U odaji ogledala i odjeka...
Prolutah sjećanjima... to mi se događa uvijek poslije oproštaja s zauvijek otišlim prijateljem... u sumi mojih godina takvi trenuci su sve češći... prebirući po uspomenama osjetih istinu... vječno ponavljajuću... ljubav se ne gubi... ona je uvijek tu... u nama i oko nas... 17. svibnja 2009- godine objavih na portalu Magicus ovaj davno napisani tekst... njime sam se opraštala davne 1997 s prerano otišlom prijateljicom... dvadeset godina, a ona je još uvijek prisutna u mojoj odaji ogledala i odjeka... promatram ovu fotografiju kojom sam tada ilustrirala napisano... ljubav dobijamo utkanu u tajni kod genoma... nosimo je u sebi... živimo je, često nesvjesni njene moći u našim odlukama... nesvjesni snage boje vjenančanice i tišine kojm ona kiti svaki naš dan... tada napisah odu ljubavi koja ostaje u galeriji pamćenja kao znamen prijateljstva...
Tu si
u mirisu svitanja,
u podnevnom suncu,
u vjetru predvečerja,
u purpuru sutona,
u ruci koja pali oči neba
ti dodiruješ misli,
budiš osjećaje,
zaustavljaš snove,
uvalčiš se u srce,
opijaš kao vino.
Iza vrata života, na kraju duge, u carstvu beskraja i stvarnog postojanja bdije vladarica svjetlosti, sutkinja dušama, njihova vodičica i krstiteljica njihova rođenja, spona vjerovanja i mudrosti, majka dvojstva, uzrok svim vjenčanjima, svim sjedinjenjima u jedninu i njeno trajanje.
Padom iz vječnosti, LJUBAV postade sunčani trag i stvori ovaj svijet i nas u njemu.
Estetika trenutka u kojem osjetismo da tijelo nije materija, postaje smisao i snaga sna, ljepota postojanja skrivena u zrncu pijeska, u kapljici rose na latici tek procvale ruže, iskra plamena, vatra, osjećaj nad osjećajima, život.
ti si tu
pratiš nas u stopu,
griješ nas vatrom početka,
spavaš u osmjesima,
živiš u zagrljajima,
bdiješ nad umorom
ti si vječna straža
našoj snazi i
našim slabostima.
Prepoznavši u sebi snagu vjerovanja, poželjeh se vratiti tamo gdje stoluje kralj nad kraljevima. Tamo je početak ovog dalekog puta, tamo će me dotaknuti sjeme nove svijesti i ona će se roditi iz djevičanskog izvora i postati ono veliko "Ja sam ljubav", prva i zadnja tajna u stvaranju svijeta, sveto trojstvo u kojem je misao o njoj, osjećaj njenog postojanja u meni, u tebi, u nama.
Ljubav je proizašla iz titraja božjeg oka, sjedinjena s djetetom velike zelene rijeke, koja svojom deltom sjedinjuje svijetove. Ljubav je zagrlila tog svojeglavog boga i rodila trenutak sreće.
A vrijeme ima krila i leteći eonima ostavlja za sobom sjene prolaznosti. Krilato vrijeme postaje melanholija postojanja, ono ne gleda unazad na ruševine svoje nezaustavljivosti. Treptaj božjeg oka uskovitlava ljubav i vrijeme postaje rijeka prolaznosti, svijetsko vrijeme u svijetu i njegovoj promjenjivosti.
Ljubav je početak i kraj trenutka, beskonačnost u konačnosti zemaljskog postojanja, ona je sjeme bezgrešnog začeća, duša svijeta koja u čovjeku bdije nebeskim očima, očima Ljubavi.
Zadržimo se u trenutku, u hramu gdje nema vremena, gdje vlada kralj nad kraljevima, gdje anđeli snuju svijet u kojem ćemo se u sljedećem treptaju oka probuditi. Tu se rađa vjetar i postaje udah i izdah, pneuma, život i postaje naše vrijeme, to nemirno djete rođeno na obalama velike zelene rijeke.
Stigavši u hram u kojem tek bogovi žive, susrećemo početak svoje prolaznosti i učimo je živjeti u svom njenom sjaju.
Ljubavi,
tvoje oči su jedino svijetlo
u džungli želja,
tvoj glas je tišina blagdana,
žamor svakdnevice i
simfonija sna.
ti si
sreća na izvoru
ljepota vječnosti i beskraja sjedinjena u
ovom čudesnom titraju oka, u
trenutku koji nazivamo život
Dijana Jelčić... malo sladunjavo, ali moje...
postoji li predosjećanje?... objavih ovaj tekst kao znamen ljubavi i sjećanju na otišle prijatelje... upravo dobih obavijest... otišla je zauvijek draga mi prijateljica... Švicarska, naše prijateljstvo i naše godine... dugo se nismo vidjele... pet godina je prohujalo... otišla je Heidi Tschudi... ostala je uspomena i ljubav...
Samo ljubavOznake: sjećanja, prijateljstvo, ljubav
|
