dinajina sjećanja

srijeda, 14.03.2018.

Nisam ubila san...





Moga tijela prašina, dušu mi prekriva, o, sretnog li trena, kad’ s duše taj veo zbacim.
Nije ovaj kavez za me – pticu lijepa glasa, odoh ja u raj cvijetni, tome kraju pripadam.
Zašto dođoh, gdje sam bio, nikom znano nije, i žalosno je, što bitak svoj zanemarujem.
Kako letjet’ prostranstvima svetoga svijeta, kad’ sam svojim tijelom, ko’ u kućici, zatočen.
Krv što teče mojim srcem, miriše l’ na mošus, ne čudi se, to s jelenom-mošutnjakom patim.
Hafiz, gazela




Putevi, staze, drumovi, koraci odbrojavani ritmom srca. Iluzija otrgnuta iz davnina… miris jelena mošutnjaka… Diana je ubila Aktaiona… legenda slivena u stih drevnog pjesnika… Hafizov deja vu… i njegova žudnja za odbacivanjem vela tajanstvenosti…
uptah se... je li on znao zašto je boginja ubila lovca?

Darovaše mi ime i boginju lova i mjeseca. Zatočena u krletci djevojaštva iščekivah zaštitnika lovišta i naslutih moć ognja vremena. Ratovala sam sa zvjezdama… koja ludost tužne duše… bila sam pustolov pred vratima zbilje, lutala mjesečevom ekliptikom, zaustavljala se u razvalinama sunčane svjetlosti i sanjala smiraje uzavrelih čežnji i neostvarenih želja.

Bila je jesen, jedna od onih u kojima sunce danima zaboravlja svitanja. Leptiri su umirali u mojoj glavi… živjeli su samo u snovima. Kiše su stigle prerano, ispirale boje ljeta i dane odjevale sivim koprenama. Iz maglovitog oblaka je izranjalo lice, obrisi sanjanog osmijeha. Ponestajalo mi je hrabrosti za susrete sa izmišljajem. Narušavao je sklad samovanja… unosio disharmoniju u željenu tišinu… širio miris jelena mošutnjaka u panoramu nesvjesnog htijenja…

Bojala sam se da ne ubijem san.

Upitah te, jesi li osjećao moje noćne pohode u tvoju blizinu…
Nasmiješio si se...
Jesi li naslućivao susret kao što sam ga ja željela…
Bojao sam se da ne ubiješ san...
Jesi li čuo romor otkotrljanog kamena u dubinu sudbinske rijeke…
Napisao sam poeziju kapi...
Jesi li osjećao moj strah u krošnji razgranate vječnosti…?
Ono što su prsti suđenica tkale nije moguće uništiti… rekao si.

Nisam ubila san.

Dijana Jelčić

Oznake: Hafiz, Diana i Akteon, legenda
- 08:08 - Komentari (28) - Isprintaj - #

subota, 13.01.2018.

Miris sna...



Personifikacija novog svitanja.
Dafne, se pretvara u grm, trenutak prije nego je zagrli Apolon, bog poezije i ljubavi. Barokni umjetnik Lorenzo Bernini je ovim djelom dočarao kretanje, osmislio ljepotu ljudskog tijela u pokretu.

Bez obzira na mitologiju, ova sklupltura je nešto najljepše što sam ikada vidjela. Doživjeh je u Galleria Borghese, u Rimu. Prozirni mramor, to je nešto što fotografija ne može dočarati. Kao ni ljubav. Ljubav je energija koja nas čini prozirnim mramorom i na vjetru trepravim lovorom.




Tu noć nije spavao, samo je sanjao. Lucidan san se prelamo u zbilju. Nad žrtvenikom svitanja bljesak bijele svjetlosti. U zraci probuđenog sunca silueta zagrljaja i miris lovora. Osluhnuo je tišinu.

Vraćam se s osmijehom i volim mirisom, pogledom, glasom, sluhom i dodirom. Krenimo do kraja svijeta, dotaknimo rosu na listovima, te dragocjene darove sretne budnosti.

Zadivljen ukazanjem Nimfe, još omamljen mirisom sna šapnu:

Budi me lahor tajne vremena, vječnost zgusnuta u trenutak, nježni titraj istine. Krenimo zajedno među bezimene prolaznike. Na trgovima osluhnimo istine o osmijesima kamenih spomenika, o tuzi prerano zaspalih prijatelja.

Mnogo ljudi je koračalo stazom kojom je on tog jutra krenuo. Ono što je ugledao u sjaju sunčanog praha bila su stoljeća zgusnuta u titraj oka, u Apolonovo svetište i miris lovora i bunike.

Izranjam iz sna zbog ljubavi, zbog sebe, zbog tebe, zbog svih okrutnosti svijeta... šapnuo je

Očima zlatnim kao med ona se zagleda u njega. Njen odraz u njegovim očima je bio odgovor.

Budim se, a ti mirisom sna šapućeš probudi se ljubavi, vrati se u život… odgovorila je.

Ona je privid koji mnogi nisu vidjeli... Došla je u ovom svitanju, lovorovim vjencem sjedinila čovjeka i ženu u krug postojanja.

Dok voda bešumno protiče krenimo zajedno do kraja svijeta. Slijedimo ekliptiku sunca, poeziju oceana, tišinu pustinja i u svakom zrncu pješčanog sata zrcalimo ljubav!

Dijana Jelčić

Oznake: Apolon i dafne, legenda, Lorenzo Bernini
- 12:12 - Komentari (24) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.08.2017.

Crveno jezero...



Na pučini privida praiskonska Venera i sjećanja.
Tražila sam te u snovima, u oblacima, u riznici pamćenja.
Bio si biserni sjaj kolajne na vratu vremena,
bijela perla na dnu oceana,
ronila sam snovima.

U jecaju tišine lahor istine, u pustinji želja njena srž,
u trenutku dašak vječnosti.
Bježala sam u samotnost, u nedogled vremena,
a prostor je postajao sve manji.

Zgusnuće bitka do entropije,
dah je bivao sve krači,
srce je titralo uzbunom,
zaboravljalo odkucaje,
prijetilo uraganom nutrine.





Dogodilo se na današnji dan u zavjetrini sna i oluji zbilje.
Poveo si me tragom zastrašujuće legende.
Privid tajanstvene ponornicie,
jezera ljudskih čežnji, u podmorju
vrtlog oslobađajuće vrulje.

Vidjeh dubinu propuntale zemlje,
nestajanje zla, oholosti i taštine.

Čudesnost kamenjara,
na crvenim liticama i modrini istine
tragovi tvoga djetinjstva, šapat tvojih praotaca,
ushit pobjedi dobrote.

Doživjeh magiju crvenog jezera i njegov iskon.
Čarolija nestajanja zla se širila oko nas.
Oćutih spokoj.

S neba je kapalo sunoćavanje.
Spramčiok suncu uronismo u purpur sutona.
Začuh tišinu toploga zlata.
U času čelopeka, u suglasju mene i njega istina,
čovjek i sunce se grle u središtu svemira i jednako vrijede.

Bilo je kao u snu, a bila je zbilja.
Na bijelom oltarniku dana čestičnjak,
zlatna hostija i sreća.

Alba novokrštenja se ovila oko nas,
zakoračismo u odaju ogleda i odjeka.

Čuvaj ovaj san!
Čuvajmo ga zajedno!

Čuvamo ga tri desestljeća!

Dijana Jelčić





Oznake: crveno jezero, legenda, nestajanje zla
- 07:27 - Komentari (34) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.07.2017.

Usudila sam se...



Diana i Akteon... (legenda kao nadahnuće)

"U velikoj šumi, u carstvu krvoločnih Doga i vjetrova sudbina, ucrta se put dvoumljenja i nesigurnosti i Akteon krenu za tragom divljeg jelena. U čarobnom trenu u zrcalu vode zasja najljepše tijelo i lice, žena ili bog
u purpuru i alabasteru, bojama zlata i sedefa, on ugleda nju. Pogled i misao, čuđenje i žar istine zaustaviše njegov trk i lovac posta plijen. Preplašeni jelen oslobodi svoje misli ali one se vratiše kao okrutni psi i kao smrt"

Giordano Bruno, Herojski zanosi






„Slutio sam da postoji nešto više od obične egzistencije. Pokušavao sam živjeti revolte i apsurde, želio osjetiti razliku između znanja i neznanja. Metafizička zloćestoća conditio humana je skrivena u genetskom kodu. Poriv za uništenjem vrijednosti nam je urođen. Jesmo li osuđeni na zlodjela već samom spoznajom naše neminovne smrti? “ šapnuo si

Bili smo smrtnici u smrtinicima nedostupnoj odaji vječnosti. Na stranputici htijenja ispisana legenda, žudnja za spoznajom, uprisutnjenje boginje i lovca. Duša te osjetila, pobješnjeli psi oćutiše zabludu, nimfe sakriše lica
u nijemost istine.
Zaustavljeni na rubu bezdana. Osjetih bilo svemira, opozvah vrijeme bogova, dozvolih mladom danu uron u ekliptiku sunca. Bila je to moć trenutka u kojem osjetih da tijelo nije čvrsta materija. To je svjetlost proizašla iz neevolucionarnog središta, ušla u evoluciju zatvorena u gravitacionom polju punom trajanja... rekoh

Dianina duša u tebi je kao svjetlost, a svijetlost ne poznaje satove. Prolaznost naših dana i noći
moru i hridinama ne znači ništa, ali i univerzum ima dušu i vrijeme će jednoga dana stati, onoga dana
dok ti budem cvijećem kitio kosu trenutak će postati vječnost... dodao si

Sakralno se slilo u profano, u život na obodu zbilje. Rasplamsala se požuda, osjećaj mirnih nemira promjenio kraj legende. Usudila sam se vjerovati.

Hvala ti što si se usudila.

Dijana Jelčić




plava slika... Lovro Artuković... Diana i Akteon

Oznake: legenda, Giordano Bruno, Diana i Akteon
- 07:17 - Komentari (35) - Isprintaj - #

petak, 15.01.2016.

Oživjela iluzija...



kolaž mene izgubljene i mene pronađene



Na horizontu snovitosti,
tamo gdje želje
razbijaju tišinu,
na žalu vjerovanja
neka zalutala barka
spusti jedra.

Ruke mjesečine raspletoše kose
anđeoskog sjaja,
a nebesko glazbalo
dotaknuto božanskom rukom
zatreperi sonatu snova.

Kao Pompeji
su bila moja sjećanja,
bjesom vulkana ugušena,
lavom okamenjena ljepota
prošlih i budućih dana.

Kao ljubav
Neptuna i Salacije
skrivena
u krhotinama srca
u vrtlogu pomućenog uma.

Na graničju
svijesti i podsvjesti,
maglovito zrcalo,
izmišljaj čežnje i
obris tvog osmijeha.

Beskrajno more
neisplakanih suza,
Neptunovo carstvo
puno strahova,
uzburkana praznina
puna želja za susretom,
žudnji za zagrljajem.

U jednom purpurnom sutonu ,
smješeći se,
velika riba uroni u san.

Doplovih u tvoj zagrljaj,
odgonetnuh nerješivu
jednadžbu dvojnosti,
rebus tugovanja,
vječni znak
pitanja na usnama.

Ljubav je bila zatvorena
u labirintu prošlih godina,
izgubljena u kaosu života.

Osjetih moć mjesečevih mjena,
plimu i oseku uzbuđenja,
snagu boginje, žig mog imena.

Iz pjeska i pjene izlijeće bijela golubica,
zoblje zvjezde, rađa se mladi dan.

Delfin se nasmiješio
i
nestao među zvjezdama.

Dijana Jelčić


na horizontu



fotka ... Jasna Marcelić

Oznake: Neptun, delfin, legenda
- 07:17 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>