dinajina sjećanja

subota, 30.01.2016.

Zlatno jutrenje...




U urni vječnosti
ostaci prastarog pepela,
u bezdanu podsvjesti
sukob neboja i ništavila,
u magnovenju budnosti
kći vremena,
bljesak istine,
u tvom pogledu privid
odsanjane budućnost.


Na obodu jutra
vizija sudbine,
nad otokom zlatna hostija,
utjelovljenje snovida,
sloboda na dlanu privida.

U koridorima svijesti
vrtloženje neurona,
rat svjetova,
zrcaljenje heraldike
Talijina hrama.





Na sceni trenutka
sučeljavanje maski,
osmijeh protiv suza,
kovitlac nutrine,
iz provalije besmisla
izranja bijela svjetlost,
prelama se u prizmi vječnosti,
oslikava zlatno jutrenje.

Mlado sunce ubija
noć utvara,
vjetar raznosi pepeo
davnih tuga,
u tvojim očima
zaborav ružnog sna.

Nad otokom novi san,
na otoku vjekuje
bog vremena.


Dijana Jelčić


fotka... Jasna Marcelić

Oznake: život, ljubav, svitanja
- 15:00 - Komentari (28) - Isprintaj - #

Tihi plač anđela...



Igram se sa mjehurićima sjećanja, prebirem po uspomenama i slažem kolaž od davno napisanih pjesama. "Odakle dolazi ljepota", naslov zbirke u koju utkah bol i pitanje sa tisuću odgovora. Čitajući u meni se budi tajansveno biće, za koje povjerovah da sam ga ostavila u dolini suza, i pričinja mi se da čujem njegov tihi plač. To je jecaj tišine koji me i danas liječi od tuge i duševnih boli. Dobro je vratiti se u vrijeme oluje ruža, odživjeti pustinju osjećaja, uroniti u ocean davnih snova i ponovo sretan izroniti u sunčanoj oazi sretnog trenutka postojanja. Ta davna knjiga je još uvijek moje Eratho carstvo... iz sjećanja izviru nova nadahnuća... igra riječima se nastavlja...
U poglavlju "Vrata zatišja" ispisah sitne crtice previranja i tihi plač anđela složih u kolaž osjećanja osjećaja.




Poklonio si mi
osamnaest crvenih ruža,
sve zvjezde neba
i budućnost u celofanu.

Zagrljajem si želio
ubrzati okretaje zemlje,
pojačati sjaj sunca...


Tiho i elegantno
kao crna pantera
spušta se noć.

Teške od zvijezda
vise ruke neba
nad mojim prozorom
U vazi umiru ruže,
zima je prošla,
a ja nisam ubila hladnoću.


Trg cvijeća je šutio suncem,
osjetih miris maja u februaru,
tvoja sreća mi dotaknu misli,
zaustavi želje i
u ogledalu istine
vidjeh tvoju sjenu u odlasku.

Pod snijegom procvjetaše mimoze,
plavi baršun probuđenih želja
prosu ljubav mjesečinom.

Noć je mirisala na vino,
tajnovita, neopipljiva
kao oblak od snova.

Stojim na rubu zagrljaja,
osušena zemlja,
njegov pogled, nebo puno želja.

U kaminu gori vatra,
na zidovima žive sjene,
nesigurni valcer prstiju
se slijeva u simfoniju
rođenu u gluhoći osjetila.


Uvijek kada sam dolazila
s mirisom januara na koži,
s isušenim i popucanim usnicama,
s nepokretnim dlanovima
na kojima je počivala žalost,
njegov je osmijeh plesao po tijelu
skidao inje sa kose
i palio vatru za zaleđeno srce.

Noćas je završila odiseja
mojih lutanja prošlošću...

Krcata osjećanja i želja
stojim na palubi sreće
dok ocean snova
blješti suncem i
tajnom vječnosti

noćas dozvolih vremenu
da poteče...
osjetih... trenutak je to...


"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

Oznake: osamnaest crvenih ruža, ljubav
- 08:08 - Komentari (10) - Isprintaj - #

petak, 29.01.2016.

Milonga ljubavi...



U Brazilu se plesala Habanera da bi se zatim razvila milonga – prethodnik današnjeg tanga. Ples milonga je bio izrazito erotičan sa karakterističnim pokretima glavom i ramenima i iznenadnim promijenama dinamike izvođenja.



Na stolu leže ruke,
na dlanovima
nestajuća nježnost
nedovršenih zagrljaja.

Ugasnuo je dan,
gnječim sjećanja,
pale se oči neba
da ne zalutam
u slijepoj ulici
davnog
vjerovanja.

Na trgu cvijeća
miris kruha
i osmijeh
nezaborava.

U baršunu noći
ritam srca,
pogledi zakašnjelih
prolaznika
i susret
nestvarno stvaran.

Došao si tišinom,
pitao tišinom,
odgovor se skrio
u uličnoj milongi .

Plesali smo
ples suprotnosti,
muško žensko,
snažno nježno,
grubo tankoćutno
sučeljavanje,
vječnomijenjajuće obličje
nezaborava.

Dijana Jelčić


Oznake: milonga, tango, ljubav
- 08:18 - Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.01.2016.

Homo Hedonikus...



"Koji muškarac nije maštao o vlastitom haremu? I koja žena s malo razuma ne smatra to najgorom noćnom morom? To kažem iz perspektive svojih zrelih godina, jer sam s osamnaest, dok sam radila kao prepisivačica šumarske statistike, sanjala da sam četvrta žena arapskog milijunaša koji se divi mojoj stražnjici i omogućuje mi da provodim život jedući čokoladu i čitajući romane. Feminizam me spasio od zamki koje postavlja mašta."

Isabel Allende "Afrodita, Priče, recepti i drugi afrodizijaci"






Afrodita je prije svega knjiga ljubavi: Isabel Allende u njoj ispisuje vlastite najintimnije uspomene na prvu ljubav, poljupce i muškarce za kojima je čeznula. No, Afrodita je i kuharica, jer u njoj su i recepti, ali ne bilo kakvi, već oni koje ćete spravljati za nekoga do koga vam je posebno stalo. Knjiga je to iznimnih delicija, prava ljubavna gozba koju ćete čitati poput romana, a potom požuriti u kuhinju da isprobate makar kruh po mjeri omiljene hispanoameričke spisateljice. U ovom djelu, satkanom od ljubavnih eseja, abecede afrodizijaka i recepata, Allende slavi život, pisanje, hranu i erotiku: dakle sve što i sami najviše volimo.

Isabel Allende nas tom knjigom poziva doista na slavlje svih osjetila, ona nam uz čudesne recepte opisuje atmosferu kuhinje i romantične večere uz svijeće i tihu muziku.

"Tvoj dah je kao med, začinjen mirisnim klinčićem
Tvoja usta su ukusna kao zrela smokva
Tvoja koža budi okus zrele breskve na mojim usnama" je pjesma iz 12- og stoljeća koja nam dokazuje da slavlje osjetila budi u nama i ljubavni žar.

Pročitavši tu knjigu shvatih da je ljubav prema sebi samome, ljubav prema tijelu u kojem jednostavno živimo, osnova života i našeg postojanja u ovom ponekad okrutnom svijetu. Hedonizam tada više nije negativna konotacija našeg karaktera, on uistinu postaje ostvarenje Epikurove "radosne poruke" i njegove želje da život učini života vrijednim.

Ugoda čini život životom. Ugoda je najuzvišeniji osjećaj koji možemo spoznati, svjesno doživjeti i onda pamtiti. Aktiviranjem osjećajnog ili hedonističkog pamćenja čovjek uspijeva doživljene ugode, uvijek iznova proživjeti, odživjeti i svjesno spoznati. Dobrota ljudske prirode se izražava u tome da smo u mogućnosti uistinu osjetiti razliku između ugode i neugode, a emocionalno stanje koje se pri tome budi nam omogućava svjesnu spoznaju i usporedbu tih potpuno različitih osjećaja. Što je paleta zapamćenih ugodnih osjećaja veća to je i njegov izbor veći. Sreća i ljepota, ljubav i zanos su skriveni u paleti onoga što smo doživjeli, osjetili i zapamtili. Svaki novo spoznati osjećaj ugode poboljšava okus stvarnosti, postaje čudesan začin njenog smisla, tajna u našem osobnom receptu postojanja. Smisao i sposobnost osjetiti u sebi ugodu i razlikovati je od neugode danas nazivamo samoosjećajnost, a onaj s kojim te osjećaje djelimo s drugima suosjećajnost.

“Ja ne znam šta bih još mogao spoznati, kao dobro, kada bih izgubio osjećaj ugode okusa, ljubavi, slušanja i na koncu onog čudesnog uzbuđenja pri promatranju nečega lijepog.” pročitah među redovima teksta Epikurovu misao.
Nema ljepote ni ugode ni sreće izvan tijela. Sve je tu u nama samima, u našoj kinesferi. Tko danas želi najaviti “radosnu poruku”, trebao bi iz sebe samoga širiti ugodu i znati je podijeliti s onima koji to ne znaju.

“Na ovome svijetu ima dovoljno kruha za sve ljude, dovoljno ruža, ljepote i ugode i dovoljno graška, da, graška u momentu kada njegova ljuska pukne. Nebo prepustimo anđelima, anđelima i vrabcima.” treperi Heineova poruka u mojim mislima.
Ljepota polja umjesto straha od pakla, grašak umjesto “kruha i biča” za svakoga, kako je to nazivao Nitzsche. Tada uistinu osjetim da je moje tijelo biološki Stradivarij. Iz spoznatih osobnih sposobnosti i mogućnosti proizlazi ugoda, simfonija neizgovorenog koja prelazi u spoznaju ugode, užitka i zanosa. Tko to uistinu isproba neće moći tome više odoljeti?

Dijana Jelčić

Oznake: Homo Hedonikus, Afrodita, ljubav
- 07:47 - Komentari (18) - Isprintaj - #

srijeda, 27.01.2016.

Miruj, miruj srce moje...




Koračamo, susrećemo nasmiješene ljude, uzvraćamo osmijehe. Nad gradom lebdi bjelina dolazećih dana. Vremenoznalci najavljuju snijeg. Zrak je oštar, ali čist. Dišemo punim plućima. Na cvjetnom trgu žamor razbija tišinu spuštajuće noći. Sutonska zvijezda se krije iza oblaka, pojačava tajanstvenost sunoćja i objavu dolazećeg svitanja. Privid Venerine ekliptike kao svjedočanstvo osjećanja osjećaja ljubav. Promatramo djecu u igri oko pjesnikovog spomenika.


„Tko je, srce, u te dirno,
Da si tako sad nemirno?
Kao ptica u zatvori,
Za svietom te želja mori:
Nij' u svietu nebo tvoje;
Miruj, miruj, srce moje!..”



Iznenada stihom prekidaš šutnju… sjećaš li se kako smo s čežnjom, u tuđini, izgovarali tu i slične pjesme sjećajući se sutona i svitanja na ovom istom placu?

Uzburkao si uspomene na prohujalo vrijeme, uskovitlao misli, zavrtložio osjećaje. Miruj, miruj srce moje, šapnuh da zaustavim izranjanje misaonih slika.
Prekasno.
Kao da si okrenuo pješčani sat u drugom smjeru i poveo me na putovanje kroz vrijeme.

Povratak je moguć samo tamo gdje smo već jednom bili. Daleka zemlja je ostavila duboke tragove u pamćenju. Desetljeća se zgusnuše u ovaj trenutak. Bili smo daleko, a srcem i tamo i tu. Bili smo sretni i nesretni, radosni i tužni, bili smo i ostali djeca cvijeća u viru sudbine, pustolovi putevima lakoće postojanja. Nebo nam je naklonjeno, darovalo nam je mogućnost izbora. Birali smo i izabrali povratak u koljevku svitanja.

Pjesnici su u davnim vremenima često bili prognanici sa ognjišta, bjegunci, buntovnici. Iz njihove nijeme boli su izranjale pjesme, njihova tugovanja su postajala poezija koju pamtimo i često izgovaramo besmisleno. Davno napisana pjesma je zrcalo pjesnikove sudbine.

Kamena statua bdije nad trgom i prisjeća nas na vrijeme kada smo se tu sporazumjevali govorom cvijeća, kada nam je jutarnja zvijezda svjedoćila da je sunoćje daleko. Dani su tada trajali dulje, a noći bile prepune izazova.
Kao mi onda, tako djeca danas, pjesnikovom spomeniku daruju dušu. Njegova žudnja se još uvijek utjelovljuje u smijeh i žamor sretnog življenja.

Iako je svitanje života ostalo daleko iza nas, a suton se nazire u osjećanjima, šapćem sretna… miruj, miruj srce moje, u tebi titra zagrljaj svitanja i sutona života, u tebi se krije tajni broj naših koraka ovozemaljskim stazama.

Dijana Jelčić

Oznake: Cvjetni plac, Petar Preradović
- 08:38 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 26.01.2016.

Uprisutnjenje sumnje...



To sam ja, Kasandra.
A ovo je moje mjesto pod pepelom.
A ovo je moj štap i trake proročke.
A ovo je moja glava puna sumnje…

Wyslawa Szymborska je još za života nazvana modernom Sherezadom... za meine je bila poetska proročica... možda bi i nama trebala Kasandra da nam ukaže na kako spaiti ljubav u ovom kaosu trenutačne zbilje... kako zaustaviti ratove, mržnju i nesporazume... kojim jezikom govoriti da bi se razumjeli... da se ne događa vrijeme Babilona... možda je to ipak jezik pjesništva... jezik kojim je Wyslava opjevala svoje vrijeme...






Onostrano, beziskustveno,
dolutalo iz budućnosti,
iz praskozorja praznine
usidreno u puninu svjesti.

Misao progoniteljica,
bezriječje dolazećeg,
osjećaj izgubljenosti
tinjajućeg čuvstva.

Muk vremena,
uskovitlana tišina,
premosnica ka događanju,
blaženstvo zaborava
izgubljeno u iskri sjećanja.

Kasandra je čula
nečuveno,
nisu joj vjerovali,
nije uspjela
spasiti Troju.

Nad bezdanom sumnje
zvjezdani prah.
Zamrlo je vrijeme,
i prostor zgusnuo
u točku nestanka .


Čekam.
Tišina para uši.
Osluškujem dolazeće,
u suzi zgusnuće nadanja.
Iščekujem,
povratak povjerenja,
nestalog u davnoj
kiši nad oceanom sna.

Dijana Jelčić



bila je to večer poezije, mira i ljubavi... susret srodnih duša u Varaždinskom teatru... pokušavamo pjesničkim susretima promijeniti svijet... uljepšati ga... oplemeniti...



Oznake: WYslava Szymborska, Kasandra, ljubav
- 08:00 - Komentari (22) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.01.2016.

Sjećanje na davni snijeg...




Zürich, Kunsthaus... vrata pakla... davna 2008- a godina... tada pisah suzama... a sjećanje na vrijeme tihog umiranja još uvijek ledi krv...



Promatrala sam Rodinova Vrata pakla. Vjetar se elegijom tužne vrbe provlačio kroz moju kosu.
Što li te je tako ranilo tajanstvena ženo koja svoju dušu umataš tišinom prohujalog vremena?

Nebo je plakalo kristalnim suzama koje su se kao bijele pahuljice spuštale na moj dlan. Grad je tonuo u nostalgiju kasnojesenjeg sutona.

Bijela golubica je sletila na kapiju straha, izvela srce iz carstva Thanatosa i zagugutala odu utjehe.

Dolazeći mrak se pretakao u blještavilo nutarnje vatre. Na brežuljku iznad moći boga smrti, u moći srcoljublja je bolovala moja ljubav. Oćutih bol djeteta iz dalekog Sijama, ljubav se hrvala sa mačem koji je rezao Gordijev čvor u kojem je bila spletena zločud genoma, spaljivanje nemani do pepela.

Drhtala sam kao vrba u vrbiku na obroncima zelene rijeke, tugovala kao nesretni Pan u Arkadiji njegova djetinjstva, plutala kao preživjela putnica Titanika koji je potonuo u ledenom moru izgubljenih želja. Gledala sam očima srca i vidjela potonuće sreće. Moje srce je tonulo s njom.

Dotaknuh sjećanja, te nježne čuvare vrata vremena. Čujnost urlika nutrine je nadglašavao zvuk sirene koja se probijala kroz večernju vrevu da spasi tvoj život. Mjesečina se probijala kroz sive oblake i gasila snagu plavog svjetla. Ćutila sam tvoje dlanove na koži, odživjela vrhunac ljubavnog čina uspinjući se kamenim stepenicama ka perivoju u kojem je tihovala smrt.

Tiho kao crna pantera se spuštala noć. Demoni su plesali svoj nevidljivi ples u krošnjama perivoja, a ja sam stajala pred vratima pakla i čekala presudu vrhovnog sudca.
Nisam osjećala hladnoću, osjećala sam bol koja je bridila krvnim žilama i branila me od potonuća u more zlih slutnji. Kada je Danica objavila zoru vrata pakla su se zatvorila i ja vidjeh bjelu golubicu sa granćicom maslinova drveta u kljunu.
Dok osluškujem melodiju sa Titanika sretna sam. Moja ljubav je izdržala hladnoću sudbine i nije nestala u ledenom moru zlih slutnji.

Dijana Jelčić



davna 2008 godina i moja tuga

Oznake: Rodin, vrata pakla
- 08:08 - Komentari (22) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.01.2016.

Dokazivost istine se sanja...




U noći punog mjeseca, u portu, pod zidinama Grada trubadur je prebirao po strunama gitare, pjevao poeziju kiše. Nebo je blještalo zlaćanim prahom, predstavom koja se odigravala u vremenu prije našeg vremena. Doživjeh zrcaljenje vječnosti u iluziji trenutka, vidjeh kako se zvjezda padalica iskri u tvojim očima. U toj maloj vječnosti se događao život nedjeljiv od sjećanja i nadolazećih žudnji.

U artimiji srca suglasje čežnje i želje.

Odnesi me u plamenak sna,
u planetarij kristalne Lune
i zvjezda tvoga neba.
Ostavi me u tom djeliću vječnosti,
u beskraju bez sjena,
bez boli i patnji.
Odnesi me u dvore noći,
u tišinu snova
i šapat mjesečine.





Ostavi me pod
baldahinom sutona,
na hridi oceana,
u rađaoni biserja.
Odnesi me u dolinu rijeke,
u zagrljaj poezije kapi
i drevnih oceana.
Ostavi me na delti,
u dodiru trenutka i vječnosti.

Odnesi me u tvoje nemire,
u spokoj danjih uzbuđenja
i uzdrhtalost snova.
Ostavi me u tišini,
u šutnji istine,
u zagrljaju
kćeri vremena.

Slutim nepotrebnost traganja za prohujalim vremenom jer između nas i prošlosti postoji svijet rođen iz naših sjećanja, svijet koji se zrcali u ovome ovdje i ovome sada. Svijet prepun poezije ispisane suzama tuge i sreće, trenutak u kojem smo prvi put vidjeli lice ljubavi.

Dokazivost istine se sanja...

Dijana Jelčić



fotografije... Zeljko Tutnjevic

Oznake: Ibrica Jusić, zdenko Jelčić, poezija kiše
- 07:57 - Komentari (24) - Isprintaj - #

subota, 23.01.2016.

Uzlet ka početku...




Kao lastavica
savih gnijezdo
u utrobi sjećanja.

Vraćam se
u kolijevku srca,
u načelo vremena,
u zgusnuće do ćelije.

Osjećam bujanje,
samoostvarivanje,
proces pretvorbe
u svjesno biće.

Rastem,
plešem tango eona,
ritmom krotim kaos,
klizim kroz tisućljeća,
uzlijećem ka početku.

Rađam se,
anđeo čuvar
me dahom istine
uvodi u dolinu suza,
budi usnulo sunce,
odvaja noć i dan,
iskri svitanje.

Ljubav pruža
meke dlanove,
grli me
i cjelovom ushićenja
slavi moj ulazak
u život.


Dijana Jelčić




Oznake: utroba majke, ljubav
- 08:08 - Komentari (22) - Isprintaj - #

petak, 22.01.2016.

Mijenja li se slika svijeta?




Mijenja li se slika svijeta? Gledam li danas život kroz prizmu ljepote? Vidim li do sada ne viđene obrise snovite zbilje? Uspijevam li u dijalogu sa samom sobom razotkriti duge sjene prošlosti i obasjati ih misaonošću?


U snu naslutih misao koja mi danas kao ponavljajući mem, kao dobroćudan gen titra u sjećanju. Vraća se uskovitlana, nestaje u maglama zaborava, dolazi kao stihija, uznemiruje, struji koridorima svijesti, nestaje u labirintu pamćenja. Progoni me kao nemir, prati kao sjena, odlazi kao beskućnik, vraća se kao skitnica, odzvanja kao eho, a onda tišina. Gluha kao tetrijeb pleše u moždanim vijugama, opovrgava samu sebe, dokazuje se vrtloženjem znatiželje, utaplja se, tone, izranja i kao utopljenik se hvata za svijest. Ne pušta je, guši je, zasjenjuje sve drugo.

Pokušavam je odagnati…

Promatram komadić plavetnila iznad prozora, koncentriram se na igru sunčanih zraka koje prodiru kroz staklo i padaju na zaslon računala. Gledam ornamente koji iskre na monitoru plesom balona koji jučer objesih na zavjesu. Uzaludno. Misao je jača.
Puštam glazbu. Nježni tonovi Chopinovog nocturna me smiruju, ali misao uporno zaustavlja želju da utonem u doživljaj mira. Srlja u dubinu dok ja pokušavam izbaciti talog sjećanja.

Predajem joj se, dozvoljavam joj da me obuzme, da razagna nagomilanu obranu, da pređe u zov porijekla, u iskon postojanja u profanom vremenu.

Zaustavljam je na oltaru ognja, posvećujem je kozmičkom vremenu, uvodim je u njegovu svetost… i ona odjednom postaje podatna, nježna istina, odana prijateljica koja smiruje, vjerna pratilja kroz trenutak sjećanja.
Želim je pretočiti u štivo. Pokušavam je osmisliti. Živa je, vidim njeno paučinasto tkanje, čujem njeno bezglasno titranje među neuronima, osjećam umrežavanje stanica, nastajanje sinapsi…

Slutim njenu opomenu kao nagovještaj neostvarivosti… šapuće mi neizreciva sam… ne uništavaj smislenost besmislenim slaganjem u riječi… nečitljiva sam… ne pretači me u riječi… čemu potreba izgovorljivosti… zašto me odjevaš stvarnošću... za koga me pretvaraš u bojanku prepunu kičastih boja... radi koga me utapljaš u sladunjavim mirisima... zašto me prelijevaš okusom gorčine... poslije dolazi kajanje…

Nazvah je savršenom tkaljom zavjeta nutrine, pobjednicom u sukobu sa mudrošću uma. Uzdrhatala postojanost njena savršenstva se kao u legendi pretvorila u paučicu koja se hrani svilom koju sama tka i traje kao omen onom nedodirljivom i bezimenom osjećanju što u meni, kao imago mundi blista u onom tankoćutnom međuprostoru na koji se naslanjaju san i java, u onoj slici svijeta koja blješti u mojoj glavi u ovom poetičnom entitetu zbilje u kojem sanjam život.

Da, mijenja se slika svijeta!


Dijana Jelčić... “Mostovi pod kojima se budim” zbirka prozno poetskih tekstova, početak 1987- 2007 objavljena kao “Umijeće vremena” na blogspot. com stranicama. ukoričena u Zagrebu, 2014.


Oznake: Mostovi pod kojima se budim
- 08:00 - Komentari (36) - Isprintaj - #

četvrtak, 21.01.2016.

Pledoaje emotivnom umu...



Svijet je otvoren i velik. Tu ispred našeg prozora je njegov početak, a njegov kraj je negdje u nama, u mojim i tvojim mislima, željama i snovima. Svaki čovjek nosi, kao Atlas, cijeli nebeski svod na ramenima, a svoje breme nosi u duši.
Odlučni trenutak u potrazi za izgubljenim nutarnjim mirom je bila dijagnoza "hiperfunkcija štitnjače". Početak je uvijek težak, javlja se nesigurnost, bijes kada pokušaj ne uspije, strah od nepoznatih osjećaja koje obavezno prate svaku promjenu. Shvatila sam da sam stranac u tijelu, da postojim s njim, ali ne u njemu.

Moja unutarnja dinamična ravnoteža je bila poremećena. Došlo je do nesklada u ritmu disanja i rada srca, govor više nije imao moj ritam, nisam više mogla utjecati na osjećaje. Plakala sam bez razloga, napadi nekontroliranog bijesa su se množili, neobjašnjiv strah me je progonio. Osjećala sam te promjene i shvatala da se nagomilava nešto do tad nepoznato u meni, nešto što se širi i vlada mojim tijelom.

Prošle su, godine tog "neznanja", a ja sam makinalno, uporno djelovala, trošeći pri tome suviše energije. Nesvjesna svog nesvrsishodnog korištenja tijelom, naprezala sam ga, dok se ono nije počelo odupirati. Izgubila sam desetak kila, počeo mi je slabiti vid, očni kapci oticati. Dobila sam podočnjake.

Tada sam otišla lječniku. Dijagnoza, početak Bazadovljeve bolesti i šok terapija ljekovima. Nakon par razgovora s lječnikom i njegove potvrde da štitnjača, svojim prekomjernim radom, odgovara na tjelesne neuravnoteženosti koje mogu biti izazvane šokom, neprerađenom stresnom situacijom, emocinalnim gubitkom, dakle situacijama koje smo već skoro i zaboravili, ali čiji su tragovi ostali u podsvjesti.

Počela sam se vraćati mislima u prošlost i tražiti uzroke. Prisjećala sam se trenutaka tuge, ponovo preživljavala one povezane sa strahom, bijesom, šokom. Takvih situacija ima mnogo, mi ih naizgled zaboravljamo, dok one ostaju dio nas kao ožiljci u nesvjesnom dijelu pamćenja. Počela sam svjesno razmišljati o narušenom skladu nutarnjeg prostora i osjetila nesklad u osobnom ritmu. Potražila sam skriveni uzrok, onu slijepu točku iz koje se taj nesklad širi. Stvorivši misaonu sliku tijela počela sam živjeti u njemu. Kontemplacija, misaono promatranje me je uvelo u dubinu sjećanja u dio onoga što sam vjerovala da je zauvjek zaboravljeno. Sjetila sam se ponovo trenutaka u kojem sam izgubila dah, dobila lupanje srca, histeričan napad plača, a onda je u meni zavladala tišina. Jedno mjesto u mom emocionalnom umu je zauvjek ostalo prazno. Vijest o nesreći, iznenadni gubitak prijateljice, je šok koji je zauzeo mjesto u mojoj podsvjesti i narušio sklad u djelovanju tijela.





Očima kontemplacije odvrtih još jednom film tog davnog trenutka. Osjetila sam lupanje srca, ponestalo mi je daha što se pretvorilo u beskrajni osjećaj tuge koji sam tad mogla svjesno proživjeti i doista osjetiti. Dozvolila sam tom osjećaju da zavlada razumom, a onda sam se, svjesna vremena koje je prošlo, oprostila od prijateljice i njena slika je zauzela mjesto slijepe točke u mom sjećanju.

Energiju svjesne spoznaje, koja se, tom promjenom, oslobodila, sam počela misaono usmjeravati. Ritam disanja se usklađivao s ritmom mog srca i govora. Tijelo i duša su bili spremni za promjene. Odlučila sam se drugačije služiti tijelom, počela sam izvoditi svakodnevne poslove zbog pokreta, a ne više zbog radnji koje sam činila. Stajala sam izvan života, pričinjalo mi se da lebdim u vakumu i da se planet na kojem sam rođena sve više udaljava od mene. Stani čvrsto na zemlju i pokušaj osjetiti sve svoje nedostatke, spoznati sve svoje praznine, budi samokritična je misao koja je postala moto moga života.

Izraziti sam dešnjak, dakle lijeva strana moga mozga je dominantnija od desne. Pokušala sam u svakodnevne pokrete uključiti lijevu stranu tijela. Već kod jutarnje toalete sam prala zube lijevom rukom, pokušavala se šminkati sa obe, kod sjedanja i ustajanja koristiti obe noge, paziti da ne stojim samo na desnoj nozi, itd. Nakon izvjesnog vremena sam odlučila jedan cijeli dan, svjesno, raditi samo ljevom rukom, dok je desna dobila svoj zasluženi odmor. Za izvođenje pokreta, slabijom, lijevom rukom, potrebna je potpuna usredotočenost na pokret od njegovog početka do kraja.
Bilo je teško, ali uspjelo je. Usmjeravala sam misli u ugodu sjećanja, vraćala se u djetinjstvo, lutala parkom prvih sastanaka, ponavljala poeziju, slušala muziku, brojala zvijezde u uvali djetinjstva i pokreti su postajali djetinje laki. Počela sam, ponovo, osjećati širinu prostora, koji sam nesvijesno bila smanjila na najmanju mjeru. Osjetila sam ponovo pokrete rebara i kralježnice, stabilnost zdelice i snagu mišića njenog dna, a disanjem, pri govoru, produžavala dah. Svijest o tijelu, duši i pokretu je postajala skladan prostor pun moga prirodnog, zdravog ritma, načela mog vremena za sve... na početnim stranicama moje knjige ozrcaljene davne majčine uspavanke...




"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006. poglavlje "Pledoaje emotivnom umu", str, 73





Oznake: emotivni um, umijeće svakodnevnog pokreta
- 08:08 - Komentari (25) - Isprintaj - #

srijeda, 20.01.2016.

Sjećanje na zauvjek otišlu prijateljicu...



Jučer je zauvjek zaspala moja draga prijateljica, Mara Bareza... sjedile smo u istoj školskoj klupi, godinama... sanajale iste snove, voljele istu glazbu, čitale iste knjige... a onda je ona krenula u svoj život, ja u svoj... susretale smo rijetko, ali svaki susret je bio nezaboravan doživljaj...




ovo su fotograije našeg zadnjeg susreta... prošlog ljeta... na godišnjicu smrti žene koja je porodila Vegetu, moje drage tete Zlate Bartl... tužna istina... sjećanje na smrt je bio naš zadnji susret... Mara i ja... Mara heroina domovinskog rata i ja tek sanjajući satelit njene bogate prošlosti... Mara, humanitarka, čelična žena na bojišnici sudbina... otišla je kao što je i živjela... iznenađivala nas je svojim bićem... iznenadila nas je i svojim konačnim odlaskom... počivaj u miru draga moja prijateljice...





Njen nepovratan odlazak me prisjetio na ovo davno napisano... na trenutke u kojima čujemo glas boga tišine i osjetimo moć naše neumitne smrti... i pitamo se je li to glas Anđela čuvara ili tek titraj naše besmrtne duše...









Oni koji su bili u komatoznom stanju, kojima se činilo da odlaze u smrt, oni pri povratku pričaju o trenutku oslobađanja duše iz okova materije.

Do nedavno su te priče bile mistificirane i djelovale nestvarno. Danas je tehnologija toliko napredovala da se, te faze ljudske nesvijesti, uistinu mogu dokazati i konrolirati. Umjetnom komom, se spašava ono najvrednije u čovjeku, njegov život.

Prisjećame se jednog ljetnog podneva i nesreće. Podne ljetnog solsticija sjaji blještavilom sreće i prosipa latice tek procvalih ruža po mom sjećanju. Iako auto u kojem sjedim hrli u nepoznatom pravcu, ja znam da idemo u Ivanjsku noć. Na kraju puta me čeka iznenađenje. Iz radija se šire tonovi tada popularne pjesme "Ruže su crvene.....", a oko mene se širi miris crvenih latica koje je mladić tog jutra pobacao po putu do auta, a na sjedalu me je dočekao ogroman buket crvenih ruža. Udišem miris ljeta i ruža i opuštena u sjedalu zatvaram oči da bih što bolje osjetila uzbuđenje zbog cilja kojem hrlimo.
Iznenda se jedno veliko ništa spustilo nad moj, do tog trena, prekrasan svijet. Nađoh se u tunelu kojem nisam vidjela izlaz. Užasna tišina oko mene izazva nepoznati osjećaj u meni. Tama i tišina, noć bez sna je trajala predugo.

Prvo što sam vidjela je bilo djedovo lice. Njegov osmjeh mi najavi jutro buđenja. Bjelina zidova oko mene i miris ljekova pretvoriše onaj nepoznati osjećaj u strah. Ležala sam u nepoznatom prostoru u neudobnom krevetu i jedino me osmjeh djeda potsjećao na život prije ulaska u tamu tunela.

"Imala si saobraćajnu nesreću." začuh djedov glas i ugledah dobro poznati osmjeh.
"Činilo mi se da sanjam" rekoh mu neshvaćajući još uvijek što se uistinu dogodilo.
"Prilično dugo si sanjala." smješeći se odgovori starac gladeći me po licu.

Tek kasnije, kada sam se oporavila, sam s djedom ponovo razgovarala o tom snu. Pričala sam mu o putovanju beskrajem, o nekom čudesnom svijetlu koje me je nosilo u daljine, o tonovima koje sam čula i sama stvarala u isto vrijeme.
Čini mi se, bila sam Odisej kojeg su pozivale Sirene u svoj dvorac pod morem, sprečavajući mu povratak una Itaku.
Očito sam tada bila na vratima smrti s kojih sam se vođena anđelom čuvarom, sretnom rukom sudbine vratila u život i počela ga svjesnije no prije dalje živjeti.

Godine su prolazile, ozdravila sam, diplomirala i počela raditi. Svjetsko znanje se sve brže širilo, u sve kraćim periodima udvostručavalo. Upustila sam se u avanturu čitanja novoga i pokušavala spoznati tajne o kojima su znanstvenici sve poetičnije i poetičnije pisali.

Tada poželjeh ubrati plod sa drva spoznaje, počiniti prvi grijeh koji mi je u običnom životu izgledao nemoguć, spustiti se u pakao da bih zaista osjetila vatru, stvarnog života. Možda se je stvarno potrebno vratiti unazad u vrijeme mistike i kažnjavanja tijela pa tamo osjetiti snagu dodira i jačinu misli.

Ne smijemo se zadovoljiti samo gotovim i potpuno reduciranim činjenicama koje nam nudi svakodnevica.
Naše emotivno "Ja", naša duša, naše anđeosko prabiće bdije iza naših misli, budi u nama čežnju i žudnju, snaži znatiželju, brani nas od utapljanja u svrsishodnostima zbilje.

Dijana Jelčić

emocionalno ja
emocionalno ja 1


slika... Edit Glavurtić

Oznake: smrt
- 20:20 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Ihtus...



Isoűs ťIsusŤ
Christós ťKrist - PomazanikŤ
˜Theoű ťBožjiŤ
Hyiós ťSinŤ
SMtér ťSpasiteljŤ


Dogodilo se na graničju tišine i jecaja. Slušala sam baladu o isplakanim suzama. U kapi sjećanja vidjeh tvoje lice. Tihovao si poeziju drevnih oceana. Kasnije se dogodilo naše naglo ljeto. Skupljali smo školjke u pjesku uvale djetinjstva. Živjeli smo san Ivanjske noći. Ogledao se u dubini tvog pogleda, u tvojim očima boje moga sna. Preskočili smo vatru, rodila se ljubav.

Osjetih uzaludnost umiranja bez prisutnosti smrti. To je bilo mučenje, bezrazložno buntovništo mladalačke svijesti.

Progovorio si riječima skrivenim u kaležu vjerovanja. Šapnuo si Ihtus. U tvom glasu prepoznah istinu. Začuh romor mojih osjećanja. Slavuj, koji je objavljivao lazur noći je utihnuo. Sjenica je obznanila praskozorje novog sna. Na žrtveniku mladog dana je zablještala zlatna hostija. Anđeo vatre je pobijedio demona s mačem. Na pučini oceana vidjeh veliku ribu. Nestajala je u točki u kojoj se grle nebo, more i zemlja. Ihtus, znak vjerovanja u rođenje ljubavi se obznanio u trenutku sretne budnosti.

Dijana Jelčić... “Mostovi pod kojima se budim” zbirka prozno poetskih priča nastala u vremenu od 1987- 2007...

Oznake: život
- 08:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

utorak, 19.01.2016.

Izazov izazova... dan izvan vremena...



draga @Lastavica, draga @mecabg... prvo poželjeh pisati o vremenu koje nazivam tihim umiranjem... ali to nije bio izazov meni nego mom suprugu... ja sam bila samo žena u sjeni njegove patnje... imala sam sreću, zato ću Danas pisati o danu izvan vremena... o izazovu izazova meni samotnici na obodu besmisla... danu u kojem doživjeh inicijaciju u sfere bezuvjetne ljubavi...






Čitala sam Borhesovu osobnu biblioteku, njegovu antologiju nelinearne književnosti. Pričinilo mi se, ušla sam u vrt razgranatih staza, u grananje vremena, u labirintsko doživljavanje stvarnosti. Osjetih kako metafore postaju siluete u tkivu sna, kristalni bljesak u zagrljaju duše i materije, biserje iznjedreno iz sedefa duše.

To je bilo vrijeme sazrijevanja, trenuci usmjeravanja, znakovi kraj puta. Spoznah koliko toga ne znam, koliko toga treba doraditi, preraditi, preobraziti, oblikovati. Fenomenologija percepcije me uvela u žižu nutrine, otkrivala mi slijepe točke spoznaje, one djeliće cjeline koji se kriju u podsvjesti, u onom nietzschenaskom jastvu koje se krije iza zrcala svjesti. Omamljivala me začudnost metafora. Umjesto odabira između nekoliko mogućnosti odlućih se istovremeno za sve.

Bijah bestjelesna, nestvarno stvarna. Začuh misli, vidjeh osjećaje, besprijekornu geometriju izmaštanih svjetova, privid odživljene budućnosti. I ona postade neopoziva kao i prošlost. Stvarnost ne izrasta iz života, niti iz iskustva nego iz iluzije svijesti. U labirintu satkanom od anthosa i logosa slijedih izazov, poziv u dubinu svijesti, u pralabirint prostor vremena, u carstvo kozmičkih zakona.

Jedini pratioc na tom putovanju je bila silueta nečeg bezimenog, smiješila se, bodrila me u naumu dosegnuća nepobitne istine, onog prazagrljaja iz kojeg se rodio svijet. Ispred mene tmina i uvijek na istom odstojanju plamičak svjetlosti. Činila mi se nedohvatnom ali obećavajućom. Iza mene svjetlucavi trag, svilenkasta nit, sigurnost povratka u budnost. Spoznah, u beznačajnim pojedinostima se gubi trag ka razigranoj cjelini ljubavnog čina. Mi postojimo na granici između prohujalog i dolazećeg. Trenutak je nenapisana knjiga u kojoj se ogledaju sve razine istinskog postojanja. U njemu se budućnost iskri kristalima izmišljaja iz prošlosti.

Iznenada razumijeh zašto je Cortazar napisao svoje Školice u nelinearnoj strukturi, zašto njegov roman nudi mogućnost čitanja nepreskokce. Doživjeh kreiranu strukturu dočaranog kaosa. Prihvatih tu igru, metaforu ovozemaljskog života, ljubavnu igru, mahnitanje u dvoje. U tom gigantskom titraju oka stvarah različite budućnosti, umnažah ih do blješteće vizije nutarnjeg svemira.

Zakoračih u svijet krajnjih mogućnosti, u svijet iskonskog postojanja. Doživjeh istost fikcije i stvarnosti, katarzu, vrtloženje osjećanja osjećaja, ispreplitanje svjesti i podsvjesti, sjedinjenje anthosa i logosa, sporazumjevanje govorom cvijeća i stihovima ljubavne poezije.

Njega zavoljeh u vatri ukradenoj bogovima, u kotrljanju kamena mudrosti obodom besmisla. Zagrlio me. Naše ruke u klupku neznanja, stvarnost, vrulja novih snova. Na dlanovima putokazi ka dosegnuću istine. Tisućljetne stijene zaustaviše vrijeme.

Osjećajnost se sama od sebe ispisivala u dubini njegova pogleda.

Šapnula sam...

Vidim vrijeme
i tebe iza vremena.

Danas je dobar dan,
Borgesov dan,
dan ritma srca
i poljubaca,
dan izvan vremena...


To je bio trenutak inicijacije u sfere bezuvjetne ljubavi.


Dijana Jelčić




Oznake: izazov izazova, dan izvan vremena
- 07:57 - Komentari (36) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 18.01.2016.

Noćna straža...



Noć je bila puna mjesečeva sjaja. Smiješio se svemirski lutalica. Stazu sna kitio laticama nebeskog cvijeća.

Odlazim, šaputao je srebrenkasom sonatom, odlazim polako zavaravajući ocean, poigravam se kapljicama te čudesne vode, budim usnule Sirene, dozivam stražare na vratima njegovih dubina, dokazujem njemu, tebi i svijetu... samo mijena stalna je.

Uzavrela tišina je budila dušu, pozivala na slavlje osjećanja osjećaja.

Koračala sam mliječnim putem ka dalekom gradu u kojem si ti snivao. Čudesna predstava svjetlosti se odigravala na sceni trenutka. Zrcaljenje želje u beskraju ljubičastog sna, fatamorgana na zaslonu zbilje.

Vidjeh polje tulipana i kanale koji se slijevaju u lagunu žudnje. Bio si tu i tamo, bio si na obroncima sna i obzorju jave, bio si u vrevi Rembrantova grada i tišini moga pogleda.

Zaustavih dah da ne probudim svijest, da ne nestane iluzija sa pozornice tog sretnog titraja oka. Naslutih laterne staroga grada i izloge iza kojih se kriju neostvareni snovi osamljenih duša, osjetih miris oceana, osluhnuh pjesmu Sirena i zov čuvara njegovih dubina, vidjeh tebe pred slikom "Noćna straža".

Trenutak iluzije je trajao...
utonuh u sretan san.

Dijana Jelčić





slika... Rembrant, Noćna straža, muzej Amsterdam

Oznake: Rembrant, Noćna Straža
- 19:29 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Magija ili stvarnost...




Malo zbilje i puno snova.
Mogu li tako živjeti? Pitala sam se.

Pričali su mi o prozi rođenja na ovozemaljskim stazama, a ja sanjah plave daljine. Od nekog od praotaca naslijedih obalu snovitosti i hrid zbilje. Upoznala sam prkosna zapljuskivanja vremena, odupirala se Amorovim strijelicama, bježala u zavjetrine tmine, doživjela urinuće u tugaljive dubine. Zaustavih se na vrutku istine. Osjetih njihanje zipke života, oćutih istost koljevke i snivanja.

San je sidro u oceanu jave. Usidrih se u magiji sunčanog kalendara. Vidjeh ga na obrisima druidskih vjerovanja. U pejsažu Alpi šest vrhunaca iza kojih izlazi i zalazi zlatna hostija. Slijed svetkovina utkanih u purpur sutona i svitanja. Najviši vrh kao oltar života, prvi korak sa zemlje ka nebu.

U katedrali grada na Reini, u središtu kruga svih krugova doživjeh snagu ljetnog suncostaja. U panorami zbilje odraz druidskog vjerovanja u snagu boga Sunca.

Na obzoru svijesti zasjaše mnoga sunca. U prozirnoj tišini vremena vidjeh kako Venera uranja u zviježđe Vage… Bljesak zbilje u iluziji iscrtanoj na zaslonu svijesti.

Izronio si iz privida i na žrtveniku trenutka užgao ognjilo strasti. Osjetih uzbibanost nutrine. Sunca se prekališe u zlatnu nit i uskovitlaše nutanju vretenicu.
Bez snova je život bezvrijedan, tek puka svrsishodnost koja ubija znatiželju i čežnju.

Venera u zviježđu Vage…

Trenutak spoznaje,
možda strah,
„bojim se
sada se poznajemo“
ipak
bježim iz zbilje,
od svrhovitosti,
iz svijeta bez pokrića.

Venera je uronila
u moje zviježđe,
u zviježđe Libre,
ljubav je
prevagnula.

Na kraju tunela
svjetlost,
iz utrobe vječnosti,
smanjio rastojanje,
razmaknuo oblake,
osmislio plave daljine.

Duša je udahnula plamen,
izronila iz sumraka,
zatitrao je suton.

U krošnji žalosne vrbe
su usnule sretne ptice.

Venera se smiješila.

Odlučih se za ljubav.


Dijana Jelčić



Oznake: sunčani kalendar, venera, ljubav
- 08:28 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.01.2016.

Karavana...



Otuđenje, izgubljenosti u vrtlogu vremena. Nemoć, proces nečemu nevažnom, nečemu čega nije ni bilo. Nemogućnosti obrane, vrijeme muka i grijeha i na koncu osuda kao spas. Pomirenje sa sudbinom, a u jednom procesu se ogleda bezbroj procesa. U jednoj sudbini se zrcali mnogo sudbina. Vizije i proročanstva koja predviđaju budućnost čovječanstva, nedorečenost, radnja bez raspleta, nagost čovjeka pred nevidljivom porotom, nagost duše bez utočišta. Oshov put bijelih oblaka, staza na kojoj susrećemo sami sebe, ubožnica u kojoj učimo misliti sebe u sebi i misleći sebe osjećamo druge.

U kafkijanskom kavezu umire jedno sjećanje, nestaje uspomena kao stranica otrgnuta iz albuma slika. Samo bol tihuje u zaliscima srca, zaraštava rana. Ostaje otisak ožiljka u pamćenju i koprena korote u koju umotah dušu da tiho odtugujem izdaju same sebe u sebi.

Bilo je teško, priznajem, pronašla sam se u zamki bezilaznosti iz kovitlanja kučine koju je prela preslica sudbine. Sve što nam se dogodi u životu događa se sa smislom i naizgled besmisleno dobija konture svjesnosti. Kostur istine na kojem možemo graditi i nadograđivati prostor- vrijeme. U međuprostorima titraju nepostojeće praznine. Horror vacui koji treba ispuniti ljepotom, posložiti trenutke u njihovom novom sjaju, ne dozvoliti gorčini da se prelije u izvor rijeke nevraćanke. Sreća je u istini neponovljivosti životnih epizoda, ni sretnih, ni tužnih. Panta rei, premijera do premijere, nova slika, novi zvuk, novi miris.

Ne, nisu to reprodukcije, to su unikatna djela naše svjesnosti, dovršena spoznajom, signirana umom. To su siluete sjećanja u odorama ovoga ovdje i ovoga sada.
Mijenjam prošlost. Darujem joj svježinu trenutka prisjećanja. Odbacujem sve ružno, okrutno, brutalno. Zaokružujem nedoživljeno i nedorečeno, opraštam sebi neznanje, neukost i boli koje sam svjesno ili nesvjesno nekome drugom nanijela… opraštam svima koji su me svjesno ili nesvjesno ranjavali, kažnjavali, vrijeđali… oprost je eliksir, kamen mudrosti, božansko svojstvo, philosophia perrennis, metafizika iz koje, u bitku svijeta, života i ljudskog uma, izranja božanska stvarnost…

Pitam se tko sam? Odgovor tražim u psihologiji perenijalne filozofije, krećem iz žarišta, iz one točke u kojoj se susreću metafizika uma i fizika tijela, iz čina logične i etične misli. Osjećam istovremenost iskonskog i univerzalnog…

Otvaram vrata kafkijanske krletke, završavam proces nečemu nedorečenom, nečemu čega nije ni bilo. Koračam stazom ka zamku i pronalazim sebe u sebi… sebe žigosanu, sebe sa stigmama sudbine, sebe necijenjenu i cijenjenu, sebe nevoljenu i voljenu, sebe cjelovitu.
Sebe u kolajni koja me veže s tobom, u milostivoj sudbinskoj igri, u svitanjima koja zrcale sutone i sutonima koja objavljuju nova praskozorja.

Bez tebe bijah tek titraj u sablašnoj tišini muka, tek vlat trave na sanjanim Elizejskim poljima, sjaj neosvjetljene, nedotaknute, nedoživljene istine, tek kap vode u kojoj se zrcali rodoslovlje, kap koja je pisala poeziju suza, kap u karavni oblaka koji dolaze s juga i nestaju na pučini beskraja.

Preživjeli smo…

U sadašnjem trenutku
osjećam
sve propuštene,
sve zaboravljene.

Čujem sva kajanja
utkana u molitvu
jutra.

Preživjeli smo kraj vremena i ljudi.
Obnavljam samo
dane slavlja,
svetkovinu osjetila,
gozbu trenutaka,
ushit ljubavi.
Uramljeni ubitačnom
tišinom
stajasmo na vratima smrti.

Preživjeli smo.

Dijana Jelčić ... „Nestvarno stvarni“ Zagreb, KULTura sNOVA, 2014.




Dijana Jelčić



Oznake: život
- 07:57 - Komentari (26) - Isprintaj - #

subota, 16.01.2016.

Božje oči...



Uranjam u dubinu sebe. Osjećam titraje zlaćane spirale i sjaj božjeg oka. Vidim titraje svjetlosti, koja se razlila kad je nevidljiva ruka stvoritelja zlatnim srpom požnjela snop tame i kad se, dotada ničim, prosulo sjeme života iz kog će se roditi svemir. Ta mala zrnca svjetlosti, postadoše sunca koja će rađati život u galaksijama kojih su majka i čije su sjeme. Na jednom malom nevažnom zrncu prašine, u zabačenom kutku svemira, zače se klica iz koje će nići biće koje će postati njegova svijest. U središtu tog bića zablistaše "oči božje" i prodriješe u tamu do samog njenog korijena, do još ne otkrivenog izvora energije, do njenih vječnih titraja koji su spleli tijelo i dušu u jedno jedino i neodvojivo od sebe.


Svjetlost uranja u misaoni režanj,
na zaslonu svijesti praznina,
u kutu nutarnjeg svemira bljesak,
titraj zlaćane zavojnice,
božja iskra,
lux primus,
oči duše.

Labirint je rodnica duše, put traženja samoga sebe.

Zlatna nit titra koridorima tmine,
razotkriva misao o početku
vremena i ljudi.

Tišinu vječnosti
para urlik utrobe kozma,
u baršunu tame
prazvuk kaosa,
iskreća vizija iskona,
izrastanje božanskih omjera,
zagrljaj simetrije i asimetrije
prostora.

Vrijeme tihuje,
iz ničega, iz zakona tišine
izranja život
tako jednostavan i lijep.

U ekliptici sunca muk,
bonaca bijele svjetlosti,
misterija njenog izvorišta
i njena moć.

U prizmi svjesti
Iskre boje,
u prostranstvima duše
spektar,
ćutim porod ljepote.

Bijela golubica zoblje zvjezde,
objavljuje zoru vremena,
zagrljaj pjeska i pjene,
rađaonu ljubavi.

Iza nas mrkla noć,
vrijeme usnulih breza
i jecaja tužnih vrba.
U rodnici duše sjaj božjeg oka,
u romoru vjetra
šapat tvog imena.

Ruka kojom pišem je produžetak sreće, naboj energije, vječni ples atoma najdubljeg osjećaja. Oči duše vide dolinu zelene rijeke i magloviti oblak nepredviđene stvarnosti koja se zrcali u srcu. Tu u spektru prekrasnih boja nema granica ni mjerljivih ni dokazivih procesa. Boje svojim mjenama odaju snagu doživljaja i ljepotu osjećanja osjećaja ljubav.

Dijana Jelčić

Slika... Le Corbusier Modulor
fotografija... nepoznat autor

zlatni rez



Oznake: zakon zlatnog reza, božje oko
- 07:47 - Komentari (26) - Isprintaj - #

petak, 15.01.2016.

Oživjela iluzija...



kolaž mene izgubljene i mene pronađene



Na horizontu snovitosti,
tamo gdje želje
razbijaju tišinu,
na žalu vjerovanja
neka zalutala barka
spusti jedra.

Ruke mjesečine raspletoše kose
anđeoskog sjaja,
a nebesko glazbalo
dotaknuto božanskom rukom
zatreperi sonatu snova.

Kao Pompeji
su bila moja sjećanja,
bjesom vulkana ugušena,
lavom okamenjena ljepota
prošlih i budućih dana.

Kao ljubav
Neptuna i Salacije
skrivena
u krhotinama srca
u vrtlogu pomućenog uma.

Na graničju
svijesti i podsvjesti,
maglovito zrcalo,
izmišljaj čežnje i
obris tvog osmijeha.

Beskrajno more
neisplakanih suza,
Neptunovo carstvo
puno strahova,
uzburkana praznina
puna želja za susretom,
žudnji za zagrljajem.

U jednom purpurnom sutonu ,
smješeći se,
velika riba uroni u san.

Doplovih u tvoj zagrljaj,
odgonetnuh nerješivu
jednadžbu dvojnosti,
rebus tugovanja,
vječni znak
pitanja na usnama.

Ljubav je bila zatvorena
u labirintu prošlih godina,
izgubljena u kaosu života.

Osjetih moć mjesečevih mjena,
plimu i oseku uzbuđenja,
snagu boginje, žig mog imena.

Iz pjeska i pjene izlijeće bijela golubica,
zoblje zvjezde, rađa se mladi dan.

Delfin se nasmiješio
i
nestao među zvjezdama.

Dijana Jelčić


na horizontu



fotka ... Jasna Marcelić

Oznake: Neptun, delfin, legenda
- 07:17 - Komentari (18) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.01.2016.

Njemu iz svih mogućih razloga...



Koju boju ima vrijeme upitah sjećanja, mudrace na vratima spoznaje. Smijali su se i poslali me na putovanje snoviđenjima sa početka svijeta. krenuh u potragu... shvatih ... moje vrijeme ima boju nepostojeću u spektru duginih boja... znanost mi nije uspjela raskrinkati ljepotu nutarnjih boja... sanjam ljubičasto... ljubav je to...



Jutros sam sa suzama
boginje svitanja
dobila ljubičastu ružu,
osjetih miris ljubavi
i zaboravih zaustaviti snove.

Ljubičasti tepih u predvorju dana
i tisuće poslaganih zrcala u
mozaik moje sretne duše.

Volim te, šapnuh.

Rečenica sa zakrpama,
pomislih,
otrcanost mašte?

ali ja te volim,
kličem svitanju.
u ime čega?
u ime prošlosti?

Ne, ja te osjećam kao svježinu
u zagađenosti zraka,
kao lijek protiv svih bolesti
koje nagrizaju ljepotu trenutka.

Volim te!
zbog zagrljaja uzbuđenja
i tišine
Volim te
pjesmom nad pjesmama,
knjigom iskrenosti
bez korekture,
bez korica,
bez svilenog uveza.

Moja ljubav je
brevijar ispisan kišama,
milovan vjetrovima,
skriven od prolaznosti
u alejama želja,
u krošnjama stoljetnih kestena,
u moru sudbine i
oceanu sna.

Volim te!
to nisu riječi
to je knjiga ne procjenjiva,
ispisana s najvrijednim slovima,
pisana suzama,
pisana strahovima,
pisana tugom i neizmjernom srećom
knjiga iskrenosti i želja,
bez završne riječi,
bez mjesta u bibliotekama.

Volim te!
u ovom ludom svijetu pohlepe,
svijetu nevjere,
svijetu zlih misli.

Volim te!
i nedozvoljavam paucima
da ispletu mreže oko snova,
ne dozvoljam prašini
da oduzme sjaj i snagu
ljepoti trenutka.

Volim te!
da dodiri ne postanu opasni
da poljupce ne zagrli strah.

Stojim na ljubičastom tepihu
u predvorju dana i
pozdravljam san.

Venera izlazi iz
pjene moga pogleda
i smješi mi se.

Šapućem suncu koje
ubija svitanje
kličem danu koji se budi
kličem u vjetar i
glas postaje eho
širi se beskrajem
odlazi u vječnost
i vraća se k meni i tebi
u sumrak
kada na nebu zasja večernjica i
prospe ljubačasti san o ljubavi.

Dijana Jelčić

Njemu i vama


Oznake: boje vremena, ritam moga vremena.
- 12:12 - Komentari (16) - Isprintaj - #

srijeda, 13.01.2016.

Vječna melodija...



Tvoje su oči oslikane kistom vječnosti, u njima se zrcali snaga ljubavne balade iz vremena renesanse, govorio si mi u noćima našeg naglog ljeta.

U tebi se krije nježnost rapsoda koji još uvijek pjeva na trgovima sna, odgovorih ti dok smo osluškivali zvuk nebeskog pijana i uranjali u vrijeme prije vremena, u onaj tajanstveni san drevnoga skladatelja čija se osjećanja pretaču u tonove našeg trenutka.
Pjesma iznjedrena iz ljubavi, zaustavljena u vremenu i pretvorena u renesansni san. Na obali jezera mira i spokoja vidjeh drvo spoznaje koje je bacalo sjenku svjesti na sve četiri strane svijeta. Sve protekle epohe se sjediniše u zagrljaj kojim si me uspavljivao.

Volim tvoj praiskonski dodir u kojem naslućujem eone tvog anđeoskog postojanja u svevremenu. Ljubav se ogleda u jezeru i ukazuje u svoj svojoj nagosti. Sa neba kaplje mjesečev sjaj i uranja u dubinu duše izazivajući plimu nečeg novog, nečeg bezimenog što nezaustavljivo raste, premošćuje svjetove i gradi kristalni zamak na otoku sreće.

Uvijek si znao odlediti moje srce zaleđeno sumnjama, skidati inje sa duše u kojoj su se gomilali strahovi. Bio si i ostao bog sunca koji vlada mojim univerzumom. Branio si me od Shakespearovih Falstafa, od prodavača jeftinih iluzija na sajmu taština i otvorio vrata svetišta iz kojeg je Krist protjerao trgovce snovima.

Vratio si me u trenutak iz kojeg sam izašla onog davnog ljeta vjerujući da je ljubav napustila moje odaje, probudio si usnule želje i pozvao, mene odmetnicu sreće, na slavlje osjetila. Osjećam žudnju u tvom pogledu i želju na mojim dlanovima.

Uranjam u renesansu sna i dozvoljavam dionizijskoj opijenosti da pripitomi um.

Šapućeš stih pjesme Lady Greenleeves, nevidljiva ruka prebire po tipkama nebeskog klavira i svira vječnu melodiju o ljubavi.

Srcem se bolje vidi, šapuće mi ruža iznikla u duši i ja joj vjerujem.

Dijana Jelčić



Oznake: Lady greenleeves
- 16:36 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 12.01.2016.

Zlatno runo...



(@Lastavica je objavila drugi krug @mecabg ideje... radost, djevojka, život, kaos, san, ruke,... ja dodajem riječ zagrljaj)


Zaustavila je sudbinu u naručju isušenih želja, dotaknula napukli porcelan povjerenja, zgužvani staniol neke davne sreće i našla se na pučini pod nebom okićenim zvjezdanim prahom ranjavajuće tuge.
Osmjehom i krhotinama uspomena se razlila radost.

Uzburkao se ocean sna. Djevojka , ulovljena u mrežu snovitosti, traga za runom krilatog ovna, hrli ka dalekom otoku. Probija se kroz plutajuće stjene, ljubav osjeća kao bol, kao kameni zagrljaj iz kojeg bježi budeći u sebi strune dugo začahurene u srčanim komorama. Život je uspavan na pepelu neke davne vatre, ugašen na krateru snova, u vulkanu neizgovorenih boli. Predugo je trajala u kaosu neostvarenih želja.

Ne spavaj na pepelu uspomena, ubi gutača vatre u sebi, začula je njegov glas. U plamičku buđenja osjeti uzavrelost osjetila.

Ubila je gutača vatre i dotaknula runo žrtvovanog ovna… ruke im se spletoše u buket zagrljaja. Kamenje je zaokružilo svjetlost.

Na nebu je zaiskrilo novo zviježđe.

Dijana Jelčić

Oznake: zagrljaj
- 08:48 - Komentari (24) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 11.01.2016.

Kao suncem okupano...



Iz aleje gorkih naranača,
iz vrta razgranatih staza,
iz mirisnih nota
jasmina, ruža,
vanilije, cimeta
i meda
izronjen je melem
pjenušave moći.

U nježnoj kupki
zlaćanog praha
i blještavih kristala,
kao suncem okupano
blista lice žene.

Dijana Jelčić

Oznake: sapun
- 16:20 - Komentari (16) - Isprintaj - #

Djevojka i san...




@mecabg ima ideje, @Lastavica i provodi u djelo, ja ih slijedim, volim se igrati riječima... na mecino troriječje iz Lastavicinog teksta biram riječ kaos...


Bilo je ljeto, bilo je podne, bila je mala željeznička postaja. Djed je stajao na vratima vagona vlaka koji ih je vozio prema jugu. Bilo joj je tek pet godina i bila je užasno žedna nakon duge vožnje uskotračnom prugom koja kao da nije imala kraja.
"Jesi li natočila vodu? Vlak kreće za par minuata."
"Nisam našla slavinu "
"Ne treba ti slavina, ovdje se voda pije s izvora" reče joj dječak tek nešto stariji od nje.
"Pokaži mi izvor"
"Zar si slijepa, pa stojiš pred njim"
Stajala je pred nekim rđavim čudovištem sa dva kraka. Dječak pokrenu jedan krak i iz dugog poteče voda. Stavila je bocu pod mlaz. Užasna vrućina tog ljetnog dana pređe u ugodu.
"Odakle dolazi ova voda"
"Iz zemlje"
Gledala ga je nepovjerljivo. On se smijao i ona se počela smijati. Zvižduk lokomotive najavi polazak. Dječak je stajao bosonog na prašnjavom peronu i mahao. Njegove oči su kao dva tračka sunca blještale zenitom.

Sanjala ih je godinama.

Kao djevojka je krenula prvi put sama vlakom prema jugu. U kupe je ušao mladić.
Njegove oči, dva sunčana tračka najaviše podne.

"Odakle dolazi voda?" upita ga nesigurno
"Iz zemlje" reče joj mladić očiju boje sna.

Prepoznala je dječaka u čovjeku. Pričinilo joj se i on je prepoznao nju.

Radost objavi slavlje srca. Vlak ih je nosio prema jugu, njega u djetinjstvo, a nju u pustolovinu koja je već davno počela. Kolo sreće se zavrtilo. Krug života se pretočio u krug ljubavi, nutarnji kaos u savršenstvo, u harmoniju nutarnje i vanjske ravnoteže…

Dijana Jelčić

Oznake: ideja, @mecabg, Lastavica
- 07:27 - Komentari (20) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.01.2016.

Rapsodija noći...




Nad morem je lebdio suton, to samo naše godišnje doba. Iznad nas je kružio galeb i pričinjalo mi se da nam želi odati neku tajnu. Možda je ovo Jonathan, pomislih. Spustio si ruku na moje rame i prihvatio moju misaonu igru. Šapuo si, o dušo moja, besmrtnom ti ne teži, već polje mogućeg ti iscrpi.

To je treća Pitijska misao od Pidara, usprotivih se.

Teško je odrediti točan trenutak, spoznati onaj suptilni korak u kojem se duša odlučila na seobu u vječnost, smiješio si se.
Ali ovaj galeb nam donosi neku poruku, već satima kruži nad nama, rekoh očekujući kontra napad tvog osvještenog uma. Pogledao si me snom i ja osjetih kako se u meni budi uspavana melodramatičnost iz vremena oluje ruža. Čekala sam te i učila živjeti apsurde, tumačila sam nerazumljivost egszistencijalizma titrajima uzdrhtalog srca koje se kao Sizif uspinjalo ka vrhu svjetlosne planine i ponovo padalo u ambis ništavila. Živjela sam šutnju pred modrom špiljom mrtvih pjesnika, tihovala sam da ne narušim njihovu tišinu.

Zar nisi osjećala snagu sna?, upitao si zavodničim glasom.

To je bio neuhvatljivi osjećaj za kojim sam žudila, zadrhtala sam.

Bila si duševno mrtva, a onda je galeb sletio sa Siriusa i darovao ti rebus koji si morala riješiti.

Vratila sam se u život umorna od besmislenog lutanja izmišljenim Hopperovim prostranstvima u kojima nije bilo mirisa života, odgovorih gledajući veliku bjelu pticu koja mi je svojim krilima crtala tajnu areodinamike na zaslonu trenutka.

Oćutih, osjećaji su djela umjetnika umijeća življenja, ona su puno više od onoga što mi svjest govori.
Galeb je još uvijek kružio nad nama i svojim letom otvarao vrata iza kojih se krila istinitost postojanosti u vatri koju je Prometej ukrao bogovima i spustio u zagrljaj duše i materije. Neusklađenost mene i novoizrastajuće drugačije mene je nestala u harmoniji kruga ljubavi koji je galeb svojim letom crtao oko nas.





Nad morem se zrcalila zora, purpur neba i otok... premosnica mnogostrukosti postojanja u kristalnoj suzi sa lica vremena. U tom podmorju sna se rađaju biseri, tu ne postoje linije na dlanu iscrtane tek genetskim znakom, tu postoji samo međurječje u kojem se sjedinjuju naše duše.

Između sutona i svitanja, u rapsodiji noći, u romoru plime i oseke ozrcaljena moć mjesečine, uzavrela osjećanja kojima se krstimo na vratima novog vremena.

Dijana Jelčić

- 07:40 - Komentari (28) - Isprintaj - #

subota, 09.01.2016.

Neodržano obećanje...



blogerica @Pjaceta me svojim veselim tekstom prisjetila na ovo moje neodržano obećanje...


Obećala sam samoj sebi. Obećanje pretočila u zaborav. Nestalo je u maglovitom oblaku nesjećanja. Željela sam izbrisati tragove pradavnih tuga, ali srce pamti boli, zatvara ih u klijetku snova, oslobađa u besanim noćima. Vjerovala sam da mogu zalediti neke uspomene i potopiti ispod pučine sjećanja, ali sunce otapla led, prisiljava me na sučeljavanje sa podsvjesti, na misaoni dijalog sa onom koja sam bila u trenucima nepostojanja u stvarnosti.

Ispijam pelin uspomena i smirujem grčeve nutrine. Liječim se od zabluda koje odživjeh u zavjetrini zbilje. Uranjam u osjećanje straha. Lucidni san me osviješćuje, trga iluzije, krhotine davnih slika slaže u mozaik trenutka, u misao zaokruženu kapljicom rijeke nevraćanke. Tu u bitku prostorne vremenitosti pronalazim bitak sebstva, jezgru utkanu u tkivo samoosjetilnosti. Spoznajem, nedostajala sam si u trenucima izgnanstva iz srži postojanja. Bila sam bjegunica iz stvarnosti, rastrgana između prošlosti i budućnosti, umrežena u tkivo sumnji i nigdje stvarna…

Obećala sam sebi odsutnost iz kruga ljubavi. Željela sam zaboraviti ljubav, a ona je bila nečujna premosnica nad fjordovima vremena, sinapsa među neuronima svijesti. Bila je svjedočanstvo nezaborava, titraj podsvjesti, lucida intervala. Žudila sam za kvantnim skokom u mikrosvijetu, za rasprsnućem atoma u strune i oslobađanjem energije promjena, a nisam osjećala kako sama zgušnjavam univerzum uma u crnu rupu nestajanja u kaosu.





Prsnuće se dogodilo iznenada. U dubini sebe osjetih veliki prasak i eksploziju svjetlosti. Misli oslobođene iz kukuljice nepovjerenja se pretakahu u osjećanja.
Zavoljeh besane noći našeg naglog ljeta, zavoljeh tvoj smijeh i tvoj glas i tvoje šaputanje koje se mješalo sa romorom zelene rijeke, šumovima mora i mirisom pjeska. Zavoljeh te na željenom komadiću slobode, tamo gdje iznenada osjetih da smijem doista biti samo ja jer ti si bio samo ti…


Dijana Jelčić… djelić tekstova pisanih između 1987 i 2007… tada objavljenih kao „Umijeće vremena“

Oznake: neodržano obećanje
- 07:57 - Komentari (18) - Isprintaj - #

petak, 08.01.2016.

A onda se dogodilo...



Promatrala sam ptice i iz njihovog leta odgonetala zakone gravitacije, od predosjećaja gradila čulnost za svijet oko mene, ali sebe samu nisam osjećala. Proganjala su me tugaljiva sjećanja. Čula su se međusobno spoticala , sudarala s mislima i gubila sposobnost prelaženja u osjećanja. Bila sam izvučena iz sna, bezoblična, besperspektivna, besprisutna u trenutku. Ni jedan djelić tjela nije bio prisutan u samosvjesti. Živjela sam u svijetu bez iluzija, otrovana dahom samotnice razoružala srce, postala plijen čistog razuma, stranac samoj sebi.
Sve u meni se pretvaralo u misao koju sam željela, stizalo do usta nepromjenjeno. Kao glineni golubovi , spremni za odstrijel, misli su izlijetale u sučeljavanja bez truna suosjećaja.

„Znam da velike povijesne tragedije često fasciniraju ljude približavanjem užasa. Paralizirani, oni ne mogu srediti svoje misli da učine nešto već čekaju. Dok tako čekaju, jednog dana čudovište Gorgon ih proždere. Ali ja bih želio da vas ubijedim da čini mogu biti razbijene, da je to samo iluzija nemoći, da je snaga srca, inteligencije i hrabrosti dovoljna da zaustavi sudbinu i ponekad je preokrene…“


Osjetih istinitost u ovoj Camusovoj misli… i dogodilo čudo.

Bila sam u Chartresu, u katedrali. Kroz prozor na vrhu se probijalo sunce i obasjavalo kamen drugačije boje od ostalih.





Vidjeh iscrtani labirint,nazvan biblija u kamenu. .

"U središtu kamena se krije duša svemira, sveti gral" pomislih osjećajući nakon dugo vremena kako se otkucaji moga srca ubrzavaju. Srce je pehar u kojem ključa krv, srce je fontana nutarnjeg svjetla, ljudsko srce je tajanstveni sveti Gral.
Ovo mjesto je izvorište ljubavi, tu izrastaše mnoga svetišta, tu su druidi pozdravljali zagrljaj sutona i zore... katedrala je kopija ljudskog srca.
Činilo mi se, netko svira orgulje. Pogledah u tom pravcu, ali za orguljama nije sjedio nitko.
Ovu simfoniju čujem srcem, ona je dio mog sna.
Gdje započinje svijet?.
Postoji li zbilja ili je sve ovo samo san?

Sunce zaustavljeno u trenutku je svojim svjetlom ležalo na kamenu, a maglovita slika neviđenog se širila i mjenjala boje oblikujući nove prostore, stvarajući vječnost.

Počela sam se ostvarivati, djelići tijela su se skupili u cjelinu, ništa nije ostalo raspršeno u nepostojanju. Pronašla sam svoju prisutnost iza zrcala svjesti, oćutila postojanje u geometriji tijela. Boje, mirisi i zvukovi su oživjeli u svojoj različitosti, oči su vidjele prelamanje svjetlosti, usta su to novo osjećanje osjećaja pretvarala u ptice koje su slobodno odlijetale u prostor.

Nešto nježno, neopipljivo a stvarno, dotaknuto žudnjom, ne iznevjereno čežnjom, uzavrelo umijećem, zaigrano patosom, utopljeno u pogledu, odplesano u vjetru, razigrano u lahoru, ostvareno letom ptica, titrajem leptirovih krila, rođeno prije vremena, izronjeno iz poezije suza, izkukičano iz svilenog ovitka, otrgnuto iz duše kamena, sjenkama tmine doneseno, svjetlošću oživljeno, osmišljeno, opjevano, to nešto nježno što imenom tvojim zovem.

Dijana Jelčić
- 07:27 - Komentari (30) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.01.2016.

Povratak...



Prohujala je noć bijelih pahuljica. Bio je daleko, bio je na vratima svjetova. gubio se u beskrajnim prostorima kozma, nestajao i vraćao se. Oko njega tišina, u njemu žudnja i strah. Pričinjalo mu se, vrijeme ne teče. njegovo je tek titraj zjenice svemira.

Tijelo se budi prije njega. Nespreman za zbilju zaustavlja bujanje svijesti. Iščekuje sreću na izvoru. Na početku su bili muškarac i žena, otac i majka, invokacija Sunca i Lune. Uranja u dubinu osjećanja, u bistru suzu srca i ne dozvoljava mu sumnju.

Uzdrhtali predosjećaj dolazećeg svanuća, bijela svjetlost se prelama u prizmi vječnosti, oslikava sretno jutrenje.
U krošnjama san i sjaj izlazećeg sunca.

Čuje korake, nestvarno stvarne i tiho kucanje. Otvara oči, ustaje sretan.
Prilazi joj, osjeća došla je objaviti dan povratka u život, svjedočanstvo moći bezuvjetne ljubavi.

Na prozoru gugutka.

Dijana Jelčić

Oznake: vrijeme tihog umiranja, povratak u život
- 11:41 - Komentari (10) - Isprintaj - #

Istovjetnost blagdana...



Istovjetnost blagdana, ljubav ubrizgana u genetiku čovjeka, zagrljaj srodnih duša i pobratimsvo lica u kozmosu… Dopustimo da se ljubav rodi svaki dan iznova, jer Božić postaje vidljiv u svakoj ljubavi među ljudima!
Nek današnji dan bude radost, neka Božić vrata zlati, neka
te svaka sreća prati.
Anđeo sreće neka tebe, meine, nas, vas, njih vodi...
Mir Božiji, Hristos se rodi!






Nebo otvara dveri mladom danu slijevajući stazom sudbine znakovlje sreće. Na oknu blješti suza dokotrljana sa lica vremena. U njoj vidim prelamanje svitanja sna u jutrenje zbilje. Jučer se utapljah u kapi svete vode. Danas je dan ritma srca i poljubaca. Poistovječivanje ljepote s ljepotom.
Osjećam tvoje dlanove na obrazu i trenutak budnosti postaje istina. Kozmički poljubac se pretočio u ljubav i ostavio okus nektara na usnama.
Bio si uvijek tu, bio si svoj u sobstvu vremena i svojstvu vječnosti. Koračao si uz mene stazama vizija, putevima ispisanim riječima drevne mudrosti. Voljeli smo se nepoznavajući se. Nemogućnost sanjanih mogućnosti se pretakala iz onog velikog ništa u ovo ovdje i ucrtala naše zajedničko sada.

Zaspala sam u koljevci svemira i probudila se u tvom zagrljaju. Divnog li buđenja šaputalo je srce mjenjajući do tog trena ustaljeni ritam traganja za izvorištem ljepote. U osvitu toga dana prepoznah u sebi pustolova pred vratima života. Dozvolih mu da zakorači pod koplja dnevne svjetlosti, da smiono krene putevima sna.

Zagrljaj nedodirljivosti naših nutrina je iznjedrio zlatno doba, svijet nadahnuća koja pretačemo u poeziju nježne pohote za lakoćom postojanja u javi. Začudna je ova inkarnacija u kojoj vjekujemo, čudesno je ovo utjelovljenje ljepote iz kojeg izranjamo uvijek drugačiji, a uvijek isti.

Sretno bilo svima koji danas slave rođenje ljubavi... Hristos se rodi!


Dijana Jelčić

Oznake: Hristos se rodi, srećan Božić
- 07:57 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 06.01.2016.

Tri kralja...



Riječi otrgnute iz vokabulara našeg vremena zgusnute u titraj srca zaustavljaju dah, pretaču se u misao koja me odnosi u davno napisane pjesme. Stih izranja iz sjećanja i opire se zaboravu. Suludost protočnosti pamćenja se zaustavlja u katedrali u kojoj sam krštena.

Na žrtveniku uspomena plamti svijeća života.

Slavimo krunidbu ljubavi. Crkveno zvono najavljuje svitanje zlatnog doba. U ćilibarskom sjaju tvojih očiju prepoznajem vječnost, siluete kraljeva i Betlehemsko svjetlo.

Na zidu svetišta se grle sjene. Iz zagrljaja naših istina izranja začudnost sna. Sa oltara se širi miris tamjana i smirne. Mjenjamo obličje, sve rane eonskog nepostojanja zacjeljuju, a sveta krv se pretače u ciborij života. U tvojim rukama rajska biljka. Grliš me. Mirujem u nemiru trenutka. Snop zlaćanih fascija se omata oko nas.
Štiti nas na putevima okrutnih zbivanja.

Prostor- vremenom titra liturgijska svetost.
Illuminatio, Manifestatio i Declaratio.
Prosvjetljenje, Objava i Proglašenje sreće.

Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše, davno napisani stih postaje vjerodostojan.

Uz tebe, u zavjetrini sna, se budim sretna i volim svitanja.

Dijana Jelčić

slika... Adorazione dei Magi, Andrea Mantegna, 1497-1500

Oznake: bogojavljanje, tri kralja
- 09:10 - Komentari (20) - Isprintaj - #

utorak, 05.01.2016.

Ljubavno pismo... sinki pokušaj

Ljubavi,
ćutim moć vrtloga vretena vremena. Osjećanja pretvara u dragulje, san u stvarnost, stranaca u znanca, demona u anđela, bijelu pticu u Jonathana. Lebdimo nad Hesoidovim vratima pakla, uzlijećemo ka suncu, letimo u beskraj, ka vrhu svijeta. U očima umiljatost nutrine, blagost u pogledima.

Orgulje vjetra skladaju sonatu davnih snoviđenja.

Nadlijećemo brdo tuge, oblijećemo oko orkanskih visova boli, zobljemo zvjezde, slažemo ih u kolajnu kojom se sidrimo u oceanu sna. Vidim romor valova, čujem miris pjeska i pjene, dodirom ih slijevam u tvoje paperje meko.
Srca zaboravljaju otkucaje, mjenjaju ritam, pamte emocije, titraju načelom našeg vremena.

Volim te Jonathane moj.

Tvoja Galebica




autorica fotografije... @Lastavica

Oznake: sinki
- 18:10 - Komentari (26) - Isprintaj - #

Trenuci dvoumljenja...



U trenucima dvoumljenja uranjam u ocean svijesti, u beskraj nutarnjeg podmorja, u privid Posejdonovog carstva. Tu nema ni prostora ni vremena. U tim odbljescima nepostojanja spoznajem više od običnog trajanja u stvarnosti. Dotakne me život lomljiv i nepredvidiv.
Sukob sa nutarnjim demonima koji kradu san.

Gomilaju se misli, misaone slike, a naizgled zaboravljeni kaos dobija obličje. Izrasta u geometriju bivstvovanja, postaje smisao. U sjećanje se vraćaju rečenice, izgovorene u pustopljinama nebitnosti, razvalinama prohujalog vremena, u rifovima besmisla. Zazvone glasovi davno izgubljeni u žamoru svakodnevice, odzvanjaju kao vrisak optužbe, jeka osmijeha, jecaj tuge, vapaj boli.

Prohujala nevažnost postaje bit ozrcaljenog sjećanja. Postajem sentimantalna, a onda se ta prolazna osjećajnost pretače u egzistencijalno, uranja u srž i postaje osjećaj uklesan u pamćenje. To je proces imenovanja bezimenosti, skidanje patine sa moždanih vijuga, nešto kao glancanje starog srebra, izranjanje iz ćulnog zaborava.

Susrećem onu od sebe odbačenu sebe, onu koja je koračala rubom bezdana, izgubljenu u vihoru strahova, nevidljivu siluetu žene u koroti srca, plačljivu sjenu sebe same, obeshrabljenu ratnicu. Iz nutarnje nemoći preobraženu u okrutnicu trenutka.

Njenim očima vidim tebe na vratima smrti, tebe u kandžama zvjeri, u kući smrti. Osjećam otupljenost osjetila, gubitak kontrole nad osjećanjima, zadah nagomilanog mulja u orbiti senzoričkog pamćenja.

Svijest i podsvjest na bojišnici intime. Svjesno ranjavam onu samosažaljivu sebe. U malim dozama joj ubrizgavam otrov skupljan u peharu misaonosti. Provodim je kroz koridore tmine u kojima su ostali njeni tragovi. Prisiljavam je da osjeti bol kojoj se podavala i bol koju je drugima zadavala, da spozna istinu o sebi mućenici i griješnici, o sebi bjegunici iz stvarnosti.

Samoranjavanje nije mazohizam, ono je eliksir koji oplemenjuje zbilju, rezultira odbacivanjem tereta prošlosti.
Oslobođena, izranjam iz tužnih privida. Čujem u romoru kapi utjehu mora, u zvuku orgulja vilinski smijeh, u šapatu boga tišine, blagost neumitne smrti. Život je ljubav, jutra kristalnosjajna, podneva zlatnih i večeri bistrih voda. Mnemozina, majka muza, boginja pamćenja, rijeka lijepih sjećanja, poezija uspomena daruje snovitost zbilji.

Iz zavjeta snova izranja jutro boje tvojih očiju, prilaziš mi bestjelesan, ovijen aurom prisnosti, osjećam budnost mene u meni, rastapanje lednice zatomljenih godina, zgusnuće tužnih pojavnosti u bujicu zaborava.

I onda vrijeme ponovo zaobli prostor. Tada ćutim bitak vremena, trenutak kojem se, svjesna svih svojih grijeha, sigurna u sebe vraćam.

Dijana Jelčić ...

naslovna slika... Salim Ljuma

Oznake: demoni, tužne pojavnost, samoranjavanje
- 07:27 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.01.2016.

Glasnica sreće...



Kiša koja je četrdeset dana padala prestade.
Pučina, obala oceana sna, purpur neba, On.
U njegovoj kosi sjaj izlazećeg sunca.
Iz pjeska i pjene izlijeće bijela golubica,
zoblje zvijezde,
rađa se mladi dan.
Na horizontu zasja duga.
u njegovim očima
odraz mog lica
"Ti si sada stvarnost." šapnuo je.
"Golubica je bila san i želja da ljubav jednoga dana ponovo siđe s neba."
Duga je zatitrala bojama i izgradila most između nas i vrha svjetlosne planine.
"Svjetlo nas poziva u svoj kristalni dvorac
u kojem je jedini gospodar bijela golubica,
simbol ljubavi i mira u našim srcima."šapnuh sneno.
"Ona je tvoja misao preobražena u osjećaj koji ćemo od danas zvati ljubav."

Ako sutra nikad ne dođe... poetska drama, prva u Hrvatskoj




Grad na Seini je izranjao iz uzavrele noći pune tajastvenih želja. Slikari su na Montmartru otvarali palete svojih duša i na dlanu vremena darivali rapsodiju boja koju smo i mi slučajni prolaznici osjećali u dubini svijesti.
Svitalo je na trgu ptica, budio se dan cvrkutom uzdrahtalih duša koje su zatvorene u krletkama tuđih želja žudile za beskrajem sna.

Zaustavih se pored voliere u kojoj začuh šapat nesretne sudbine. Uronih u dubinu sivila prestrašenog oka bijele golubice koju zatvoriše u lance prividnog mira i zabraniše joj da slijeće na jarbole životnih lađa u čijim utrobama su duše vapile za ostvarenjem sna. Pružih dlan ka oknu samoće, oćutih titraje njenog srca, osjetih njenu tugu i poželjeh otvoriti malena vratašca, njen put ka slobodi.

Seina je širila miris jutrenja, labudi su izranjali iz sumaglice koju su razbijali prve zrake sunca. Pariz je još spavao, a mi smo smo, poslije noći probdite na stazama veselja i sreće lutali trgovima, susretali perače ulica, prodavače cvijeća i vječne sanjare koji su na tezgama slagali od drugih odbačene knjige. To je bilo ostvarenje našeg sna, lutati trgovima i promatrati život utkan u povijest svijeta.

Tuga golubice sa trga ptica je još uvijek titrala u mom srcu. Vratili smo se da joj još jednom ublažimo samoću. Kao da je osjetila da smo to mi sletila je na vratašca i pružala kljun ka mom dlanu.

Prodajete li ovu golubicu, upitah mladića koji nam se približio.

Ona je jako vrijedna, to je golubica pismonoša, glasnik sreće, reče mladić nježnim glasom.

Zašto ju prodajete, upitah.

Treba mi novac, reče mladić tužno.

Platili smo slobodu tužnoj ptici, vinula se u beskraj sna, ali nas je kao silueta nečeg bezimenog pratila do hotela.


Dijana Jelčić... djelić neukorićene zbirke priča „Umijeće vremena“ 1987- 2007.


Kasnije sam razmišljala o golubici, činilo mi se da je ona bila znak sudbine, dobar omen, ona golubica koja je mnogo kasnije sletjela na balkon Zdenkove bolesničke sobe i najavila jutro ozdravljenja.



Ili je to ipak samo lijepi san?



Oznake: kraj potopa, golubica, glasnik sreće
- 19:19 - Komentari (12) - Isprintaj - #

Na obrubu jutra...



Dok se svitanje bori
sa ostacima tame
i daleka svjetlost
skida odoru noći
na obali sna,
neka ljubav
zbilju sanja.

U krošnjama
iskri jutro,
zvuci sreće
u pjesmi ptica,
miris daljina,
sloboda ubrizgana u
rađanje.

Tombe la neige,
pada snijeg,
bijela tišina,
u suzama neba
bijela samoća
i chansona
davnih tugovanja.

Na obrubu jutra
ulazim u odaju
ogledala i odjeka,
prodirem u podsvjest,
u prostor nedogađanja,
u zatomljena sjećanja
i živim vrhunac samoće.

Ne iznenađuje me
ovo krotko svitanje
podivljale igre
svijesti i podsvjesti.

Na obrubu jutra riječi
usnama razbuđene
osvješćuju
praslike nesvjesnog,
raskrinkavaju pratipove
zatomljene u podsvjesti,
razularene suprotnosti,
negdje u dubinama
skriven izmišljaj
uzajamne ovisnosti
ubrizgane
u genetiku bliskosti,
u tragove božanskog nasljedstva,
u oglede Erosa i Afrodite,
negdje duboko u nama.
.

Dijana Jelčić ...


Oznake: Tombe la neige, pada snijeg, bijela praznina
- 08:08 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.01.2016.

Nestajanje u pripadanju...



Mlado ljeto objavljuje blagost dolazećeg vremena. U tvojim očima iskri kap privida. Iz dubine tvog pogleda izranja sretnost i hrani mene vječnog tragača snovitim obalama životnih istina.

Nepobitnost trajanja u javi titra iskrom tajanstvenih vizija. Okrutnost trenutačnog zgušnjavanja epohe u sindrom nedostatka sreće se pretače u nježnost vjerovanja u zlatno doba sanjane vječnosti.

Srce preskače načelo vremena. Ono nedodirljivo i neopisivo izranja u obličju znatiželje i čuđenja i uvija se oko budnosti. San se slijeva u zbilju, premošćuje razvaline između jučerašnjih događanja i maglićastih daljina prostor- vremena. Dimenzija postojanja se grana u perivoj trenutka.
Osjećam buđenje davnih ludosti, ćutim naša mahnitanja u panorami spoznaje i dohvaćam nedohvatnost nutrine, pretačem je u štivo.

Čemu? Čujem pitanje iza misli.
Za koga? Titra tvoja osjećajnost.
Za sebe, za tebe, za nas, ogovaram novim uzbuđenjem srca.

Volim tvoje nemire, odgovaraš osmijehom. Budi tu, budi uvijek prisutna u prelamanju sna u javu, ostani čuvarica mojih vizija.

Ti si moćnik mojih privida, a ja sam robinja srca koje ritmom slovka tvoje ime i ispisuje ga na pročelju života.
Smijemo se.

Na obzoru zlatna hostija puni prostor ljepotom dolazeće prolaznosti. Sreća neba se slijeva u kalež života i obećaje lijep dan.
Ćutim život je san, lijepi san iz kojeg se ne želim probuditi dok se u ekliptici sunca tvoja i moja putanja križaju bez tragova prohujalog vremena. Nestalo u sjećanjima ono živi u trenutku uzdrhtalom od postojanja. Svijest utkana u pore vječnosti, isprepletena u tkivo osjećaja, iskukičana u čipku žudnje se uvija oko budnosti i širi biverzum trajanja. Slušam govor tvojih očiju i tihovanje tvojih usana. Mirujem u zatonu sna, kao lopoč utkana u impresiju slikara sanjara.

Poezija vjetra donosi miris tvog podmorja. Ćutim ljepotu uzavrelog pjeska iz kojeg izranja bisernica.

Suza umrle školjke. Umire samo što je lijepo da bi se rodilo još ljepše, čujem šapat legende. Bezvremeno putovanje vremenom i beskrajnost prostora se ogledaju u tvom pogledu.

Dan se kotrlja nevidljivim tračnicama mjena. Venera izranja iz sutonske omaglice, nagovještava umiranje dana da bi se rodila noć punog mjeseca. Urušava se sunčana svjetlost u bespuću lazurnog privida. Zadržavam taj čin kao uspomenu, zatvaram ga u viziju ljepote i skrivam u riznici sjećanja.

Smiješiš se i osmijehom mi uranjaš u dušu. Smijeh je zarazan, ćutim erupciju vulkana i nestajanje u onom bezimenom ništa što postaje sve. Misao o pripadanju se pretače u djelo, u kontemplacijsku istinu, u odvajanje svijesti od tijela, u nestajanje u pripadanju, u ljubav.

Dijana Jelčić

Oznake: prisnost, pripadanje
- 17:33 - Komentari (10) - Isprintaj - #

U vrtlogu pahulja...



tražim središte,
nepobitnu istinu
o prazagrljaju
iz kojeg se rodio
svijet.

Nebo pahuljama
grli Zoru.
Kontemplacija
ljubavnog čina,
vrhunac ljepote,
pojedinosti nestaju,
nestvarno stvarna
vizija ljubavi.

Plešem
u strukturi
kaosa.

Bestjelesna sam,
odiljam se u
paralelne svjetove,
u skrivenu stvarnost,
u dubinu
tvoga pogleda.

Osjećam katarzu,
nježnost povratka
u budnost.

Osvanulo je bijelo jutro.

Dijana Jelčić




Oznake: prvi snijeg, bijelo jutro
- 08:00 - Komentari (14) - Isprintaj - #

subota, 02.01.2016.

Ubi dušu gravitacije...



"......istina je, mi volimo život, ne zato što smo navikli živjeti nego zato što smo navikli voljeti. Uvijek ima pomalo ludila u ljubavi. Ali uvijek ima i pomalo uma u tom ludilu, uvijek ima ludila u metodi kojom se koristimo. Vjerovao bih samo u onoga Boga koji bi se znao igrati. A kad sam vidio svog đavola, našao sam ga ozbiljnog, temeljnog, dubokog, svečanog. To je bila duša teže, duša gravitacije zbog koje padaju sve stvari. Ubija se ne gnjevom nego smijehom. Naprijed, hajde idemo ubijati dušu gravitacije! Naučio sam koračati, otada dozvoljavam sebi trčanje. Naučio sam letjeti i otada ne dozvoljavam da me najprije netko gurne da bih krenuo s mjesta. Sada sam lak, sad letim, sad vidim sebe pod sobom, sad se Bog igra kroz mene. "
Friedrich Nietzsche.


Sustizale su me siluete prohujalog vremena. Željela sam zaborav, odagnati pamćenje…
sjećanje ima moć putovanja kroz vrijeme, vječnu povratnu kartu u trenutak…
Otužna spoznaja bjegunice. Otišla sam, krenula u nepoznatom pravcu, u sanjane plave daljine. Trčala sam poljima punim mirisa ne osjećajući proljeće, lutala gradom snažnih vjetrova, odmarala se na salinama oceana…

Konture uspomena su bile tu, utkane u plavetnilo neba, u kliktanje galebova, u pjenu morskih valova, u šapatu vjetra.

Gledale su me iz oblaka, iz romora kiše, iz bijelih pahuljica...

Tugovala sam, odbjegla od sebe u prostranstva nepostojećih želja, u krajolike nepoznatih žudnji...
Bila sam izgnanica iz topline, prosjakinja na dlanu trenutka, pustolovka bez truna ludila, bez godišnjih doba,
ulovljena u zamku netalasanja...

Srce otkucavalo tišinu, bez pomaka, bez uzbuđenja, bez nemira, bez mahnitanja…
U ravnodušju svijesti je umirala nada. Zaustavih se na rubu bezdana, korak do ništavila, o pada u mediokritetsko samosažaljevanje...

Ubi dušu gravitacije... začuh nietzscheanski imperativ kojim se uči letjeti...
barem u snovima...

Prestala sam spavati, sanjala sam letenje, lebdjela sam iznad sebe same, odvajala se od stvarnosti, od dušogrizja koje me proganjalo, od raspuknuća ljubavnog zanosa...

Čuvarica snova je bdijela u kutku budnosti. U mrežu sjećanja je hvatala samo ljepotu. Spašavala me od zaborava.

Bdijenje je trajalo... uvijek me dočekao Mjesec... nasmiješen i srebren... dugo sam drugovala s njim... ispijali smo zajedno gorku medovinu mojih žudnji za očima koje sretah u neprospavanim noćima... voljela sam te susrete iako su bili tek privid... lijepa vizija bez pokriča...

Mjesec je prosipao svjetlo koridorima labirinta.
Igrali smo se skrivača...
on i ja... a pogled ćilibarskog sjaja je bio središte... bitak koji tražih u snovitoj budnosti.

Glas je stigao kasnije, svjetlost je uvijek brža. Stigne iznenada i najavi oluju osjećanja.

Razumjevala sam govor munja i gromova... čekala prolom oblaka... i nebo je proplakalo suzama sreće... poezijom kapi...





Bilo je to divno buđenje iz snovite budnosti... Bog se ukazao u viziji ljepote... na horizontu svitanja vidjeh Volto Santo... i to više nije bio san... pretočio se u zbilju... pogledah u nebo… zlatna hostija je izranjala na obzoru mladog dana… mjesec se smiješio odnoseći dugu mračnu noć...
osjetih spokoj u nemiru, u drugačijim otkucajima srca…

Vratih se sebi…

Dijana Jelčić


Oznake: Nietzsche, gravitacija Anima mundi
- 08:00 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 01.01.2016.

Sretna vam tek načeta...



Sanjam te… promatram tvoje usnulo lice… sanjaš li isti san?… često nam se isprepletu snovi… to je zbog čitanja istih knjiga... godine su učinile svoje… osjećam miris pročitanog u tvome dahu... otvaraš oči… probudila te moja budnost i tišina… jutri na obzoru svijesti… bijela svjetlost se ovija oko nas...

koliko dugo si budna?...
nisam spavala… samo sam sanjala…
opet si bila u gradu sanjajućih knjiga... spavaš li ti uopće?...
samo spavanje je besmisleno… gubitak vremena…
ne volim praznine u postojanju… puko spavanje je znak nemoći, bijeg, izgnanstvo sebe iz sebe…
opet mudruješ, to nije zdravo…
ni mitologija nije zdrava, a ipak se njome lječimo…
zaobilaziš temu…
dodirujem srž egzistencije… otvaram neispisano poglavlje u knjizi postanka… zaokružujem evoluciju u snovitost istine… uranjam u zlatno doba bez ograničenja slobode, bez moćnika, vlastodržaca i pravila, vrijeme savršenog postojanja u snu...

Poslije Titanomahije je došlo do podjele… na nebo, zemlju, more i podzemlje…
Titani su izgubili san… bogovi zavladaše svijetom…

Poslije Atlasove smrti čovjek je preuzeo njegov grijeh… i njegovu kaznu… u našim glavama se zrcali cijeli svemir… mi bdijemo nad globusom i bojimo se ulaska vanzemaljskih uljeza u naš san…

Zar je to razlog tvom bdijenju?…

Da, postala sam Finnegans… preuzela njegovo bdijenje… bdijem nad rađanjem i umiranjem trenutaka, bdijem na vratima našeg vremena… riješavam gordijski čvor intertekstualnosti Joyceovog romana, igram se riječima, aluzijama, stvaram osobnu kozmogoniju... osjećam nedohvatljivost tajne svjetlosti... fotoni ne posjeduju gravitone... lutam beskonačnim labirintom svijesti, mijenjajući spoznaju kao što se mjenjaju čestice i valovi svjetla... sanjam još neostvareni Einsteinov san...

opet se smiješiš... smješim se i ja...

sinhronost našeg šapata. se zrcali u odori prvog dana tek načete godine...

sretna vam bila dragi prijatelji

Dijana Jelčić



Oznake: dan bijele svjetlost, san, bdijenje.
- 11:37 - Komentari (26) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>