Prijateljima iz svih mogućih razloga...
Djetinjstvo
na dlanu vremena
romori smijehom,
romori snom,
najavljuje povratak
kolone odsutnih.
Vidim ih kako mašu
sa dalekog otoka,
koračaju sjećanjem,
vraćaju se u san.
Svjedoci ljepote
odsanjane mladosti,
tišina utkana u osmijehe
i oči koje pamte.
Nježna je točnost pamćenja.
Trajali smo
između pjeva slavuja
i cvrkuta ševe,
u slijevanju
nemogućeg u moguće,
u nevinoj istini
vječne djece,
u odori anđela
koji sanjaju život,
u tišini snijega
nad kojim
tihuju zvijezde,
u mirisu…
U vremenu došašća često prolutam putevima pamćenja. Zaustavljam se na postajama nedosanjanih snova, uranjam među zatomljene želje, zaboravljene žudnje. Vidim lica prerano otišlih prijatelja. Njihovi osmijesi se redaju kao ikone na zidu sjećanja. Čujem naše tajne zatvorene u škrinji neprocjenjivih vrijednosti. Redaju se pitanja na koja nismo pronašli odgovore, sve izgovorene utjehe se zrcale u suzama skupljenim u kaležu uspomena. Danas se pitam jesmo li u jurnjavi za nečim nedohvatnim propuštali dohvatljive trenutke spokoja. Osjećam bujicu neizgovorenih himni prijateljstvu koje nosim u sebi kao znakovlje prohujalog vremena...
Dijana Jelčić "Mostovi pod kojima se budim"
U glavi mi je panoptikum želja, kao u muzeju voštanih figura cijeli se svijet sakrio u orahovu ljusku dok Rimbaud- ova pijana lađa jedri pučinom velikog oceana sna. Čujem jauk vječito progonjenog ljudskog rebra i olujno tužno zvono dok nad morem svjetle tri sunca, čudna trodimenzionalnost čovjekove sudbine, ljudska nemogućnost uzdizanja ka beskraju sna. Ljubav zgusnuta u ništa postaje svijesna svoje tragične ekliptike. Iznenada iza tame horizonta izranja četvrta svjetlost, svijetlost etičkog postojanja, svijetlost nad svijetlima.
Orahova ljuska raste ka tom svjetlu spasenja, ispunja prostor sjedinjuje sve svjetlosti u sunčevu elipsu, u život tako jednostavan i lijep.
Drama svijesti, proživljena srcem, ta svjesno doživljena bol nas čini "stvaraocima nesretnog trenutka". Zgnječeni u svojoj boli, u bezumnoj vrtnji nevidljivih strahova, zaprepašteni, nesretni, nesposobni smo odpustiti, osloboditi se, osjetiti disanje srca.
Zavirimo u dubinu sebe sama, zaboravimo na trenutak detalje da nam ne izmakne cjelina, učinimo to sada da ne odživimo život ne živeći ga. Kada spoznamo nemilosrdu vrtnju pijane lađe postojanja, vrtnju u kojoj smo izgubili kormilo, tada treba skočiti u ono veliko uzburkano ništa u sebi, u svoju dušu, u kakvoću svijesti o sebi samom. Bez diskurzivnog razmišljanja, pokušati osjetilima i osjećajima, osjetiti osjećanje osjećaja, nutarnju vatru postojanja.
Postati svjestan sebe i jedan drugoga, zajedno zaroniti u san, roniti, roniti sve dublje, biti svjestan da smo bili blizu tonjenja, blizu potonuću, toliko blizu da smo ga skoro doživjeli, a onda sa osmjehom u suznom oku pogledati u sunce i dozvoliti ljubavi uzašašće ka ekliptici sunca, ka putanji sreće.
Pod klatnom sunčanog sata spoznah da budućnost ne postoji, ona je tek neprestana opomena o promašenom trenutku, ne proživljenom treptaju oka, ne pruženoj ruci, ne saslušanoj boli u neizovorenoj riječi utjehe PRIJATELJA PRIJATELJU.
Dijana Jelčić... djelić zbirke prozno poetskih tekstova ”Umijeće vremena” 1987- 2007.
Oznake: pijana lađa, ekliptika sunca, prijateljstvo
|
