Oživjela iluzija...
kolaž mene izgubljene i mene pronađene
Na horizontu snovitosti,
tamo gdje želje
razbijaju tišinu,
na žalu vjerovanja
neka zalutala barka
spusti jedra.
Ruke mjesečine raspletoše kose
anđeoskog sjaja,
a nebesko glazbalo
dotaknuto božanskom rukom
zatreperi sonatu snova.
Kao Pompeji
su bila moja sjećanja,
bjesom vulkana ugušena,
lavom okamenjena ljepota
prošlih i budućih dana.
Kao ljubav
Neptuna i Salacije
skrivena
u krhotinama srca
u vrtlogu pomućenog uma.
Na graničju
svijesti i podsvjesti,
maglovito zrcalo,
izmišljaj čežnje i
obris tvog osmijeha.
Beskrajno more
neisplakanih suza,
Neptunovo carstvo
puno strahova,
uzburkana praznina
puna želja za susretom,
žudnji za zagrljajem.
U jednom purpurnom sutonu ,
smješeći se,
velika riba uroni u san.
Doplovih u tvoj zagrljaj,
odgonetnuh nerješivu
jednadžbu dvojnosti,
rebus tugovanja,
vječni znak
pitanja na usnama.
Ljubav je bila zatvorena
u labirintu prošlih godina,
izgubljena u kaosu života.
Osjetih moć mjesečevih mjena,
plimu i oseku uzbuđenja,
snagu boginje, žig mog imena.
Iz pjeska i pjene izlijeće bijela golubica,
zoblje zvjezde, rađa se mladi dan.
Delfin se nasmiješio
i
nestao među zvjezdama.
Dijana Jelčić
na horizontu
fotka ... Jasna Marcelić Oznake: Neptun, delfin, legenda
|
