U noći punog mjeseca, u portu, pod zidinama Grada trubadur je prebirao po strunama gitare, pjevao poeziju kiše. Nebo je blještalo zlaćanim prahom, predstavom koja se odigravala u vremenu prije našeg vremena. Doživjeh zrcaljenje vječnosti u iluziji trenutka, vidjeh kako se zvjezda padalica iskri u tvojim očima. U toj maloj vječnosti se događao život nedjeljiv od sjećanja i nadolazećih žudnji.
U artimiji srca suglasje čežnje i želje.
Odnesi me u plamenak sna,
u planetarij kristalne Lune
i zvjezda tvoga neba.
Ostavi me u tom djeliću vječnosti,
u beskraju bez sjena,
bez boli i patnji.
Odnesi me u dvore noći,
u tišinu snova
i šapat mjesečine.
Ostavi me pod
baldahinom sutona,
na hridi oceana,
u rađaoni biserja.
Odnesi me u dolinu rijeke,
u zagrljaj poezije kapi
i drevnih oceana.
Ostavi me na delti,
u dodiru trenutka i vječnosti.
Odnesi me u tvoje nemire,
u spokoj danjih uzbuđenja
i uzdrhtalost snova.
Ostavi me u tišini,
u šutnji istine,
u zagrljaju
kćeri vremena.
Slutim nepotrebnost traganja za prohujalim vremenom jer između nas i prošlosti postoji svijet rođen iz naših sjećanja, svijet koji se zrcali u ovome ovdje i ovome sada. Svijet prepun poezije ispisane suzama tuge i sreće, trenutak u kojem smo prvi put vidjeli lice ljubavi.