"U velikoj šumi, u carstvu krvoločnih Doga i vjetrova sudbina, ucrta se put dvoumljenja i nesigurnosti i Akteon krenu za tragom divljeg jelena. U čarobnom trenu u zrcalu vode zasja najljepše tijelo i lice, žena ili bog
u purpuru i alabasteru, bojama zlata i sedefa, on ugleda nju. Pogled i misao, čuđenje i žar istine zaustaviše njegov trk i lovac posta plijen. Preplašeni jelen oslobodi svoje misli ali one se vratiše kao okrutni psi i kao smrt"
Giordano Bruno, Herojski zanosi
„Slutio sam da postoji nešto više od obične egzistencije. Pokušavao sam živjeti revolte i apsurde, želio osjetiti razliku između znanja i neznanja. Metafizička zloćestoća conditio humana je skrivena u genetskom kodu. Poriv za uništenjem vrijednosti nam je urođen. Jesmo li osuđeni na zlodjela već samom spoznajom naše neminovne smrti? “ šapnuo si
Bili smo smrtnici u smrtinicima nedostupnoj odaji vječnosti. Na stranputici htijenja ispisana legenda, žudnja za spoznajom, uprisutnjenje boginje i lovca. Duša te osjetila, pobješnjeli psi oćutiše zabludu, nimfe sakriše lica
u nijemost istine.
Zaustavljeni na rubu bezdana. Osjetih bilo svemira, opozvah vrijeme bogova, dozvolih mladom danu uron u ekliptiku sunca. Bila je to moć trenutka u kojem osjetih da tijelo nije čvrsta materija. To je svjetlost proizašla iz neevolucionarnog središta, ušla u evoluciju zatvorena u gravitacionom polju punom trajanja... rekoh
Dianina duša u tebi je kao svjetlost, a svijetlost ne poznaje satove. Prolaznost naših dana i noći
moru i hridinama ne znači ništa, ali i univerzum ima dušu i vrijeme će jednoga dana stati, onoga dana
dok ti budem cvijećem kitio kosu trenutak će postati vječnost... dodao si
Sakralno se slilo u profano, u život na obodu zbilje. Rasplamsala se požuda, osjećaj mirnih nemira promjenio kraj legende. Usudila sam se vjerovati.