dinajina sjećanja

četvrtak, 08.12.2016.

Epitaf prijatelju za rođendan...



Branko Heinrich, rođen 08. 12. 1947, najdraži prijatelj, čarobnjak trenutka, medikus koji je cijeli svoj život širio samo ljubav, darivao nam ljepotu i lakoću postojanja.
03. 01. 2010. je za sve nas potpuno neočekivano njegovo veliko srce prestalo kucati. Zauvijek je utihnuo njegov glas kojim je smirivao naše duše. Kao da je krenuo za njom. Zvala se Svjetlana i bila je svjetlo njegovom uzdrahtalom srcu. Sjećam se njihovog izgovorenog DA, dok nas smrt ne razdvoji.
Ona je otišla prerano, ugasio se lumin njenog majčinstva u jednoj olujnoj noći kada je pod navalom ljepote njena aorta prestala odkucavati njihove sretne trenutke.
Ostale su uspomene i niska isplakanih suza na njegovom tužnom licu. A onda neočekivano, bolno za sve nas koji ostadosmo nad grobom koji je zatvorio zadnju stranicu nesretne balade, on je krenuo ucrtanim stazama nedosanjanog sna.Promijenio je rečenicu sa vjenčanja i pretvorio je u istinu, dok nas smrt ponovo ne sjedini.





Vrijeme je prohujalo u nepovrat, njegovo mjesto na ovozemaljskim stazama je ostalo prazno, ali njegovo uvijek nasmiješeno lice blješti u galeriji uspomena. Danas ponavljam ono što sam tužna srca šaputala na dan njegove smrti.

Ne, ne opraštam se od tebe prijatelju moj, samo pokušavam u duši zadržati svjetlost treperavu i snenu, sjećanje na tvoje biće, rapsodiju nepostojećih boja, neopisivih boja. Želim da u jednom kutu postojanja i trajanja u ovoj ponekad okrutnoj predstavi života tvoja slika nikada ne izblijedi, da se vječno susrećemo na onim mjestima koja smo zajednički prošli igrajući se života.
Uspinjali smo se ka vrhu planina, u šumama su nam srne jele iz ruke, s malim medvjedima smo se igrali skrivača. U svitanjima i sutonima smo na adi smaragdne rijeke pjevajući "zakunimo se imenom majke" podizali i spuštali logorsku zastavu. Sjećanja me vraćaju na početak snova. Ljubičasto more zajedničkih dana, vrijeme koje smo olujom ruža zvali iskri kapljicama sreće, kristalima tajnovitog ametista kojim smo, kao znamen skautskoga voda, kitili izviđačke košulje.

Dok iz urne tvoga životnoga praha uzleće bijela golubica i nestaje u oblacima, ja palim svijeću uspomena i u titravom svijetlu njenog tužnog sjaja naslućujem susret na oblaku jednom, susret tamo daleko u oceanu naših snova, u beskraju neba, u trenutku kada i naše životne svijeće dogore do kraja. Tamo u širinama duše svemira se krije vječnost našeg postojanja, tamo ćemo opet sjediti uz vatru, plam njen osjećati u sebi, gledati nepostojeće boje naših duša i pjevati himnu odživljenom životu u ljubavi i neuništivom prijateljstvu.

Dijana Jelčić


Oznake: epitaf, smrt, tuga, prijateljstvo

- 07:47 - Komentari (26) - Isprintaj - #

srijeda, 20.01.2016.

Sjećanje na zauvjek otišlu prijateljicu...



Jučer je zauvjek zaspala moja draga prijateljica, Mara Bareza... sjedile smo u istoj školskoj klupi, godinama... sanajale iste snove, voljele istu glazbu, čitale iste knjige... a onda je ona krenula u svoj život, ja u svoj... susretale smo rijetko, ali svaki susret je bio nezaboravan doživljaj...




ovo su fotograije našeg zadnjeg susreta... prošlog ljeta... na godišnjicu smrti žene koja je porodila Vegetu, moje drage tete Zlate Bartl... tužna istina... sjećanje na smrt je bio naš zadnji susret... Mara i ja... Mara heroina domovinskog rata i ja tek sanjajući satelit njene bogate prošlosti... Mara, humanitarka, čelična žena na bojišnici sudbina... otišla je kao što je i živjela... iznenađivala nas je svojim bićem... iznenadila nas je i svojim konačnim odlaskom... počivaj u miru draga moja prijateljice...





Njen nepovratan odlazak me prisjetio na ovo davno napisano... na trenutke u kojima čujemo glas boga tišine i osjetimo moć naše neumitne smrti... i pitamo se je li to glas Anđela čuvara ili tek titraj naše besmrtne duše...









Oni koji su bili u komatoznom stanju, kojima se činilo da odlaze u smrt, oni pri povratku pričaju o trenutku oslobađanja duše iz okova materije.

Do nedavno su te priče bile mistificirane i djelovale nestvarno. Danas je tehnologija toliko napredovala da se, te faze ljudske nesvijesti, uistinu mogu dokazati i konrolirati. Umjetnom komom, se spašava ono najvrednije u čovjeku, njegov život.

Prisjećame se jednog ljetnog podneva i nesreće. Podne ljetnog solsticija sjaji blještavilom sreće i prosipa latice tek procvalih ruža po mom sjećanju. Iako auto u kojem sjedim hrli u nepoznatom pravcu, ja znam da idemo u Ivanjsku noć. Na kraju puta me čeka iznenađenje. Iz radija se šire tonovi tada popularne pjesme "Ruže su crvene.....", a oko mene se širi miris crvenih latica koje je mladić tog jutra pobacao po putu do auta, a na sjedalu me je dočekao ogroman buket crvenih ruža. Udišem miris ljeta i ruža i opuštena u sjedalu zatvaram oči da bih što bolje osjetila uzbuđenje zbog cilja kojem hrlimo.
Iznenda se jedno veliko ništa spustilo nad moj, do tog trena, prekrasan svijet. Nađoh se u tunelu kojem nisam vidjela izlaz. Užasna tišina oko mene izazva nepoznati osjećaj u meni. Tama i tišina, noć bez sna je trajala predugo.

Prvo što sam vidjela je bilo djedovo lice. Njegov osmjeh mi najavi jutro buđenja. Bjelina zidova oko mene i miris ljekova pretvoriše onaj nepoznati osjećaj u strah. Ležala sam u nepoznatom prostoru u neudobnom krevetu i jedino me osmjeh djeda potsjećao na život prije ulaska u tamu tunela.

"Imala si saobraćajnu nesreću." začuh djedov glas i ugledah dobro poznati osmjeh.
"Činilo mi se da sanjam" rekoh mu neshvaćajući još uvijek što se uistinu dogodilo.
"Prilično dugo si sanjala." smješeći se odgovori starac gladeći me po licu.

Tek kasnije, kada sam se oporavila, sam s djedom ponovo razgovarala o tom snu. Pričala sam mu o putovanju beskrajem, o nekom čudesnom svijetlu koje me je nosilo u daljine, o tonovima koje sam čula i sama stvarala u isto vrijeme.
Čini mi se, bila sam Odisej kojeg su pozivale Sirene u svoj dvorac pod morem, sprečavajući mu povratak una Itaku.
Očito sam tada bila na vratima smrti s kojih sam se vođena anđelom čuvarom, sretnom rukom sudbine vratila u život i počela ga svjesnije no prije dalje živjeti.

Godine su prolazile, ozdravila sam, diplomirala i počela raditi. Svjetsko znanje se sve brže širilo, u sve kraćim periodima udvostručavalo. Upustila sam se u avanturu čitanja novoga i pokušavala spoznati tajne o kojima su znanstvenici sve poetičnije i poetičnije pisali.

Tada poželjeh ubrati plod sa drva spoznaje, počiniti prvi grijeh koji mi je u običnom životu izgledao nemoguć, spustiti se u pakao da bih zaista osjetila vatru, stvarnog života. Možda se je stvarno potrebno vratiti unazad u vrijeme mistike i kažnjavanja tijela pa tamo osjetiti snagu dodira i jačinu misli.

Ne smijemo se zadovoljiti samo gotovim i potpuno reduciranim činjenicama koje nam nudi svakodnevica.
Naše emotivno "Ja", naša duša, naše anđeosko prabiće bdije iza naših misli, budi u nama čežnju i žudnju, snaži znatiželju, brani nas od utapljanja u svrsishodnostima zbilje.

Dijana Jelčić


emocionalno ja
emocionalno ja 1



slika... Edit Glavurtić

Oznake: smrt

- 20:20 - Komentari (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>