Miris sna...
Personifikacija novog svitanja.
Dafne, se pretvara u grm, trenutak prije nego je zagrli Apolon, bog poezije i ljubavi. Barokni umjetnik Lorenzo Bernini je ovim djelom dočarao kretanje, osmislio ljepotu ljudskog tijela u pokretu.
Bez obzira na mitologiju, ova sklupltura je nešto najljepše što sam ikada vidjela. Doživjeh je u Galleria Borghese, u Rimu. Prozirni mramor, to je nešto što fotografija ne može dočarati. Kao ni ljubav. Ljubav je energija koja nas čini prozirnim mramorom i na vjetru trepravim lovorom.
Tu noć nije spavao, samo je sanjao. Lucidan san se prelamo u zbilju. Nad žrtvenikom svitanja bljesak bijele svjetlosti. U zraci probuđenog sunca silueta zagrljaja i miris lovora. Osluhnuo je tišinu.
Vraćam se s osmijehom i volim mirisom, pogledom, glasom, sluhom i dodirom. Krenimo do kraja svijeta, dotaknimo rosu na listovima, te dragocjene darove sretne budnosti.
Zadivljen ukazanjem Nimfe, još omamljen mirisom sna šapnu:
Budi me lahor tajne vremena, vječnost zgusnuta u trenutak, nježni titraj istine. Krenimo zajedno među bezimene prolaznike. Na trgovima osluhnimo istine o osmijesima kamenih spomenika, o tuzi prerano zaspalih prijatelja.
Mnogo ljudi je koračalo stazom kojom je on tog jutra krenuo. Ono što je ugledao u sjaju sunčanog praha bila su stoljeća zgusnuta u titraj oka, u Apolonovo svetište i miris lovora i bunike.
Izranjam iz sna zbog ljubavi, zbog sebe, zbog tebe, zbog svih okrutnosti svijeta... šapnuo je
Očima zlatnim kao med ona se zagleda u njega. Njen odraz u njegovim očima je bio odgovor.
Budim se, a ti mirisom sna šapućeš probudi se ljubavi, vrati se u život… odgovorila je.
Ona je privid koji mnogi nisu vidjeli... Došla je u ovom svitanju, lovorovim vjencem sjedinila čovjeka i ženu u krug postojanja.
Dok voda bešumno protiče krenimo zajedno do kraja svijeta. Slijedimo ekliptiku sunca, poeziju oceana, tišinu pustinja i u svakom zrncu pješčanog sata zrcalimo ljubav!
Dijana Jelčić
 Oznake: Apolon i dafne, legenda, Lorenzo Bernini
|
