dinajina sjećanja

ponedjeljak, 29.01.2018.

Sui generis...



„Njegovo se umovanje sastojalo od neke sutonske sumnje i nepouzdanja u samog sebe, osvijetljene na trenutke munjama spoznaje, ali munjama tako jasna sjaja da je u tim trenucima svijet propadao pod njegovim nogama kao da je bio uništen vatrom.“
James Joyce






Nesigurna u sebe, koračala sam nepostojećim mostom, imaginacijom premosnice između jučer i sutra. Čista iluzija, dokaz nepostojanja u vremenu. Danas se gubilo u svrsishodnostima zbilje. Bježala sam od istine. Samoj sebi je nisam željela priznati. Zavaravala sam se, tražila opravdanja u literaturi. U Joyceovom romanu „portret umjetnika u mladosti“ pronađoh premosnicu ka samorazumjevanju.

Odabrah pisanje kao terapiju. Ono me odnosilo onkraj zbilje, postajalo njena protuteža. Napuštah život, svjesno uranjah u samoću. Svjesna da me nitko u tome neće podržati, krala sam životu dane i počela pisati o sebi, graditi misaoni labirint prepun opijajućeg mirisa. Pokušah sagraditi branu protiv vanjskih događanja. To su bili trenuci opraštanja od tugaljivih stihova kojima opravdavah svoje neuspjehe. Vizija je oživjela ljepotom sjećanja, u koridorima je ozvanjao glas drevne uspomene, joyceovska istina o pojavnosti ljubavi u trenutku njenog nastajanja i savršenosti njenog trajanja. U središtu nutarnjeg labirinta je njen izvor, ljepota njene cjelokupnosti, njena simetrija u asimetriji zbivanja i njen izričaj u poetici vizija. Spoznah, sve što je lijepo posjeduje dušu i mudrost, svjetlost estetike i svetost etike. Umijeće vremena i pojavnost kreativnosti. To je bio početak rekonstrukcije napuknute stvarnost, restauracija ikone na stijenci sjećanja, obnavljanje uspomene sa ožiljcima neke davne boli.

Shvatih da su godine tugovanja bile obmana, bjeg od stvarnosti, prevara same sebe. Pokušah izraziti sebe najslobodnije što sam mogla. Osjetih nagu dušu, spoznah sve svoje učinjene pogreške, svoje grčevito nastojanje ostajanja u vremenu kojeg nije ni bilo. Odustadoh od samoranjavanja i traganja za prohujalim ljepotama. Zaustavih se u ovome ovdje i ovome sada.

Shvatih, za spoznaju osjećanja osjećaja ljubav nisu potrebna vanjska osjetila, da je ono u nutrini neuspredivo i nezamjenjivo sa bilo čim drugim. Prisegnuh samoj sebi, izgovorih sui generis.

Svojevrstna i osobita ljubav je izronila iz Lettine rijeke i postala poveznica sna i zbilje, moćnica nemoći, tišina jecaja, sjaj suze na licu osmijeha, biser u školjci nutrine, boja vjenčanice kojom svjetlost uranja u oči i prelama se u rapsodiju suptilnog aquarela najintimnije impresije. Ona je titraj voštanice i ples sjena na zidovima hrama, sjaj sutonske i bljesak jutarnje zvijezde, zagrljaj dana i noći, nedosanjani san i sanjana zbilja.

Portret mladog umjetnika se gubio u prividu tvoga lika. Miris iz odsanjanog labirinta me budio. Probudih se u središtu ljepote… a ti… ti me s osmijehom u očima, nudeći mi prvu jutarnju kavu, odvodiš u stvarnost…

Dijana Jelčić


Oznake: James Joyce, Portret mladog umjetnika, sui generis
- 08:08 - Komentari (24) - Isprintaj - #

subota, 05.11.2016.

Bdijenje...



Pitanja vidim kao šumu, izniklu iz uznemirenih, plašljivih misli... Kao drveće čije isprepletane grane teže ka nebu da bi primile ptice ili ih podigle u prolazne slike odlaska i povratka. Vezane reči koje traže druge reči... ne umem da izgovaram.
Nemam pitanja... Umesto pitanja imam mesto na kome postojim. Mesto sa koga večnim pogledom osećanja mirno posmatram promenljivi svet čudesa.
I... zato u ovoj noći budna u snu lutam slikama dalekih sećanja. Napuštam zemlju satkanu od muzike i leda... i odlazim na mračna i strašna nepoznata mesta... u vremena u kojima su se događale moje ljubavi.
- Pazi!!! Ako nemaš Sada, prošlost i budućnost će se pomešati u košmarnu teskobu. Diši duboko i ne zadržavaj se nigde... sve će proći!– čujem opomenu svoga učitelja meditacije.

Feti Dautović






Upravo tako. Nemam pitanja... Pročitanje knjige ostaju zapisane u sjećanjima i postaju čuvari na vratima vremena. Dautovićeva "Aleksandrija spava" svjedočanstvo prolaznosti, nestajanje znanja u plamenu vremena. Paul Anderson je izbio u prvi plan naučne fantastike kako kvalitetom tako i kvantitetom književne produkcije. Njegovo najpoznatije i možda najbolje djelo jeste "Čuvari vremena".
Posljednji Joyceov roman "Finnegans Wake" nije moguće doslovno prevesti. Teškoće počinju već s naslovom. Riječ wake kao imenica oznaćava bdijenje nad mrtvacem, a kao glagol zrcali buđenje. Sada već davnih osamdestih godina prošlog stoljeća, u jednom sutonu doživjeh i jedno i drugo značenje, sjedinih u svjesti istinu o Senekinoj smrti, Matoševu pjesmu "Utjeha kose" Ujevićevo "pobratimstvo lica u svemiru" i Šimićev stih... a smrt će biti nešto sasvim nešto ljudsko...




Poznavala sam je površno. Stanovala je u onoj ulici kojom sam godinama prolazila upijajući ljepotu jutrenja. Sretale smo se u prolazu i osmijehom pozdravljale. Nismo progovorile ni jednu jedinu riječ. A onda sam promijenila adresu i više je nisam vidjela.
Sinoć sam u traganju za prohujalim vremenom prošetala tim putem, želeći oživjeti lijepa sjećanja. Uzavrelost trenutka u kojem ništa nije važno do osjećanja osjećaja, predivno priviđenje priviđenja, anđeoska istina šapnuta u jednom sudbonosnom treptaju oka. Naslutih uzburkanost bezgraničja, vidjeh oblake kako se gomilaju u oluju i osjetih nemir.

Pred jednom zgradom je stajao automobil prve pomoći i policijski auto sa upaljenim plavim svjetlom. Zaustavih se u trenutku kada su ljudi u bijelom iznosili zatvoren postmrtni kovčeg. Skupljena masa je komentirala događaj.

Živjela je sama. Bila je nesretna. Nije voljela razgovore. Možda je bila gluhonjema. Samo se smiješila. Zujao je romor glasova oko mene.
Sjetih se osmijeha žene koju godinama nisam vidjela.
Kako je umrla? Nije umrla, ubila se. Pronašla ju je njena poslodavka jer par dana nije dolazila na posao. Kako se ubila. Nađena je u kupaoni u hladnoj vodi punoj krvi. Zastao mi je dah. Osmijeh se pretakao u izraz boli na licu koje se tog trena zrcalilo u mojoj svjesti. Stajala sam kao okamenjena dok se znatiželjna masa razilazila.
Sunoćavalo je bljeskanjem munja poslije vrelog dana.

Zar je to uistinu moguće? pomislih. Kakvu igru sudbina igra samnom u ovom trenutku. Bježeći od misaonog sučeljavanja sa samom sobom uletih u koloplet istih misli. One je umrla Senekinom smrću bježeći od sebe same i nedohvatnih istina. Nebo je zatutnjalo gromoglasnim smijehom, poezija kiše je zaljevala pupljke u perivoju duše, a tijelo je zaplesalo ritmom neke nepoznate melodije i postajalo zvjezdani prah koji se provlačio kroz žudnju srca. Vratila sam se u stvarnost i očutila istinu Camusovih riječi.

" Poput velikih djela, duboka osjećanja znače oduvijek više nego što su svjesna onoga što kazuju. Velika osjećanja nose sobom svoj svijet, blistav ili jadan. Osjećanje apsurdnosti na zaokretu bilo koje ulice može iznenaditi svakog čovjeka. Takvo kakvo je u svojoj očajnoj golotinji, u svojoj mrtvoj svjetlosti, ono je nerazumljivo, ali je naše."


Živeći apsurde mi živimo istinski život jer on se ipak ne odigrava samo na sunčanoj strani ulice, on se slijeva trenucima i tvori rijeku bez povratka koja se ulijeva u ocean vječnog sna. Mi smo smo samo kapljice velike vode koje na kraju ovozemaljskog puta postaju suze na dlanu vremena.

Dijana Jelčić...

Oznake: bdijenje., Senekina smrt, James Joyce
- 08:18 - Komentari (36) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.12.2015.

Portret mladog umjetnika...



Joyceovski razmišljam o putevim koje smo prelazili da bi bili ovo što jesmo, o našim odvajanjima od sredine u kojoj smo odrastali… o našim bjegovima iz nježnog okrilja roditeljskog doma… pitam se postoji li u nama alter ego… ono drugo Ja koje nas zaustavlja pri uzletu u više sfere postojanja. Jesmo li uspjeli čitajući Joyceovu knjigu savladati nutarnjeg kerbera koji nas vraća u svijet sitnih spletki i neosjećanja slobode…





Promatram tvoj portret iz mladosti. Godine nisu promjenile osmijeh. U tvojim očima vidim isti sjaj kao u vrijeme prvih susreta, Život je sjećanje. Volim te izmišljaje u izmišljajima. Kao u zrcalu, promatram sliku u slici.

Vidim mladost u sljezovoj boji, magija ljepote se proteže u nedogled. Pisanje o njoj je zagonetno, prijeti preuveličavanjem, jer sjećajući se bujaju nježni osjećaji. Osjećanje osjećaja ljubavi prevladava, daruje prividu mnogoprotežnost. Proces sjećanja je sličan procesu katarze. Vidim srcem odapet let ptice, lebdim bespućem pamćenja, odabirem trenutke koji su bili presudni za ovo ovdje i ovo sada.

Koji je trenutak bio značajan, možda najznačajniji u našem dozrijevanju? Postoje li preklapanja naših životnih putova, koračanja istim tragovima?

Dolazimo iz različitih smjerova. Ti iz doline zelene rijeke, ja iz plavih daljina. Znakovi kraj puta mladosti se susreću na rondou tek dotaknute zrelosti. Zajedno smo započeli ciklus sazrijevanja. Krenuli ka istom cilju.

U čemu se razlikujemo? Ti glumcem u sebi dotićeš teme razarajućih razmjera i zgušnjavaš ih u bitak politološkog pjesništva. Bio si i ostao pjesnik trenutka. Ja sam ostala vjerna znakovima neba. Još uvijek se izgubim u širinama zvjezdanih misterija. Ti me prizemljuješ ne lomeći mi krila za sljedeći let.

U čemu smo slični? Dotićemo se izmaštanim pentagramima nedodirljivih osobnosti i gradimo ikosaeder kovitlajućeg zajedništva. Volimo sjećanja. Rado se vraćamo u dolinu tvoje mladosti. Tamo je početak sreće. Slušamo tišinu močvare. Zaustavljamo se na obali rijeke i šutimo. Neretva se rukavcima širi u deltu i slijeva u more.

Panta rei, život se kotrlja ka ušću, odživljeni trenuci se pretaču u poeziju kapi. Kockamo se samoglasnicima i suglasnicima, izmišljamo riječi, igramo se njima. Davni izmišljaji ožive u novima. Ne zapisujemo, samo pamtimo sintakse nagomilane u izljevima radosti. Sada se ta nenapisana priča odigrava na sceni sjećanja.

Slike se vrtlože u zrcalu pamćenja.
Lijepe su.
Vjerujte mi.

Dijana Jelčić

Oznake: James Joyce, Portret mladog umjetnika
- 08:58 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>