O prijateljstvu
Prijateljstvo je jedna duša u dva tijela.
Aristotel
Evo malo svakodnevnog kiča o prijateljstvu
Prijateljstvo je sreća, /ako imaš sreću, jednom stvarno imati iskrenog prijatelja/
čuvam ga u duši, / glupost, čuvam ga u srcu, kraljevo, sajam, sreće zlatne, srebrne, sreće, miš u kutiji, ciganka, licitarsko srce/
teško onom / zar postoji onaj koji svjesno, samo kognitivno odbacuje prijateljstvo/
ko ga sruši.
Prijateljstvo je moje, / zar nije i tvoje/
Kao ptica u letu,
dala bih za
njega čitavu planetu.
Prijateljstvo je moje, / zar nije i tvoje/
kao leptir na cvijetu
prijatelj mi je najdraži
na svijetu.
Poznati francuski filozof Jacques Derrida je umro ali ostalo je njegovo djelo "Filozofija prijateljstva". To je malena knjižica u kojoj je sažeta sva mudrost o tom čudesnom osjećaju. Čitajući je vratih se ponovo u vrijeme djetinjstva i mladosti kada smo prijateljstvo vrijednovali srcem. To je bilo vrijeme kada ništa do osjećaja "prijateljstvo" nismo posjedovali i stvarno bili sretni, neopterećeni i spremno otvoreni za osjećanje i njegovanje tog čudesnog osjećaja.
Prijateljstvo je najdragocijeniji poklon prirode, ogromno bogatstvo koje nam nitko ne bi mogao oduzeti da ponekada sami nismo destruktivni.
Filozofija prijateljstva ne definira prijateljstvo, nego nam ucrtava put za uzdizanje u onaj dio svjesnosti gdje osjećamo i spoznajemo pravi osjećaj.
Qualija tog doživljaja je najintimnije svojstvo koje posjedujemo.
Osjetiti nezadovoljstvo, neku skrivenu tugu ili bol prijatelja je u isto vrijeme i osobna tuga, osobna bol, sjedinjenje u osjećanju osjećaja.
U iskrenom prijateljstvu su ispružena ruka, ponuđeno uho, otvoreno srce najvrijedniji pokloni koji možemo dobiti. Taj poklon treba znati ponuditi, prihvatiti i uistinu vrednovati.
Potražiti ne materijalnu, nego misaon- osjećajnu pomoć kod prijatelja je jedina prava sigurnost našeg stvarnog postojanja u univerzumu. Dobiti podršku od prijatelja, osjetiti njegovu želju za pružanjem pomoći, želju za sudjelovanjem u poteškoći u kojoj smo se našli, je ono što prijateljstvo čini prijateljstvom. Osjetiti prijateljevo vrijeme u svom vremenu je stvaranje najelitnijeg misaono- osjećajnog kružoka.
Nedavno osjetih tugu i strah. U univezumu misaono- osjetilno- osjećajnog u meni se uskovitlala neka, meni do sada, nepoznata energija. Osjetih oluju nepoznatih osjećaja i upitah se na čije srce smijem pokucati, koga smijem opteretiti mojom boli.
U kojem i kakvom vremenu mi danas živimo?
Zar se prijateljstvo stvarno izgubilo u beskrajnom spektru osobnih problema, zbog kojih nemamo više povjerenja u one s kojima smo nekada nesvjesno dijelili sve dimnezije života, koje smo u nekom davnom trenutku smatrali prijateljima?
Da li je moguće da nismo u stanju odgovoriti na jednostavna pitanja koja prijatelj u trenutku osobne nesigurnosti postavlja?
Bojimo li se osobnih neznanja ili smo jednostavno nezainteresirani za probleme "prijatelja"?.
Slijedim poeziju misli i težinu pitanja koja se umnožavaju i postaju energija koja me je nosi dublje u san i ja poželjeh uistinu osjetiti osjećanje osjećaja PRIJATELJSTVO. Očekujem odgovore na postavljena pitanja i čujem samo tišinu.
Mene zanima tišina koja ostaje iza mog pokušaja uspostavljanja dijaloga.
Znači li ta tišina odbijanje ili nerazumjevanje?
Da li je ona znak koji ja negdje u dubini duše ne želim prihvatiti, znak nezainteresiranosti za moje shvaćanje prijateljstva?
Možda je ipak greška u mojim moždanim vijugama, greška u transportu mojih transmitera koji zakazuju na sinapsama mog emocionalnog uma?
Tada se upitah:
Gdje se nalazi okus čokolade? U čokoladi samoj ili u mojoj glavi? Zašto ja ne volim čokoladu? Zbog njenog okusa ili zbog neke, tako, spojene sinapse u mojoj glavi?
Još uvijek uvjerena u osjećaj koji je ostavio trag u mom emocionalnom pamćenju mislim da odnos prijatelja ne bi smio biti određen nikakvim svrhovitim napretkom, ne bi smjelo doći do prekoračenja sebe sama u misaonom dijalogu, ne bi smjelo doći do povrede osjećaja. Rezultat razmjene mišljanja pa i sama misaona neravnoteža proizvodi energiju za stvaranje dinamičke ravnoteže i proširuje dimenziju trajanja prijateljstva.
Qualija, taj subjektivni, neusporedivi doživljaj prvog lica jednine, intrinsiški doživljaj prijateljstva, ostaje tajnom semantičke nemogućnosti izražaja, ostaje samo moj doživljaj, doživljaj koji mogu sačuvati, ako želim, u ladici prijateljstva u riznici mojih sjećanja.
Za mene prijateljstvo čuva tajnu misaonog nadopunjavanja, ima svoje vrijeme u prošlim stanjima i u očekivanju njegova budućeg trajanja. To zajedničko trajanje ne ovisi samo o meni, ono je sjedinjenje tog oblika ljubavi ili njeno odbijanje. Prihvatiti iznenadno odbijanje moje ljubavi od strane prijatelja je bolna istina s kojom treba naučiti živjeti.
I tako razmišljajući pitam se gdje su ostala ona intrinsiška spoznavanja našeg postojanja u prekrasnom vremenu kada je konkurencija bila nepoznanica, kada smo zajedno vjerovali u život, kada smo stvarno iskreno voljeli samo čovjeka u prijatelju, kada smo mu, isto kao i sebi, željeli samo uspjeh. Zar je to stvarno moguće ostvariti samo u mladalačkoj zanesenosti, punoj snova o budućnosti.
Jesmo li danas osjetljiviji na kritiku, uvredljiviji, netolerantniji?
Naša prošla desetljeća smo koristili u induciranju znanja da bi se izdigli iz osrednjosti, da bi koristeći umreženost našeg središnjeg nervnog sustava ostvarili ciljeve neke bolje budućnosti. Prijateljstva iz davnih vremena su ostala dio nas, ona su tu i traju i sazrijevaju zajedno s nama. Za njih ne moramo više ništa činiti, ona postoje kao što postoji sunce, ona su tu kao što smo i mi tu, mi sa svim svojim manama i vrlinama.
Šta smo u našem intelektualnom sazrijevanju naučili da bi novonastala prijateljstva isto tako trajala?
Susreti u sredini života su uvjetovani nekim drugim okolnostima, drugim situacijama, interesima i mogućnostima. Mnogi su prošli kroz naše živote neostavljajući traga u sjećanju. Neke zadržavamo samo zbog broja članova na zajedničkim susretima, zbog njihovog statusa u društvenom životu, zbog lažnosti našeg samopriznavanja, zbog osobne nesigurnosti.
Prijateljstvo bi trebalo biti najuzvišenija veza jer ne postoji model za prijateljstvo, ono se može komparirati samo sa samim sobom. U ovom vremenu nemamo više vremena za duge produktivne razgovore o ničemu. Konkretizirajući život mi smo konkretizirali i prijatelje i razgovore i vrijeme određeno za susrete. Mi se pripremamo za susret kao što smo se nekad pripremali za ispite. Konkurentnost koju iskreno prijateljstvo ne poznaje je postala naše svojstvo. Kao da si više nesmijemo dozvoliti pokazivanje slabosti. Izgleda mi da je poslovni život od nas napravio automate koji samo funkcioniraju.
Kako razbiti klišee u koje smo zarobili svoj današnji život?
Kako izaći iz mlina u kojem usitnjavamo one vrijednosti koje novcem nisu kupljive ni odredljive?
Kada ćemo shvatiti da vrijeme ne možemo izgubiti ako ga sjedinimo u misao koja će postati mostom ka pravom životu?
Šta je smisao života je pitanje na koje svatko od nas ima svoj odgovor. Kupovna moć nam daje sigurnost, određuje naše ukuse, ostvaruje naše želje, oblikuje naše ciljeve. Jedino što o njoj ne ovisi je prijateljstvo u svom najiskrenijem obliku. Prijatelja ne kupujemo, njega osvajamo sposobnostima svog emocionalnog uma. Tako nastalo prijateljstvo je most ka pravom životu, jedini most ka osjećaju iskrenog pripadanja, ka povjerenju i slobodi izraza.
Osjećamo li mi danas razliku između riječi prijatelj i poznanik?
Moja najbolja prijateljica je i danas nakon skoro četrdeset godina još uvijek moja najbolja prijateljica. Razdaljina i godine odsustva nisu djelovale na osjećaj njenog postojanja u mom životu.
Voljeti prijatelja znači voljeti i njegove slabosti i snage, razumjeti njegova neraspoloženja, opravdati njegove histerije, saslušati njegove misli, sudjelovati u njegovim tugama, vesliti se njegovoj sreći. Pomoći prijatelju znači djeliti s njim vrijeme njegovih problema bez osjećaja gubitka osobnog vremena.
U prijateljstvu nema molbi niti njihovih odbijanja, prijateljstvo je vječna nadogradnja postojećeg osjećaja.
Poznanika moramo uljudno zamoliti za malo njegovog vremena i onda prihvatiti njegovo obrazloženje, bilo ono po nas pozitivno ili negativno.
Dobar poznanik daje povratnu informaciju iz koje nam postaje jasno dali je daljnja komunikacija moguća ili nije.
Slučajni poznanik, u kojem nismo svojom osobnosti ostavili traga, ne odgovara na naša pitanja i time nam daje do znanja da ne želi dalju komunikaciju. Tu činjenicu je lako akceptirati.
Teško je prihvatiti šutnju onih koje smo smatrali prijateljima. Tada nam se čini da se nalazimo na mostu koji se urušava, a mi smo vjerovali u njegovu čvrstu konstrukciju. To je bolan osjećaj omalovažavanja intimnosti kojoj smo otvorili vrata. Shvatiti u tom trenutku svoju osobnu nasilnost u ostvarenju nečega što je nemoguće je proces sazrijevanja u svojoj osobnoj emocionalnosti.
Prihvatiti šutnju kao odgovor je sposobnost koju nam omogućava naš emocionalni um. Ukrotiti tugu, pretvoriti je u ravnodušnost da bi spoznali i prihvatili svoj emocionalni poraz, je isto tako proces sazrijevanja.
Deridina knjiga "Filozofija prijateljstva" mi je otvorila nove puteve spoznaje, uvela me u osjećanje osjećaja koji nazivam tim čudesnim imenom PRIJATELJSTVO
Odlučih se i stavih svoju tugu, boli i strahove u ovaj predivni virtualni svijet. Otvorih srce i proplakah poezijom duše. Vaši odgovori su dolazili i slijevali se kao najnježniji melem na moje nemirno srce. HVALA VAM MOJI DRAGI VIRTUANI PRIJATELJI!!!!!!!!!
Sretna zaključih da na osjetilno- osjećajnom nivou univerzuma našega uma nikad ne smijemo prestati vjerovati. Prijatelji su tu, oni su uvijek tu, samo ih treba pozvati, treba im pokazati svoju tugu, odkriti svoje strahove i boli.
Ne, mi nikada ne smijemo prestati vjerovati niti učiti.
|
