rođenje dječaka
očiju boje sna.

Dijana Jelčić... „Odakle dolazi ljepota“ Zagreb, 1987.
"Mostovi pod kojima se budim", Zagreb 1987- 2007.
"Nestvarno stvarni" Zagreb, 2014.





vrijeme tugovanja

Oznake: srce pamti emocije
- 08:00 - Komentari (16) - Isprintaj - #

subota, 26.12.2015.

Srcoliko svitanje...




Dobih slonicu na dar,
srcoliko obilježje,
znak sreće,
put ka svanuću
vremena.



Sjećam se građanina Kane,
otuđenost od izvora,
izgubljenost u zbilji,
u izdisaju istina,
jednostavno ljubav
oduzeta na
početku puta.

Opirem se osjećanju
želje i neželje,
u krvi drhti
struna iskona,
ćutim
ples u žilju,
sjaj privida,
u zrnu srca
ljubav i
točku mira.

Želim uroniti
u ukupnost
iza zrcala
zbilje.

Odbijam stalnost,
živim dinamiku,
sumu prošlog
i budućeg.

Bez uspona
i pada,
na vrhu svijeta
svanuće
srcolike zore.



Dijana Jelčić

Oznake: srce, svitanje, ljubav
- 08:08 - Komentari (16) - Isprintaj - #

petak, 25.12.2015.

Jednostavno Božić...



Snovopis, bljesak sjećanja, sveta obitelj, tri kralja, miris tamjana i smirne, sjaj zlata... titraj istine.

Tiha noć, elegantna kao crna pantera se nadvila nad panoramu srca. Zlaćana nit iznjedrena iz očiju neba se vrtloži oko nas i odnosi nas u zavjetrinu sna.
Ćutim simbiotsku povezanost u simetričnoj asimetriji ljepote.

Tvoje misli se pretaču u moja osjećanja.
Živimo san.
Osluškujem anđeosku tišinu i čujem glas vječnosti.
Osejćam, rodit će se ljubav.
Bezriječe uzburkava tišinu, budi usnulu vodičicu ka hramu na obzoru lijepih privida. Na dlanu vremena iskričava svjetlost ucrtava staze ka proročištu sudbine.

Tišina puca, čuje se žubor rijeke nevraćanke. Zaustavljamo se na obali ćuteći njenu prolaznost. Ti hvataš trenutak i daruješ mi kap u kojoj se zrcali vječnost.

Rodila se ljubav.

Osjećam besmrtnost legende koju pretačemo u život. Poželjeh izreći molitvu, ali nedostaju mi riječi, nema ih u vokabularu vremena.

Na horizontu izranja slika Arkadije, rapsodija pastelnih boja vječno sanjanog Raja.
To je snovopis našeg života, tihuješ.
To je boja naše ljubavi odgovaram titrajem srca.

Na žrtveniku svitanja misao prelazi u sliku alkemijskog vjenčanja. Blješti osjećajna slika kontemplativnog čina sreće. Osluškujem šaputanje vlati trave na Elizejskim poljanama duše.
Sretna sam.
To je žitnica sreće, čujem glas istine.

Dozrela si za žetvu drevnih snoviđenja, odgovara Ljubav.

Rodio se Bog, zvijezda padalica titra bojama ljubavi. Ostvarila se žuđena dobrota, čujem rapsodiju mirisa tamjana i smirne uskovitlanu u zlatnoj kruni vjerovanja.

Dijana Jelčić

Oznake: jednostavno Božžić
- 12:34 - Komentari (22) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.12.2015.

Badnja večer...



U badnjoj večeri
blagoslov srca,
u titraju uma
pregršt mogućnosti,
ritam vječnosti,
načelo trajanja.

Život ispisan
u vodi,
u zemlji,
u kamenu,
utkan
u legende,
sjećanja
i uspomene.

Iza ožiljaka prošlosti
težina suza.

U mirisu naranči
i vanilije
slike djetinjstva,
sreća ubrizgana
u pamćenje.

Na stolu pšenica,
u plamu svijeće
tajna početka.

Utjelovljujem
nebesku tajnu,
vjerujem i
zlaćanom se niti
sidrim u zbilji.

Badnja večer,
večer blagoslova, mira i ljubavi...


Dijana Jelčić




Oznake: badnja večer
- 18:38 - Komentari (22) - Isprintaj - #

Poljubac pod imelom...




Zima je. Na golim granama drveća imela djeluje poput blagdanskog ukrasa, zeleno do zlatno zelenožute kugle okićene bijelim kuglicama ne ostavljaju nas ravnodušnima.Poljubac ispod imele, obješene o dovratke, lustere ili neko drugo "prolazno" mjesto u domu u blagdansko doba u Božićnim običajima poziva goste i čestitare na poljupce koji donose sreću....a možda i vječnu ljubav!






Trenutak zaustavljen
u vremenu,
privid prauzora,
znamen postanka.

Na prstima djeteta
koraci zrelosti,
drhturi bojažljiva
mladica na
vjetru vremena,
sjeća se ranih
snova.

Poljubio si me
pod imelom,
obranio
od Falstafa,
lažljivaca,
iluzionista,
prodavača
magle.

Odveo
na žetvu plodova
apolonizijske zbilje
i dionizijskih snova.

Ljubav,
vjekuje u duši svemira,
romorom tišine
budi ritam vremena,
srce ga osjeća,
pamti, slijedi.

U tjesnacu zbilje
čujem zvuk cjelova,
nadilazi sluh,
isprepliće se,
nestaje u žudnji.

To ljubav pjeva
blistavu odu
zagrljaju.

Dijana Jelčić




Oznake: poljubac pod imelom
- 06:33 - Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 23.12.2015.

Zahvalimo njoj...



Sjećam se,
crtah tvoj lik u pjesku,
pjena ga oblikovaše u biser.

Vjerovah u iluziju,
u bljesak
na zaslonu želje.

Nije blijedila,
nije bila uspomena,
nije bilo sjećanje.

Bio si stvaran u
nestvarnoj zbilji.
bio si tu,
ćutih te
u mjericama
tankoćutnih nemira,
u poetici sanja,
u zrnu srca,
u kutku pogleda.

"Zahvalimo njoj,
nepresušenom vrelu,
čiji tok sve suše
i potresi ne prekinuše.
Njoj, stablu samomu
koga sve bure ne iščupaše,
svi požari ne izgoriše,
koje zla kob kroz vjekove
po njoj prosu,
njoj čije žile ne uginuše,
čiji sokovi ne presahnuše. "


šaputao si Meštrovićevu misao
pred kipom
žene, majke, ljubavi.

Vidjeh
nježnu snagu,
ljepotu,
osjetih pretakanje
iluzije u zbilju.

Zahvalimo njoj...

Dijana Jelčić


fotografija... Ivan Meštrović, majka zavjetuje dijete, 1927.

Oznake: Ivan Meštrović
- 07:57 - Komentari (16) - Isprintaj - #

utorak, 22.12.2015.

Najdulja noć...



Veliko kristalno ogledalo, slika prošlosti, djetinjstvo u okviru od izrezbarenog dreveta, moj dnevnik, prijatelj, vjerni slušaoc izmišljenih i željenih priča. Ja i moja slika u beskrajnom dijalogu, studija postojanja, izgradnja osobnosti u vječnom sukobu snova i stvarnosti. To zrcalo skriva tajnu trajanja i nestajanja, prolaska i ponovnog rađanja. Uranjajući u njegovu dubinu ja ulazim u svijet niti svjesne spoznaje vremena prije pamćenja, preda mnom se otvara svijet prije sjećanja.


U labirintu došašća
sjaj svijeća,
put ka
porodu ljubavi.
Uranjamo u lazur noći,
u vidljivost zvjezdanog neba
i viziju beskraja.
Na licu svemira staze vječnosti.
U prelomu svjetlosti,
u Alephu,
u srži istine
iluzija istovremenosti,
privid skrivene stvarnosti,
izmišljaj paralelni svjetova,
čarolija uma,
mogućnost putovanja
kroz vrijeme.

U velikom kristalnom ogledalu
odraz prohujalog vremena.
Vidjeh zgusnuće svjetlosti,
u stećcima uklesane
bogumilske istine,
smjenu stoljeća,
u ljiljanima hugenotske strahote,
krvavu svadbu,
prevaru ljubavi,
na obali Mnemozine
rađanje Venere.

U sedefu upisana biografija školjke,
oslikana u sjećanjima,
oživjela u svijesti.

Oćutih porinuće
u njedra ljubavi, u
skute strasti,
u nježnost pjeska i pjene.

Zemlja je velika,
a ljudsko srce
planet anđela vatre.

Zakoraknuh u zjenicu buđenja,
u srce vremena.

Iz pjeska i pjene
izlijeće bijela golubica,
zoblje zvjezde,
završava igra
najdulje noći.

Rađa se mladi dan.

Dijana Jelčić

Oznake: najdulja noć, zimski solsticij
- 04:44 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.12.2015.

Gozba svjetlosti...



Sjećanja me odnose u trenutke jednog davnog zimskog suncostaja. Stoenhange, drevni kameni gradu, grad druida, grad koji nazivamo i kalendarom svijetlosti.

Njegove stjene u sebi kriju tajnu nastajanja.

Osjetih, svijetlost ne poznaje satove, dane, mjesece, godine, ne osjeća stoljeća ni eone, ne osjeća ekvinocije ni solsticije, ona je uvijek tu jer ona je i dan i noć, ona je ljubav.

Prolaznost naših dana i noći nebu, moru i hridinama ne znači ništa, ali svijetlost ima dušu i ona nas grli svojim mekim dlanovima, ona nas brani od tmine duševnih stanja i ona će možda jednoga dana zaustaviti vrijeme.

Neka nevidljiva ruka mi je u kosu stavljala blještavu krunu satkanu od zvijezdane prašine, srebra mjesečine i sunčevog zlata.

Imali smo sreću, nebo nam se smiješilo te noći.

Vidjeh smjenu sazviježđa, vidjeh odlazak Sagitariusa i dolazak sjaja Capricorna, odlazak jednog i svitanje novog godišnjeg doba.
U idličnoj slici dolazeće zime osjetih istinu vječne mjene.

U trenutku kada je sunce najdalje od nas spoznah prešutni imperativ velikog Hiperiona.

Neka bude svjetlost.
I bi svjetlost.
I ostade svjetlost.

Jednostavno ljubav...

Dijana Jelčić



Oznake: capricorn, Zima, blagdani
- 18:18 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Zimski suncostaj...



U drevnim kulturama se zimski solsticij slavio kao ponovno rođenje, povratak svjetlosti, povratak Boga na zemlju. Egipćani su slavili ponovno rođenje Sunca, Mezopotamija je preuzevši od Perzijanaca, slavila pobjedu boga Sunca nad čudovištima tame. Grci su slavili pobjedu Zeusa nad Kronosom, Rimljani trenutak u kojem Saturn gubi bitku od svjetlonoše Jupitera.


Na zaslonu uma
slika iskona,
prauzor svijesti,
porod svjetlosti.

U pjesku vremena
stope rađajućeg sunca.

Nebesko vreteno,
dimenzije nepostojeće
na koordinatama
matematičke etike,
titarj zlatne spirale,
bljesak božeg oka.

Svjetlost uranja
u podsvjest uma.

Kao Bachove sonate
odzvanjaju obilježja svijetla,
sklad prostora i vremena
harmonija suprotnosti,
žudnja za otkrivanjem
nove ljepote.

Nad gradom kruži vatrena ptica,
krijes svetosti u vremenu.

Zimski suncostaj,
gozba u čast svjetlosi,
u osmijesima sunca
nestaju sjene.

Dijana Jelčić





Oznake: suncostaj, raanje sunca, povratak svjetla
- 07:47 - Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.12.2015.

Pred zimski solsticij...




Predosjećala sam tvoj dolazak, osjećala sam žudnju kao mekani pokrivač koji se spuštao sa neba i omatao oko ogoljele duše. Iako je srce slutilo ljepotu, nisam se usudila zaplesati ples tetrijeba. Tijelo je koračalo asfaltom i tražilo nježnost vlati trave na kojima bi bosonogo uranjalo u kapi rose, oćutilo svježinu praskozorja svijesti, spoznalo snagu zvjezdanog kalendara i doživjelo nježnost noći ljubavi.

Naše naglo ljeto je bilo uvertira nečemu novom. Poveo si me u dolinu smaragdne rijeke da naučim slušati tišinu i voljeti mirišljavu stvarnost punu zvukova i boja. Bila sam umorna od vedrine koju sam navlačila kao krinku na godinama tužno lice.

Nedostaju ti bore smijeha, šaptao si pokazujući mi deltu i put ka nedoglednoj sreći. Tu je Posejdon sagradio Utopiju i darovao je Oceanu, govorio si jezikom koji je nagovještao oluju strasti.

Zaboravi oluju ruža i posadi nove cvjetove u dolini suza. Još uvijek pamtim imperativ izrečen kao molitva.
Krenimo u kompliciranu jednostavnost davno napisane priče, odgovorih ti promatrajući iskrenje sna u tvojim očima.

Razrezao si more i ucrtao stazu kroz sudbinski moreuz u koji se nisam usudila zakoračiti.

Dogodilo se čudo.

Suncostaj je donio idiličnu sliku dolazeće zime. Zagrlio si me skidajući zadnji veo lažnosti sa moga lica. Nasmijala sam se tvojoj hrabrosti, jer mogla sam biti Salome koja razotkrivajući se ubija iz pohlepe.

Volim bore oko tvojih očiju, smijao si se.
One su znamenje sreće, odgovorih promatrajući smijeh u sjaju tvoga pogleda.
Pobijedila si samu sebe, šapnuo si.

Najdulja noć se slijevala u svitanje.

Dijana Jelčić

Oznake: zimski solsticij
- 07:07 - Komentari (19) - Isprintaj - #

subota, 19.12.2015.

Gospa od Anđela...




Došašće, vrijeme ljubavi, mira i lijeph uspomena. Stilizirani anđeli lebde oko nas, utjelovljuju vjerovanja, nečujne poruke uranjaju u dušu.
Oživljava sjećanje na Asissi, tajanstveno ozračje podneblja svetoga Franje, blijesak vremena, bazilika Maria degli Angeli, kapelica la porzioncola.




U tvojim očima sunce,
na tvojim usnama
okus svete vode.

Tišina svetišta,
zadnji trenuci
sveca,
dašak vječnosti.

Skidam odoru zbilje,
nestajem u iluziji.

U srcu titraj uzbuđenja.
Oćutilo je
magiju vječnosti.

Zaustavljeno na
vratima vremena,
uvijek se iznova
odlučuje
za ljubav.

Izlazim iz privida.
Ti se smiješiš.




Probudio me miris kave. Neiscrpljujuća ljepota ovog jutra. Zapalio si svijeće i prisjetio... uronjeni smo u vrijeme došašća ljubavi. Na prozoru susrećemo sjećanja. Smiješe nam se anđeli kupljeni na jednom davnom božićnom sajmu u srcu Europe. U porculanskoj zdjelici raste mlada trava. Klijaju zrna donešena sa dalekih polja i najavljuju plodnost sretnih trenutaka.

Ustajem i grlim svjetlost koja uranja u sobu.

Na prozoru
Marija s djetetom
i Anđeo,
čuvari našeg
svetišta.

Dijana Jelčić

Oznake: bazilika Maria degli Angeli, kapelica la porzioncola.
- 07:57 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 18.12.2015.

Ako sutra nikada ne dođe... aureola istine




Srce
ne poznaje sate.

Prolaznost naših
dana i noći
oceanu
ne znači
ništa.

Pišem,
gledam na sat,
prošlo je nekoliko titraja,
svemir živi,
odmak u nečemu,
vječnost ubrizgana
u ovo sada.

Duša je
glazbom struna
utjelovljena
u vremenu,
jednostavno ljubav..

Osjećam ,
pjesak vremena se slijeva
mojim licem
i zaobilazi tragove
tvojih usana.

Uramljuje ih
u trenutke sreće.

Trenuci prolaze!

Šapućeš mi
poeziju kiše,
trenutak
postaje vječnost,
šapućeš mi
poeziju suza
trenutak
postaje ljubav,
šapućeš mi
poeziju kapi
osjećam trenutak
zgusnut
u ovo ovjde i ovo sada
živim ga..

Tvoje usne dio mene,
ruke u klupku neznanja,
stvarnost,
dah nježnost,
aureola svete
istine.

Dijana Jelčić... Ako sutra nikada ne dođe... prva Hrvatska poetska Drama... stihovi iz vremena prije ovoga...




Oznake: poetska drama, ako sutra nikada ne dođe
- 19:09 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Sjećanje na...



Jure Kaštelan ... Zakučac kraj Omiša, 18. prosinca 1919. - Zagreb, 24. veljače 1990... hrvatski pjesnik i književnik.






Kaštelanova pjesma Talasanje iz darovane mi zbirke njegovih rukopisa...


Pjesma...

Ova je pjesma stručak riječi,
tišina utkana u ritam prstiju,
tvoj osmijeh i tvoje oči.

Oslobođena iz krletke srca,
ulovljena u mrežu sunca,
prosuta u trajanje dana.

Huji alejom osjećanja,
zaustavlja u krošnji misli,
izlijeće kao ptica bezglasna
i slijeće
u prazninu svijeta.

Gubi se u metežu događanja,
u zvonjavi telefona,
u mirisu cvijeća,
u okusu kave.

Bježi iz zbilje,
ogleda se na pučini sanja,
utaplja u podsvjesti
i kao jeka vraća u svijest.

Zaziva me glasom nimfe,
razotkriva do nagosti,
do pročišćenja nutrine.

Postaje vedrina,
zraka sunca,
bijeli oblak,
kap kiše,
maleni cvijet.

Izranja iz mene
i za sobom
ostavlja tebe.

Dijana Jelčić... "Nestvarno stvarni" zbirka pjesama KULTura sNOVA, Zagreb, rujan, 2014.


Oznake: Jure Kaštelan, pjesma, nestvarno stvarni
- 07:47 - Komentari (20) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.12.2015.

Volim svitanja...



Riječ nije mrtva stvar nego živo biće koje osvaja svoj životni prostor ili ugiba. Druge pomoći izvan pjesme nema. Pjesma, kao živo biće, ljudsko je djelo... Pjesme se ne pišu idejama, nego riječima, magija poezije skrivena je upravo u tom susretu riječi i čitaoca... Dijana Starčević piše pjesme odavna... ona je kao dijete glumice rano dodirnula nevidljivi svijet sna i privida, lica i naličja, obraza i obrazine...

Jure Kaštelan... djelić recenizije zbirci pjesma "Odakle dolazi ljepota"


Riječi
zaustavljaju dah,
odnose me u pjesme
davno napisane.

Sjećanje se opire zaboravu.

Ludost pamćenja,
svod katedrale,
na žrtveniku uspomena
svijeća života i ljubavi.

Prosvjetljenje,
Objava,
Proglašenje.

Mirujem u nemiru trenutka,
u lakoći življenja
na putevima
nejasnih zbivanja
tražim izvorište
ljepote.

Opusti se.
Zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja,
dozvoli srcu da diše!


Riječi uramljene stihom
stare pjesme,
slobodno disanje srca,
odgovor na pitanje
odakle dolazi ljepota.

Po nekom
nevidljivom zakoniku
koračam stazom pokore,
i uz tebe,
u zavjetrini zbilje,
volim svitanja.

Dijana Jelčić... zbirka, Odakle dolazi ljepota... Zagreb, 1987.

fotka... Jasna Marcelić

Oznake: Jure Kaštelan, odakle dolazi ljepota
- 11:45 - Komentari (22) - Isprintaj - #

srijeda, 16.12.2015.

Eratho bdijenje...


podno Parnasa, pred Apolonovim hramom Pitagora je izgovorio ovu istinu...

Sjedit ćemo opet jednoga dana ovako okupljeni i slušati muziku neba i nećemo znati da su tisućljeća prošla, ali biti ćemo mi i znat ćemo da smo to mi . Putovati ćemo ponovo Levantom, da bi stigli do Egipta i Babilona, zaustaviti se u Italiji i ponovo vratiti podno Parnasa do Apolonovog svetišta. Kristalno jasna voda sa kastalskog izvora će nam isprati sve sumnje i sva nepovjerenja nagomilana dugim putovanjem. Tu će nas opet dotaknuti muze i ljepota apolonsko- dionizijskog osjećaja. Muzika koju ćemo osjećati dušom i vidjeti očima će nas nositi vremenom i uvijek vraćati na početak u carstvo brojeva iz kojih proizlazi sva naša spoznaja i harmonija našeg postojanja. Upoznavat ćemo različite svjetove i spoznati da su oni samo preobražena energija naše svjesti. Beskonačnost ostaje skrivena u konačnosti naših tijela. Vječnost nosimo u svojim mislima, nju osjećamo trenutkom svjesne spoznaje, ona je život naš svagdašnji.

ona je naša istina... naše nadahnuće... naše štivo... jesmo li opet tu na početku priče?...


Pjesma se rađa
kao svitanje,
kao mladi dan,
kao silueta
iza misli.

Pjesma je
bljesak
nekog našeg,
nama samima,
nepoznatog lica.

Donešena
sa obronaka
mitske planine,
pjesma izranja
iz astralne
protege svijesti,
iz titraja Eratho
bdijenja,
rađa se
u snu,
i ostaje
ispisani
san.

Dijana Jelčić

Eratho bdijenje

Oznake: muza poezije, nadahnuće, ISTINA
- 13:23 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 15.12.2015.

Spirala vremena...



Dobih knjigu na dar... poglavlje u njoj posvećeno meni... što reći nego hvala vam dragi prijatelju... usrećilo me vaše poimanje moga pisanja... destljećima... štiva koje tek 2007 poslah u eter... i vrednovanja onog davno napisanog i sačuvanog na već požutjelim papirima u škrinji uspomena... utjelovi ste ih ovim osvrtom... divno je zrcaljenje prijateljstva koje se ne gasi razdaljinama... zakon zlatnog reza... to je To...

Nema nikakve sumnje da Kozmologija nebeskoga vretena predstavlja novost suvremene hrvatske filozofije. I po toj novosti kao i po poetičnosti izraza ona predstavlja vrhunce literarne riječi na hrvatskom jeziku i ja osobno mislim da je Jure Kaštelan bio u pravu kada je za gospođu Dijanu Jelčić rekao da njena poezija jest njena ''pokora''. Tako bih i ja rekao da je njena kozmologija ''proviđenje'' koje nas cijeli život vodi nepoznatim putovima realnosti.

djelić iz knjige "Kozmologija zlatnog prstena"

Napisao:Zlatan Gavrilović Kovač u Adelaideu 31. 8. 2012.







U spirali vremena
čekah
skitnicu,
ludu
trenutka,
kralja bez
krune.

Tebe
usječenog
u pamćenje,
uklesanog
u sjećanje.

Susret i
rastanak
pod suncem.

U plavim
daljinama
nagnuće
sudbine,
u načelu
vremena
ritam
vjerovanja.

U tvojim
očima
san i
obećanje.

Pamtim.

Voda je
dolazila
iz zemlje,
u zraku oganj
ljeta
i naslućujuća
peta
esencija.

Zbrajah
godine.

U vjetru
osluškivah
glas Salomona,
odgovarah
srcem
zaručnice,
zavoljeh
miris smirne,
oazu
Judejske
pustinje
i grozdove
njene.

Sanjah kuću
od cedra
i svodovlje
od čempresa.

Razgovarah sa
srnama i
košutama,
zaklinjah
mjesečinu
za
blagost
njegova sna.

Bio si
strast,
bila sam
žudnja
dosanjane
budućnosti.

Dijana Jelčić...



slike... Salim Ljuma

spiralna dinamika

Roko Dobra

kozmologija nebeskog vretena

Oznake: spiralna dinamika, zakon zlatnog reza, kozmologija nebeskog vretena
- 12:12 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.12.2015.

Zaustavljeno vrijeme...



Bio je to vrijeme tihog umiranja... daleka jesen 2008... blogosfera... U snu začuh čudesan stih sudjelovanja u boli.
@morska zvijezda mi šapuće:

U JARKU NOĆI

Prezrela je mladost i ljubav otišla u sjeme,
u prašnjavoj arhivi naslagala se ljeta
i samilostan, mlaki zagrljaj sada
nesebično mi nudi još samo tiha sjeta.

Hvalisave je zvijezde ušutkao
jednim zamahom plašta ljutiti oblak,
da čvrsto zatvorim prozore duše
i skrijem se, to nebo šalje mi znak.

Polažem tijelo u dubok jarak noći,
plačljivo nebo cijedi se na lice.
Povremen bunovni lepet krila
da nisam sama govori mi tiho,
u crnim krošnjama snivaju ptice.



17. 11. 2008... šapnuh... hvala ti draga @morska zvjezdo...

Stavila sam srce na proplanak
tamo gdje vjetrovi obaraju tek procvale sne.

Izdrži srce ostani vjerno sebi i korijenju
ali rasti izrasti iznad horizonta prolaznosti

Tamo gore je sunce tamo gore je beskraj i san.
Začuh treptaje, osluhnuh, da to moje poludjelo srce kliče!

Zvijezde nad tvojim čelom ne mogu umrijeti jer ljepotom neba okrunjena
u tvom podnožju rijeka se jutrom oblaći,

a ljubav bdije među zvjezdama do noći kada iz tvoje utrobe rikne vulkan nježnosti
i kamenom posteljom poteće gola želja mog i tvog sjedinjenja.




Zanos vječnosti,
život usidren u snu
i suma godina.

Kotrljali se trenuci,
rušile planine,
nestajala mora,
rađali oceani.

Nad nama
nezalazeće sunce,
u ljuljačci vremena
budno srce.

Ljubav je
zaustavila
vrijeme.

Dijana Jelčić

jednostavno ljubav




Oznake: sjećanja, prijateljstvo, uspomene
- 19:00 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.12.2015.

Mostovi okruga blog.hr...



Korak po korak
do kraja vremena,
do povratka
zvijezdama.

…Vidjeh srcem odapet let @Lastavice…
Riječi kao svila miluju
Kao baršun maze
Riječi
Prijateljice
Ljubavnice,
suradnice
suparnice…

Iza obzora pojavnosti
privid nestvarnosti,
na nebeskim
dokovima
tišina samoće,
nevidljiva čarolija
trajanja.




… @sjedokosi uskače... mi spavači otvorenih očiju
pokrete pamtimo
recikliramo ljubav novotvorbama
tihovanjem glazbu usavršavamo
postojimo negdje nedohvatno među zvijezdama
zvijeza sa zvijezdom zajedno modrinu ukrašava…

Postoji li
putokaz ka
pejsažu
s one
strane duge?

… @Evora nadodaje… Snivajući mi živimo život u imaginarnim očima onih koji nisu prisutni.
Zanimljivo mi je to da u isto vrijeme o istome mislimo, a to mi se događa
sa još jednom dragom blogericom; upravo pišem tekst na temu Evora i ja …

Tek igra sudbine.

… @O da životu… možeš ići cestom ravno, možeš vrdudat amo tamo
Možeš skrenut s puta, može ti se sviđat stalna ruta…
Ti si vozač i navigatot,
ti si akumulator i alternator
ti si benzin ulje i voda
tvoj smjer je tvoja sloboda…

U slutnji,
u čežnji
pjesnikove
daljine.

@Euro se smiješi…
Svaka žena ima tri faze razvoja
Ljuta je na oca
Bjesna je na muža
Nezadovoljna zetom…



Pod mostom Mirabo teče Seina,
nad nama tihuju zvijezde,
dokazuju našu nedjeljivost od kozma…

@White Lilith… Volim osluškivati zvijezde....lijepa

Preobrazba
kozmosa
u okrug, u pisaonicu,
u postovnicu,
u ljubav.

@NF… samoživo
Tješi sunce koje je izvirilo,
pravi se važno
kao da jedina bitna stvar
trenutno nije
stroj što okljeva
shvaćajući neumitnost
kraja programa…

U riznici pamćenja,
valcer misli
i osjećanja,
poezija kapi,
utiha mora
i maestral u krošnji
uspomena.

@Decy vriskom neke žene u samoposluzi
dodaje priču za naslovnicu… ljudi moji
čovjeku nije dobro…




Dolina zelene rijeke,
Neretva romori snom,
sreća je titraj
smrtne materije,
iskra svjetlosti
u tkivu trenutka,

@mecabg uzdiše…Sad mi je jasno zašto nikad od mene pjesnika... Ja i u snu postupam isto kao u reali...

Draga mecabg draga, ti osmijehom na licu
pišeš naljepši stih i daruješ ga nama …

prohujalo
uokvireno u sliku,
zlato svitanja
nad oceanom sna.

@Sjaj Oriona

Hvala, dinajina sjećanja, odnosno poeteso Dijana
i vrla i draga! Pročitajte, počevši od prvog slova
svakoga stiha pa nadolje, svoje čestito ime i prezime,
a što će reći - a k r o s t i h.

• Dinaja
dobro vam jutro dragi Roko... evo mog nespretnog pokušaja odgovoriti vam mojim prvim "sonetom" na vašu dobrotu...

@Annaboni… Dva pjesnika jedan naspram drugome........Diš' bolje…

@zen zi…Divno! Treba stihom uzvratiti, što nije lako, kao što se mnogima na prvi pogled čini…

@stara teta nadodaje… čast je onomu komu Roko dobra napiše sonet…

Budnost donosi miris ambre,
tebe dolutalog iz utrobe ribe,
tebe kao sjećanje i zbilju,
tebe kao ikonu
iscrtanu u kristalnim
perlama krvi,
sliku signiranu
rukopisom srca.

@bolji zalet…Dva svijeta stopljena u jedan. Ljubav, razumijevanje, zajedništvo. Rijetki dožive i osvijeste takvu sreću. Želim vam još puno divnih trenutaka u dvoje...

dvokružje ljepote,
bliskost, prisnost, lakoća trajanja...
hvala ti draga... naš biverzum se širi...
usrećuju nas prijatelji... divan osjećaj...

@maslinapjesmaloza usrećuje… Vječna zaljubljenost u ljubljenoga svoga pratitelja, u božanstvo neizgubljeno!
Veličina Božjega para koji ne luta…

@fra gavun… Kao duga, kao zaljubljena šiparica koja uzletom postaje kraljica, kao
tić u gnijezdu a onda opane pa ga skriješ pod jaketu. Kao polje zrelog
žita...ne znam što je ljepše…

@sewen…Da je ovo vrijeme što juri...
Pa da ponizi zlo u nama
I da procvjetaju božuri
Da nisam duša sama...font>




U škrinji mogućnosti
začuh uzdah vjetra,
vidjeh,
srcem odapet,
let ptice,
u prevratu sjena
oćutjeh srž vremena,
snagu davnog zenita,
poeziju suza i
vjetrom zapisano
ime...

pričinilo mi se u moje grudi je stavio svoje srce...

@Demetra… Vi ste svoja dva srca spojili u jedno veliko i sretno ga otvorili za sve prijatelje. Lijepo je biti vaš prijatelj. Čestitam i želim vam još mnoga krasna ljeta.

@morska zvijezda... Ovu pjesmu posvećujem odmoru za umorna srca kao znak podrške u teškim trenutcima koje proživljavaju.


U JARKU NOĆI

Prezrela je mladost i ljubav otišla u sjeme,
u prašnjavoj arhivi naslagala se ljeta
i samilostan, mlaki zagrljaj sada
nesebično mi nudi još samo tiha sjeta.

Hvalisave je zvijezde ušutkao
jednim zamahom plašta ljutiti oblak,
da čvrsto zatvorim prozore duše
i skrijem se, to nebo šalje mi znak.

Polažem tijelo u dubok jarak noći,
plačljivo nebo cijedi se na lice.
Povremen bunovni lepet krila
da nisam sama govori mi tiho,
u crnim krošnjama snivaju ptice.

Komentari na štivo… mostovi okruga blog.hr… mostovi pod kojima se sretna budim.

Dijana Jelčić







Oznake: mostovi okruga... komentari, prijateljstvo
- 06:36 - Komentari (34) - Isprintaj - #

subota, 12.12.2015.

Razveselila me...



Desetljeća prijateljstva... velike razdaljine nisu nas razdvojile... prijateljstvo stoluje u srcima... Ona uz supruga u Americi, Kanadi, Letvi, Libanonu... Suprug talijan iz Parme... s vremena na vrijeme se susretnemo... nedavno je bila u Zagrebu, darovah joj moje zbirke... daruje mi prevode na talijanski... usrećuje...





Afroditin broj… Numero di Afrodite ...

Na obodu vremena,
krhkost prolaznosti,
snaga pamćenja,
sveta datost
povratka u ljepotu.

Lipe su ocvale,
miris je nezaboravak osjećanja,
djelić pasionske igre,
titraj legende,
povratak plemena ptica.

Ljetni suncostaj.
Dugodnevica traje,
bez pomaka.
Ljubav je sišla s neba
i ostala.
Zauvijek.
Ustoličavam događanje,
uranjamo u vrijeme kanikule,
pasje vrućine nas omamljuju.

Daruješ mi morsku zvijezdu,
pitagorejsku pentadu,
zagrljaj ženske dijade
i muške trijade,
simbol ljubavi,
Afroditin broj,
istoznačje
svitanja,
zenita
i sutona.

U pretakanju
pješčanog sata
iz sada u sada,
tri sekunde ljepote,
obnavljajuće uskrsnuće

Dijana Jelčić ... "Nestvarno stvarni" Kultura snova, Zagreb, 2014.






Numero di Afrodite ...

Sul bordo del tempo,
fragilitŕ della temporaneitŕ,
il potere della memoria,
il dono sacro
per ritornare alla bellezza.

I tigli sono in fiore,
Il profumo che richiama emozioni,
frazione del gioco della passione,
rabbrividente della leggenda,
Rientro della tribů dei uccelli.

Solstizio del’estate.
Il primo giorno d’estate dura,
senza spostamento.
L'amore č disceso dal cielo
e rimasto.
Per sempre.
Stabilisco l'evento,
immersi nel tempo della canicola,
Il caldo dei cani ci stordisce.

Mi stai regalando le stelle marine,
Pentade pitagoriche,
abbraccio della diade femminile
e triade del uomo,
un simbolo di amore,
Numero di Afrodite,
stesso significato
del alba,
di zenit
e del tramonto.

Nel travaso
Della clessidra
da ora ad ora,
tre secondi di bellezza,
Restauro della risurrezione

Diana Jelčić

prevod... Dragana Broz



Oznake: prijateljstvo
- 13:31 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 11.12.2015.

Razgovor prijateljica...


Titraji nutrine...

Skoro nepostojeća,
izbačena iz svih uzbuđenja,
nestvarna na platnu života,
tužna žena trenutka,
bolesna od sebe,
žedna na izvoru.

Krletka satkana od niti prošlosti,
srce u lancima nekog davnog sna
duša u okovima izgubljene sreće.

Začuh titraje nutrine.
nada umire zadnja,
i ona
postade duša vjetra,
osjeti širinu doline,
sve tajne svijeta.

Iznenada slobodna,
pomilova usnulu šumu
rastrga korotu i
poletje sa lastavicama
ka nebu spasenja.


Dijana Jelčić... jedna iz arihve za tebe draga Nado...





U jutru slutnje ljubav iz daljine,
toplinu nade u dušu unosi,
lastavice odletjele u oči vraća
ljepotu ćutim iz dubine.

Čarobne sanje, drhtaj dana,
ditiramb srca bez tuge,
postoji ljubav u tisuće nijansa,
ne nisu misli prazne ni puste.

Hvala ti draga što misliš na me,
osjećaš tajnu ove duše,
hvala i danu što nas spoji,
nedavne zime, moje tuge.

Srele se duše dvije i prepoznale,
stvorile niti pune zlata,
usrećile se prepoznavanjem
otvorile prijateljstvu čarobna vrata.


mojoj Dijani... Nada




Oznake: prijateljstvo
- 17:17 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Snovolovka...



San je
trajanje
u nepobitnoj
samotnosti.

Susret sebe i sebe
u nagosti,
u cjelini,
u vječnosti.

Iza obzora pojavnosti
privid nestvarnosti,
na nebeskim
dokovima
tišina samoće,
nevidljiva čarolija
trajanja.

San je
preslika zbilje,
privid obličja
skrivenih
oku budnosti

U titraju oka
tisuću života
i pukotine
zaborava.

Plov Lettom,
trenuci
bolni,
teški,
ranjivi.

Zgusnuće tmine,
zaglušujuća tišina,
prostori bez kraja,
prasak vremena,
sjaj Siriusa,
porod Sunca
i dana
izvan vremena.

U snovolovki san.

Dijana Jelčić

slika... Salim Ljuma

Oznake: SNOVOLOVKA, san, zbilja
- 09:09 - Komentari (10) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.12.2015.

@Sjaj oriona...



Pitala me draga blogoprijateljice @Lastavica... reci mi nešto o porijeklu soneta na lijevoj strani tvoga bloga...

pred tri godine susretoh na ovim stranicama dragog i poštovanog pjesnika Roko Dobra, u blogsferi @sjaj oriona... zavoljeh njegovu poeziju... a on mi uzvratio cijeneći moje pisanje... darovao mi je svoju zbirku "Kist i Pero"... uzvartih mojom zbirkom "Mostovi pod kojima se budim"...





Naime, mogu Vam, u ovom trenu, reći da je misao ova (kako bi trebalo opširnije referirati o Vašemu poetskom prinosu u recentnom hrvatskom pjesništvu) u meni zaživjela gotovo na samome početku susreta s Vama i s Vašim poetsko-tvoračkim predispozicijama. Jer, stil kojim ste pisali svoje postove na blogu, pa i komentare, kojima ste napajali duše zaljubljenih u poeziju na blogu maslinapjesma - loza prijatelja mi i poete Ivana Vidovića, bili su roskošje jedno, zapravo tkivo satkano od zlatnih poetskih niti; ustvari, pisali ste – pjesmu u prozi!

A za dobru pjesmu Dylan Thomas je rekao slijedeće:

“Dobra pjesma je veliki doprinos realnosti. Svijet više nikad nije isti nakon što u sebe primi još jednu dobru pjesmu. Dobra pjesma pomaže da se promijeni oblik univerzuma, da se proširi svačije znanje o njemu samome i svijetu oko njega.”

Međutim, iz onih nekoliko, manjih ili većih razloga, nažalost, do toga odmah (ili barem dok je još bilo na vrijeme) nije došlo, te sam se, nakon toliko prijekora upućenih samome sebi što kasnim ili što ne stižem, dosjetio i to u jeku postavljanja sonata posvećenih svojim prijateljima s facebooka (a i sebi uznemirenom poradi blokirana mi računala) eno postaviti i onaj mi sonnet koji sam, svojevremeno, bio Vama posvetio ĆUTJET ĆEŠ LJUBAV .... Naravno, uz ovaj je sonet, i kraći mi zapis o Vama i o Vašoj vrhunskoj liričnosti, e da bih, na kraju, sve „zasladio“ Vašim sonetom, a kojim ste mi dar uzdarjem uzvratili.

vaš odani prijatelj Roko Dobra...


ĆUTJET ĆEŠ LJUBAV ...

Da bi se dušu opilo ljepotom
iz njena srca valja piti riječi
jer svaka je pjev i svaka liječi
ane stigneš li opet si za plotom

ne znaš li živjet s njenim zlatnim mottom
izdrži srce i kad je kraj svijeći
Svjetlost će zgasnut i ti ćeš puzeći
tminom ogrnut skroz zalutat potom

ali ne kloni dok su ispružene
ruke joj spram tebi ma bilo tko si
časne i tople s nebom udružene

eno ti hrle mekanošću perja
vjeru osnažit sa suncem u kosi
ikada plane grimiz predvečerja

ćutjet ćeš ljubav što te sretnog nosi

@Sjaj Oriona

Hvala, dinajina sjećanja, odnosno poeteso Dijana
i vrla i draga! Pročitajte, počevši od prvog slova
svakoga stiha pa nadolje, svoje čestito ime i prezime,
a što će reći - a k r o s t i h.

• Dinaja
dobro vam jutro dragi Roko...jutros sam umjesto u čizmici u srcu pronašla darak za vas...ostavio mi ga sveti Nikola...evo mog nespretnog pokušaja odgovoriti vam mojim prvim "sonetom" na vašu dobrotu...

Cvijet Rokova pera ne vene,
melem stiha u srcu rane vida,
sonetom uranja u duše snene,
tješi kada um tužni jecaj rida.

Kad val pučine obalom vlada,
kad orgulje vapaj mora čuju,
a morska vila elegiju sklada,
Rokovi soneti o ljepoti snuju.

Erato mu u dušu poetiku toći
Muze mu srce od zime brane
tkaju tkivo pjesničke moći.

Cijeli svijet u srce mu stane
svi sretni dani i lazurne noći,
pa ljubav sonetom osvane.



06.12.2012. (09:38) - - - -
• Sjaj Oriona
dinajina sjecanja - Hvala Vam od srca na ovom sonetu,
bez obzira što je prvi kojeg ste pokušali, kako i sami
kažete, napisati, draga poeteso Dijana. Ipak je znakom
Vam iskrene želje – da na dar mi uzdarjem uzvratite.
Neka stoga ovog soneta i neka nas sjeća na ovo naše
druženje i na ove naše stihovane poslanice!

evo draga @Lastavice , ovo je rodosljovlje darovanog mi soneta i jednog divnog blogoprijateljstva...






sjajoriona



Oznake: Roko Dobra
- 07:17 - Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 09.12.2015.

Ti ne znaš...



Ti ne znaš
kako izgleda soba
u kojoj te volim,
ti ne znaš
s kojeg
prozora,
u noćima kao ova,
pozdravljam
tvoju zvijezdu,
tvoj put k meni.

Ti ne osjećaš
ljubav
u mirisu sna
koji smo
rastavljeni
prestali sanjati.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

slika... Salim Ljuma

Oznake: odakle dolazi ljepota
- 13:13 - Komentari (14) - Isprintaj - #

Kolaž starog i novog...



Lutam obalom zaborava,
oko mene ljubav jeca za suncem,
a misli dotaknute Meduzinim dahom
grade snovima tamnicu.

Darovali su mi ime i boginju,
boginju lova i mjeseca,
i ja sanjah plave daljine,
ljubav tražih među zvijezdama.


Velika srebrna lopta,
zapletena u plavoj mreži
čuvarice snova
razbi tamu zaborava...



Stojim na rubu zagrljaja
osušena zemlja,
jedna zvijezda padom
dotaknu tišinu,
mržnja je riječima
davala snagu rafala,
tutnjala je noć vriskom taštine.

Preživjeli smo noć osuda i uvreda,
nečiju glad za snovima,

Godinama smo razbijali
slike naših priča,
a ožiljke od onda
danas nosimo kao nakit
i gorčinu uspomena
osjećamo kao
prešućene vrijednosti.

Zatvorila sam tvoju šutnju
među dlanove,
kada podignem ruke
prema suncu
vidim zarobljeno srce.





Noćas je vjetar odsvirao requiem,
ugasio zadnji lumin
na oltaru želja,
prosuo pepeo
nedosanjanih snova.

.

Budimo drugačiji od drugih,
mi nismo tek neki,
ne dozvolimo Posjednovoj djeci
da nam kradu snove.

Rastimo u slobodi
iza zidova
i ograda u kojima je
život prevara a vrijeme rob.





Uranjam u odaju ogledala i odjeka. Osjećam, život se ne događa u materiji nego u njenoj srži, u suštini dubokih brazdi na licu vremena. Živim vrhunac samoće i naslućujem duljinu, širinu, visinu i dubinu sfera u kojima se zrcali ljubav.
Ćutim njenu samorodnosti.

Blješti tisućama svijeća, svjetlost se razliježe i ubija tminu. Samozatajno vreba na nepažnju, na sjenku pritajene zlovolje, iskru nestrpljivosti da bi započela igru izrastanja ispočetka. Tajnovita čarolija svetog spokoja, sklada i ljepote življenog života. U njenom okrilju pucaju okovi, topi se led, nestaju sumnje, gube se strahovi.
Ljubav je divna u svojoj nagosti, neporočna u svojoj postojanosti, snažna kao svjetlosna planina, bogata kao metafora i uboga kao prodavačica ljubičica.

Iz pepela se rađa kao Feniks, iz svjetlosti izranja kao iskra sreće, iz sanja ulazi u javu kao ti.
Ljubav nas u svojoj samorodnosti, iz trenutka u trenutak, porađa nove, a uvijek iste.

Dijana Jelčić





Oznake: odakle dolazi ljepota
- 08:58 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 08.12.2015.

Usudih se...



"U velikoj šumi, u carstvu krvoločnih Doga i vjetrova sudbina, ucrta se put dvoumljenja i nesigurnosti i Akteon krenu za tragom divljeg jelena. U čarobnom trenu u zrcalu vode zasja najljepše tijelo i lice, žena ili bog
u purpuru i alabasteru, bojama zlata i sedefa, on ugleda nju. Pogled i misao, čuđenje i žar istine zaustaviše njegov trk i lovac posta plijen. Preplašeni jelen oslobodi svoje misli ali one se vratiše kao okrutni psi i kao smrt"
Giordano Bruno




Bili smo smrtnici
u smrtinicima
nedostupnoj
odaji vječnosti.

Na stranputici htijenja
ispisana legenda,
žudnja za spoznajom,
uprisutnjenje
boginje i lovca.

Duša te osjetila,
pobješnjeli psi
oćutiše zabludu,
nimfe sakriše lica
u nijemost istine.

Osjetih bilo svemira,
opozvah vrijeme bogova,
dozvolih mladom danu
uron u ekliptiku sunca.

Rasplamsala se požuda,
osjećaj nemira
promjeni kraj priče,
usudila sam se
vjerovati.

Sakralno se slilo u profano,
u život na obodu zbilje.

Zaustavljeni na rubu bezdana
slavimo ljubav.

Dijana Jelčić

Usudila sam se

Oznake: Actaion, Diana, Tician
- 09:09 - Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.12.2015.

Odmor za umorno srce...




Javi se u meni riječ
I brizne kao voda živa.
O uzak mi je ovaj svijet
Za oganj što ga čelo skriva.
Ne znam mu izvor. Neznan zvuk
Zvijezdano u meni zvoni.
O uzak li je neba luk
za krilo što ga nemir goni.

Jure Kaštelan


Bio je san,
kratka smrt,
odmor za umorno srce,
anđeo vatre,
utroba velike ribe,
igra,
razgovor sa strancem,
ples sa sjenama,
zavijao je vjetar,
orkan juga
uskovitlao nebo,
sjene su nestajale,
padala sam,
a onda budnost.

Bojala sam se,
pričinjalo mi se,
sama sebi
kradem sreću.

Prevarila sam se,
budnost je pozlatila svijet,
lišila me neizvješća,
nepojmljivoj prisnosti
darovala ljepotu bliskosti.

Snovi su odrazi dugih sjena,
bezimena osjećanja otrgnuta
iz podsvjesti,
ispisana znojem srca,
elegije ukorićene
u pjesmarice,
opijum za nesretne.

Tko sam ja u snu?
Silueta bez vida,
gluha kontura
isušene nutrine.

Tko si ti u snu?
Nestvarna vizija
usnulog oka,
beztjelesna iluzija,
praznina iza tišine,
s one strane zbilje
nedohvatan.

Budnost donosi miris ambre,
tebe dolutalog iz utrobe ribe,
tebe kao sjećanje i zbilju,
tebe kao ikonu
iscrtanu u kristalnim
perlama krvi,
sliku signiranu
rukopisom srca.
.

Dijana Jelčić

Oznake: duge sjene, san
- 08:08 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.12.2015.

Portret mladog umjetnika...



Joyceovski razmišljam o putevim koje smo prelazili da bi bili ovo što jesmo, o našim odvajanjima od sredine u kojoj smo odrastali… o našim bjegovima iz nježnog okrilja roditeljskog doma… pitam se postoji li u nama alter ego… ono drugo Ja koje nas zaustavlja pri uzletu u više sfere postojanja. Jesmo li uspjeli čitajući Joyceovu knjigu savladati nutarnjeg kerbera koji nas vraća u svijet sitnih spletki i neosjećanja slobode…





Promatram tvoj portret iz mladosti. Godine nisu promjenile osmijeh. U tvojim očima vidim isti sjaj kao u vrijeme prvih susreta, Život je sjećanje. Volim te izmišljaje u izmišljajima. Kao u zrcalu, promatram sliku u slici.

Vidim mladost u sljezovoj boji, magija ljepote se proteže u nedogled. Pisanje o njoj je zagonetno, prijeti preuveličavanjem, jer sjećajući se bujaju nježni osjećaji. Osjećanje osjećaja ljubavi prevladava, daruje prividu mnogoprotežnost. Proces sjećanja je sličan procesu katarze. Vidim srcem odapet let ptice, lebdim bespućem pamćenja, odabirem trenutke koji su bili presudni za ovo ovdje i ovo sada.

Koji je trenutak bio značajan, možda najznačajniji u našem dozrijevanju? Postoje li preklapanja naših životnih putova, koračanja istim tragovima?

Dolazimo iz različitih smjerova. Ti iz doline zelene rijeke, ja iz plavih daljina. Znakovi kraj puta mladosti se susreću na rondou tek dotaknute zrelosti. Zajedno smo započeli ciklus sazrijevanja. Krenuli ka istom cilju.

U čemu se razlikujemo? Ti glumcem u sebi dotićeš teme razarajućih razmjera i zgušnjavaš ih u bitak politološkog pjesništva. Bio si i ostao pjesnik trenutka. Ja sam ostala vjerna znakovima neba. Još uvijek se izgubim u širinama zvjezdanih misterija. Ti me prizemljuješ ne lomeći mi krila za sljedeći let.

U čemu smo slični? Dotićemo se izmaštanim pentagramima nedodirljivih osobnosti i gradimo ikosaeder kovitlajućeg zajedništva. Volimo sjećanja. Rado se vraćamo u dolinu tvoje mladosti. Tamo je početak sreće. Slušamo tišinu močvare. Zaustavljamo se na obali rijeke i šutimo. Neretva se rukavcima širi u deltu i slijeva u more.

Panta rei, život se kotrlja ka ušću, odživljeni trenuci se pretaču u poeziju kapi. Kockamo se samoglasnicima i suglasnicima, izmišljamo riječi, igramo se njima. Davni izmišljaji ožive u novima. Ne zapisujemo, samo pamtimo sintakse nagomilane u izljevima radosti. Sada se ta nenapisana priča odigrava na sceni sjećanja.

Slike se vrtlože u zrcalu pamćenja.
Lijepe su.
Vjerujte mi.

Dijana Jelčić

Oznake: James Joyce, Portret mladog umjetnika
- 08:58 - Komentari (14) - Isprintaj - #

subota, 05.12.2015.

Tri lica tražiše autora... pirandelovski.



"Dijana Starčević piše pjesme odavna. Ona je kao dijete glumice rano dodirnula nevidljivi svijet sna i privida, lica i naličja, obraza i obrazine. A to nije njeno jedino iskustvo. Njena shvaćanja poezije su u žarištu dubljem od površine razine vidljivosti. Izvor ljepote ona traži u zatrpanoj dubini tragičnog pamćenja. Nije jednostavno imenovati unutarnja stanja ali je smisao pjesme upravo u tome da uobliči "to nešto bezimeno što raste..", kako Dijana kaže u jednom stihu...
"Opusti se.
Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše...
Onda ćeš znati od kuda dolazi ljepota i da li je moj glas prošlost koju želiš zaboraviti." "

dio recenzije Jure Kaštelana iz knjige "Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.





Vidim misao na izvoru sna. Misaona slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost.
U svijetu kristala mog malog univerzuma otkrivam čudesna prostranstva mog istinskog postojanja, prepoznajem ono, do sad, neviđeno. Iza spuštenih trepavica vidim, po prvi put i svoje oči kojima, do ovog trenutka, vidjeh sve osim njih samih.
Moja tri lica, tri „JA“, misaono, emocionalno i fenomenološko, moj utjelovljeni um, satkan od superstruna, titra na tragu sunčeve zrake, u zrcalima vidim odraz proživljena stanja.

Koračam stazama nutarnjeg univerzuma i prepoznajem tugu, strah i bol . Vidim osmijeh sreće okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajem bujicu misli. Misaona prašina se širi prostranstvima uma, utjelovljuje apsurdne i sretne trenutke i sve u meni mi postaje blisko i istinski moje.






Sinopsis apsurda…

U voštanici svitanja
trag istine,
buktinja sunca grli dan,
na hridi tihuje
Prometej nadanja,
na obzoru privid
besmisla,
u srcu božanska iskra.

Ne volim nepomičnost,
tmurno nezbivanje,
entropiju vremena,
težinu neprolaznosti,
zgušnjavanje
bez pomaka.

Ne volim čekanje
u vakumu ničega,
nedogađanje bez nadanja,
bez smrtnih rana,
ne volim
tromost tihog umiranja
u praznini nutarnje
palanke.

Na sceni vremena
proturiječnost trenutaka,
sukob zbilje i
sjena pošlosti,
svjesni mazohizam,
izlječujuća bol,
oslobađanje iz krletke
sumnji i strahova.

U katakombama pamćenja
pronalazim sebe
bjegunicu iz zbilje,
sužnjicu
u užarenoj praznini
zaborava.

Prodirem u podsvijest,
u prostor nedogađanja,
u zatomljena sjećanja.

Na granici između bitka i nebitka,
bježim od pukog trajanja,
od beznačajnosti
i
živim vrhunac samoće,
utjelovljujem apsurde,
ulazim u odaju
ogledala i odjeka.

Vatra sudbine
sagorjeva
sama u sebi
i sama iz sebe plamti
dolazeće vrijeme.

Obroncima zbilje
se kotrlja kamen,
čujem šapat,
poslanje trenutka.

Nema ga, ne postoji
uzaludan čin!

Očekivanje prestaje
biti čekanje,
postaje nadanje,
ugoda vjerovanja
u uvijek iznova
rađajuću svjetlost.

Ćutim ushit osjećanja,
kovitlanje svijesti,
uzvišenost nadanja.

Iza zrcala svjesti
tri lica,
jedna istina.

Vjerovanje u
Ljubav!

Dijana Jelčić

Oznake: tri lica, misaono, emotivno i fenomenološko...
- 08:08 - Komentari (16) - Isprintaj - #

petak, 04.12.2015.

Prijateljima iz svih mogućih razloga...



Djetinjstvo
na dlanu vremena
romori smijehom,
romori snom,
najavljuje povratak
kolone odsutnih.

Vidim ih kako mašu
sa dalekog otoka,
koračaju sjećanjem,
vraćaju se u san.

Svjedoci ljepote
odsanjane mladosti,
tišina utkana u osmijehe
i oči koje pamte.

Nježna je točnost pamćenja.

Trajali smo
između pjeva slavuja
i cvrkuta ševe,
u slijevanju
nemogućeg u moguće,
u nevinoj istini
vječne djece,
u odori anđela
koji sanjaju život,
u tišini snijega
nad kojim
tihuju zvijezde,
u mirisu…


U vremenu došašća često prolutam putevima pamćenja. Zaustavljam se na postajama nedosanjanih snova, uranjam među zatomljene želje, zaboravljene žudnje. Vidim lica prerano otišlih prijatelja. Njihovi osmijesi se redaju kao ikone na zidu sjećanja. Čujem naše tajne zatvorene u škrinji neprocjenjivih vrijednosti. Redaju se pitanja na koja nismo pronašli odgovore, sve izgovorene utjehe se zrcale u suzama skupljenim u kaležu uspomena. Danas se pitam jesmo li u jurnjavi za nečim nedohvatnim propuštali dohvatljive trenutke spokoja. Osjećam bujicu neizgovorenih himni prijateljstvu koje nosim u sebi kao znakovlje prohujalog vremena...

Dijana Jelčić "Mostovi pod kojima se budim"


U glavi mi je panoptikum želja, kao u muzeju voštanih figura cijeli se svijet sakrio u orahovu ljusku dok Rimbaud- ova pijana lađa jedri pučinom velikog oceana sna. Čujem jauk vječito progonjenog ljudskog rebra i olujno tužno zvono dok nad morem svjetle tri sunca, čudna trodimenzionalnost čovjekove sudbine, ljudska nemogućnost uzdizanja ka beskraju sna. Ljubav zgusnuta u ništa postaje svijesna svoje tragične ekliptike. Iznenada iza tame horizonta izranja četvrta svjetlost, svijetlost etičkog postojanja, svijetlost nad svijetlima.
Orahova ljuska raste ka tom svjetlu spasenja, ispunja prostor sjedinjuje sve svjetlosti u sunčevu elipsu, u život tako jednostavan i lijep.

Drama svijesti, proživljena srcem, ta svjesno doživljena bol nas čini "stvaraocima nesretnog trenutka". Zgnječeni u svojoj boli, u bezumnoj vrtnji nevidljivih strahova, zaprepašteni, nesretni, nesposobni smo odpustiti, osloboditi se, osjetiti disanje srca.

Zavirimo u dubinu sebe sama, zaboravimo na trenutak detalje da nam ne izmakne cjelina, učinimo to sada da ne odživimo život ne živeći ga. Kada spoznamo nemilosrdu vrtnju pijane lađe postojanja, vrtnju u kojoj smo izgubili kormilo, tada treba skočiti u ono veliko uzburkano ništa u sebi, u svoju dušu, u kakvoću svijesti o sebi samom. Bez diskurzivnog razmišljanja, pokušati osjetilima i osjećajima, osjetiti osjećanje osjećaja, nutarnju vatru postojanja.

Postati svjestan sebe i jedan drugoga, zajedno zaroniti u san, roniti, roniti sve dublje, biti svjestan da smo bili blizu tonjenja, blizu potonuću, toliko blizu da smo ga skoro doživjeli, a onda sa osmjehom u suznom oku pogledati u sunce i dozvoliti ljubavi uzašašće ka ekliptici sunca, ka putanji sreće.

Pod klatnom sunčanog sata spoznah da budućnost ne postoji, ona je tek neprestana opomena o promašenom trenutku, ne proživljenom treptaju oka, ne pruženoj ruci, ne saslušanoj boli u neizovorenoj riječi utjehe PRIJATELJA PRIJATELJU.

Dijana Jelčić... djelić zbirke prozno poetskih tekstova ”Umijeće vremena” 1987- 2007.

Oznake: pijana lađa, ekliptika sunca, prijateljstvo
- 08:08 - Komentari (22) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.12.2015.

Došla je...



Srce na anđeoskoj harfi
romori smijehom,
romori snom.

Darovano mi
zrcali susret
na obodu dana.





Došla je!

Sluhom uranjam
u bitak vremena,
romor mora,
purpur neba
i mirise došašća.

Ljubav titra u zraku,
u romoru prolaznosti,
u šapatu boga tišine
blagost neumitne smrti.

Uranjamo u vrijeme
spokoja.

Opijaju me osjećaji.

Kradljivac sam
neprocjenjive datosti,
otkidam djeliće misli,
prisjećam se i
slažem mozaik
mudrih dijaloga.

Misao o savršenstvu,
nadahnuće uronjeno
u emocionalno pamćenje,
u zrno srca,
u titraj koji ne prestaje.

Protagorina istina,
čovjek je mjera
svim stvarima.

Krug,
besprijekorna geometrija
odmaštanih svjetova,
pretakanje virtualnog u stvarno,
u susret pogleda i zagrljaj,
u osmjeh
i zvuk melodije...

Ako sutra nikada ne dođe...

nevažno...
u galeriji sjećanja blješti dragulj...

poezija uspomena
daruje snovitost zbilji...

Dijana Jeličić



@Annabony i @Dinaja .. sinoć se utjelovio još jedan cvjetak u buketu priiateljstva... usrećuje...




Oznake: susret, blogoprijateljstvo, zbilja
- 08:00 - Komentari (28) - Isprintaj - #

utorak, 01.12.2015.

Na izvoru...




Dan nestaje u skutima noći. Palim prvu svijeću na oltaru sutona i ucrtavam krijes vjerovanja. U zlaćanom sjaju ćutim miris tamjana i smirne, znakovlje ovozemaljske ljepote utkane u riječi sa početka priče.

Istina se ogleda u tvojim očima.
Volim dubinu tvog pogleda i osmijeh dječaka na tvojim usnama.
Tihujem snom o izvorištu vremena.

Osluškujem šapat srca i u ljepoti ovoga trenutka ispisujem prohujale boli na ploču smaragdnih sjećanja.
Uranjam u jučerašnje nemire, titraju kristalne niti pamćenja. Duša mi se smiješi očima ćilibarskog sjaja, vraća mi otrgnute krhotine srca i smiruje uzburkalu svijest.

Osjećam vrtnju nebeskog vretena, spiralnu dinamiku spoznaje i toplinu božanske iskre koja gasi tugu i liječi sjećanja.

Decembar otkucava došašće ljubavi, olovno nebo prošlih tuga se pretače u azurne uspomene i vjetrovima prošlosti sakuplja pepeo boli u urnu koju bacam u Letinu rijeku.

Ljubav je ovo ovdje i ovo sada, njena ljepota zasljepljuje kao bjelina breze u proljeće, opija mirisima tek procvalog jasmina u mjesecima ljeta, miluje me rapsodijom nepostojećih boja. Osjećam kovitlac ljubavi i slutim dolazeća zima će biti blaga.

Pamtim samo sretne dane.

Danas na dverima Adventa odmatam fascije pamćenja,
dozvoljavam prohujalom vremenu da se vrati u ovaj trenutak spokoja,
da oplemeni strune nutarnjeg Svemira,
da posveti kristalnu kocku vedrine u kojoj živimo slavlje osjećanja
i dočekujemo istinitost radosne poruke Anđela Gabrijela.

Dijana Jelčić- Starčević

slika... Boticelli, Gabriel i Bogomajka

Oznake: aneo Gabriel, došašće
- 08:38 - Komentari (26) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>