Sretna vam tek načeta...
Sanjam te… promatram tvoje usnulo lice… sanjaš li isti san?… često nam se isprepletu snovi… to je zbog čitanja istih knjiga... godine su učinile svoje… osjećam miris pročitanog u tvome dahu... otvaraš oči… probudila te moja budnost i tišina… jutri na obzoru svijesti… bijela svjetlost se ovija oko nas...
koliko dugo si budna?...
nisam spavala… samo sam sanjala…
opet si bila u gradu sanjajućih knjiga... spavaš li ti uopće?...
samo spavanje je besmisleno… gubitak vremena…
ne volim praznine u postojanju… puko spavanje je znak nemoći, bijeg, izgnanstvo sebe iz sebe…
opet mudruješ, to nije zdravo…
ni mitologija nije zdrava, a ipak se njome lječimo…
zaobilaziš temu…
dodirujem srž egzistencije… otvaram neispisano poglavlje u knjizi postanka… zaokružujem evoluciju u snovitost istine… uranjam u zlatno doba bez ograničenja slobode, bez moćnika, vlastodržaca i pravila, vrijeme savršenog postojanja u snu...
Poslije Titanomahije je došlo do podjele… na nebo, zemlju, more i podzemlje…
Titani su izgubili san… bogovi zavladaše svijetom…
Poslije Atlasove smrti čovjek je preuzeo njegov grijeh… i njegovu kaznu… u našim glavama se zrcali cijeli svemir… mi bdijemo nad globusom i bojimo se ulaska vanzemaljskih uljeza u naš san…
Zar je to razlog tvom bdijenju?…
Da, postala sam Finnegans… preuzela njegovo bdijenje… bdijem nad rađanjem i umiranjem trenutaka, bdijem na vratima našeg vremena… riješavam gordijski čvor intertekstualnosti Joyceovog romana, igram se riječima, aluzijama, stvaram osobnu kozmogoniju... osjećam nedohvatljivost tajne svjetlosti... fotoni ne posjeduju gravitone... lutam beskonačnim labirintom svijesti, mijenjajući spoznaju kao što se mjenjaju čestice i valovi svjetla... sanjam još neostvareni Einsteinov san...
opet se smiješiš... smješim se i ja...
sinhronost našeg šapata. se zrcali u odori prvog dana tek načete godine...
sretna vam bila dragi prijatelji
Dijana Jelčić
Oznake: dan bijele svjetlost, san, bdijenje.
|
