Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/dinajina-sjecanja

Marketing

Trenuci dvoumljenja...



U trenucima dvoumljenja uranjam u ocean svijesti, u beskraj nutarnjeg podmorja, u privid Posejdonovog carstva. Tu nema ni prostora ni vremena. U tim odbljescima nepostojanja spoznajem više od običnog trajanja u stvarnosti. Dotakne me život lomljiv i nepredvidiv.
Sukob sa nutarnjim demonima koji kradu san.

Gomilaju se misli, misaone slike, a naizgled zaboravljeni kaos dobija obličje. Izrasta u geometriju bivstvovanja, postaje smisao. U sjećanje se vraćaju rečenice, izgovorene u pustopljinama nebitnosti, razvalinama prohujalog vremena, u rifovima besmisla. Zazvone glasovi davno izgubljeni u žamoru svakodnevice, odzvanjaju kao vrisak optužbe, jeka osmijeha, jecaj tuge, vapaj boli.

Prohujala nevažnost postaje bit ozrcaljenog sjećanja. Postajem sentimantalna, a onda se ta prolazna osjećajnost pretače u egzistencijalno, uranja u srž i postaje osjećaj uklesan u pamćenje. To je proces imenovanja bezimenosti, skidanje patine sa moždanih vijuga, nešto kao glancanje starog srebra, izranjanje iz ćulnog zaborava.

Susrećem onu od sebe odbačenu sebe, onu koja je koračala rubom bezdana, izgubljenu u vihoru strahova, nevidljivu siluetu žene u koroti srca, plačljivu sjenu sebe same, obeshrabljenu ratnicu. Iz nutarnje nemoći preobraženu u okrutnicu trenutka.

Njenim očima vidim tebe na vratima smrti, tebe u kandžama zvjeri, u kući smrti. Osjećam otupljenost osjetila, gubitak kontrole nad osjećanjima, zadah nagomilanog mulja u orbiti senzoričkog pamćenja.

Svijest i podsvjest na bojišnici intime. Svjesno ranjavam onu samosažaljivu sebe. U malim dozama joj ubrizgavam otrov skupljan u peharu misaonosti. Provodim je kroz koridore tmine u kojima su ostali njeni tragovi. Prisiljavam je da osjeti bol kojoj se podavala i bol koju je drugima zadavala, da spozna istinu o sebi mućenici i griješnici, o sebi bjegunici iz stvarnosti.

Samoranjavanje nije mazohizam, ono je eliksir koji oplemenjuje zbilju, rezultira odbacivanjem tereta prošlosti.
Oslobođena, izranjam iz tužnih privida. Čujem u romoru kapi utjehu mora, u zvuku orgulja vilinski smijeh, u šapatu boga tišine, blagost neumitne smrti. Život je ljubav, jutra kristalnosjajna, podneva zlatnih i večeri bistrih voda. Mnemozina, majka muza, boginja pamćenja, rijeka lijepih sjećanja, poezija uspomena daruje snovitost zbilji.

Iz zavjeta snova izranja jutro boje tvojih očiju, prilaziš mi bestjelesan, ovijen aurom prisnosti, osjećam budnost mene u meni, rastapanje lednice zatomljenih godina, zgusnuće tužnih pojavnosti u bujicu zaborava.

I onda vrijeme ponovo zaobli prostor. Tada ćutim bitak vremena, trenutak kojem se, svjesna svih svojih grijeha, sigurna u sebe vraćam.

Dijana Jelčić ...


naslovna slika... Salim Ljuma




Post je objavljen 05.01.2016. u 07:27 sati.