dinajina sjećanja

srijeda, 14.03.2018.

Nisam ubila san...





Moga tijela prašina, dušu mi prekriva, o, sretnog li trena, kad’ s duše taj veo zbacim.
Nije ovaj kavez za me – pticu lijepa glasa, odoh ja u raj cvijetni, tome kraju pripadam.
Zašto dođoh, gdje sam bio, nikom znano nije, i žalosno je, što bitak svoj zanemarujem.
Kako letjet’ prostranstvima svetoga svijeta, kad’ sam svojim tijelom, ko’ u kućici, zatočen.
Krv što teče mojim srcem, miriše l’ na mošus, ne čudi se, to s jelenom-mošutnjakom patim.
Hafiz, gazela




Putevi, staze, drumovi, koraci odbrojavani ritmom srca. Iluzija otrgnuta iz davnina… miris jelena mošutnjaka… Diana je ubila Aktaiona… legenda slivena u stih drevnog pjesnika… Hafizov deja vu… i njegova žudnja za odbacivanjem vela tajanstvenosti…
uptah se... je li on znao zašto je boginja ubila lovca?

Darovaše mi ime i boginju lova i mjeseca. Zatočena u krletci djevojaštva iščekivah zaštitnika lovišta i naslutih moć ognja vremena. Ratovala sam sa zvjezdama… koja ludost tužne duše… bila sam pustolov pred vratima zbilje, lutala mjesečevom ekliptikom, zaustavljala se u razvalinama sunčane svjetlosti i sanjala smiraje uzavrelih čežnji i neostvarenih želja.

Bila je jesen, jedna od onih u kojima sunce danima zaboravlja svitanja. Leptiri su umirali u mojoj glavi… živjeli su samo u snovima. Kiše su stigle prerano, ispirale boje ljeta i dane odjevale sivim koprenama. Iz maglovitog oblaka je izranjalo lice, obrisi sanjanog osmijeha. Ponestajalo mi je hrabrosti za susrete sa izmišljajem. Narušavao je sklad samovanja… unosio disharmoniju u željenu tišinu… širio miris jelena mošutnjaka u panoramu nesvjesnog htijenja…

Bojala sam se da ne ubijem san.

Upitah te, jesi li osjećao moje noćne pohode u tvoju blizinu…
Nasmiješio si se...
Jesi li naslućivao susret kao što sam ga ja željela…
Bojao sam se da ne ubiješ san...
Jesi li čuo romor otkotrljanog kamena u dubinu sudbinske rijeke…
Napisao sam poeziju kapi...
Jesi li osjećao moj strah u krošnji razgranate vječnosti…?
Ono što su prsti suđenica tkale nije moguće uništiti… rekao si.

Nisam ubila san.

Dijana Jelčić

Oznake: Hafiz, Diana i Akteon, legenda
- 08:08 - Komentari (28) - Isprintaj - #

četvrtak, 27.07.2017.

Usudila sam se...



Diana i Akteon... (legenda kao nadahnuće)

"U velikoj šumi, u carstvu krvoločnih Doga i vjetrova sudbina, ucrta se put dvoumljenja i nesigurnosti i Akteon krenu za tragom divljeg jelena. U čarobnom trenu u zrcalu vode zasja najljepše tijelo i lice, žena ili bog
u purpuru i alabasteru, bojama zlata i sedefa, on ugleda nju. Pogled i misao, čuđenje i žar istine zaustaviše njegov trk i lovac posta plijen. Preplašeni jelen oslobodi svoje misli ali one se vratiše kao okrutni psi i kao smrt"

Giordano Bruno, Herojski zanosi






„Slutio sam da postoji nešto više od obične egzistencije. Pokušavao sam živjeti revolte i apsurde, želio osjetiti razliku između znanja i neznanja. Metafizička zloćestoća conditio humana je skrivena u genetskom kodu. Poriv za uništenjem vrijednosti nam je urođen. Jesmo li osuđeni na zlodjela već samom spoznajom naše neminovne smrti? “ šapnuo si

Bili smo smrtnici u smrtinicima nedostupnoj odaji vječnosti. Na stranputici htijenja ispisana legenda, žudnja za spoznajom, uprisutnjenje boginje i lovca. Duša te osjetila, pobješnjeli psi oćutiše zabludu, nimfe sakriše lica
u nijemost istine.
Zaustavljeni na rubu bezdana. Osjetih bilo svemira, opozvah vrijeme bogova, dozvolih mladom danu uron u ekliptiku sunca. Bila je to moć trenutka u kojem osjetih da tijelo nije čvrsta materija. To je svjetlost proizašla iz neevolucionarnog središta, ušla u evoluciju zatvorena u gravitacionom polju punom trajanja... rekoh

Dianina duša u tebi je kao svjetlost, a svijetlost ne poznaje satove. Prolaznost naših dana i noći
moru i hridinama ne znači ništa, ali i univerzum ima dušu i vrijeme će jednoga dana stati, onoga dana
dok ti budem cvijećem kitio kosu trenutak će postati vječnost... dodao si

Sakralno se slilo u profano, u život na obodu zbilje. Rasplamsala se požuda, osjećaj mirnih nemira promjenio kraj legende. Usudila sam se vjerovati.

Hvala ti što si se usudila.

Dijana Jelčić




plava slika... Lovro Artuković... Diana i Akteon

Oznake: legenda, Giordano Bruno, Diana i Akteon
- 07:17 - Komentari (35) - Isprintaj - #

utorak, 14.03.2017.

Poezija uspomena...




Moga tijela prašina, dušu mi prekriva, o, sretnog li trena, kad’ s duše taj veo zbacim.
Nije ovaj kavez za me – pticu lijepa glasa, odoh ja u raj cvijetni, tome kraju pripadam.
Zašto dođoh, gdje sam bio, nikom znano nije, i žalosno je, što bitak svoj zanemarujem.
Kako letjet’ prostranstvima svetoga svijeta, kad’ sam svojim tijelom, ko’ u kućici, zatočen.
Krv što teče mojim srcem, miriše l’ na mošus, ne čudi se, to s jelenom-mošutnjakom patim.
Hafiz, gazela






Putevi… staze… drumovi… koraci odbrojavani ritmom srca… … nemoguća iluzija otrgnuta iz prastarih pjesama… miris jelena mošutnjaka… Diana je ubila Akteona… legenda slivena u stih drevnog pjesnika… Hafizov deja vu… i sladunjavost njegova izričaja… njegova žudnja za odbacivanjem vela tajanstvenosti… uptah se... jeli on znao zašto je boginja ubila lovca?...

a legenda je živjela u meni… darovaše mi ime i boginju... lutah zamišljenim Panteonom… osjetih se zatočenom u krletci nedosanjanog… a onda osjetih Prometejsku krađu vatre u kojoj naslutih snagu ognja vremena… pokušavala sam nemoguće učiniti mogućim… ratovala sam sa zvjezdanim nebom… koja ludost tužne duše… bila sam pustolov koji nije napuštao mjesto boravka… lutala sam pješčanim plažama nepoznatih oceana… zaustavljala se u razvalinama sunčane svjetlosti i sanjala smiraje uzavrelih čežnji i neostvarenih želja… bila je jesen… jedna od onih u kojima sunce danima zaboravlja svitanja… leptiri su umirali u vrtovima i u mojoj glavi… živjeli su samo u snovima… plesali sa suzama neba i nestajali u maglovitoj budnosti… kiše su stigle prerano… ispirale su boje ljeta i dane odjevale sivim koprenama… iz maglovitog oblaka je izranjalo lice, obrisi sanjanog osmijeha… ponestajalo mi je hrabrosti za susrete sa izmišljajem… bila sam prestrašena od vizije koja me je pratila kao sjena i narušavala sklad samovanja… bila je prisutna u srži prostora i bitku vremena… unosila disharmoniju u željenu tišinu… trgala okvire slike nedosanjanog Raja… širila panoramu nesvjesnog htijenja… stvarala kaos u nirvani nepostojanja…

Danas se pitam jesi li znao da drugujem sa Mjesecom… jesi li osjećao moje noćne pohode u tvoju blizinu… jesi li naslućivao susret kao što sam ga ja željela… jesi li čuo moje šapate odaslane u eter… otkotrljani kamen u dubinu sudbinske rijeke… moje svjesno življene apsurde… jesi li osjećao moje traganje krošnjom razgranate vječnosti…?




Sjećam se… sve sam te to već pitala… smiješio si se istim osmjehom… ono što su prsti suđenica tkale nije moguće uništiti… rekao si… ljubav nam se u svojoj ushićenosti naklonila… doživjela vrhunac u trenu kada su se iza suhozida vremena naše sjene srele i uronile u svjetlost nove budnosti… kada smo divnu snovitost bez dodira pretočili u stvaran zagrljaj… odživjeli smo legendu i Hafizovu poeziju... slijevanje jednog u drugo... zagrljaj epoha... i dočekali buđenje u ovome ovdje i ovome sada...

Dijana Jelčić


Oznake: Hafiz, Diana i Akteon
- 07:57 - Komentari (26) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>