Poezija uspomena...
Moga tijela prašina, dušu mi prekriva, o, sretnog li trena, kad’ s duše taj veo zbacim.
Nije ovaj kavez za me – pticu lijepa glasa, odoh ja u raj cvijetni, tome kraju pripadam.
Zašto dođoh, gdje sam bio, nikom znano nije, i žalosno je, što bitak svoj zanemarujem.
Kako letjet’ prostranstvima svetoga svijeta, kad’ sam svojim tijelom, ko’ u kućici, zatočen.
Krv što teče mojim srcem, miriše l’ na mošus, ne čudi se, to s jelenom-mošutnjakom patim.
Hafiz, gazela
Putevi… staze… drumovi… koraci odbrojavani ritmom srca… … nemoguća iluzija otrgnuta iz prastarih pjesama… miris jelena mošutnjaka… Diana je ubila Akteona… legenda slivena u stih drevnog pjesnika… Hafizov deja vu… i sladunjavost njegova izričaja… njegova žudnja za odbacivanjem vela tajanstvenosti… uptah se... jeli on znao zašto je boginja ubila lovca?...
a legenda je živjela u meni… darovaše mi ime i boginju... lutah zamišljenim Panteonom… osjetih se zatočenom u krletci nedosanjanog… a onda osjetih Prometejsku krađu vatre u kojoj naslutih snagu ognja vremena… pokušavala sam nemoguće učiniti mogućim… ratovala sam sa zvjezdanim nebom… koja ludost tužne duše… bila sam pustolov koji nije napuštao mjesto boravka… lutala sam pješčanim plažama nepoznatih oceana… zaustavljala se u razvalinama sunčane svjetlosti i sanjala smiraje uzavrelih čežnji i neostvarenih želja… bila je jesen… jedna od onih u kojima sunce danima zaboravlja svitanja… leptiri su umirali u vrtovima i u mojoj glavi… živjeli su samo u snovima… plesali sa suzama neba i nestajali u maglovitoj budnosti… kiše su stigle prerano… ispirale su boje ljeta i dane odjevale sivim koprenama… iz maglovitog oblaka je izranjalo lice, obrisi sanjanog osmijeha… ponestajalo mi je hrabrosti za susrete sa izmišljajem… bila sam prestrašena od vizije koja me je pratila kao sjena i narušavala sklad samovanja… bila je prisutna u srži prostora i bitku vremena… unosila disharmoniju u željenu tišinu… trgala okvire slike nedosanjanog Raja… širila panoramu nesvjesnog htijenja… stvarala kaos u nirvani nepostojanja…
Danas se pitam jesi li znao da drugujem sa Mjesecom… jesi li osjećao moje noćne pohode u tvoju blizinu… jesi li naslućivao susret kao što sam ga ja željela… jesi li čuo moje šapate odaslane u eter… otkotrljani kamen u dubinu sudbinske rijeke… moje svjesno življene apsurde… jesi li osjećao moje traganje krošnjom razgranate vječnosti…?
Sjećam se… sve sam te to već pitala… smiješio si se istim osmjehom… ono što su prsti suđenica tkale nije moguće uništiti… rekao si… ljubav nam se u svojoj ushićenosti naklonila… doživjela vrhunac u trenu kada su se iza suhozida vremena naše sjene srele i uronile u svjetlost nove budnosti… kada smo divnu snovitost bez dodira pretočili u stvaran zagrljaj… odživjeli smo legendu i Hafizovu poeziju... slijevanje jednog u drugo... zagrljaj epoha... i dočekali buđenje u ovome ovdje i ovome sada...
Dijana Jelčić
Oznake: Hafiz, Diana i Akteon
|
