Bdijenje...
Pitanja vidim kao šumu, izniklu iz uznemirenih, plašljivih misli... Kao drveće čije isprepletane grane teže ka nebu da bi primile ptice ili ih podigle u prolazne slike odlaska i povratka. Vezane reči koje traže druge reči... ne umem da izgovaram.
Nemam pitanja... Umesto pitanja imam mesto na kome postojim. Mesto sa koga večnim pogledom osećanja mirno posmatram promenljivi svet čudesa.
I... zato u ovoj noći budna u snu lutam slikama dalekih sećanja. Napuštam zemlju satkanu od muzike i leda... i odlazim na mračna i strašna nepoznata mesta... u vremena u kojima su se događale moje ljubavi.
- Pazi!!! Ako nemaš Sada, prošlost i budućnost će se pomešati u košmarnu teskobu. Diši duboko i ne zadržavaj se nigde... sve će proći!– čujem opomenu svoga učitelja meditacije.
Feti Dautović
Upravo tako. Nemam pitanja... Pročitanje knjige ostaju zapisane u sjećanjima i postaju čuvari na vratima vremena. Dautovićeva "Aleksandrija spava" svjedočanstvo prolaznosti, nestajanje znanja u plamenu vremena. Paul Anderson je izbio u prvi plan naučne fantastike kako kvalitetom tako i kvantitetom književne produkcije. Njegovo najpoznatije i možda najbolje djelo jeste "Čuvari vremena".
Posljednji Joyceov roman "Finnegans Wake" nije moguće doslovno prevesti. Teškoće počinju već s naslovom. Riječ wake kao imenica oznaćava bdijenje nad mrtvacem, a kao glagol zrcali buđenje. Sada već davnih osamdestih godina prošlog stoljeća, u jednom sutonu doživjeh i jedno i drugo značenje, sjedinih u svjesti istinu o Senekinoj smrti, Matoševu pjesmu "Utjeha kose" Ujevićevo "pobratimstvo lica u svemiru" i Šimićev stih... a smrt će biti nešto sasvim nešto ljudsko...
Poznavala sam je površno. Stanovala je u onoj ulici kojom sam godinama prolazila upijajući ljepotu jutrenja. Sretale smo se u prolazu i osmijehom pozdravljale. Nismo progovorile ni jednu jedinu riječ. A onda sam promijenila adresu i više je nisam vidjela.
Sinoć sam u traganju za prohujalim vremenom prošetala tim putem, želeći oživjeti lijepa sjećanja. Uzavrelost trenutka u kojem ništa nije važno do osjećanja osjećaja, predivno priviđenje priviđenja, anđeoska istina šapnuta u jednom sudbonosnom treptaju oka. Naslutih uzburkanost bezgraničja, vidjeh oblake kako se gomilaju u oluju i osjetih nemir.
Pred jednom zgradom je stajao automobil prve pomoći i policijski auto sa upaljenim plavim svjetlom. Zaustavih se u trenutku kada su ljudi u bijelom iznosili zatvoren postmrtni kovčeg. Skupljena masa je komentirala događaj.
Živjela je sama. Bila je nesretna. Nije voljela razgovore. Možda je bila gluhonjema. Samo se smiješila. Zujao je romor glasova oko mene.
Sjetih se osmijeha žene koju godinama nisam vidjela.
Kako je umrla? Nije umrla, ubila se. Pronašla ju je njena poslodavka jer par dana nije dolazila na posao. Kako se ubila. Nađena je u kupaoni u hladnoj vodi punoj krvi. Zastao mi je dah. Osmijeh se pretakao u izraz boli na licu koje se tog trena zrcalilo u mojoj svjesti. Stajala sam kao okamenjena dok se znatiželjna masa razilazila.
Sunoćavalo je bljeskanjem munja poslije vrelog dana.
Zar je to uistinu moguće? pomislih. Kakvu igru sudbina igra samnom u ovom trenutku. Bježeći od misaonog sučeljavanja sa samom sobom uletih u koloplet istih misli. One je umrla Senekinom smrću bježeći od sebe same i nedohvatnih istina. Nebo je zatutnjalo gromoglasnim smijehom, poezija kiše je zaljevala pupljke u perivoju duše, a tijelo je zaplesalo ritmom neke nepoznate melodije i postajalo zvjezdani prah koji se provlačio kroz žudnju srca. Vratila sam se u stvarnost i očutila istinu Camusovih riječi.
" Poput velikih djela, duboka osjećanja znače oduvijek više nego što su svjesna onoga što kazuju. Velika osjećanja nose sobom svoj svijet, blistav ili jadan. Osjećanje apsurdnosti na zaokretu bilo koje ulice može iznenaditi svakog čovjeka. Takvo kakvo je u svojoj očajnoj golotinji, u svojoj mrtvoj svjetlosti, ono je nerazumljivo, ali je naše."
Živeći apsurde mi živimo istinski život jer on se ipak ne odigrava samo na sunčanoj strani ulice, on se slijeva trenucima i tvori rijeku bez povratka koja se ulijeva u ocean vječnog sna. Mi smo smo samo kapljice velike vode koje na kraju ovozemaljskog puta postaju suze na dlanu vremena.
Dijana Jelčić... Oznake: bdijenje., Senekina smrt, James Joyce
|
