dinajina sjećanja

utorak, 30.09.2008.

O LJUBAVI i ZABORAVU KAD ZABORAVIŠ NEDJELJU A kad zaboraviš šarene pokrivače srijedom i subotom A naročito kad zaboraviš nedjelju; Kad zaboraviš naše trenutke nedjeljom u krevetu, Ili mene kako sjedim na radijatoru ulične sobe u tromo popodne, I gledam niz dugu ulicu koja nikamo ne vodi; Zagrljenu priprostim starim kućnim ogrtačem nenadanja; I ništa ne moram raditi, i sretna sam . . . I kad ponedjeljak ne bi nikad trebao doći! Kad to zaboraviš kažem . . . I kako si psovao ako bi netko uporno zvonio na vratima, I kako bi meni zastalo srce ako bi zvonio telefon, I kako smo konačno odlazili na nedjeljni ručak; U stvari, kroz uličnu sobu do stola zamrljanog tintom u jugozapadnom kutu, na nedjeljni ručak. A to je uvijek bilo pile s tjesteninom, ili pile s rižom, i salata, pa raženi kruh i čaj, i kolačići s čokoladnim mrvicama. Kažem, kad to zaboraviš . . . Kad zaboraviš moj tihi predosjećaj Da će rat završiti prije nego dođe red na tebe; I kako smo se konačno svlačili, Gasili svjetlo, uranjali u krevet, Ležali načas opušteni u nedjeljno svježoj posteljini I nježno se slivali jedno u drugo . . . Kada, kažem zaboraviš sve to, Tada možeš reći, tada ću možda povjerovati Da si me dobro zaboravio. Gwendolin Brooks Grad u kojem sam odrasla, njegove ulice i trgovi su puni sjena prošlosti i nekog novog sna koji mi obuzima cijelo biće. S ovog asfalta sam krenula u nepoznatom pravcu vjerujući u zaborav, želeći ga. Vratih se jedne jeseni i prošetah trgom cvijeća. Zaboraviti ljubav? Tu nema zaborava, prava ljubav ostaje latentna vatra u univerzumu osjetilno- osjećajnog u nama. LJUBAV, daj čudesni osjećaj je najljepši poklon samome sebi, ona je osjećaj koji nikada ne prestaje niti napušta, osjećaj koji hrani i grije, najsvjetlija zvjezda na noćnom nebu. Moja vizija ljubavi te večeri oživi u svim njenim nijansama. Ljubav o kojoj sam pisala, koju sam sanjala i živjela sama. Osjetih je u povjetarcu i mirisu jeseni, vidjeh je na nebu među zvjezdama, prepoznah je u sjeni koja me pratila, u letu noćne leptirice oko svjetiljke na trgu cvijeća. Smješila mi se iz izloga knjižare. Zaustavih se. Knjiga o kojoj sam godinama sanjala je stajala preda mnom. "Giordano Bruno ili zrcalo beskraja", priča o njegovom životu, sročena u svjedočanstvo njegovih zadnjih dva mjeseca života. Misli se vratiše unazad u kupe vlaka kojim sam krenula u ovu novu pustolovinu života. Giordano Bruno je nekako uvijek prisutan u trenutku kada se emocije u mom tijelu pretvaraju u osjećaje, pojavi se uvijek na raskrižju mojih želja. Njegova vizija ljubavi postaje dodirljiva mojoj svjesti. Osjetih u tom trenu da sam u mladosti krivog čovjeka nazivala njegovim imenom, da sam vjerujući da mogu zaboraviti LJUBAV, zaboravljala samo tragove tuge koji su poslije prvih uzbuđenja ostali u meni. dinaja Giordano Bruno me ja svojom poetičnom knjigom "O herojskim zanosima" uveo u svijet istinske ljubavi i ja slijedeći njegove misli krenuh u potragu za izvorom iz kojeg ta čudesna energija izvire. Te večeri se prisjetih dječaka očiju boje sna i stranca kojeg sretoh u vlaku koji me je nosio prema jugu. Stranca koji je odnio knjigu "O herojskim zanosima", knjigu koju sam kao Bibliju uvijek nosila sa sobom. Oči boje sna zasjaše u mom sjećanju i ja se zapitah: Zar mu stranac iz vlaka nije sličniji? Zar on nije utjelovljenje čovjeka koji je zokružio renesansu? Zar mi on nije otkrio tajnu vode i poveo me na putovanje vremenom? Je li to uvijek isti čovjek? Oči ne varaju, one sjaje istinom. Zar to nisu oči dječaka sa bezimene željezničke stanice? Kupila sam godinama željenu knjigu. Čitajući je sam shvatila da cijelo vrijeme budna živim djevojački san. Giordano Bruno je svjesno otišao na lomaču ne dozvolivši da mu ukradu san. "Ja sam još samo umoran. Ja sam još samo prazan." piše Giordano na Badnju veče svog zadnjeg Božića. "Još sedam dana do početka novog stoljeća, a možda mora proći još četristo, a možda i osamsto godina da ljudi razumiju ono što sam ja vidio i nisam imao vremena to i dokazati." Osjetih ljubav u ideji koju nosim u sebi. Njegove misli su bile upućene nama, generaciji koja će četristo godina poslije njega lutati svjetom i dočekati početak novog milenija. "Kakovi će oni biti?" pita se Giordano. "Čovjekova duša ne nestaje, ona živi u drugima. Ja ću biti duh, a moja duša piše tom čovjeku. Ovo je moj testament koji će preživjeti stoljeća. Ostavljam svoju viziju u nasljedstvo svim dušama sličnim mojoj. Trudit ću se da bude čitljiva za oči onih koji će lutati snovima u besanim noćima kao što sam ja cijeli svoj život lutao." Čitajući njegove zadnje misli ja više nemogu razlučiti san od jave. Zar je stvarno potrebno još četristo godina da Brunova istina postane i moja? "Tko ste vi moji sudci i krvnici. Jeste li ikada čuli pjesmu ljubavi, pjesmu koja nečujna ozvučuje cijeli svijet. Ja sam slušao tu melodiju i pokušao je slijediti svim svojim snagama. Upravo zbog toga su sve pjesme, koje sam nekada tebi pisao Morgano, danas misao o Diani, mojoj jedinoj istini. Boginjo, uvjek kada sam na tebe mislio, čuo sam simfoniju univerzuma, govorio je vjetar, govorilo je sunce i govorili golubovi po krovovima. Sada dok mislim na tebe misao je i put k meni samome. Ti si u mom srcu, a ja sam sam dio tebe ti si moja sudbina i moj san, ti si ja." Osjetih uzburkanost sna u sebi, sna koji živim već godinama. Moja misao postade emocija u koju se slio dobro poznati lik dječaka sa željezničke stanice i osjećaj žeđi pređe u žudnju za novim susretom. "Kada se ponovo vratim u život neću biti svećenik niti filozof, kada se vratim bit ću ljubavnik, tvoj ljubavnik draga moja Diana. Sve što sam ti napisao uzimam sa sobom, kao sakrament, kao molitvu, jer ona koju sam čekao nije došla." "Žena koju je nazivao Morgana, ikonografija zla, Merlinova zločesta sestra, ga je izdala, ona je bila samo prolazno stanje, zabluda koja je u njegovim zadnjim trenutcima izgubila sjaj." pomislih čitajući njegove zadnje rečenice. "Kraj je stigao. Zadnje sate života ću odživjeti otvorenih očiju. Vidjet ću naslaganu brezovinu i popeti se na nju i vidjet ću kardinala i prepoznati u njemu moju smrt. Poslije vatrometa, kada me zaokruži vječna tama moje oči će ostati i sjati kao zvjezde koje će potsjećati da sam bio. "Leti mali galebe, leti k njoj, onoj koju ću uvijek tražiti i najviše voljeti. Reci joj da će moja slobodna duša letjeti stoljećima kada sutra jutrenjem poleti iz pepela. Neka me dočeka jednog podneva na raskršću želja. I neka u ruci drži knjigu "O herojskim zanosima". Jedino će ona znati da sam to ja." To su njegove zadnje zapisane riječi, misao koja u sebi sadrži cijelu njegovu filozofiju o LJUBAVI. Osjetih uzbuđenje, čudesne, davno zaboravljene treptaje u sebi. Stranac iz vlaka je dječak očiju boje sna i on je u meni prepoznao djevojčicu sa perona bezimene željezničke stanice. Svijet koji je izgubio dušu je samo loša kopija onog nekada idealnog modela. Takav svijet se vraća u kaos, u vrijeme prije vremena. Božanski osjećaj postojanja u svijetu snova dok oko mene tutnji život, je bila tajna želja mog djevojačkog srca. Na granici između sna i jave odživjeh studentske dane ne spoznavši istinu kraja sna i početka života. Te večeri shvatih da je ono što primjećujem i osjećam u blizini drugih, ono što oni čine ili ne čine, ono što mi se pričinja lijepim i dobrim, zrcaljenje unutarnje snage koja se krije u svakome od nas. Vidljiva ljepota i osjećaj, koji me prožima osjećajući tu snagu, se sjedinjuju i daju oblik tom nevidljivom. Prestadoh vjerovati u čvrstinu materije i ulazeći u labirint kristalnog svijetla moje svijesti, u svijet stvarnog postojanja vidjeh u sebi oči ljubavi, prepoznadoh svoju dušu u duši univerzuma. To je bio trenutak moje istinske ljubavi prema životu. Osjetih želju za sređivanjem zbrkanih misli iz kojih je počelo proizlaziti moje osobnog osjetilno- osjećajnog bogatstvo. Predadoh vlast snazi mog utjelovljenog uma, udomih sve želje i težnje, i osjetih sjedinjenje svih energija u početak mog sazrijevanja u ženu koja uistinu voli. Cijeli moj život, ono što sam prije samo gledala, slušala i dodirivala izvan sebe, mi sada izgleda kao rijeka optičkih varki u kojoj svjesna zabluda i bezbroj laži određuju smisao i stav. Shvatila sam da će ono, što sam nazivala stvarnost,ostati jedno veliko, napuhano ništa, ukoliko stvarno ne osjetim u sebi ljubav i treperenje života. LJUBAV, ta latentna vatra vječnog postojanja, osjećaj koji je godinama tinjao iza mojih misli, buknu te večeri u meni plamenim jezicima i ja sretna utonuh u novi san. Dali je moguće zaboraviti LJUBAV?

ponedjeljak, 29.09.2008.

O prijateljstvu Prijateljstvo je jedna duša u dva tijela. Aristotel Evo malo svakodnevnog kiča o prijateljstvu Prijateljstvo je sreća, /ako imaš sreću, jednom stvarno imati iskrenog prijatelja/ čuvam ga u duši, / glupost, čuvam ga u srcu, kraljevo, sajam, sreće zlatne, srebrne, sreće, miš u kutiji, ciganka, licitarsko srce/ teško onom / zar postoji onaj koji svjesno, samo kognitivno odbacuje prijateljstvo/ ko ga sruši. Prijateljstvo je moje, / zar nije i tvoje/ Kao ptica u letu, dala bih za njega čitavu planetu. Prijateljstvo je moje, / zar nije i tvoje/ kao leptir na cvijetu prijatelj mi je najdraži na svijetu. Poznati francuski filozof Jacques Derrida je umro ali ostalo je njegovo djelo "Filozofija prijateljstva". To je malena knjižica u kojoj je sažeta sva mudrost o tom čudesnom osjećaju. Čitajući je vratih se ponovo u vrijeme djetinjstva i mladosti kada smo prijateljstvo vrijednovali srcem. To je bilo vrijeme kada ništa do osjećaja "prijateljstvo" nismo posjedovali i stvarno bili sretni, neopterećeni i spremno otvoreni za osjećanje i njegovanje tog čudesnog osjećaja. Prijateljstvo je najdragocijeniji poklon prirode, ogromno bogatstvo koje nam nitko ne bi mogao oduzeti da ponekada sami nismo destruktivni. Filozofija prijateljstva ne definira prijateljstvo, nego nam ucrtava put za uzdizanje u onaj dio svjesnosti gdje osjećamo i spoznajemo pravi osjećaj. Qualija tog doživljaja je najintimnije svojstvo koje posjedujemo. Osjetiti nezadovoljstvo, neku skrivenu tugu ili bol prijatelja je u isto vrijeme i osobna tuga, osobna bol, sjedinjenje u osjećanju osjećaja. U iskrenom prijateljstvu su ispružena ruka, ponuđeno uho, otvoreno srce najvrijedniji pokloni koji možemo dobiti. Taj poklon treba znati ponuditi, prihvatiti i uistinu vrednovati. Potražiti ne materijalnu, nego misaon- osjećajnu pomoć kod prijatelja je jedina prava sigurnost našeg stvarnog postojanja u univerzumu. Dobiti podršku od prijatelja, osjetiti njegovu želju za pružanjem pomoći, želju za sudjelovanjem u poteškoći u kojoj smo se našli, je ono što prijateljstvo čini prijateljstvom. Osjetiti prijateljevo vrijeme u svom vremenu je stvaranje najelitnijeg misaono- osjećajnog kružoka. Nedavno osjetih tugu i strah. U univezumu misaono- osjetilno- osjećajnog u meni se uskovitlala neka, meni do sada, nepoznata energija. Osjetih oluju nepoznatih osjećaja i upitah se na čije srce smijem pokucati, koga smijem opteretiti mojom boli. U kojem i kakvom vremenu mi danas živimo? Zar se prijateljstvo stvarno izgubilo u beskrajnom spektru osobnih problema, zbog kojih nemamo više povjerenja u one s kojima smo nekada nesvjesno dijelili sve dimnezije života, koje smo u nekom davnom trenutku smatrali prijateljima? Da li je moguće da nismo u stanju odgovoriti na jednostavna pitanja koja prijatelj u trenutku osobne nesigurnosti postavlja? Bojimo li se osobnih neznanja ili smo jednostavno nezainteresirani za probleme "prijatelja"?. Slijedim poeziju misli i težinu pitanja koja se umnožavaju i postaju energija koja me je nosi dublje u san i ja poželjeh uistinu osjetiti osjećanje osjećaja PRIJATELJSTVO. Očekujem odgovore na postavljena pitanja i čujem samo tišinu. Mene zanima tišina koja ostaje iza mog pokušaja uspostavljanja dijaloga. Znači li ta tišina odbijanje ili nerazumjevanje? Da li je ona znak koji ja negdje u dubini duše ne želim prihvatiti, znak nezainteresiranosti za moje shvaćanje prijateljstva? Možda je ipak greška u mojim moždanim vijugama, greška u transportu mojih transmitera koji zakazuju na sinapsama mog emocionalnog uma? Tada se upitah: Gdje se nalazi okus čokolade? U čokoladi samoj ili u mojoj glavi? Zašto ja ne volim čokoladu? Zbog njenog okusa ili zbog neke, tako, spojene sinapse u mojoj glavi? Još uvijek uvjerena u osjećaj koji je ostavio trag u mom emocionalnom pamćenju mislim da odnos prijatelja ne bi smio biti određen nikakvim svrhovitim napretkom, ne bi smjelo doći do prekoračenja sebe sama u misaonom dijalogu, ne bi smjelo doći do povrede osjećaja. Rezultat razmjene mišljanja pa i sama misaona neravnoteža proizvodi energiju za stvaranje dinamičke ravnoteže i proširuje dimenziju trajanja prijateljstva. Qualija, taj subjektivni, neusporedivi doživljaj prvog lica jednine, intrinsiški doživljaj prijateljstva, ostaje tajnom semantičke nemogućnosti izražaja, ostaje samo moj doživljaj, doživljaj koji mogu sačuvati, ako želim, u ladici prijateljstva u riznici mojih sjećanja. Za mene prijateljstvo čuva tajnu misaonog nadopunjavanja, ima svoje vrijeme u prošlim stanjima i u očekivanju njegova budućeg trajanja. To zajedničko trajanje ne ovisi samo o meni, ono je sjedinjenje tog oblika ljubavi ili njeno odbijanje. Prihvatiti iznenadno odbijanje moje ljubavi od strane prijatelja je bolna istina s kojom treba naučiti živjeti. I tako razmišljajući pitam se gdje su ostala ona intrinsiška spoznavanja našeg postojanja u prekrasnom vremenu kada je konkurencija bila nepoznanica, kada smo zajedno vjerovali u život, kada smo stvarno iskreno voljeli samo čovjeka u prijatelju, kada smo mu, isto kao i sebi, željeli samo uspjeh. Zar je to stvarno moguće ostvariti samo u mladalačkoj zanesenosti, punoj snova o budućnosti. Jesmo li danas osjetljiviji na kritiku, uvredljiviji, netolerantniji? Naša prošla desetljeća smo koristili u induciranju znanja da bi se izdigli iz osrednjosti, da bi koristeći umreženost našeg središnjeg nervnog sustava ostvarili ciljeve neke bolje budućnosti. Prijateljstva iz davnih vremena su ostala dio nas, ona su tu i traju i sazrijevaju zajedno s nama. Za njih ne moramo više ništa činiti, ona postoje kao što postoji sunce, ona su tu kao što smo i mi tu, mi sa svim svojim manama i vrlinama. Šta smo u našem intelektualnom sazrijevanju naučili da bi novonastala prijateljstva isto tako trajala? Susreti u sredini života su uvjetovani nekim drugim okolnostima, drugim situacijama, interesima i mogućnostima. Mnogi su prošli kroz naše živote neostavljajući traga u sjećanju. Neke zadržavamo samo zbog broja članova na zajedničkim susretima, zbog njihovog statusa u društvenom životu, zbog lažnosti našeg samopriznavanja, zbog osobne nesigurnosti. Prijateljstvo bi trebalo biti najuzvišenija veza jer ne postoji model za prijateljstvo, ono se može komparirati samo sa samim sobom. U ovom vremenu nemamo više vremena za duge produktivne razgovore o ničemu. Konkretizirajući život mi smo konkretizirali i prijatelje i razgovore i vrijeme određeno za susrete. Mi se pripremamo za susret kao što smo se nekad pripremali za ispite. Konkurentnost koju iskreno prijateljstvo ne poznaje je postala naše svojstvo. Kao da si više nesmijemo dozvoliti pokazivanje slabosti. Izgleda mi da je poslovni život od nas napravio automate koji samo funkcioniraju. Kako razbiti klišee u koje smo zarobili svoj današnji život? Kako izaći iz mlina u kojem usitnjavamo one vrijednosti koje novcem nisu kupljive ni odredljive? Kada ćemo shvatiti da vrijeme ne možemo izgubiti ako ga sjedinimo u misao koja će postati mostom ka pravom životu? Šta je smisao života je pitanje na koje svatko od nas ima svoj odgovor. Kupovna moć nam daje sigurnost, određuje naše ukuse, ostvaruje naše želje, oblikuje naše ciljeve. Jedino što o njoj ne ovisi je prijateljstvo u svom najiskrenijem obliku. Prijatelja ne kupujemo, njega osvajamo sposobnostima svog emocionalnog uma. Tako nastalo prijateljstvo je most ka pravom životu, jedini most ka osjećaju iskrenog pripadanja, ka povjerenju i slobodi izraza. Osjećamo li mi danas razliku između riječi prijatelj i poznanik? Moja najbolja prijateljica je i danas nakon skoro četrdeset godina još uvijek moja najbolja prijateljica. Razdaljina i godine odsustva nisu djelovale na osjećaj njenog postojanja u mom životu. Voljeti prijatelja znači voljeti i njegove slabosti i snage, razumjeti njegova neraspoloženja, opravdati njegove histerije, saslušati njegove misli, sudjelovati u njegovim tugama, vesliti se njegovoj sreći. Pomoći prijatelju znači djeliti s njim vrijeme njegovih problema bez osjećaja gubitka osobnog vremena. U prijateljstvu nema molbi niti njihovih odbijanja, prijateljstvo je vječna nadogradnja postojećeg osjećaja. Poznanika moramo uljudno zamoliti za malo njegovog vremena i onda prihvatiti njegovo obrazloženje, bilo ono po nas pozitivno ili negativno. Dobar poznanik daje povratnu informaciju iz koje nam postaje jasno dali je daljnja komunikacija moguća ili nije. Slučajni poznanik, u kojem nismo svojom osobnosti ostavili traga, ne odgovara na naša pitanja i time nam daje do znanja da ne želi dalju komunikaciju. Tu činjenicu je lako akceptirati. Teško je prihvatiti šutnju onih koje smo smatrali prijateljima. Tada nam se čini da se nalazimo na mostu koji se urušava, a mi smo vjerovali u njegovu čvrstu konstrukciju. To je bolan osjećaj omalovažavanja intimnosti kojoj smo otvorili vrata. Shvatiti u tom trenutku svoju osobnu nasilnost u ostvarenju nečega što je nemoguće je proces sazrijevanja u svojoj osobnoj emocionalnosti. Prihvatiti šutnju kao odgovor je sposobnost koju nam omogućava naš emocionalni um. Ukrotiti tugu, pretvoriti je u ravnodušnost da bi spoznali i prihvatili svoj emocionalni poraz, je isto tako proces sazrijevanja. Deridina knjiga "Filozofija prijateljstva" mi je otvorila nove puteve spoznaje, uvela me u osjećanje osjećaja koji nazivam tim čudesnim imenom PRIJATELJSTVO Odlučih se i stavih svoju tugu, boli i strahove u ovaj predivni virtualni svijet. Otvorih srce i proplakah poezijom duše. Vaši odgovori su dolazili i slijevali se kao najnježniji melem na moje nemirno srce. HVALA VAM MOJI DRAGI VIRTUANI PRIJATELJI!!!!!!!!! Sretna zaključih da na osjetilno- osjećajnom nivou univerzuma našega uma nikad ne smijemo prestati vjerovati. Prijatelji su tu, oni su uvijek tu, samo ih treba pozvati, treba im pokazati svoju tugu, odkriti svoje strahove i boli. Ne, mi nikada ne smijemo prestati vjerovati niti učiti.

nedjelja, 28.09.2008.

Filozofija sreće i smijeha Budi sretna! tvoja mama napisano velikim slovima na prvoj stranici mog dječjeg, već požutjelog, SPOMENARA. Dali je to bila želja ili zapovjed? upitah se nekoliko godina kasnije, u vremenu poezije i oluje ruža u mom još nezrelom srcu. Danas to osjećam kao dužnost, kao obavezu prema životu i prema onima koje volim i koji mene vole. Biti sretan! To je obaveza prema sebi i svijetu u kojem živimo. Zato živimo, zato bi trebali živjeti, zato bi trebali učiti sretno živjeti, a život nas često uvlači u drugu igru, određuje moral, piše zakone i zapovijedi, sputava strasti, ledi srce, guši smijeh pa mi često ne osjećamo čudesnu igru svjetla i tame ni ples leptira ni trepravost sna, sna iz kojeg smo izrasli. Čovek je dobar, on je u dubini duše samo dobar, a sretan? Sretan čovjek igra igru svjetla i tame, on treperi plesom leptira i voli. Sretan čovjek voli sebe i cijeli svijet. Budi sretan! To je rekao Isus, To je rekao Buda, To je rekao Hegel. Biti sretan, to je obaveza, moja, tvoja, njegova, njena. Voli, jer LJUBAV prašta, voli jer LJUBAV grije, voli jer LJUBAV hrani, i onda nije važno jede li se kruh ili kolači, nose li se dragulji ili rite; onda se sjedinjuju tijelo, duša i svijet. Da, onda je život Sreća, a Sreća život znači. Teško je čovjeku koji živi u trodimenzionalnom svijetu ispričati priču koja se događa u četverodimenzionalnoj stvarnosti duše. Kako mu objasniti da je Merkur, bog trgovine zavladao materijom i protjerao mudrost sa ovoga svijeta, kako mu reći da je mudrost skrivena u vječnom svijetlu univerzuma, progovorila prve riječi i tako spašavajući mu život stvorila ime jalda boath, djete dođi ovamo. Budi uvijek djete veselja i sreće jer što više rasteš i brige su veće tvoj deda Piše na drugoj stranici mog dječjeg Spomenara. Fenomenologija umnoga u nama je izrasla iz učenja o duši materije i mi slijedeći novorođene sanjare njome možemo prodrijeti u najdublja iskustva svijesti, zaustavljati se na granici svijesnog i nesvjesnog, doticati ono još nespoznato i u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, otvarati beskrajnu perspektivu našeg postojanja, perspektivu u kojoj stvarnost dobiva iz dana u dan nove oblike, nijanse i tonove. Fenomenologija je znanost koja se zadnjih godina proširila i kao dobroćudan virus zarazila na tisuće umova, postala bujica koju će biti teško zaustaviti. Ona nam otvara vrata naše podsvjesti iza kojih se kriju sve nespoznate pojavnosti u našim tijelima. Nad tim skrivenim vratima bdije "homo ludens", onaj obrazovani mudrac našeg utjelovljenog uma, mudrac kojeg smo pripitomili, kojem smo svojim prilgođavanjem svijetu oduzeli osobnost. Ponekada mi se čini da postajemo sve sličniji Kafki i njegovom nepodnošenju života. U jednom pismu prijatelju Brodu Kafka priča što mu se dogodilo: "Kad sam jednog drugog dana nakon kratkoga popodnevnoga sna otvorio oči...čuo sam svoju majku kako prirodnim glasom pita sa balkona: "Što radite?" Neka je žena odgovorila iz vrta: "Pijem kavu u vrtu." Tada sam se začudio sigurnosti kojom ljudi umiju podnositi život." Kafka se nije smijao, nije se niti nasmješio, Kafka se nikada nije smijao on se samo čudio, on je sve svoje osjećaje oblačio u čuđenja vrijedne misli. A mi se smješimo i njegovim mislima, zamišljamo situaciju, u glavi nam se rađa ideokinetička slika groteskne situacije jer s balkona se dobro vidi što žena u vrtu radi. Kakav je to smijeh u nama? Možda je to doista Zarathustrin smijeh: "Vi, odvažni oko mene! Vi tražioci, istraživači i svi koji ste podmuklim jedrima brodili neistraženim morima! Vi što se radujete zagonetkama! Savjetujte me kako da riješim zagonetku što sam je tada ugledao, protumačite mi prikazu najusamljenijeg! Jer to je bila prikaza i predviđanje: - što sam tada vidio u slici i prispodobi! Tko je taj, tko ima jednom još doći? Tko je taj pastir, što mu se zmija uvukla u grlo? Tko je taj čovjek, kojem će se tako sve najteže, najcrnje uvući u grlo? A pastir je zagrizao, kao što ga je to bio savjetovao moj uzvik; dobro zagrizao! I tada daleko ispljuju glavu zmije – i skoči na noge. – Nije bio više ni pastir ni čovjek – bio je potpuno promijenjen, ozaren, i smijao se! Još se nikad na zemlji nije čovjek smijao poput njega! O, braćo moja, čuo sam smijeh koji nije bio smijeh čovjeka – i sad me proždire žeđ i muči čežnja koja se nikad neće smiriti. Čežnja me moja za tim smijehom proždire: o kako mogu podnijeti da još živim! A kako bih mogao podnijeti da sada umrem!" Fridrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra ili su neki od nas doista izgubili povjerenje u samoga sebe, pa nevjeruju više ni u ono što svojim očima vide. Takvi ljudi me podsjećaju na "Idiota". "Uvijek se bojim da svojim smiješnim držanjem ne kompromitiram misao i glavnu ideju. Ne znam činiti prave geste. Uvijek činim suprotne geste, a to izaziva smijeh i ponizuje ideju. Nemam ni osjećaja za mjeru, a to je ono glavno; to je čak ono najvažnije… Znam da je najbolje da sjedim i šutim. Kad se uzjogunim i ušutim, djelujem čak vrlo mudro, a uz to još i razmišljam. Ali sad je bolje da govorim. Progovorio sam zato što me vi tako lijepo gledate; baš vam je divno lice! (…) Ne treba nas zabrinjavati ni pomisao da smo smiješni, nije li tako? Jer, to je istina, smiješni smo, lakoumni, imamo loše navike, dosađujemo se, ne znamo gledati, ne shvaćamo, ama, svi smo mi takvi, i vi, i ja, i oni! Valjda se ne vrijeđate što vam tako u lice govorim da ste smiješni? A ako je tako, zar niste onda dobra građa? Znate, po mom mišljenju, katkad je čak i dobro biti smiješan, pa i bolje je: ljudi lakše mogu oprostiti jedan drugome, lakše se i pomire; ne može se ipak odjednom sve shvatiti, ne može se početi odmah od savršenstva! Da bismo postigli savršenstvo, treba najprije mnogo toga ne shvaćati! A ako prebrzo shvatimo, možda i nećemo dobro sve shvatiti." F.M. Dostojevski, Idiot Smijeh je ikonografija sreće, ali i put ka rađanju tog čudesnog osjećaja u nama. Terapija smjehom je pokušaj da, u trenutcima opuštanja, radosti i unutarnjeg zadovoljstva, isključimo ono samo racionalno u nama i probudimo "homo ludensa" u sebi. To nije ispad, ne znači potpuni poraz našeg mudroga "ja", nego samo njegovo vremensko isključivanje. Svatko se može smijati, potreban je samo skok u ono nerazložno, ono zatomljeno, ono neodživljeno veselo ništa u sebi. Doživjeti to veselo ništa, u sebi, znači ostvarenje gigantske slobode duha. Tada u jednom djeliću vremena, doživimo trenutak odvajanja duše od tijela, trenutak vječnosti u konačnosti tijela i tada shvatimo da je dan u kojem se nikome nismo nasmiješili uistinu izgubljen dan. Smijmo se ljudi, ali smijmo se od srca jer smijeh nije samo ikonografija sreće, smijeh od srca je znak da živimo ovaj čudesni život, smijeh je obaveza da taj život stvarno bude slobodan i SRETAN.

subota, 27.09.2008.

O Ludama, Anđelima i ljudima Da bih mogla pisati o svijetu izvan očevidne stvarnosti jutros budim Ludu u sebi. Dozvoljavam joj da vam ona u moje ime, kao nekada davno dvorske lude kralju, govori o mojim istinama. Luda u meni se suprostavlja ustaljenom vjerovanju i bez stvarnih dokaza govori o svom doživljaju svijeta koji nastaje u mojoj glavi. Osjećam sukob znanja i vjerovanja u sebi, Luda i moj Anđeo čuvar u misaonom dijalogu. Iznenada vidim, prepoznajem i razlikujem moja različita lica u labirinutu imaginarnih zrcala. Anđeo, čuvar zvijezde pod kojoj sam rođena, se osmješkuje ludi. Luda mu uzvraća osmjeh. Čujem njihove glasove kojim me pozivaju u čudesni svijet iza stvarnosti, svijet koji se krije iza onoga do sada spoznatog, svijet u kojem se sukobljavaju misli i emocije. "Iza tvojih misli i osjećaja stoji moćni vladar, nepoznati mudrac nazvan jastvo. On živi u tebi, on je ono umno, ono mudro u tebi" Podtaknuta Nietzsche-ovom filozofijom ja puštam Ludu da mislima luta tijelom i traži izvor iz kojeg iskaču biofotoni i usmjeravaju moje ćelije na djelovanje. "Ti si elektromagnetsko polje koje oslobađanjem energije sudjeluje u procesu života. Tvoji fotoni su posrednici između tebe i života, oni unose svijetlo u sve tvoje ćelije, a njihov vječni izvor se možda krije u tvojim genima." govori mi Luda u meni. "Taj neprekidni rad u najsitnijim djelićima moga tijela nije mjerljiv, ali je mjerljivo svijetlo koje, milion puta slabije od danjeg svijetla i tako za ljudske oči nevidljivo, napušta moje tijelo i širi se u mojoj zlaćanoj zvijezdi." misao zatreperi u zrcalima sna. Luda mi treptajima struna potvrđuje ono što sam mislila. "To je svjetlo slično titranju svijeće u daljini. Kada gledam zemlju iz oblaka čini mi se da vidim polje puno krijesnica." začuh glas Anđela čuvara "Kako nas razlikuješ od krijesnica?" upitah. "Krijesnice svijetle samo u ljetnim noćima i samo na određenim mjestima. Njihov sjaj je svjetliji, ali prostor na kojem ih vidim je manji. Skupljene u roju sliče na tepih. Vi, ljudi svijetlite cijelu godinu i brojniji ste. Neki od vas samo tinjaju, a neki gotovo blješte. Kada netko od vas umre jedno veliko svijetlo poleti u nebo." tiho mi govori Anđeo. "Tada se naša duša spaja s univerzumom." pomislih "To je trenutak kada postajete dio vječne svijetlosti. Vaši valovi se sljubljuju sa strunama te vječne energije, tada se vaše misli vraćaju izvoru, koji vi još niste otkrili." anđeoski glas satkan u tonove simfonije univerzuma iznosi još nedokazane istine. Luda u meni se smiješi, pobjedonosno trijumfira i potvrđuje moje tajne misli. "Nespoznavši uistinu to unutarnje svijetlo, neosjetivši njegove nijanse ti te, još uvijek ne nazvane, nijanse nazivaš ljubav, sreća, mir, spokoj. Onaj tamni prostor u sebi nazivaš nesreća, tuga, mržnja, zlo, nemir." Luda me svojim osmjehom poziva na novu pustolovinu kroz san koji sam počela budna sanjati. U mojoj glavi je nastao potpuni kaos. Čini mi se da sam ušla u vrijeme karnevala, jer pred mojim očima plešu maske, dok se u moje misli upliću glasovi iz prošlosti i mješaju s novim spoznajama. Anđeo čuvar i Luda plešu svoj krabuljni ples i uvlače me sve dublje i dublje u neko novo stanje svijesti. To više nije san, to je spoznaja mog dosadašnjeg unutarnjeg sljepila. "Zatvorena u tami neznanja ti, slično ljudima u Platonovoj špilji, nesposobna da koristiš unutarnje svijetlo, živiš samo sjene stvarnoga života. U tom mrtvilu osjetila ti tražiš ljubav, sreću, mir i spokoj izvan tebe same." glas Lude se širio valovima novih nijansi mog unutarnjeg blještavila. "Nesvjesna, špilje u kojoj živiš, ti umrtvljuješ energiju spoznaje, gubiš osjećaj za širinu horizonta koji se zrcali u tebi samoj" anđeoski glas pojača igru svjetla i tame u meni. "Ne uspijevaš spoznati vrijeme koje onda uistinu kao rijeka bez povratka, protiče pored tamnice u koju si se sama okovala." Luda udahnu tračak neke nove istine u moju misao. "Unutar svijetlosti se skriva peta protega, još uvijek ne objašnjena i ne dokazana snaga koja upravlja mojim životom." sjetih se jedne davne teorije o elektromagnetizmu. Luda i Anđeo zatitraše novim slikama i ja vidjeh moju misao kako se kao val nečeg nepoznatog širi i raste na pučini spoznaje. "Svijetlost, osuđena na dvojnost između čestice i vala, je možda bila ono prvo duplo biće iz kojeg se razvilo sve ostalo u univerzumu." novi val se nazirao i svojim gibanjem dostizao onaj predhodni. Foton je najmanji djelić svjetlosti. On je svjetlost. U stanju mirovanja nema mase, ali foton nikada ne miruje, on nošen valovima koje sam izaziva postaje vidljiv za ljudsko oko. Krabuljni ples pred mojim očima otvara uvijek nove mogućnosti spoznaje. "Da li je foton onda uopće nešto dok se ne pokreće i ne širi valove brzine svjetlosti?" Luda se obraća majci mudrosti, Sofiji. "Na to pitanje mi je teško odgovoriti. Ti još uvijek nisi vidjela tvoje unutarnje svijetlo, ti misliš i ne osjećaš valove svojih misli, ne spoznaješ vrijeme koje njima stvaraš, ne brojiš njihove titraje, a foton pleše po površini atoma tvog života i u svom prostoru i vremenu stvara petu dimenziju, ne višu dimenziju nego postaje most između točke koju je dotaknuo i kontinuiranog pokreta koji se pri tome širi oblikujući iz trenutka u trenutak uvijek novi prostor. Peta dimenzija izrasta iz tvoje višeprotežnosti, ali u svojoj strukturi ostaje četverodimenzionalna." blago odgovara Sofija "Znači li to da su moje misli moje unutarnje svijetlo?" pričinilo mi se da uistinu vidim taj misaoni dialog. "One su svijetlo u tvojoj glavi koje se nošeno valovima misli širi cijelim tijelom. Svijetlo postaje uistinu tvoje svijetlo tek kada se sjedine tvoja svijest i podsvijest, kada tvoje misli dopru do svog podsvijesnog izvora." valovi Sofijinih misli su se spajale s mojima. "Ako uspijem sjediniti svijest i podsvijest, hoću li tada vidjeti zrcaljenje univerzuma u sebi i prepoznati njegove tajne?" luda nadjača moje misli. "Sjeti se malene djevojčice, koja je rođena slijepa, gluha i njema." dobroćudni anđeoski glas je smirivao uzburkanost pučine moje spoznaje. "Misliš na Helen Keller?" upustih se u konkretan razgovor da za tren ušutkam ludu. "Ona je pored gluhoće i sljepoće svojih osjetila spoznala da predmeti i pojave imaju imena. Njoj su predmeti oko nje i pojave u prirodi na samom početku približavane dodirom, a onda tako opisivane u nijansama boja i tonovima zvuka i ona ih je pamtila i počela gledati svojim unutarnjim očima i slušati unutarnjim ušima. Uspjela je svojom voljom i mislima uspostaviti most sa svijetom u kojem je živjela. Njeno unutarnje svijetlo joj je ucrtavalo put ka svjesnoj spoznaji. Sama je kasnije pisala o tome napominjući da joj je sve te procese njen mozak, postajući organizator u suigri njene svijesti i podsvijesti, do kraja objašnjavao. Helen je spoznala svojim unutarnjim osjetilima jedinstvo svijeta u kojem nesmije nedostajati niti boja niti tonova bez obzira na to dali ih ona poznaje ili ne. Naučila je uživati u crvenilu neba pri zalazu sunca i blještavilu duginih boja na nebu poslije kiše." odgovara mi Anđeo "Ali kod mene je drugačije. Ja ću sigurno vidjeti samo ono što sam već jednom vidjela, čuti ono što sam slušala. To mi se već dogodilo, kada sam lutajući labirintom kristala, tražila izvor ljubavi u sebi. Moje unutarnje oči mi ne odaju tajne." "Varaš se. Ti još nisi svijesna da tvoj mozak vidi prije tebe ono što ti vjeruješ da vidiš, čuje prije tebe moj glas, prepoznaje prije tebe ljepotu kojoj se ti kasnije diviš. U tvojoj glavi, svake sekunde, nastaje novo umrežavanje svijeta u kojem živiš, tvoj mozak pozna multidimenzionalnost i poliperspektivnost o kojoj ti samo čitaš. Pokušaj to još neviđeno, još nečuveno vidjeti i čuti." glas Lude se mješao sa nijansama boja iz kojih su počele izranjati nove misli. Poslušah Ludu i krenuh na misaono putovanje mojim malim univerumom. Pokušah ono pročitano i naučeno uistinu vidjeti i čuti. Ulazim u prostore mojih ćelija i čini mi se da tu susrećem ostatke nekih uljeza, koji još samo nagovještavaju njihovo nekadašnje postojanje. "Tko su ti uljezi u mom postojanju?" pitam Ludu. "To ti se smiješe ostatci onih predaka iz kojih si nastala." dobronamjerno će Luda. U mojim zrcalnim neuronima uistinu zablještaše osmjesi. "Taj osmjeh me potsjeća na osmijeh mačke u Alicinoj zemlji čudesa, osmjeh koji je još jedini ostao kao sjećanje na mačku." pomislih " to je opet ono što već davno znam" "U svakoj tvojoj ćeliji postoji takav osmjeh i iz svake ćelije sja jedno drugo svijetlo i spaja se u spektar tvoje unutarnje svijetlosti." smješi mi se Luda. U tom trenu osmjesi postadoše energija, svijetlost u kojoj prepoznah obrise različitih oblika lica i uistinu začuh smijeh. "Svijetlost koju vidim u sebi je dvojnost znanja i umjetnosti, nešto kao susret Einsteinovih misli i Picassovog talenta." gledala sam kao začarana čudesnost onoga što sam, do ovog trena, znala samo teoretski. Osjećam se kao dijete kaosa i spoznajem da je raspad mojih atoma uvijet moga razvoja, moje vječne težnje ka istini. Nema ničega do mijene i stalnih tragova kaosa iz kojeg nastojim pobjeći. Jedino što mi preostaje je slijediti pravac kojim sam krenula i ulaziti sve dublje u tajnovitost zakona univerzuma. Moje unutarnje svijetlo osvjetljava moje prostor- vrijeme i postaje samo za mene vidljivi spektar boja. Lomi se na kristalima mojih ćelija, smiješi mi se mojim unutarnjim suncem i postaje misao. Mislim LJUBAV, i kao u svijetu zrcala vidim sebe i svijet u nijansama još nedefiniranih boja. Znam da su to boje, ali im još neznam ime. Valne dužine njihovog nastajanja su tako male da još nisu mjerljive. Uspoređujem ih sa poznatim spektrom duginih boja. Ove moje, nastale u mojim mislima su drugačije, ne pronalazim riječi kojima bi ih opisala. Prisjećam se rečenice: "Svijetlost skriva u sebi tajnu iako njome rasvijetljavamo puno drugih tajni." Zamisao vala koji se širi nije dovoljna da bi se objasnilo što se uistinu događa kada tama nestaje i moje oči prepoznaju prostor u kojem se nalazim. Dupla uloga te ljepotice, onog davnog duplog bića iz kojega je nastalo sve, je prvi i posljednji i najviši princip, neizgovorljiv i neimenovan. Ona koja samu sebe stvara, meni omogućava vizualnu spoznaju, ali mi još uvijek ne razjašnjava tajnu svog početka. Zamišljam davni simpozijum znanosti kao gozbu bogova i Einsteina u liku Zeusa koji je stvorio duplo biće da bi im služilo. To duplo biće uskrslo iz tame neznanja zavlada ljudskom svijesti. Pretvoreno u energiju ono je čvrstoj materiji udahnulo život. Kada nešto kao svijetlost ili atom mogu biti u isto vrijeme i val i čestica, onda ja u mojoj glavi nesmijem tražiti samo ono što pripada fizičkoj stvarnosti. Svijetlost tada postaje simbol i ja ju pretvaram u osobnu metaforu. Ono što su za fizičare atomi, to su za umjetnike metafore iz kojih oni izgrađuju svoje svijetove i više ne gledaju predmete valjskim očima i slikaju ih samo onako kako ih vide njihove unutarnje oči. Moje unutarnje svijetlo pretvoreno u misao postaje jasna slika puna novih dimenzija. Sve do sada spoznato kao materija postaje energija i ja se prepuštam mogućnostima koje mi univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u meni omogućava. "Uistinu spoznati znači povezati realnost vanjskog svijeta s unutarnjim doživljajem. Poznato i viđeno sjediniti sa svojom misaonom slikom i u tom virtualnom svijetu prepoznati zrcaljenje univerzuma." začuh poznate tonove. To me Luda bodri u pokušaju svjesne spoznaje svijeta u kojem sam rođena. "Ja univerzum nikada nisam svjesno doživjela, kako ću onda prepoznati njegovo zrcaljenje?" pitam nesigurna Ludu. "Pronađi arhetipove, prastare slike koje su pohranjene u tvojoj podsvijeti. One, iako ih ti nisi svijesna, utječu na tvoje razmišljanje." smiješi se Luda u svom trijumfu. "Kako ću ih prepoznati?" "Te praslike su upravo ono što moderna znanost naziva osnovnim česticama stvarnosti. One su količina djelovanja, Demokritove čestice i Heraklitov pokret, tvoja osnovna energija." "Tu u dubini moje duše nazirem samo sjene." suprostavljam se Ludi. "Uđi u svijet sjena. Tvoje tijelo je još uvijek kao tamnica iz koje promatraš samo sjene stvarnosti. Sjene tvojih ideja te pozivaju na dvoboj. Doživi nešto kao rat sila u sebi i uz pomoć Lude istjeraj, do sada tijumfirajuću, beštiju iz sebe." Anđeo me potsjeti na Giordana Bruna. Luda me povede u svijet herojskih zanosa mojih stanja. Sjene mojih neizgovorenih misli zaigraše pred mojim unutarnjim očima. Vidjeh metafizičke pokrete kao ples sijena u mojoj duši. Igra svjetla i tame moje svijesti najavi oluju spoznaje. Neko novo stanje se nazire u mojim mislima. To osjećaji, godinama skriveni u dubini moje podsvijesti, blješte zenitom i sjene polako nestaju. Ulazim u svijet ideja koje se kao zvijezde na vedrom noćnom nebu pale pred mojim očima. Odjednom ugledah moje misli isprepletene u ljepotu ljepšu od duginih boja i više ne dozvoljavam više getoiziranoj znanosti da mi oduzme njen čar. To je peta dimenzija zablještala u mojoj glavi i ja vidim svijet mojim unutarnjim očima, svijet obasjan svjetlom proizašlim iz plesa sjena mojih fizičkih i psihičkih stanja. Luda mi je ispričala priču o stvarnom životu, o igri ozbiljnosti koju sam do ovog trena igrala, o neuspjesima i nesigurnostima moje umorne duše. U meni se budi neki novi san, uzburkava se rijeka umijeća i ja se smijem, smijem se sretno i glasno, a smijeh prelazi u snagu koja postaje odmor mom umornom biću.

petak, 26.09.2008.

Ljudsko tijelo je biološki Stradivari ! O migreni i ljudima Ovijena tajnovitom aurom migrena stanuje u dušama nesretnika i širi svoje nevidljive ruke pretvarajući kuglu njihovog postojanja u nepravilnu geometrijsku figuru bez mogućnosti uspostavljanja sklada. Ja migrenu nazivam čuvaricom neostvarenog sna, sna punog čudesa koja nesretnici traže u nedohvatnim daljinama sna iz kojeg se ne žele probuditi. U trenutcima kada migrena uzburka nesvjesne želje i uskovitla nagomilanu energiju prikrivene tuge stvara se aura u kojoj, kao iskrice unutarnje vatre, svjetlucaju neproživljeni trenutci nespoznate sreće. Migrena i Fortuna tada uzburkavaju more uspomena, pozivaju na buđenje iz transa života koji tutnji izvan njih, a oni zatvoreni u svom strahu ne otvaraju oči. Fortuna tiho kucka na vrata njihova sna, a oni nesposobni da čuju srcem tonu u tamu nečeg željenog, ali nepoznatog. Dok boginja sreće neprimjećena luta opustjelim srcem Migrena se uvlači u um i budi uspomene. Naše tijelo je najsuptilniji instrument u čudesnom svijetu našeg postojanja i mi njime sudjelujemo u nastajanju simfonije univerzuma. To je jedan od apsurda koji nas prisiljava na razmišljanje o sebi i svom tijelu, apsurd koji nas poziva da se probudimo iz začaranosti migrenine snage, da bi spoznali migrenino carstvo, dvorac u kojem smo se izgubili. To nije grad kako ga vidite kada šetate gradom svoje mladosti ili nekim novootkrivenim gradom vaših putovanja, to je zamak u čijem perivoju miriše život. Zatvorite oči, začepite uši i nos, počnite gledati, slušati i mirisati srcem. Sjetite se glavobolje i mučnine koju ona izaziva u vašem tijelu. Doživite ponovo oluju u glavi i sve bljeskove, zvukove i mirise koji vas onesposobljuju za sljedeći dan i možda za onaj iza pa možda za još jedan. Na sjenilu vašeg misaono- osjetilno- osjećajnog zaslona će se onda pojaviti slike koje će vas potsjetiti na to što ste doživjeli. Otvorite oči i uđite svjesno u te davno prošle doživljaje. Iza tih slika koje sada gledate se nalazi zamak spasenja. Dok titra i blješti pred Vašim očima, dok kuca i zavija u Vašim ušima, dok Vas neki neugodan miris guši udahnite duboko, udahnite punim plućima, udahnite još dublje, ne prestajte udisati. Udahnite svoju bol, osjetite je u svim njenim dimenzijama, odživite u ovom treptaju oka svjesno tu neugodu. Sada polako izdišite, polako i dugo, izdišite kroz usta i nos, uvlačite trbušni mišić i pupak u trbušnu šupljinu, izdišite da izbacite sve neugodne osjećaje, sve neugodne mirise, sve prošle boli iz sebe, izdišite i uvlačite trbuh dok ne osjetite da se sljubio s vašim leđima. Sada ponovo opustite mišiće i udahnite ponovo punim plućima udahnite novu misao, novi treperavi osjećaj i novu sliku koja će se pojvaiti na sjenilu vaših zrcalnih neurona. Sada udahnite još jednom. Dozvolite srcu da diše dok lutate šumom vaših strahova. Sjetite se da ste napustili obitelj, da su Vaša djeca nesretna zbog Vaše boli, da odlaze u školu potištena jer ste vi ostali u tami spavaće sobe. Udišite zimu i hladnoću Vašeg neživljenog života. Udahnite bol kojoj neznate ime, udišite još uvijek. Sada vam se magli pred očima, šuma kojom lutate postaje još tamnija. Zatvorite oči i počnite izdisati polako kroz usta i nos, uvlačite trbuh dok se ne spoji s Vašim leđima, izdišite još, još, još. Sada otvorite oči i udahnite sreću. Na zaslonu vašeg virtualnog svijeta blješti zamak u perivoju vašeg nedosanjanog sna. Probudite se mirisom jutarnje rose i mirisom ljepote neke davne uspomene. Vjerujte mi ta se slika krije duboko u vama samima. Tu u najdubljem dijelu Vaše još nedotaknute svijesti se krije grad u kojem sunce nikada ne zalazi, tu spava Fortuna koju jedino Vi možete probuditi. Zatvorite još jednom oči i izdišite polako i duboko. Osjećate li oslobođenje duše? Kroz vaš nos i usta izlazi bol i njom izazvani strahovi, izlazi smrad neprozračene spavaće sobe u kojoj ste se danima gušili. Otvorite oči i uđite u jutro Vašeg ponovnog buđenja. Vi ste ušli u svoju krv i svoju dušu. Pronašli ste iza ogledala mučnine Vašeg života, svoju petu stranu svijeta, zamak u kojem se grle Vaša ljubav i sreća, zamak opasan bedemom kroz koji migrena nemože prodrijeti. Sada počnite disati Vašim normalnim ritmom. Vaše tijelo je istovremeno stabilno i gipko. Sve napetosti prošlih dana su prešle u osnovnu, urođenu napetost Vaših mišića. Vaša glava lebdi ka suncu koje ulazi u Vašu sobu kroz otvorene prozore Vaše probuđene svijesti. Ustanite i krenite u novi dan, vaše tijelo treperi strunama ljubavi i sreće i sjedinjuje se sa treperenjem života oko vas. Osluhnite suptilne tonove vaših misli i osjećaja, pokreti Vašega tijela ih pojačavaju i smanjuju, usklađuju sa simfonijom univerzuma. Vi ste sudionik velikog svjetskog orkestra, koji skoro nečujno sudjeluje u velikoj gala predstavi koju nazivamo život. Dragi moji virtualni prijatelji, vjerujte mi naše tijelo, u zagrljaju univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, postaje prva violina u velikom svjetskom orkestru velikog svjetskog teatra u kojem iz dana u dan igramo veliku gala predastavu koju nazivamo život naš svagdašnji.

četvrtak, 25.09.2008.

Ljubav i Strah na oltaru sna ! Zar uistinu danas mogu povjerovati da je iz prsta Stvoritelja poteklo sjeme i da je tako rođen čovjek? Promatram Michelangelo- ovu sliku i pitam se: Na kojem mjestu univerzuma se dogodio taj čin? Slika mi ne odaje mjesto tog čudesnog čina, ali gledajući je ja u njoj samoj nazirem odnos zakona zlatnoga reza i slutim dinamiku zlaćane spirale. U njenoj zadnjoj točki je renesansni umjetnik smjestio taj po legendi sudbonosni dodir prstiju. Na slici vidim kako se iz sivila prajuhe odvaja anđeoski oblak sličan desnoj polutki ljudskog mozga. Pitam se dali je umjetnik tada uistinu znao da upravo ta polutka upravlja našom intuiticijom, emocijama, maštovitosti, muzikalnošću, da se njome sjećamo i pamtimo fizionomije, njome sanjamo i istinski volimo. Dali je Michelangelo znao da nju aktiviramo metaforama i da smo zahvaljujući poticajima njenog djelovanja kreativni i osjećajni. Umjetnik je ipak u moždanoj polutki sličan oblik smjestio Boga i njegove glasnike, male anđele, čuvare svih naših tajni. Iako su neki povjesničari umjetnosti u tom detalju slike vidjeli ogrtač Stvoritelja, neki školjku svetoga Jakoba, ja u njemu prepoznajem najsavršenije djelo u nastajanju svijeta, desnu polutku čovjekova mozga. Iz lijeve polutke, koju na slici ne vidim, proizlazi moj misaono- osjećajni um, moja logika, moj artikulirani govor, njome sam racionalna, osjećajna i suzdržana, ali i sumnjičava. Michelangelo je tu lijevu polutku prepustio nama, promatračima njegova djela, da njome odlučimo što naše oči vide, otvorio nam vrata virtualnog svijeta i pozvao nas na lutanje njime. Sjedinjujem moju lijevu s naslikanom desnom polutkom u misaonu sliku Anima mundi, duše svijeta i osjećam neku novu spoznaju u sebi. Čovjek se rodio na granici između vjerovanja i znanja, tamo gdje završava stvarnost i počinje san. Noseći u sebi i jedno i drugo čovjek se odlučio za varljivu stvarnost, pohranivši samo rudimente davnog sna u svojoj glavi. Prije nego je dobio tijelo, čovjek je bio samo svijest, roj najsitnijih čestica iz čijeg je treperenja nastaja strah i ljubav, kasnije tuga i sreća, uzburkana energija u kojoj su se zrcalile želje za novim oblicima. Promatrajući sliku prihvaćam izazov slikara i postajem Anima mundi, svijest o postanku svijeta. Milijardama godina je duša univerzuma stvarala prostor i vrijeme, prelamala se u spektre uvijek novih boja. Iz njenih misli se odvojila najjasnija ideja i postala sunce. Zvijezde, na tisuće sitnih ideja zablještaše suncem obasjane i širiše svijest. Iza svake nove eksplozije svijetla je ostajala i energija odbačenih ideja, energija koja se uvrijeđena odvajala od duše univerzuma i postajala samostalna država u velikoj državi sunca. Duša univerzuma je promatrala kako iz njenih odbačenih misli, otpada njene energije, nastaje bezsvjesna materija. Vidjela je njeno neorganizirano nagomilavanje u pjesak, kamenje, doline i brda, kontinente. Poludjela u svom bjesu ta energija se počela svetiti i prijetiti sve većim nagomilavanjem do potpunog zgušnjavanja u bezličnu neupotrebljivu masu koja će možda jednog trena progutati i svijest univerzuma. Roj čestica te čudesne svijesti, spreman na obranu se podjeli u dva tabora i tako pored misli nastadoše osjećaji. Osjetivši strah svijest posla svoje glasnike da izgrade metasvijet u kojem se rodi spoznaja i pretvori osjećaj straha u suze. Prazni prostor između gromada poludjele zgušnjavajuće energije se počeo puniti suzama duše univerzuma iz kojih potekoše rijeke i proširiše se mora. Tako iz njenih odbačenih ideja nastade prekrasna plava planeta, naša zemlja puna sukobljavajućih misli koje počeše samostalno proizvoditi svoju energiju. Plava planeta je, očarana sjajem sunca, započela svoj ples oko njega upijajući njegov sjaj i toplinu. Duša univerzuma osjeti ljepotu tog sjedinjenja, toplinu tog zagrljaja i u njenoj spoznaji se rodi novi osjećaj LJUBAV. Prosute suze se toplinom ljubavnog zagrljaja zemlje i sunca pretvoriše u oblake i krenuše natrag u krilo majke iz kojeg su potekle. Strah razgolićen u svom postojanju, bojeći se Ljubavi koja bi ga mogla uništiti, onesposobiti poče grmiti i sijevati tim širećim beskrajem. Munje najviše rat sukobljavajućih osjećaja u duši univerzuma. Tako je počeo je rat između tek nastale stvarnosti i sna iz kojeg je stvarnost nastala. Ljubav i strah dva vječna protivnika se još uvijek izmjenju u svom djelovanju, te dvije suprotne energije svojim titrajima stvaraju najsuptilniju simfoniju sna u kojem postojimo i trajemo mi i univerzum. ONA LJUBAV i ON STRAH, vjenčanje sa početka sna, velike gala predstave u velikom svjetskom teatru koji mi nazivamo ŽIVOT.

srijeda, 24.09.2008.

Sretan čovjek nema prošlosti, a budućnost ? >"Jesi li čitao knjigu "Mali princ" ?" upita ga iznenada starac "To je onaj dječak koji je stigao u pustinju s druge planete. Pokušao sam, ali to je nerazumljivo za djecu. Sam pisac nam se na početku knjige ispričava." "On je to napisao svom prijatelju koji je bio gladan i kojem je bilo hladno. Želio mu je pomoći da osjeti energiju koja će ga hraniti i grijati. Zamisli da živiš na jednoj maloj planeti, na tako maloj planeti da možeš u isto vrijeme promatrati kako sunce izlazi i zalazi i da možeš kada god poželiš doživjeti svitanje" "Ali gdje ja ta planeta?" upita znatiželjo dječak "Razmisli malo dječaće. Kada se drugi put sretnemo razgovarat ćemo o tome" smješeći mu se odgovori starac............ Dječak krenu kući. Izgledalo mu je kao da ga i sunce pozdravlja smješeći se. Polje lavande kroz koje je svakoga dana prolazio je tog podneva mirisalo ljepše.Veliko mirisno more se povijalo pred njim igrajući se s vjetrom. Kad je ulazio u kuću s crkvenog tornja odzvoni podne . "Gdje si bio cijelo jutro?" upita ga brižno majka "Na planeti na kojoj sunce u isto vrijeme izlazi, zalazi i sija cijeli dan." odgovori dječak sjedajući za već postavljen stol. "Aha, a gdje je ta planeta?" upita ga otac ozbiljno "U mom srcu." reče dječak ne razmišljajući. Rekli su mi da sretni ljudi nemaju prošlost i ja im nisam vjerovala. Rekli su mi da se tek pucanjem srca, srcem u koroti za nekim osjećajem, poželi pričati o sebi i ja im nisam vjerovala. Staviti srce na dlan, pred oči neosjetljivih je gore od samoubojstva, mislila sam. Otkriti dobro skrivani ožiljak je priznanje slabosti, neke davno zaboravljene tuge, neke zalječene boli. Zalječene boli? Upitah se i osjetih sumnju u moje vjerovanje. Možda to ipak nešto znači? Da znači, znači suočiti se sa suncem, dozvoliti mu da prži sjećanja, da zaboli misli, da zagrije osjećanja, a onda u toj toplini postojanja iznenada osjetiti da si slobodan, beskrajno slobodan. Slobodan čovjek drži glavu među kopljima vječne svjetlosti. Usudimo se samo za tren izaći iz mraka vječite laži prema sebi samome. Tek tada ćemo osjetiti da nam je srce ispunilo obećanje i da je krv čista i toga trena možemo krenuti među ljude čistih ruku, čistih za dnevnik toga dana i za eventualnu kroniku onih što slijede. Stajala sam tako dugo na žalu velikog mora, na mjestu sjedinjenja dana i noći, tamo gdje je neka, do tada nepoznata, snaga pokretala plimu i oseku. Pod zvijezdama umrtvljena više nisam razlikovala dan od noći, zaboravila sam sunce, mjesec se skrio, nisam vidjela Večernjicu ni Danicu, ni Oriona ni Velikog Medvjeda, a onda iznenada primjetih sirotinju, sirotinju strpljivu do zvijezda i osjetih plimu vlastite prošlosti. Nesretni ljudi imaju prošlost, prisjetih se davno rečenog. I šapnuh zvjezdma, čovjek živi samo jednom, oči neba mi odgovoriše treptajima. Tada šapnuh u vjetar pitajući sebe, koliko se može kad se stvarno voli. Tišina zagrli moje misli, zapitah tišinu Što je ljubav? U meni i oko mene muk, zvijezde šute, vjetar se skrio u beskraju već zaboravljenog sna. Tišina koja ledi krv nije ona tišna koju sam željela slušati. Zatvorih oči, da ne gledaju i uši da ne slušaju tišinu uspavanih osjetila i umrlih osjećaja. "Odrasti do djeteta i onda ćeš znati suosjećati, onda ćeš naučiti biti sretna i nesretna s onim koga voliš"..........začuh simfoniju davnog sna. To bijaše treptaj istine, trenutak prividnog mira u kojem mi sudbina pokloni zvijezdu, zvijezdu na kojoj vrijeme ne teče i sunce nikada ne zalazi, u meni prestade noć moj put, do tada tamnica od zraka, vatre i pjene, ponovo progovori snom. Začuh glasove i prisjetih se izgubljenih zvijezda. Velika samoća sazdana od prolaznih trenutaka ugasnu zorom buđenja, osjetih dlanove neba kao ljepotu i kao mir. Otvorih oči! Novi dan zasja suncem i ja uzdignuh glavu među koplja vječne svjetlosti, osjetih trenutak, živim trenutak, moj trenutak kao da sljedeći nikada neće doći. Da, tada više nije važno hoće li sljedeći doći, ni ono uvijek nepoznato sutra nije važno, ni smjena dana i noći, ni smjena godišnjih doba više nije važna. Desetljeća, stoljeća, tisućljeća, eoni sve je skupljeno u tom trenutku sreće na planeti na kojoj sunce nikada ne zalazi. Taj trenutak u meni još uvijek traje, čuvam ga i branim kao sakrament i danas doista vjerujem Sretan čovjek nema prošlosti, a budućnost ? O budućnosti ću razmišljati tek sutra !

utorak, 23.09.2008.

Ona i On u vrtlogu zadnjeg ljetnog dana ! Što joj je kazivalo podne jučerašnjeg dana? Život pod groznim suncem, isušeno korito velike rijeke vremena. Bila je žedna, a uokolo nje mrak pod rascvjetalim suncem, zenit tužnoga dana i strah u treperavom srcu. Zalutala je u močvari nekog još nedosanjanog sna. Željela je vidjeti sunce, a svuda uokolo tama, željela je čuti glas Sreće, a svuda zvukovi tuđih života, željela je sanjati, a budili su je krici trenutka. Zalutala u močvari snova, omamljena strahovima ona poželi ubrzati vrijeme. Na rubu svijesti začu glas istine: "Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti... Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time" Oko nje mrak, a u daljini smijeh odraslih, smijeh djece, zvono s neke crkve raspolovi dan, a Ona još nije vidjela sunce, u zenitu tog tužnog ljetnog dana. Ona pruži ruke ka naslućenom suncu i iz kaosa njenoga sna, iznenada, doletje Kairos na dlan. Jedan svjetli pogled izroni na obali mraka i dotkanu je kao vjetar u sutonu razbijajući tugu odlazećeg ljeta. Opijena blagošću njegova glasa ona zaustavi trenutak, njen lagani čun zaluta među lotose. Na laticama suze, crveni odsjaj zalaska sunca, čovjek je sjeo u čun pored nje i hladno, suho korito rijeke progovori toplinom. Ljeto, to naglo ljeto, spusti zavjesu, jesen je stigla tiho, cvijeće umire u vrtu, a rijeka bez povratka oživje ljepotom prohujalih dana........ Ja ipak živim u Arkadiji, pomisli Ona gledajući laste kako odlaze. Jučer su mislili jedno na drugo, na oba mjesta lijepa tuga i tragovi straha na obrazima. Noćas se nad njenim čelom rađala neka nova istina. Suton otvori oči neba, da ne zalutaju u tmini strahova. Orionovo sazvježđe prosu zlaćanu prašinu, Jakobove ljestve, trag treprave sreće među jastucima i Oni utonuše u san. Netko pokuca na njen prozor. Ona otvori oči. To je bude suze neba. I nebo je noćas plakalo od sreće, pomisli gledajući kako se duga širi jutarnjim nebom. Bojama neba sjedinjeni, Oni misle jedno na drugo, na oba mjesta nemir i želja da ovo svitanje bude svitanje spasenja.

ponedjeljak, 22.09.2008.

Ona i neizgovorene tuge "Zaustavila je sudbinu u naručju njegovih isušenih želja dotaknula već napukli porcelan povjerenja, zgužvani staniol neke prošle ljubavi i u ljepoti njegovih očiju pronašla nebo, okićeno oklopom neke davne tuge........ tražila je osmjehe i skupljala i ljepila krhotine njegovih uspomena. A ljubav? Element sa slobodnom valencijom, strune neke za njega nepoznate energije začahurene u srčanim komorama, nesposobne da stvore najvredniju formulu ljudskosti, ljubav je u njemu spavala uz pepeo neke davne vatre........ poštujući njegovu prošlost, njegove ne izgovorene boli, njegove ne isplakane suze, njegovu nemogućnost da osjeti ljubav u osmjehu, u ispruženoj ruci, u poljubcu.........." Prihvatiti život onakav kakav je, život pun uspona i padova, voljeti zalaske sunca i kišu i oblačno nebo i vjetar koji donosi suze, razumjeti sve nepravde koje možda nisu nepravde, znači živjeti, znači znati živjeti. Tek onda ostaje puno trenutaka, između trenutačnih tuga, trenutaka ljepote koja nas uvijek iznova uzdižu iznad rezignacije i životarenja, ublažuju strahove, brišu suze, poklanjaju osmijehe. Nikada ne smijemo prihvatiti bonacu i neki nepostojeći horizont jer tada smo zaboravili živjeti. Mi moramo vjerovati u svoju snagu koja je ponekad skrivena u mladalačkim snovima, a nekada spava u tuzi zbog izgubljenog vremena. Ne smijemo plakati nad prošlošću i uvelim ružama, mi moramo znati voljeti, voljeti do iznemoglosti da iznemoglost nikada ne dođe. "ONA postade obrana njegovim strahovima, povjerenjem dobi povjerenje i prve ljepote njegovog buđenja i pokloni mu svoje vrijeme" Zavoljeti želje i život u tuđim srcima, naučiti ih da dišu, a ne ih željeti posjedovati znači biti sretan, beskonačno sretan. Spoznati da je LJUBAV važnija od biti voljen onda smo uistinu i voljeni. "ONA za uzvrat dobi naručje u kojem danas smije sanjati njegove i svoje tajne." Za sve one koji nisu odustali ljubiti LJUBAV Ljubav je kada jedan čovjek Ljubav je kada jedna .... Ljubav je kada LJUBAV je !!!!! Dragi moji prijatelji, danas moram u ime LJUBAVI odlutati u jedan nimalo romantičan svijet. Kada se vratim bit ću bogatija jednim iskustvom, možda tužnija, a možda najsretniji čovjek na svijetu. Oprostite što vas jutros neću posjetiti i svakom pojedinačno poželjeti ugodan dan. Učinit ću to večeras. A vi dragi moji virtualni prijatelji Zavolite ovaj dan, zavolite misli i sjećanja, dozvolite srcu da diše !

nedjelja, 21.09.2008.

O ljubavi i poljubcu "Što je Ljubav? LJUBAV je iskušenje postojanosti, mirna u laguni dobro poznatih zagrljaja sigurna u svojoj nagosti nevidljiva za znatiželjne neosjetljiva na požudne uvijek lijepa u zrcalu istih očiju sretna u svojim lucidama" "Ljubav je nekada doista slobodna hodala našom plavom planetom i širila energiju iz koje smo izrastali." prisjetih se davnog sna "Eros u svom biću nije bog, ali ni smrtno biće. On je nešto između smrtnog i besmrtnog, konačnog i beskonačnog. Njegova sudbina vezana je za njegovo porijeklo. Kao sin Pora, viška i izobilja i Pepeije, oskudice koja čezne za izobiljem, on je čas bogat i lijep, čas ubog, čas cvijeta, čas vene. Njegova priroda je izraz žudnje koja počinje u sferi čulnog i uspinje se preko duševnog do najvišeg, umnog saznanja." govori mi Platon. "Što je ljubav?" pitam "Ljubiti znači stvarati nezaboravne misli, znači te misli pretvarati u govore koji postaju svjedocima trenutka u kojem su izgovoreni, a onda ih pretvarati u govor tijela u dodire usana u milovanje." govori mi Sokrat "LjUBAV danas na vagi nepoznatih želja, u treperavosti novih zubuđenja, ogrnuta haljama nepovjerenja traži dobro poznatu zvijezdu izgubljenu u magli tuge u orkanu iznenadne sudbine" Podižem pogled k nebu i vičem. "Dođi, pripitomi me, ti koja si pomirila nebo i zemlju, ti strasti nebeskih muza, kaosu vremena i ljepoto mog sna." "LJUBAV gluha kao tetrijeb sa ožiljcima nedavnih umiranja luta snovima postaje tamničar tek naslućenoj slobodi, jeca nad ranjenim suncem njene mladosti" Osjetih misao u sebi koja se pretvarala u bezbroj pitanja. Tko je ljubav? Kada i kako se rodila ljubav? Jeli to uistinu bilo duplo biće koje se jednoga dana raspuklo i postalo dvije osobnosti ili je to samo vječna težnja ka sjedinjenju suprotnosti? Kako mogu osjetiti drugu polovicu sebe same, kako spoznati svoju istinu u drugome, kako prepoznati ljubav u košmaru osjećaja koji se u meni rađaju? Da bih si uistinu odgovorila na bujicu tih pitanja moram u sebi prepoznati onu misao koja će me odvesti do najvišeg stupnja ljudskog saznanja. Ako je budem slijedila, ona će postati snaga mog etičkog uzdizanja ka pravom životu, energija iz koje će izrastati osjećaj koji ću onda nazvati Ljubav. Napustih početke filozofije i ulazim u svoj misaono- osjetilno- osjećajni labirint i ponovo spoznajem neorganiziranost moje svijesti, zbrku pročitanih tekstova, nabacane ljubavne pjesme, posloženi jeftini ljubavni romani sa sretnim završetkom, balade o nesretnim ljubavima i priče o ljubavima koje su bile uzroci ubistava i ratova. Još jednom si postavljam slična pitanja: Što je uistinu ljubav? Je li ona je najviši smisao čežnje koji se uzdiže iznad horizonta plemenitog djelovanja i ostvaruje u neposrednom doživljaju praljepote? "Ljubav je čežnja za cjelovitim ispunjenjem osobnosti i konačnim sjedinjenjem sa višim božanskim bićem, ona je rođenje ljepote, a njen cilj je spoznaja moje duše u meni samoj i zrcaljenje njegove duše u mojoj svijesti." čujem svoju misao koja se uzdiže iznad kaosa probuđenih osjećaja. "Zasvjetli u mom zlatnom rezu, budi moja zlatna spirala na čijoj ću zadnjoj točki spoznati oči božje u sebi. Budi oluja cvijetova, postani svetkovina ruža iz koje ću udahnuti život i uistinu osjetiti anđela ljubavi u sebi, spoznati istinu i san." moja misao postaje oluja stoljetnog sna. "Jutros sam u snijegu pronašla ljubićice i zaleđene suze zaboravih zaustaviti snove. Mirisi noći na otvorenim laticama, ljubićasti tepih u predvorju dana i tisuće zrcala u mozaiku moje duše." Tu na granici između jučer i sutra, između života i smrti, konačnosti i beskraja ja osjećam trenutak u kojem sam srela najnježnije usne moga postojanja. Tijelom je potekao šampanjac, a leptirići šarenih krila zaplesaše svoj ples. "Jutros je nećujna kao nježnost, na ljubićastom tepihu u predvorju dana Fortuna skupljala snove proteklih godina. Osjetih sunce na obrazu i nestajanje granice između sna i jave" Ulazim u čudesan svijet herojskih zanosa. Tu udišem ljepotu i rađam san. Njegove usne dodiruju moje. Svjetlo koje se rađa u mom osjećajnom umu me dodiruje i oblikuje sliku LJUBAVI. Postajem osjećaj ljubavi koja je nedodirljiva i neopisiva, ona je ljepota koja se u meni rađa i iz mene izlazi kao u misao pretvoreni osjećaj. Ona je onaj otok prividnog mira iz kojeg izrasta duša materije. Zatvorih oči da u dodiru usana osjetim taj otok u sebi, da dođem na njega, da otkrijem na njemu izvor sna da bih mogla budna sanjati. Osjetih kako LjUBAV izrasta iz mog prostora i vremena i postaje moja peta protega. Osjećam li ja to njegove ili svoje usne? Gdje izrastaju treptaji koje osjećam, na usnama ili u mojoj glavi? Zašto poljubac još uvijek nakon toliko godina zajedništva budi u meni iste treptaje kao na početku sna? Ja ljubim ljubav, osjećam je u nježnom dodiru, u sretnom pogledu, u misli koja me uvodi u onaj čudesni dio postojanja iz kojeg crpim svoju stvarnost i sanjam ljepotu života. Da LJUBAV je uistinu život i san.

subota, 20.09.2008.

O sreći i ljudima U Platonovoj špilji žive ljudi koji promatraju samo sjene stvarnosti, naziru život ne sluteći njegovu ljepotu jer ne sudjeluju u njemu. Oni nikada nisu vidjeli zvijezde i ne znaju da su ideje, one čudesne iskrice na zvjezdanom nebu univerzuma misaono- osjetilno-osjećajnog u nama naš putokaz u životu. Osvjetljene suncem našeg bića te treperave oči našega uma nam osvjetljavaju put ka sreći. Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda! Pusti da cijelog tebe prođe blaga svijetlost zvijezda! Da ni za čim ne žališ kad se budeš zadnjim pogledima rastajo od zvijezda! Na svom koncu mjesto u prah prijeđi sav u zvijezde! A.B. Šimić Predugo smo vjerovali da se ono nešto, što smo nazivali božansko, nalazi izvan nas. Slutili smo to nešto čudesno i lijepo negdje daleko u beskraju kraljevstva nebeskog. To, našom zabludom nastalo vjerovanje u to nešto nadnaravno, je u nama budilo čuđenje, ali i žudnju upravo za tim za nas nedohvatljivim. Tragedija našeg postojanja se nastavlja i danas. Zbog egzistencijalnih strahova mi u sebi nesvjesno ubijamo čuđenje i žudnju, te čudesne osjećaje emocionalne zrelosti. Osmišljavanjem života smo se sveli na ideologiju materijalizma, dok nas istovremeno kraljica znanosti uči da materije nema, da je sve u nama i oko nas samo vječni ples najsitniji struna vječnog univerzuma. Možemo li se ponovo vratiti vjerovanju u ono "nešto" što smo stoljećima nazivali božanska snaga i zabludom tražili izvan nas? Naravno da možemo ako povjerujemo da se to "nešto do sada za nas nedohvatno", ona nadnaravna, božanska snaga, krije u nama samima. Osjećam, dakle postojim. Osjetimo li da naše tijelo živi u našoj svijesti, tada naša osjetila postaju prozori naše duše, okna kroz koja možemo sami sebe vidjeti, čuti, omirisati. Očima se opijamo ljepotom svijeta u kojem živimo, kroz te blješteće kristale se lome sunčane zrake i u zrcalima naše duše ostaju slike koje pamtimo. Promjenimo pravac gledanja, usmjerimo oči u dubinu univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u nama. Zagrlimo pogledom trag svijetlosti. Otvorimo oči širom, da svijetlost na svom putu do našega uma ne nailazi na prepreke, da ne ostavlja sjenke koje mute umno- osjetilno- osjećajnu rijeku našeg postojanja. U riznici naših zrcalnih neurona se ogleda cijeli naš život. Zavirimo unutra, u tom beskrajnom labirintu nam se možda, iz jednog zamagljenog zrcala, smješe zagrljeni Kairos, bog sretnog trentka i boginja Fortuna. Kroz okna naše duše struji svježina života i budi čuđenje i žudnju u nama, te davno zaboravljene osjećaje. Pogledajmo bolje iz odmagljenog zrcala nam se uistinu smiješe Kairos i Fortuna. Oči su poetski nazvane majkom rastojanja, ali kada naučimo gledati kroz prizmu univerzuma osjetilno- osjećajnog tada nestaju razdaljine, tada uistinu osjećamo da je sve ono što nam se čini nadnaravno, nedostižno i božansko pohranjeno u nama samima. Udahnimo duboko, mirisi proljetnog cvijeća, trave poslije kiše, dalekog oceana, usnule šume, božićnog drveta, vanilije i cimta, kuhanog vina, zimskih ruža, mirisi voljene osobe, svi su oni u nama, već davno pohranjeni kao sjećanje u galeriji naših osjećajnih slika. Osluhnimo tihi romor u univerzumu našega uma, to je žubor rijeke vremena. Naučimo slušati ono što smo mislili da je tišina i spoznat ćemo da je njen izvor i njeno ušće u nama samima. Da tu, upravo tu, između izvora i ušća rijeke bez povratka, u blistavim kapljicama te velike vode se kriju sretni trenutci našeg postojanja. Mom dragom poočimu, čovjeku koji me je naučio da Rusija ne graniči sa Francuskom, čovjeku koji me je uveo u čudesni svijet dobre literature, čovjeku koji je bdio nad mojim djevojaštvom, mom dragom vječnom prijatelju DARKU SMILJANIĆU s puno ljubavi za rođendan.

petak, 19.09.2008.

Osjećam, dakle postojim ! Misli, osjećaji i tjelesni osjeti su energije koje izranjaju iz različitih izvora i sjedinjuju se u rijeku spoznaje, cjelinu koja čovjeka čini svjesnim živim bićem. Pokret proizašao iz izvora pozitivne emocionalne energije je slobodan i lijep. On se širi tijelom, prelazi tjelesne granice i oblikujući prostor našeg djelovanja spaja nas sa univerzumom, uvodi nas u četverodimenzionalnost našeg postojanja. Dionizijska opijenost , ta čudesna sinestetska spoznaja o kojoj sam pisala u jučerašnjem tekstu, "Dionizijska opijenost i svetkovina ruža", pretvara vizualne, akustične i taktilne osjećaje u neku vrstu unutarnje mimikrije, pa time kinestetska, vanjska slika pokreta prelazi u razumjevanje emocionalne dinamike i geometrije tijela. Idealna ilustracija takvog pokreta je slika Hermesa, grčkog boga putnika, vjesnika neba i vjetra. U mudroj spoznaji da niti jedan pokret ne djeluje stvarno, ako u nama ne budi osjećaj daljnjeg kretanja, davni umjetnik je boga postavio tako, da izgleda kao da njegova stopala počivaju na vjetru i time kod promatrača izazazivaju osjećaj neprestanog kretanja. Bog postaje pokret sam, vjetar u prostoru, vjetar sam. Američki neurofiziolog Antonio Damasio je svojom prvom knjigom "Deskartesova zabluda" pokušao stoljetnu odvojenost osjećaja od razuma, izraslu iz Descartes- ove rečenice "Cogito, ergo sum", povezati u novu misao "Osjećam, dakle postojim". Na osnovu svog dugogodišnjeg znanstvenog ispitivanja djelovanja ljudskog mozga on je uspio dokazati da bez svjesne spoznaje osjećaja nijedan razumski čin nije moguć. U svojoj drugoj knjizi s naslovom "The Feeling of What Happens" koji je u njemačkom govornom području preveden kao" Ich fühle, also bin ich" što hrvatski znači "Osjećam, dakle postojim" Damasio nam piše o međusobnom djelovanju tijelesnih procesa s procesima iz kojih proizlazi čovjekova samosvijest. Antonio Damasio, jedan od vodećih stručnjaka za neurofiziologiju emocija, ovom je knjigom dojmio znanstvenike svjetskog glasa, pa je Peter Brook, poznati režiser, za nju rekao da je jedinstvo "pjesničke intuicije i preciznog istraživanja". Damasio nas tom knjigom vodi do samih bioloških temelja svijesti, do njezinih fizioloških korijena. U njoj naslućujemo odgovore na tisućljetna filozofska pitanja o svome jastvu, o proširenoj svijesti, identitetu, spoznaji sebe samoga i drugoga, mislima, osjetima, osjećajima, temeljnim ljudskim svojstvima i njihovu "sublimnom stapanju". U svojoj trećoj knjizi "U potrazi za Spinozom" Damasio zaključuje da emocije i osjećaji nisu nefunkcionalni ostaci evolucije bez kojih bi se moglo živjeti, nego su bitna svojstva koja čine naš svakodnevni život. Vodeća ideja u Damasiovim razmišljanjima je jedan citat iz Spinozine "Etike" u kojem se radi o pojmu čovjekovog bitka i njegovih osnovnih karakteristika. Spinoza je živio u 17-om stoljeću, ali problemi koji su ga zaokupljali su slični problemima koji danas zanimaju Damasia kao neurologa. To je bit i razlika među svojstvima čovjekovih emocija i osjećaja, te odnos između tijela i duše, njegovo duševno i fizičko stanje koje na koncu postaje vidljivo kroz njegovo držanje i pokret. Kada Spinoza kaže: "Ljubav nije ništa drugo nego ugoda, praćena idejom vanjskog podražaja" ili "Predmet ideje, koju ljudska svjesnost smisli, je tijelo" tada on točno razlikuje proces osjećaja od procesa spoznavanja objekta koji taj osjećaj uvjetuje. Sam osjećaj ugode je jedan proces, objekt koji izaziva ugodu proizalazi iz drugog procesa, a reakcija tijela na taj spoznaju osjećaja ugode je treći proces. Ta tri procesa se odvijaju paralelno, u odvojenim djelovima tijela, ali na koncu se susreću i ujedinjuju u univrzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama, u svjesnoj spoznaji naših duševnih i tjelasnih stanja. Damasio upotrebljava dvije riječi, emocije i osjećaji, koje, na izgled, imaju isto značenje, ali se po njemu razlikuju po djelotvornosti i neurobiološkoj pripadnosti. Promatrajući strukture ljudskog mozga u kojima se ocrtavaju procesi nastajanja emocija i osjećaja otkrio je razliku u vremenu njihova pojavljivljanja. Za njega je vidljivo da emocije izazivaju podsvjesna /reakcije/protudjelovanja tijela, a osjećaji /svjesne reakcije/ svjesno protudjelovanje uma. Odgovori tijela na emocije dolaze iz onih dijelova mozga i leđne moždine gdje su pohranjena središta naših urođenih svojstava. To je npr. refleksno podizanje ruku prema licu u trenutku opasnosti od udarca, pomicanje ruke od vatre, gubljenje svijesti pri nezaustvljivom brzom udisanju bez izdisaja, ali i osmjeh na licu pri iznenadnom susretu drage nam osobe ili ubrzano kucanje srca pri poljupcu. Iz tih refleksnih /reakcija/ protudjelovanja proizlazi naša samoosjetilnost. Osjećaji nastaju svjesno usmjerenim procesima čiji se tragovi nalaze u djelu mozga za apstraktno mišljenje. Svjesno spoznati osjećaj postaje misaona slika, koju mi onda pamtimo i možemo je svijesno obnavljati. Tek svjesnom spoznajom emocija, nastaju osjećaji, na koje čovjek može svjesno utjecati i njima upravljati. To svojstvo našeg utjelovljenog uma nazivamo samoosjećajnost. Emocije su, po vremenu nastanka, uvijek ispred osjećaja. Jednostavno biološko objašnjenje ove tvrdnje proizlazi iz proučavanja evolucije primata. Priroda je sama u budućem čovjeku prvo razvila osjetilnost za emocije iz kojih su dolazile jednostavne, podsvjesne reakcije obrane i održanja vrste. Priroda je, puno prije nego što se kod pračovjeka razvila sposobnost zdravorazumske spoznaje, štitila život kao nešto vrlo vrijedno i obdarila ga emocionalnim umom. Damasio na koncu svojih istraživanja zaključuje da tako raščlanjena djelovanja emocija i osjećaja nisu pravo stanje čovjekove biti. Proces koji ih u svjesnom biću povezuje on naziva svijesno samopoimanje. Čovjek, kao jedino svjesno živo biće, može, koristeći se darom svjesnog samopoimanja, prepoznati emocije proizašle iz osjetila te ih, procesom samorazmjevanja razlikovati, obraditi i misaonim putem pretvoriti u osjećaje. Povezujući emocionalni i razumski um čovjek se u evoluciji uzdigao do sfere svjesne spoznaje i stasao do stvaralačkog uma kojim emocionalnu energiju može usmjeravati u pravi i puni osjećaj. Samopoimanje je proces koji nam omogućuje razlikovanje osjeta u tijelu /udarac, ubod, opeklina/ od osjećaja u utjelovljenom umu /bol, ljubav, tuga, sreća/. Samopoimanjem ponovo oživljavamo, skoro zaboravljeni, godinama zapostavljani emocionalni um, kojim razlikujemo procese samoosjetilnosti i samoosjećajnosti, a iz njihovog sjedinjenja proizlazi naše umjeće življenja. Antonio Damasio nas svojim djelima poziva da svjesno živeći sjedinjujemo naš misaoni- osjetilni- osjećajni um, da bi na taj način naučili osjećati tijelo, da bi bili sposobni razumjeti njegov jezik, prepoznati njegove signale i bili u stanju na njih mjerodavno odgovarati. Kao što nas je u knjizi "Deskartesovaj zabluda" podsjetio da je misao materijalizirani osjećaj, knjigom "Osjećam dakle postojim" potvrdio Deskartesovu zabludu, tako u "Potrazi za Spinozom" povezujući neurobiologiju sa filozofijom potvrđuje najnovija dostignuća u znanosti i utire put holističkom poimanju naše stvarnosti.

četvrtak, 18.09.2008.

Dionizijska opijenost i svetkovina ruža Berite ruže, djevojke, da bi vam danas sjale, taj zbogom mladosti, u ovom hladnom gaju. Ruže su svete varnice što su zavrcale iz dna duša vaših trepetljivih u ovom razbludnom maju. Prisjetimo se Dionisia, boga dobrog raspoloženja. On bdije nad nama i često pritajen čeka u misaono- osjetilno- osjećajnom labirintu naše svjesne spoznaje. Zavirimo u sebe sama, uđimo u svoj svijet zrcala. Zrcalni neuroni su puni osmjeha naših prijašnjih stanja, samo ih treba znati prepoznati i ponovo oživiti u sebi. Njena crna satenska haljina je mirisala na majske ruže. Zapalila je tisuću svijeća za sreću, za ostvarenje sna. On je donio osmijeh, zlaćanu ružu i zagrljaj. Ruže su munje misli, one su u srce strijela, ruže bogate, besplatne, u bašti na ivici druma O ruže su kad nebeski, one su oko vidjela, i muzika prirode s mirisom jezovitih šuma Ona je zaustavila suze neba, prosula toplinu i od usnulog grada učinila hram u kojem su bogovi tek zaćetom zanosu trebali udahnuti ljubav. Omamljen vinom i lutanjem On je u naborima njene haljine razbio kalež vjerovanja i zanos se izgubio između sna i zvijezda, a hram postade gubilište. Na stolu leže krhotine čaša s tragovima boje ugaslog sunca, zaboravljena ruža i ruke iz nezavršenih zagrljaja s dlanovima punim nedovršenih dodira. Vani se netko smije, grohotno i zlobno, željena tišina puca, razbija topinu, mrvi vjerovanja. Na dlanovima spava ljubav, umorna od želja i neostvarenog sna. Ona pomilova zaboravljenu ružu, On prošapta Tinovski, ali jedva čujno O ruže, da izdahnu raskosno u dragoj hladovini kao tren najljepši i najkraći u viru varavih mrena. Ruže, da bi bile pozdrav milosnom suncu u dolini i šetnja razdragana do zadnjeg praga sjena. i stavi ružu u njenu kosu Ruže su jezik ljubavi u spomenaru sreće. One su kao svježi blijesak svjetlosti u bistrom zdencu. Ko se za život rađa, gine za mladost, da meće na čelo ruže po izbor u ganutome vijencu. "Podignimo čašu za ovaj stretni trenutak" uzvikuje Dionis u njemu i otvara zgrčene dlanove. Prinošenje čaše ustima je ritual uživanja u piću i uopće nije važno jeli to voda, voćni sok, vino ili cognac. To je onaj treptaj oka u kojem počinjemo zadovoljavati naše unutarnje porive, ali i trenutak u kojem počinjemo osjećati osjećaje u sebi. Žeđ ili želja za uživanjem u piću je blizu i u isto vrijeme užasno daleko od naše svjesne spoznaje. Oni koji gase žeđ, bez svjesnog sudjelovanja u tom trenutku, ne ugase žeđ, a oni koji piju alkohol bez uživanja u tim kapljicama se vrlo brzo napiju. U današnje vrijeme gašenje žeđi ne znači spašavanje života i zbog toga to nešto činimo nesvjesno i bez uživanja u tome. I ja sebe samu često uhvatim kako bez pravog uživanja gutam mineralnu vodu i pri tome razmišljam o sljedećem pacijentu koji će pozvoniti na vrata. Pri tome ne pomažem pacijentu, a sebi odmažem. Pokret je stvaratelj sreće u nama, treperav, skoro neosjetljiv on pokreće titraje u našem mozgu i onda iz njega počne kapati hormon sreće i širi se tijelom kao veliki val zadovoljstva. Bog dobrog raspoloženja, stvaratelj sreće u nama, Dionis nas uvodi u ritual svakodnevice, otvara nam vrata svijesti, uvodi nas u svijet samoosjećajnosti i ljubavi. Spoznajmo taj svijet dionizijskom opuštenosti. Tada ćemo svjesno uzeti čašu vode, prinjeti je ustima i osjetiti djelić sekunde i osjećati da je taj pokret krenuo iz našeg samoosjetilnog uma. Tada žeđ, proizašla iz osjetila, prelazi u osjećaj i postaje dio nas samih. Trenutak te spoznaje, tri sekunde samoosjećajnosti i mi počinjemo sljedećih par trenutaka svjesno gutljaj po gutljaj, dionizijskom opuštenošću, osjećati kako voda ulazi u naše tijelo. Osjećamo kako se mišići grla pri tome opuštaju i šire, ruka stabilizirana u ramenom zglobu pridržava čašu u prostoru ispred naših usana, a mišići jezika pomažu Dionisu da se tijek novonastajućeg osjećaja širi našim tijelom. Odjednom se u nama ponovo rađa zanos, mi razumijemo nečujni govor naših usana, jezika i grla, a tijelo nam odgovara jezikom ugode i mi spoznajemo osjećaj utaživanja žeđi. Dionis nas poziva na svetkovinu ruža i ako uistinu razumijemo njegov poziv mi ćemo pri podizanju čaše odavati poštovanje osjećaju koji se u nama budi, mi ćemo podignute glavu i očiju uperenih ka dalekoj zvijezdi pod kojom smo rođeni otvoriti grlo i osjećati kako tekućina klizi ka našem srcu. Dionis u nama otvara kapije naših ćelija i širi val zadovoljstva cijelim tijelo, kapljice se pretvaraju u nektar u ono legendarno piće bogova i mi nošeni snagom tek probuđenih osjećaja spuštamo čašu na stol i spoznajemo sljedeći sretni trenutak. Ti si tu u dimu cigarete u mirisu ruža ti dodiruješ moje misli, zaustavljaš snove, uvlaćiš se pod kožu, opijaš me kao vino. In vino veritas, najbanalnija sentencija koju smo naučili nas često dovodi u napast da tek pijući vino imamo hrabrosti govoriti svoju istinu i suprostaviti se nečijem mišljenju, priznati svoje slabosti, priznati LJUBAV. Tada nam se pričinja da smo nekako hrabriji. Probudimo boga dobrog raspoložanja u sebi i tada ćemo shvatiti da značenje In vino veritas nije u izrečenoj istini nego u poimanju duše, pneume, esprita, spiritusa. Vino izrasta iz duše grožđa, sagorijevanjem pali u sebi novu vatru i poklanja je onima koji ga znaju cijeniti. Bog vina je dobri duh našeg istinskog postojanja. Ti si tu pratiš me u stopu, spavaš u osmjesima, bdiješ nad umorom. Osjetiti dionizijsku opuštenost u sebi, sjedinit vatru vina sa svojom unutarnjom snagom koja onda nadjačava djelovanje alkohola, uvodi nas u svetkovinu ruža i oslobađa misli, pretvara ih osjećaje i vodi ih na njihovom putu do drugog srca. Ti si čuvar nad mojim slabostima tvoje oči su jedino svijetlo u džungli želja tvoj glas je tišina blagdana i zvučna kulisa nekog sasvim običnog dana I neka dionisijska opijenost i svetkovina ruža budu u nama kada sjedimo u kancelariji i borimo se sa računalom i njegovim hirovima ili kada vozeći auto počnemo osjećati umor i bol u tijelu. Neka nas slijede u stresnim situacijama kada nam se čini da nemamo vremena ni za šta, a najmanje za sebe. Ruže vjenčanja da nisu čempres za mrtve! One pomiruju krotke i naprasne, one nježnošću daha otkupljuju sve žrtve i one u struji krvi kao zmarak romone. Neka nas dionizijska opijenost i svetkovina ruža prate kada igramo tenis ili golf, kada na plesnom tečaju uvježbavamo novi korak, kada spremamo ručak, glačamo, a naročito onda kada ne radimo ništa i volimo trenutke zajedništva. On tada šapuće Tinovski Ja plačem za ružom. U oleandru cvjetam što nije ni lovor ono ni ruža tišina. Ali iz čaše ružin pjan pogled sretam: cvijet oleandra prebojen u rujnoj kapi vina. Ona odgovara Ujevićki Neka pljušte ruže sa stropa, danas, u svetkovini! Ruže sa krova, ruže s nebesa, ruže iz bašta. Nek pljušte ko kiša, ko vjetar, ko gnjev u prašini ruže iz istine, ruže sa zvijezda, ruže iz mašta. Kairos, bog tog našeg sretnog trenutka onda bdije nad nama, uzburkava titraje u svim ćelijama tijela, oslobađa hormone sreće i mi u sljedećem trenutku ponovo predajete svoje osjećaje Dionisovoj moći koji s istim užitkom nastavlja ritual uživanja u životu, toj vječnoj svetkovini ruža. sjedinih svoje misli i stihove sa Tinovom pjesmom "Svetkovina ruža"

srijeda, 17.09.2008.

Dugo čekanje Ona slomljena istinom, užasnuta prekinutim snom stoji na hridi nepoznatog mora i voli sjećanja, mislima miluje uspomene, grli Dragu sliku, ne dozvoljava joj da nestane u vremenu. "Pri rastanku smo zaboravili zatvoriti vrata sjećanja zaboravili smo ugasiti vatru na ognjištu uspomena otišli smo svatko u svoju mladost misleći to je dovoljno za gušenje svih požara u nama... Vrtlozi želja su se vraćali k ruševinama na rtu dobrih nada na kojima tinja ljubav... a mi mi smo željeli život bježeći od bola i poniženja zaboravili zatvoriti vrata uspomena i ugasiti vatru na ognjištu snova Ljubav je tinjala, grčila se, tražila puteve nalazila ih i gubila u uzdasima i kricima osamljenih noći." Tišina je bila jedini odgovor njenim uzdasima. Vrijeme, ta nemilosrdna rijeka bez povratka, je gutala nadanja i vjerovanja. Ona stoji na obali i promatra bujicu koja nemilosrdno odlazi u ništa. "Lutala sam tuđim snovima gradila svjetionike na hridinama nepoznatih mora krala osmjehe u zabranjenim zagrljajima, sanjala o uvali mladosti, mirisu tek procvalih lipa, susretu na ognjištu na kojem su još tinjale uspomene" Ona stoji na hridi nepoznatog mora i gleda kako sunce polako guta tišinu njenog sna. Uzdrhatala od ljepote trenutka pruža ruke da na dlanovima osjeti osmjeh vremena. "Ako si našao tišinu zrelosti ako si posadio čemprese u dolinama gdje su rasli naši nemiri i krenuo stazom nove sreće.... Tvoje sreće...? Tvoja sreća će biti obala mojih snova..... a moja ljubav sunce nad čempresima. Ako si drugačiji od mene nemoj se više okretati. Moje ruke, uvijek spremne za zagrljaj, mogle bi postati ubice snovima. Ostavi me u dolini naših nemira... Uspomene su lijepe" Osjećala je da mu je još toliko toga željela reći, da su njene misli bile puno dublje od trenutka u kojem su voljeli blizinu. Plakala je osjećajući njegovu bol i njenu nemogućnost da promijeni sudbinu. Željela mu je pričati o obećanoj zemlji s beskrajnim livadama plavoga cvijeća, o horizontu koji ne prestaje, a On je otišao u dugoj koloni nesretnika, u koloni koja je bila rijeka bez povratka. Ona stoji na hridi dalekog mora, negdje duboko u svemiru, čeka ga umornog da dođe u njene oči da mu pogledom šapne sve što mu je davno željela reći. U spomen mojoj dragoj teti, vašoj teti Vegeti, prof. ZLATI BARTL.

utorak, 16.09.2008.

O čovjeku i pokretu U Berninijevoj (Lorenco Bernini, 1598- 1680) skulpturi "Personifikacija zore" Dafne se, trenutak prije nego je uhvati bog Sunca, pretvara u grm. Barokni umjetnik je želio dočarati kretanje i dao skulpturi ritam i dinamiku svog doživljaja. Promatrajući skulpturu u meni se budi sinestezija osjećaja pa ja očima čutim miris svitanja i grma, a zelena boja lovora se mješa s nijansama ružičaste boje mladog tijela djevojke u bijegu. Spoznajem spiralni pokret koji proizlazi iz cijelog djela, taj pokret dominira i oblikuje prostor, ja čujem vjetar i vidim kao leprša kosa Apolona i Dafne, osjećam pokret njegove ruke na njenom tijelu, a dinamika cijele skulpture mi oživljuje mit i dočarava spoznaju tog sudbonosnog trenutka. "Pokret mojih suvremenika je estetičan i pun emocionalnog izraza, jer oni su slobodni pa tako i kreativni. U njihovom tijelu pokret živi, oni sami proizvode, tu valovitu, ali nikad do kraja definiranu snagu. Iako obučeno, tijelo se pokretom odaje u svojoj nagosti naglašavajući svoj oblik, svoju zrelost, a ne svoje razgolićeno divljaštvo. Čovjek današnjice svojim pokretom pokazuje harmoničan izraz svog cijelog bića." ovo je moj san o tijelu i pokretu koji sam opisala u eseju "Utopija kreativnosti svakodnevnog pokreta" Promatrajući ljude naše epohe, kroz pokret kojim mi, svaki od njih napose priča svoju životnu priču, ja naslućujem njihove nesigurnosti, njihova nezadovoljstva i one zatomljene tuge o kojima ne žele razgovarati. To je jedan od razloga zašto sam se odlučila nastaviti pisati studiju o umijeću svakodenevnog pokreta. Teško je jednostavnim riječima izraziti misao o ljudskom tijelu kao cjelini, još teže je pisati o tijelu koje misli samostalno, a najteže je godinama usađenu podvojenost duše i tijela ujediniti u novi integrativni dualizam univerzuma utjelovljenog uma i pretvoriti ga četverodimenzionalno, 4- D samopoimanje. Pod integrativnim dualizmom mislim na spoznaju cjelovitosti sebe samoga i svijeta u kojem živimo. Pošto pišem o pokretu ja ću se zaustaviti na objašnjavanju njegovog nastajanja u nama i pokušati objasniti njegovu vezu između tijela i našeg trajanja i djelovanja u svakodnevnom životu, te pokušati osmisliti njegovu ljepotu. Mi živimo u epohi koja nas obasipa novim saznanjima i pretvara ih u upotrebne predmete kojima se služimo i na taj način si olakšavamo život. Korištenjem prirodnih resursa planete na kojoj živimo mi smo se, spoznavajući prirodne zakone, pokušali izdići iznad prirode i pričinilo nam se da smo počeli vladati njome. Kao što je teško vladati nekim tko ima samosvijest, tako je teško ovladati i onim što izrasta iz sebe samoga. Priroda nam se suprostavlja svojim hirovitim čudima i dokazuje nam još uvijek našu ovisnost o njoj. Gigant sapiens, izrastao iz prirode, je zaboravio da jedino u integrativnom dualizmu s njom te spoznavajući dimenzije univerzuma svoga uma, može uistinu razvijati sebe i nastaviti razvijati vrstu. Istina je da "moderan čovjek" voli sve što je lijepo, slijedi manje više sve trendove i pokušava biti vjerodostojan predstavnik vremena u kojem živi, ali taj isti čovjek se još uvijek nije potrudio da spozna i osjeti osnovnu energiju koja ga čini svjesnim bićem. Ta energija je njegova svijest i spoznaja o osobnim resursima, o mogućnostima koje se kriju u univerzumu njegova utjelovljenog uma. Vanjski izgled je ono na što "moderan čovjek", zahvaljujući tehničkim pomagalima, umijeću drugih i svom novcu može djelovati. Svakodnevni pokret iz kojeg je proizašao njegov uspravni stav je, uprkost svemu tome, kod "modernog čovjeka" već stoljećima ostao na razini djeteta izraslog u školarca i ne sazrijevajući paralelno s njegovim umom s vremenom prelazi u pokrete i držanje starca. "Moderan čovjek" nije uspio svoj pokret uskladiti s vrednovanjem estetike i ljepote u vremenu u kojem živi. Elegantan pokret je lijep i pun tajnih izazova, osvaja poglede, izaziva čudenje i tako ulazi i u svjest drugih. Svakodnevni pokret nebi smio biti odraz napora, jer u njemu je usidrena snaga utjelovljenog uma i on bi trebao postati dlijeto kojim se oblikuje tijelo. Tijelo modernog čovjeka je još uvijek neizbrušena perla, koju bi on pokretom trebao pretvarati u živuću statuu svakodnevice punu ljepote, energije i pokreta. U mojoj knjizi " Umijeće svakodnevnog pokreta" sam u poglavlju "Svijest o tijelu", str. 85. pisala o rađanju perspektive u slikarstvu i dominaciji tijela u vremenu renesanse. To je bilo vrijeme kada se ljudsko tijelo počelo pokazivati u svoj svojoj postojanosti, ljepoti, skladu i harmoniji, ali u tim slikama i skulpturama se nije naslućivala dinamika i pokret. Barokno slikarstvo i kiparstvo je unijelo dinamiku u izraz, iz skulptura toga vremena zrači energija, naslućuju se pokreti koji odaju osjećaje likova. Tek tijelo u skladnom pokretu odaje svoju pravu ljepotu, pa ako je barokni umjetnik tu ljepotu uspio dočarati u kamenu, zašto onda "moderan čovjek" nebi od svoga tijela pokretom mogao učiniti to isto. Oslobođajući tijelo od midera, korzeta, ukočenih okovratnika, uskih prsluka i neudobnih cipela čovjek je tijelu poklonio slobodu, ali ne spoznavajući čudi i hirovitosti svoga tijela, mu još uvijek nedozvoljava da živi svoj slobodan život i da, koristeći se svojom urođenom spiralnom dinamikom iz trenutka u trenutak, samo sebe oblikuje. Ljudsko tijelo misli, diše, spoznaje i pamti na sebi svojstven način, pa se ono, slično prirodi iz koje se razvilo, ponekad u svojoj hirovitosti i osvećuje čovjeku erozijama zglobova, bujicama suza, sušom osjetila, požarom u mišićima, erupcijama vulkana u glavi, potresima iz kojih ostaju samo ruševine nekadašnjeg uspravnog stava. Pokret tijela bi se trebao, prateći promjene i modu ljudskog odjevanja, isto tako mijenjati i oslobađati. Iz nekada ukočenih, potpuno neprirodnih salonskih pokreta on bi trebao postati slobodna kreacija pojedinca, 4- D samomobilizacija, performance njegovih trenutačnih misli, želja i raspoloženja. Moderan čovjek se izborio za demokraciju duha, slobodu svojih misli i tako postao sudionikom pri stvaranju uvjeta za svoj bolji i ljepši život. Sloboda pokreta bi tako trebala postati pokazateljem unutarnje estetike svakog pojedinog čovjeka, izraz njegova umijeća u skladu s kulturom u kojoj odrasta i koju stvara, pokazatelj stupnja civilizacije do koje se izdigao. Godinama sakrivano, ljudsko stopalo vapi za povratkom samostalnosti, traži ljepotu svoje forme i priznanje svoje funkcionalnosti, priznanje svog trijumfa u evoluciji čovjeka. Stopalo je svojom građom i funkcijom branioc tijela na barikadama između svijesti i nesvijesti. Puno refleksa, koje je čovjek godinama zatomljavao u oskudnost njegovih pokreta, stopalo modernog vremena bi trebalo postati nositeljem elegancije i lakoće hoda. Nečujan korak je lijep i zdrav korak koji prelazi u elegantan hod. Dlanovi, izvori snage i spretnosti prstiju, u igri s pokretima ruku, vođeni ritmom zaokružuju sliku osobnosti i karaktera. Tijelo koje na izgled miruje, živi rukama, stvara njima pa često njima i govori. Ruka vođena dlanom i preciznom motorikom prstiju ne lamata i ne maše oko tijela, ne lupa vratima i ladicama, ne troši nepotrebno energiju mišića koji su preodređeni za stabilizaciju, a ne za nekontrolirano mahanje. Tek skladan pokret cijele ruke odaje umijeće misli ali i svjest o tijelu. Pokret modernog čovjeka bi trebao odavati i njegovo znanje, znak razvoja i sudjelovanja u kulturološkoj i biološkoj evoluciji. Pokret je utirao njegov put evolucijom i mjenjajući se bio stvaraoc civilizacije u kojoj živi. Čovjek danas ne pljuje po cesti, ne briše nos rukama, ne podriguje i ne zjeva u javnosti, ne srče i ne mljacka pri jelu. On više ne govori preglasno, ne urla, ne zavija. Moderan čovjek je kultivirao i svoje emocije, usmjerio svoju emotivnu energiju, intelektualizirao svoja prijateljstva i gostoprimstvo. Naučio je upotrebljavati nož i vilicu, izvježbao se u koordiniranju desne i lijeve ruke pri rezanju odreska na tanjuru, naučio je jesti salatu lijevom rukom iako je dešnjak, držati čašu za crveno vino samo prstima na stalku, a čašu konjaka cijelim dlanom zbog rituala uživanja u tom piću bogova. Moderan čovjek se prilagodio svim izazovima socijalizacije, kulture i civilizacije. Pristao je na novi, sve brži tempo života, koji je dirigiran brzinom razvoja znanosti i tehnologije. Nažalost nekada mi se pričinja da je u cijelom tom neprestanom dokazivanju svoga znanja, "moderan čovjek" zaboravio sebe samoga, zaboravio je svoj utjelovljeni um zapitati gdje se nalaze i postoje li uopće granice njegove osobnosti.

ponedjeljak, 15.09.2008.

Trenutak rađanja ritma Doživjela sam priču o evoluciji od čovjekolikih majmuna Hominida do Homo Sapiensa, jednu od najčudesnijih priča od kada svijet postoji. To je priča o nama i ja sam spoznala da je evolucija hominida bila naša jedina šansa da postanemo ovo što jesmo, dakle šansa da životu poklonimo svijest. Poslušajte u tišini vaše dnevne sobe otkucaje zidnog sata. Tik, tak, tik tak, klatno se njiše, a trenuci se kotrljaju, čini vam se da teku pored vas u nepovrat. Brojite treptaje oka, tik, tak, vaši očni kapci se zatvaraju i otvaraju slijedeći njihanje klatna. Minuta tada postaje vječnost u kojoj ste uistinu trajali. Ritam je načelo vremena, njegov stvaraoc, ali on je uistinu i vaš unutarnji glas, ono veliko i postojano "Ja" koje vas vodi kroz život. U meni se ta spoznaja dogodila jedne večeri dok sam sjedeći u gledalištu promatrala na pozornici pokrete mladog koreografa postmodernog plesa. Xavier Le Roy, diplomirani doktor mikrobiologije, nam je prije početka predstave rekao da je, promatrajući pokrete najsitnijih živućih ćelija pod mikroskopom, odlučio te pokrete pretvoriti u ples kojim bi pokazao kako ljudsko tijelo uistinu djeluje. Krenuo je u školu plesa i postao koreograf i plesač. On pleše sam i svojim se pokretima danas suprostavlja zakonima globalizacije koja uvjetno utječe na naš život, ali i na razvoj postmodernog plesa. Njegovi pokreti izrastaju iz njegovog znanja o mikrobiologiji i uistinu pričaju priču o nastanku i razvoju života u nama. Te večeri su na zidu bile projektirane pokretne slike na kojima su treperale najsitnije ćelije ljudskog tijela, vrtile se duple spirale, skakutala crvena krvna zrnca, proteini i hemoglobini, sjedinjavali se neuroni, plesale živčane stanice i slijedeći embrionalne oblike izrastale u čovječje tijelo. On je na pozornici svojim pokretima uistinu oživljavao ono što smo gledali u projekciji na platnu. Tehnikom usporenih pokreta, njegovo tijelo je uistinu mjenjalo oblike, pa se pred našim očima prezentirala igra između sakrivenih i vidljivih djelova tijela. Meni se činilo da sjedim u predavaoni i slušam predavanja iz citologije, anatomije i kineziologije u isto vrijeme. On nije klasični suvremeni plesač, on je istraživač pokreta i tijela s vrlo prepoznatljivom osobnom tehnikom, koja često uključuje isticanje pojedinačnog u izrazu. Naime, dok se neki dijelovi njegova tijela pokreću, drugi su sasvim mirni, i upravo taj odnos dinamike i statike naglašava podjeljenost tijela, autopoiesu njegovih ćelija, ali i njihovu međusobnu ovisnost. No, Le Roy je otišao još dalje u svom izrazu, pa uz odnos dinamika-statika on prisiljava publiku da njegovo tijelo ne gleda kao tijelo, nego kao neobičan sklop koji se sastoji od poznatih dijelova, ali posloženih u sasvim nepoznatu i uvijek novu cjelinu. Imala sam osjećaj da gledam okom mikorobiologa kroz mikroskop, a da se na pozornici doista događa dinamički samoorganizacioni proces. Njegove ruke su postajale nečije noge ili neka sasvim nova bića, njegova stražnjica je postajala nečija glava, njegove glave odjednom više nije bilo na ramenima. On se kretao i po vodoravnim i po okomitim plohama pozornice, ali mi nevidimo Le Roya, nego neko čudno biće, za koje nam nije sasvim jasno kakvo je i otkud dolazi. Predavanje o molekularnoj biologiji s citatima iz Le Royeve doktorske disertacije i slajdovima staničnih promjena pretvara se u autobiografsko izlaganje u kojem se biografija predstavlja kao mikrobiološka teorija. Xavier Le Roy povezuje molekularnu biologiju i ples u začudnu izvedbenu cjelinu, performance u kojem su granice između znanstvenog i umjetničkog koncepta, privatnoga i javnoga, govora i pokreta poništene. Tijelo je ovdje produkt povijesnih, društvenih, kulturoloških i bioloških odrednica, središte Le Royevih scenskih propitivanja. Zanesena tom igrom na pozornici ja odjednom osjetih želju da svom tijelu poklonim tu istu slobodu i dozvolim da mi svojim pokretom ispriča priču o nastajanju ritma u meni. Poželjeh te pokrete pretvoriti u jezik kojim bih vam mogla opisati taj osjećaj. Tada shvatih da taj jezik svatko sam mora stvoriti i razumjeti. Ples u tijelu Dok sam promatrala pokrete plesača, pokušala sam se u mislima vratiti na početak, u doba kada sam još, čini mi se čula titraje ćelija u sebi. Povratak je moguć samo tamo gdje sam uistinu već jednom bila i ja se vratih u vrijeme kada sam još bila embrio da bih još jednom osjetila ritam i čula simfoniju superstruna iz koje se razvio ples u mome tijelu. Gledajući pokrete plesača mikrobiologa ja shvatih da se ritam u meni rodio prije mog istinskog rođenja, označio je početak, otvorio vrata životu i uveo me u četvrtu protegu postojanja u moje vrijeme. Tada sam plesala bez osjećaja za ravnotežu, plesala sam tijelom koje još nije bilo tijelo, srcem koje još nije bilo srce, mozgom koji još nije imao perspektivu, ali to sam ipak bila ja u svom vremenu i prostoru. To je bilo predivno doba igre u kojoj je vladao jedan jedini zakon. Ritmom ukrotiti kaos u sebi i prvim izdisajem osloboditi nagomilanu energiju, pretvoriti je u plešuću zvijezdu da zasja na nebu i nagovjesti moj dolazak u univerzum. U tom trenu se ples na pozornici pretvorio u sliku mene same i ja vidjeh svoje ćelije u pokretu. Moje misli su počele plesati ono što su moje oči gledale. Plešući sam prolazila kroz stotine tisuća godina, živila evoluciju primata u svim njenim fazama. Doživjela sam priču o evoluciji od čovjekolikih majmuna Hominida do Homo Sapiensa, jednu od najčudesnijih priča od kada svijet postoji. To je priča o nama i ja sam spoznala da je evolucija hominida bila naša jedina šansa da postanemo ovo što jesmo, dakle šansa da životu poklonimo svijest. Preobrazba, iz koje je izrasla vrsta čovjek, je završila puno prije nego je čovjek počeo stvarati svoju povijest i sudjelovati u evoluciji kulture. Osjetih kako se godine i stoljeća smjenjuju, milijarde njih se skupljaju u moj trenutak spoznaje i ja sam ćelija, molekula, ameba, riba, gušter, četvoronožac. Daljnjih dvjesta tisuća godina se smjenjuju vrste Astralophitekus, Homo Habilis, Homo Erektus, Neadertalensis, Homo sapiens i konačno sam ja, Homo Sapiens Sapiens, preživjela. Osluškujem kako se majka smije i ja se smijem s njom, ritam njenih koraka je drugačiji od ritma mojih skučenih pokreta. Prostor koji sam si stvorila je premalen za ples kojim majka pozdravlja jutro, živi dan i suton, trenutke u kojima njen korak odzvanja u meni njenim blagim glasom. Mozak, tvornica mojih snova, autopoiezom svojih ćelija, buja i širi prostor lubanje dirigirajući novonastajućem orkestru superstruna novi ritam. Iz njega titraju novi tonovi i rađaju se boje. U devet mjeseci provedenih u majčinoj utrobi, mom malom univerzumu je skupljena cijela evolucija svijesti i ljubavi. Nastala iz ljubavnog čina, moja prva ćelija je upila tu energiju u sebe i postala duplo biće iz kojeg će se razviti moja svijest. Svijest oblaći haljinu tek naćetog sna i pretvara ga u vrijeme rasta novih ćelija iz kojih titra neko novo, ali još uvijek moje vrijeme. Tijelo ga prihvaća, udružuje se s iskrenjem novonastajućih ćelija. Osluškujem tonove koji do mojih unutarnjih ušiju dopiru iz drugih svjetova. To je bio kraj jednog i početak novog zlatnog doba moje svijesti. Na ulazu u taj novi svijet me dočekuju anđeo čuvar s prstom zaborava, Sofija majka svijetla i tame, Kairos mi se smješi, a svježina zraka budi još jedan ritam u meni, ritam disanja. Osluškujem nove, nepoznate tonove neke drugačije simfonije. U glavi tutnji na uzbunu, ćelije u njoj se kao beztjelesna bića pružajući nevidljive ruke isprepliću u kolo. Osjećam udarce njihovih prozirnih nogu i pitam se što je to. Šok poroda je praćen nećim još nepoznatim, nećim ćemu još neznam ime. Avantura života je počela ulaskom u to nepoznato što više nije ono more u kojem sam do ovog trena kupala. Neki novi valovi se razbijaju o hridi moje svijesti i skakuću kao čestice kožom, struje toplinom dodira i prelaze u drugačije titraje. Osluškujem, ali ona poznata simfonija po kojoj su plesale ćelije je utihnula. Čujem neke nove tonove i osjećam neki novi ritam u otkucajma srca. Otvaram oči, sve one blješteće točkice kojih se još sjećam se slijevaju u konture života s kojima sam se ovim trenom sljubila. Shvatih da sjedim u gledalištu i gledam nastajanje vrste, proživljavam priču o nama samima. Pričini mi se da sam se ponovo rodila i doživjela trenutak u kojem Homo Sapiens Sapiens počinje stvarati svoju povijest i počinje sudjelovati u evoluciji mozga i svijesti. Što li se to dogodilo u mojoj glavi u ovom presudnom trenutku? "Šuti o istini nastajanja, zaboravi je, jer jedino tako možeš živjeti u ovom nemilosrdnom svijetu." čujem šapat superstruna koje se, sa pozornice trepereći spuštaju k meni. "Što je ovo što sada čujem, kakav je ovo ritam koji se rađa u meni?" "To se tvoje biće spojilo sa dušom univerzuma. Ušla si u svijet Homo Sapiensa Sapiensa. Tvoj mozak je spreman za sve izazove koji ga u tom svijetu očekuju. Jedinstven i neponovljiv Homo Sapiens Sapiens se za sada nemora bojati pojave neke, nove rivalizirajuće vrste. On vlada svijetom koji, nažalost nespoznavajući to, svojim ritmom stvara." šapnu mi pokret s pozornice. Dok sam na pozornici promatrala ples Xaviera Le Roya, kao donešeno rukom mađioničara, u meni se probudilo sjećanje na zaboravljeni ples u mome tijelu. To je gluho kolo mojih ćelija koje održavaju život u meni.

nedjelja, 14.09.2008.

Zlatni rez Mona Lisa, to prekrasno i u našoj svjesti vječno živuće lice, je dokaz matematičkog odnosa, koji dijeli, ali u istom trenu svakom djeliću ne oduzima osobnost. Taj matematički odnos nazivamo zakon zlatnog reza iz kojeg u konačnici proizlazi harmonična cjelina. Tom slikom nam Leonardo da Vinci poručuje da su poslije drugog "velikog praska", onog koji se dogodio u glavama homo sapiensa, ruke i mozak svojom spiralnom dinamikom stvorile čovjeka. Zlaćana spirala na da Vincievoj slici završava na rukama stoljetne dame zagonetna osmjeha. Ruke, mozak i spoznaja opasnosti svog postojanja u univerzumu su stvarale čovjeka i njegov utjelovljeni um. Promatrajući ovu sliku spoznah i misao staroga majstora. Ruke su produžetak naših misli, one osjećaju, one nas brane i hrane, njima volimo druge i njegujemo sebe. U našim rukama se krije Božja iskra koja nas usmjerava u našem stvaralaštvu. Zlaćana spirala Dogodilo se u onom davnom vremenu kada su se u svom vječnom širenju uzburkale sfere univerzuma i izazvale rigorozne promjene klime na planeti Zemlji. To je među ostalim uzrokovalo i nestajanje šuma, drevnih nastambi naših praroditelja. Do tada, penjači po drveću, skakači s grane na granu i sabirači plodova, naši su praroditelji bili prisiljeni promjeniti svoj način kretanja a time i života. Braneći ono najvrijednije u njima, goli život, hominidi su sa grana silazili na zemlju i da bi produžili vrstu s vremenom se počeli služiti prednjim nogama kao oruđem. Prednje noge koje su im do tog trenutka služile za hodanje, skaknje i penjanje su postajale spretnije i učinkovitije, počele su hvatati plijen, pripremati ga za jelo, paliti vatru i prinosti zalogaje ustima. Čini mi se kao da se u njihovim glavama tada dogodio drugi "veliki prasak" iz kojeg je izrasla ljudska svijest. Njihov mozak se počeo širiti i u svojoj spiralnoj dinamici proizvoditi misli, pretvarati ih u osjećaje koji su pronašli put do izgovorene riječi. Tonovi njihovih glasova su slijedili njihov urođeni ritam i prihvaćali njihovu dinamiku i tako prelazili, slično glazbi u izraz njihovih duševnih stanja. Žamor se počeo širiti tadašnjim svjetom, misli su odzvanjale kao strahovi, glad, žeđ, sreća i ljubav. Zlaćana spirala jednog sna Dok tijela umorna od dana postelju traže misli uzdrhtale s mjesećinom bitku vode tvoje tada tišinom moje nježno snaže uzdižu ih do treprave zvjezdane slobode. U noćima takvim izrasta trenutak budnost naša sanja uzburkano more vjetar juga, burni snovi, razbijeni lutak trepravo srce dušu slijedi u noćne dvore. sjenke duša naših na uzglavlju traju vjerna straža zlaćanog vretena strune zlatnim rezom vrludaju nebeskom harfom miluju srca snena. Tonemo u snove na portama srca jačamo lanac nježnih vezivanja sidrimo se u njedrima dobroga starca slušajući simfoniju obečanih zbivanja Ljubav, sreća, boli, usponi i padovi zlaćana spirala, duša naših čišćenja dinamika ljepote, snenog srca radovi zvijezdani put do novoga buđenja. Bezbroj zlatnih spirala proizašlih iz prvih ljudskih ideja se širilo prostorom i sjedinjavalo u jezike i dijalekte kojima se mi danas na planeti služimo. Istovremeno su se u mozgovima hominida mjenjale i motoričke karte. Pokreti prednjih nogu su se u svojoj funkcionalnosti pretvorili u pokrete ruku i uvjetovali sve kompliciraniju međusobnu djelotvornost u vijugama mozga. Umrežavanje mozgovnih funkcija je tada započelo i dok se univerzum još uvijek širi, djelotvornost ljudskih mozgova povećava se u uvijek istom prostoru glave. Univerzum je svojim neprestanim širenjem mjenjao svoju geometriju, a hominidi su se, izazvani velikim praskom u svojim glavama, uspravljali na dvije noge i počeli mjenjati geometriju prostora naših današnjih tjela. Osnova kretanja na dvije noge je s vremenom ugrađena u genetski kod našeg postojanja. Mi tu sposobnost rođenjem nasljeđujemo i jedino što možemo je pokušati usavršavati je svijesno. Proizašla iz promijenjene geometrije prostora naših tijela, sposobnost kretanja je svojstvo kojim svladavamo prepreke u svakodnevnom životu, održavamo vrstu i predajemo je u naslijeđe. Geometrija prostora naših tijela, arhitektura i četvrta dimenzija Uspravljajući se na dvije noge naši praroditelji su pokretima nesvjesno izgrađivali arhitekturu svojih tijela i prilagođavali je fizikalnim zakonima sfere u kojoj smo rođeni. Tisućgodišnja borba Homo Sapiensa sa zakonima gravitacije je uvjetovala pomicanje točke teže i usavršavanje geometrije naših budućih tijela i pokreta. Pokreti ruku su uvjetovali daljnji razvoj djelotvornosti mozgovnih funkcija, čovjek je počeo drukčije razmišljati i da bi se prilagodio vremenskim uvjetima počeo je graditi prve nastambe. Čovjek je rastao k nebu i svojim pokretima oblikovao svoj osobni prostor u kojem je zavladala i harmonija i ravnoteža. Tako su i građevine koje je stvarao za stanovanje isto tako sljedeći zakone geometrije prostora rasle k nebu i skrivale u sebi za ljudsko oko često nevidljivi osnovni božji zakon, zakon zlatnog reza. Pokreti su živuća arhitektura prostora. Arhitektura je sama po sebi umjetnost, izraz stvaralačke snage univerzuma čovjekova uma. Arhitekt je umjetnik koji slijedeći svoje znanje i misono, osjećajne sposobnosti svoga uma, oblikuje prostor koristeći se zakonima geometrije. Uz tri dimenzije – širinu, visinu i dubinu, arhitekt pri stvaranju djela, osjeća i spoznaje prostor- vrijeme, četvrtu dimenziju te ju i osmišlja unoseći ritam i dinamiku u svoje djelo. Da bi uistino doživjeli savršenstvo arhitekture nekog prostora mi moramo ući u prostor i sjediniti svoje prostor- vrijeme s prostor- vremenom djela. Tada se naš ritam i naša dinamika uistinu sjedinjuju s onim što promatramo. Već su Grci stvarali skladnu arhitekturu jer su za mjerenje koristili mjere preuzete iz veličine dijelova ljudskog tijela po kojima su i nazvane: palac – dlan – pedalj – lakat – ruka – korak itd. To je bilo otjelovljenje Protagorine krilatice: "Omnium rerum mensura homo" ČOVJEK JE MJERILO SVIH STVARI! Kada promatram objekte grčke arhitekture, ja u njima prepoznajem proporcije izrasle iz misli drevnih stvaratelja, vidim misli koje su premostile tisućljeća i tako ih osjećam kao nešto što mi je "slično", nešto što potvrđuje čovjekovo tijelo kao uzor i zato mi se to sviđa. Akropole, gornji gradovi, Panteoni, hramovi podizani bogovima, monumeti u kojima se kriju snovi drevnih arhitekata, umjetnika koji su monumentima udahnuli dušu i oni tako već tisućljećima žive i sami sebe održavaju. Teorija zakona zlatnog reza začeta u antici, je procvjetala u renesansi, kada su umjetnici, matematičari, fizičari i astrolozi tražili savršenstvo u kompozicijama poznatih prirodnih struktura i upravo to željeli izraziti u svojim djelima. Nakon mnogo stoljeća danas se smatra da je zlatni rez najsavršeniji rez u prirodi, potpuno savršen za ljudsko oko jer se u njemu susreću harmonija između linearne, nepodnošljive preciznosti i nepravilne, netočne nesavršenosti našeg postojanja. U godini 1202., razdoblju cvata gotike, Leonardo iz Pise zvan Filius Bonaccio (sin Bonaccijev, mi skraćeno izgovaramo Fibonaccio) je, vjerovatno potaknut teorijom o zakonu zlatnoga reza, jedno vrijeme proučavao razmnažanje zečeva i došao do zaključka da i oni u održanju vrste slijede taj prirodni zakon. Počeo je brojati i zapisivati sume novorođenih zečeva. Počev od prva dva zeca, broj novih zečeva je rastao slijedećom progresijom: 1, 1, 2, 3, 5, 8, 13, 21, 34, 55, 89... Svaki slijedeći broj jednak je zbroju prethodna dva. Omjer svih susjednih članova je jednak: 1,618... , a to je broj Phi koji označava omjer zakona zlatnog reza. Taj niz danas nazivamo Fibonacciov niz i njime povezujemo djelove nečega u cjelinu i razumijemo izreku da je cjelina više od sume njenih djelova. Obrnuti postupak, dijeljenje većeg sa prvim manjim članom niza davati će konstantnu aproksimativnu vrijednost 1,6. Tako su zapravo svi brojevi Fibonaccijevog niza u grupama po tri člana (npr. 8:13:21) u zlatnom razmjeru. Puž "Nautilus" kao da je izrastao po zakonu zlatnog reza. Pogledamo li pravougaonik i slijedeći dinamičku spiralu umanjujemo li pravougaonike do najmanjega spoznajemo da je puževa kućica izrasla iz Fibonaccievog niza. 2, 3, 5, 8, 13. Definicija zlatnog reza govori o razmjeru, što znači o odnosu dvaju omjera. “Manji dio prema većem odnosi se jednako kao veći dio prema cjelini”. Ili: “minor:major=major:cjelina”. Ili: “ A:B=B:(A+B)”. Ideja da se razmjerom zlatnog reza mogu matematički otključati i pomalo otškrinuti mistična vrata iza kojih iskri rajska svjetlost Božje konstrukcije Univerzuma privlači već stoljećima velike umove. Možda će jednoga dana uistinu netko pronaći vrata vremena i dokazati da se mi ne zavaravamo i da su te razine spoznaje dostupne našoj vrsti. Čovjek, od prvih iskri svoga razuma, svim svojim bićem teži spoznaji Apsoluta i Istine. Već od zore čovječanstva, čovjek pokušava magijom i religijom transcendirati materiju u sebi i oko sebe u neku višu sferu, gdje sve ima smisla i gdje se sve uklapa. Metafizička matematika je izmjerila svoju okolicu i brojeve međusobno usaglasila. Matematičari nisu zadovoljni mišljenjem da je umjetnost i ljepota samo intuicija; traži se ono što nije slučajno. Pitagora i njegova ideja o kvadratima Čekajući u predvorju palače da ga primi tiranin Polikrat, Pitagora se zagledao u kamene pločice na podu. Tako mu je sinula ideja: zbroj kvadrata dviju kateta jednak je kvadratu nad hipotenuzom. Pravokutan trokut sa stranicama a, b, c sukladan je preostalim trima trokutima unutar zadanog kvadrata. Površina kvadrata nad hipotenuzom odgovara zbroju površina tih četiriju pravokutnih trokuta zajedno sa površinom malog kvadratića između njih. Zlatni trokut i zlatni pravokutnik su osnovna geometrijska tijela. Kada ih umanjujemo i povezujemo slijedeći zakon zlatnog reza iz njih izrasta zlaćana spirala. Zlatna spirala je simbol dinamike u nastajanju geometrijskih tijela u prirodi. Spiralna dinamika je čini mi se osnova naših pokreta i osnova našeg postojanja u ovoj velikoj svjetskoj kugli, najharmoničnijem geometrijskom tijelu. Odnedavno su teleskopi snimili rotaciju galaksija u univerzumu i dokazali da se one okreću u obliku dinamične spirale zlatnoga reza. Pitagora je uistinu slušao muziku univerzuma i vidio je u brojevima, bio sinestetičar koji je čuo i vidio zakone zlatnog reza iz kojeg se sve u nama i oko nas razvilo. Omjeri zlatnoga reza vladaju u mnoštvu prirodnih oblika. Upisan u proporcijsku strukturu čovjeka, urastao je u djela izrađena ljudskom rukom, djela koja su postala svjedocima razvoja kulture i civilizacije. Predmeti su uistinu otisci ili prijenos osnovne razmjernosti čovjekovog tijela i njegove pokretljivosti u vremenu i prostoru. Zlatni odnosi u geometrijskim tijelima, naročito u pentagramima koji izrastaju iz Pitagorinih tetrakisa, su učinili od njih simbole savršenstva, života, ljepote i ljubavi. Pentagram je po svojstvima zlatnoga reza lik s mnogobrojnim implikacijama i simboličkim značenjima. Bio je tajni znak Pitagorejskog bratstva i podloga bogatih spekulacija u svim vremenima do naših dana. Stranice peterokuta sjeku se međusobno u presjecima točke zlatnog reza i označavaju odsječke minora i majora. Pentagramom se još od davnina označava sfera ljudskog tijela i tako je čovjek već u onim davnim vremenima bio predstavljan kao mikrouniverzum. Agripa von Netenhajm (1486-1535) govori o čovjeku kao o najljepšem i najsavršenijem djelu Božijem, stvorenom po njegovom liku i njegovom rječju. Čovjek ima savršenu građu tela. Svi dijelovi tijela, mjere, težina, pokreti, organi su remek djelo prirode. Mnogi majstori svoga zanata su su tijekom povijesti ispitivali odnose ljudskog tijela, nastojeći mu odrediti omjere. Zlatni rez kroz ljudsko tijelo završava dinamičnom spiralom u onoj točki na granici između rebara i donjeg dijela tijela, koju smo nazvali točkom težišta tijela i nalazi se negdje u području pupka. Pupak je ona točka u našem tijelu koja nas prije rođenja povezuje sa životom, koja nas devet mjeseci hrani i brani, ulijeva nam snagu, iz nje se našim još nerođenim tijelima širi životna energija. Upravo tu, u zlatnom pravokutniku našeg postojanja, su se smjestile "oči Božje", iz kojih se rezanjem pupčane vrpce pri porodu, našim prvim udisajem proširi zlaćana spirala našim tijelom i sjedini sve njegove čelije u jedinstvo nazvano svjesno biće. Zakon zlatnoga reza svojom dinamičkom spiralom ujedinjuje razne dijelove bilo kojeg tijela u cjelinu. Euklid je na osnovi odnosa "zlatnog reza" dokazao da je ljudsko tijelo svojim proporcijama izraslo iz tog zakona, a umjetnici su sljedeći Euklidovu geometriju i dinamičku spiralu svoje svjesne spoznaje ovjekovječili zakon zlatnog reza u svojim djelima . Od Polikeltovog Kopljonoše, preko Leonardovog čovjeka u kvadratu i kružnici do Le Corbusierova Modulora je zakon zlatnog reza uvijek prisutan pri pokazivanju skladnosti građe ljudskog tijela, kao dokaz postojanja čovjekovog duha u umjetnosti i arhitekturi. Zakon zlatnog reza sjedinjuje dušu i tijelo i ja znam da duboko u meni postoji jedno mjesto koje osjećam tek slijedeći zlatni rez u čijoj su se zadnjoj točki postavile božje oči kojima vidim i osjećam sebe i univerzum. To mjesto se nalazi u mom središtu, u duši tijela i upravo ta točka uvjetuje moju spoznaju i definira me kao svjesno biće. Vid očiju božjih je spoznaja neraskidivog jedinstva tijela i duše koja se očituje u mojoj egzistenciji koju na koncu shvata moj utjelovljeni um. Gledajući "očima božjim" ja vidim kako se tijelo i duša sjedinjuju treptajima najfinije energije, nastale velikim praskom davno koncentrirane svjetlosti, koja se razlila kad je nevidljiva ruka stvoritelja zlatnim srpom požnjela snop tame i kad se, dotada ničim, prosulo sjeme života iz kog će se roditi svemir. Ta mala zrnca svjetlosti, postadoše sunca koja će rađati život u galaksijama kojih su majka i čije su sjeme. Na jednom malom nevažnom zrncu prašine, u zabačenom kutku svemira, zače se klica iz koje će nići biće koje će postati negova svijest. U središtu tog bića će blistati i blistaju još uvijek "oči božje" i prodiru u tamu do samog njenog korjena, do titraja energije koji su spleli tijelo i dušu u jedno jedino, neodvojivo od sebe. To biće u isto vrijeme tajnovito i obdareno svojstvom svjesti i spoznaje, golo rođeno, za život nesposobno postade svijest univerzuma i spoznade princip zlatnog reza, najosnovnijeg prirodnog zakona iz kojeg su se eonima rađali svi drugi prirodni zakoni.

subota, 13.09.2008.

Prostor- vrijeme, energija univerzuma umnoga u nama Montaigne je u jednom svom eseju, već davne 1565-te napisao: "Mi smo svi sačinjeni od različitih komadića, i to sastavljenih tako bezoblično i raznoliko da svaki djelić u svakom trenutku igra svoju igru, a sjedinjuje se s igrm svih ostalih djelića. To dokazuje da, iz trenutka u trenutak, postoji ista razlika između nas i nas samih koliko između nas i drugih svjesnih bića." On je tom mišlju već onda, u vremenu renesanse, čovjeka postavio u središte svog razmišljanja, a rečenicom : "Ja sam točka univerzuma, mene prožima svijet, pa i ja sam u sebi nosim cijeli svijet." je čovjeka postavio u središte univerzuma. Naša fizička stvarnost je nekada bila određena prostorno, vremenski i materijalno. Prostor i vrijeme su bili odvojeno tumačeni, a materija je bila čvrsta i postojana, danas su prostor, vrijeme i energija stopljeni u procese iz kojigh proizlazi naša fizička stvarnost. "Prostor", mi još uvijek tražimo na ulici, na morskoj obali, u dnevnoj sobi, a "vrijeme" potvrđujemo gledajući na sat ili kalendar. Euklidova geometrija nam objašnjava klasičnu strukturu prostora, obilježava ga, a većina nas još uvijek nije shvatila da su oni, koji su se izdigli u multidimenzionalnost univerzuma svoga uma, sliku našeg velikog svijeta već davno promjenili, zakrivili ili zaoblili trajanjem i našim vječnim postojanjem i sudjelovanjem u njemu. Dokaz za zaobljenost kozmičkog prostora susrećemo kada sjedeći na obali mora promatramo jedrilicu koja se nošena vjetrom udaljava od nas. Na horizontu, tamo gdje se spaja more i nebo jedrilica nestaje postepeno iz našeg vidokruga. Zadnje što vidimo je vršak jarbola i pričinja nam se kao da je zajedno sa suncem utonula u more. Prostor naše svijesti, titrajuća manifestacija ljudske bioenergije, ta vječno nastajuća, trepereća slika spoznavanja stvarnosti je naša jedina stvarnost. Trenutak u kojem spoznajemo svijet u kojem živimo je energija koja se svojim titranjem sjedinjuje s energijom naše svijesti i postaje naša četvrta dimenzija, naše prostor- vrijeme. U tom prostor- vremenu doživljavamo sebe sama i svijet oko sebe, tu se rađamo, tu učimo, tu se upoznajemo, susrećemo i rastajemo, t se volimo i mrzimo, tu živimo i na koncu umiremo. Misleći mi taj prostor- vrijeme stvaramo, oblikujemo u univerzum umno- osjećajnog u nama i tako se sjedinjujemo sa sviješću univerzuma. Prostor- vrijeme naše svijesti je energetsko polje u kojem se sjedinjuju naše tijelo i naš um s univerzumom. Energetsko polje koje mi svojim postojanjem stvaramo utječe na najviše funkcije naše svijesti i ostvaruje multidimenzionalnost univerzuma našega uma. To polje je izvor informacija koje određuju razvoj i odražanje naših tijela i našeg postojanja u velikom unverzumu. Energetsko polje izrasta iz djelovanja našeg mozga, našeg tijela i našeg pamćenja, ono je slika nas i svijeta u kojem živimo. Iz tog energetskog polja izrasta energija o kojoj ovisi da li smo zdravi ili bolesni, energija koju moramo naučiti usmjeravati da bi održali zdravlje. Energetsko polje je univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama. Znanstvena revolucija ili s one strane vremena i prostora Bohr- Heisenberg-ova slika svijeta, koja je satkana sjedinjenjem dviju komplementarnih slika kvantnog sustava, od slike vala i slike čestice, kojima pripadaju dva inkompatibilna načina mjerenja, može se najsažetije i najjednostavnije iskazati ovako: " Contraria sund complementa." Već se Aristotel, vrlo pomni motritelj biljaka i životinja, pitao kako to da se iz tako sličnih sjemena razviju posve različita bića kao trava, drvo ili zvijer. On je to objasnio, prethodeći genetici, time da se u svakoj klici krije entelehija, nerazorivo životno stanje, koje određuje mijenjanje i oblikovanje materije prema utvrđenom cilju. Stoga grčkom filozofu nije dovoljan zakon uzroka i posljedice, nego mu je također bitna teleologija, usmjerenje prema cilju. Da bi upotpunio svoja razmišljanja o nastajanju živuće materije Aristotel govori o dihotomiji, dvojnosti trenutačnog i mogućeg stanja materije, nagovještavajući neprestano gibanje u njoj. Tu dvojnost preuzima Ruđer Bošković kako bi svoj "novi svijet vječnog gibanja" suprotstavio francuskim enciklopedistima Diderotu i Laplaceu koji su zastupali materijalističku filozofiju. Svojim shvaćanjem atoma, kao središta sile, Dubrovčanin je prethodio kvantnoj teoriji, zacijelo još nerazvijeno i bez matematičke analize. Niels Bohr i Werner Heisenberg su Boškovićeve misli dolično vrednovali stvorivši teoriju o mikrosvijetu koji više ne predstavljaju sićušna titrajuća tjelešca koja se gibaju u prostoru i vremenu. Mikrosvijet čine energetska polja među kojima se odvijaju energetski procesi iz kojih proizlaze različite mogućnosti djelovanja. Vrijeme moderne znanosti je ustvari počelo u 16-om stoljeću Koprenikovom tvrdnjom, da nije zemlja, nego sunce, središte našeg univerzuma. Newton je u to vrijeme govorio o "duhovnoj supstanci", o postojanju nečega iznad svega, o snazi kojoj nije uspio pronaći izvor. Zar to nije slično našim današnjim razmišljanjima kada nastojimo pronaći, razumjeti i dokazati izvor energije iz kojega istjeće ljudska svijest. Zar to što je Newton nazvao duhovnom supstancom nije svjest univerzuma koju tražimo da bi pronašli i ljudsku. Do 20-og stoljeća se u okvirima znanosti smatralo, slijedeći Newtonove misli, da prostor i vrijeme nastaju i da se razvijaju samostalno bez ljudskog utjecaja na te procese. Objašnjavani su kao objektivna stvarnost, kroz koju se gibamo i u kojoj postepeno starimo, stvarnost koja postoji, kao prostor i prolazi kao vrijeme, bez obzira na nas. Sam pojam "prostor" stvara u našim glavama misaone slike dnevnih soba, velikih građevina, parkova ili gradova, slike koje su zrcaljenje onoga što su svojim očima već vidjeli. Nastankom i razvojem perspektive u vrijeme renesansnog slikarstva je ucrtan put za trodimenzionalno poimanje prostora, a Piccasovi pokušaji razbijanja takove spoznaje prostora su u našim glavama ostali bez odjeka. Izgleda kao da ne uspijevamo ili jednostavno ne želimo svijesno spoznati nove, znanstveno utemeljene i dokazane činjenice, koje su ulaskom fizike u makro i mikrosvijet uvjetovale i promjenu samih okvira ljudskog razmišljanja. Vratimo se na sam početak 20-og stoljeća, kada je došlo do prevrednovanja dotašnjih vrijednosti. Kada su pioniri kvantne fizike stekli uvid u samo srce materije, bili su zapanjeni nad onim što su vidjeli. Najsitniji djelići materije uopće nisu bili materija kakvu poznajemo, te nisu bili nešto određeno, nego ponekad jedna stvar, a ponekad sasvim druga. Još čudnije je to da su često istovremeno bili više mogućih stvari. A najznačajnije otkriće je da te subatomske čestice nemaju značenja same za sebe, u izolaciji, nego isključivo u odnosu sa svim ostalim. Materiju na njenoj najosnovnijoj razini nije moguće rascijepiti na samodostatne malene jedinice, nego je ona potpuno nedjeljiva. Svemir je moguće razumjeti isključivo kao dinamičku mrežu međusobne povezanosti. Jednom povezane stvari uvijek ostaju povezane, i u vremenu i u prostoru. Pokazalo se da su i prostor i vrijeme samo arbitrarne tvorevine koje više nisu primjenjive na ovoj razini svijeta. Vrijeme i prostor, kakve ih poznajemo, ustvari uopće ne postoje. Sve što možemo vidjeti, dokle nam pogled seže, jedan je dugi pejzaž od "ovdje" i "sada". U nastajanju prostor- vremenskog kontinuuma mi, kao promatrači, svojim postojanjem sudjelujemo. Mi smo sudionici makro i mikro svijeta, vrijeme i prostor su pojavnosti tih svijetova, to smo mi, to je čovjek u svojoj jedinoj istinskoj stvarnosti. Pronalazak elektrona je prvo revolucionarno otkriće početka prošlog stoljeća, otkriće koje će kasnije promjeniti našu cijelu civilizaciju: od razumjevanja atoma, do nastajanja kvantnih computera i interneta, te stvaranja umjetnih genetskih organizama. Danas kvantna teorija objašnjava stvarnost, u kojoj se više ne radi o titrajima atoma, nego o energiji koja proizlazi iz titraja i skokova njegovih djelova, o takozvanima kvantima energije, a to su elektroni, fotoni, kvarkovi, gluoni, strigsovi, superstringsovi. Ulazimo li dublje u mikrosvijet materije, susrećemo se sa svojstvima najsitnijih ćestica, koja našim očima nisu vidljiva, a našoj spoznaji još uvjek neshvatljiva. Tu se unutar kvantne mehanike krije dvojnost val- čestica, moderni dualizam koji za razliku od Descartesova, postaje misteriozan tek onda kad se val ili čestica žele vidljivo prikazati. Po Einsteinu se postojeće stanje materije mjerenjem može potvrditi, za Nils- a Bohra fizikalna stvarnost nastaje unutar samog procesa mjerenja, u kojem je uvijek prisutno njeno trenutačno i moguće stanje, a sam rezultat mjerenja je samo neka od vjerojatnosti proizašla iz kompleksa različitih mogućnosti. "Bog se ne kocka", rekao je izumitelj teorije relativiteta, neprihvatajući Bohrove ideje o novoj znanosti, koju danas zovemo kvantna fizika. No danas nam izgleda, kao da je "Bog" ipak kockar. Sjedinjenjem spoznaja iz neurologije, neurobiologije, moderne fizike, suvremene metafizike, filozofije i kineziologije, čovjek postaje za znanost kompleksan, ali za sebe sama kompletan tek u četverodimenzionalnom 4- D samopoimanju svog postojanja. Povjesna revolucija u znanosti je prešla u novu revoluciju, revoluciju koja se trenutačno odivija u našim glavama. Samo pitanje, što je čovjek, tko je "on", a naročito pitanja, gdje je izvor i što je energija čovjekove svjesti muče znanstvenike još uvijek. Izjava, ljudsko tijelo i njegov um je sustav izrastao iz energetskih titraja, se temelji na načelu kvantne fizike. Sve je energija, a energija ne nestaje ona samo mijenja oblik i snagu. Univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama je energija koja se manifestira našim svijesnim postojanjem u svijetu. Znanost nas poziva da zaboravimo stara načela i objasnimo čovjekovu svijesnu spoznaju služeći se Newtonovim i Deskartesovim tvrdnjama, ali prezentirajući ih u skladu novih znanstvenih odkrića. Čovjek je cjelina, a ne suma njegovih djelova. On je aktivan i dinamičan energetski sustav koji proizvodi bioenergiju. Bioenergiju čine njena četiri glavna oblika, tijelesna, emotivnia, intelektualna i duševna energija, četiri vječno promjenjiva, ali i međuovisna oblika energije koja prelazi u pokretačku energiju koja oblikuje čovjekovo energetsko polje iz kojeg izvire njegov život.

petak, 12.09.2008.

Što je peta dimenzija? Gdje je ostao raj? U pričama, u vjerovanju ili samo u želji da nismo konačni. Što je univerzum? Ni on nije više ono što je bio za vrijeme Newtona. Njegova stara statična slika sa oštrim euklidovim prostorom je davno zamjenjena novom dinamičnom koncepcijom prostora. Početkom dvadestih godina prošlog stoljeća je Edwin Hubble otkrio i dokazao da se univerzum širi, velikom brzinom izazvanom nekom neshvatljivom snagom. Bio je heretik u očima njegovih profesora koji su još uvijek verovali Newtonu. No, mladi astronom se nije zaustavio i uspio je dokazati, da je ono, što mi na noćnom nebu nazivamo spiralnom maglom ili oblacima što putuju mliječnom stazom, nije ništa drugo nego neke nama nepoznate galaksije. Kozmologija kao znanost se počela razvijati, stvarane su uvijek nove i nove karte kosmosa. Tako smo se našli u paradoksalnom položaju, mi, prva kultura u povijesti čovječanstva, koja je stvorila detaljnu kartu fizikalnog kosmosa i pri tome se izgubila u prostoru. Sva mjesta u tom kosmosu su ista, sa istim zakonima fizike, sa istim početkom i krajem. Mi smo dio toga, mi smo dio tog prostora, koji svojim postojanjem stvaramo, i dio njegovog vremena, koje nastaje našom dinamikom i ritmom življenja. Četvrti put Početkom 20-og stoljeća događale su se velike promjene u znanosti i u doživljavanju prirode. Već je 1895 George Wells u romanu "Vremenski stroj" napisao: " Očito je da svako čvrsto tijelo ima širenje u četiri dimenzije, duljinu, širinu, visinu i trajanje. Ali zbog ljudske nemogućnosti takvog doživljaja, mi smo spremni to i ne primjetiti." Dakle, to je napisano 10. godina prije Einsteinovog prvog teksta o teoriji relativiteta, sjedinjavanja mase i energije i dokazivanja postojanja četvrte dimenzije. Kraj 19-og i početak 20-og stoljeća, vrijeme rađanja dimenzije kojoj smo dali ime prostor- vrijeme, koja, ustvari, znači trajanje, dakle ritam, dinamiku, pokret i stvara prostor, univerzum, nas same. Kada razmišljamo o četvrtoj dimenziji, osjetilo za nju još uvijek nemamo, mislimo na Einsteina, kao njenog oca. No sve je počelo nešto ranije, kada se počela razvijati nova geometrija, geometrija zaobljenog prostora, višedimenzionalnog prostora, koja više nije imala mjesta u Euklidovoj geometriji ravnih ploha. Taj novi prostor je već tada nazvan hiperprostorom. Nedokazan, taj prostor je u tom vremenu više zanimao pisce, slikare i filozofe mistike. Pružao je mogućnosti maštanja, misaonog stvaranja neke nove stvarnosti u prostoru. Prostor sam postaje karakteristika bitka, bitak sam. Tu se nije radilo samo o dodatnoj dimenziji vremena, nego i o nekim, mogućim daljnjim dimenzijama prostora. Početkom 19-og stoljeća je matematičar Friedrich Gauss, osnivač nove geometrije, počeo razmišljati o prostoru sa četiri i više dimenzija. Sama predpostavka četvrte dimenzije je otvarala nove horizonte. Ona je, već u nastanku, poboljšavala i uljepšava sliku svijeta, omogućavala bolje sjedinjavanje dotadašnjeg znanja. Ako uspijemo svijesno spoznati i doživjeti sferu četvrte dimenzije, postajemo automatski dio univerzuma, univerzum sam. Filozofi, uvijek prisutni kod stvaranja neke nove slike svijeta, su svojim razmišljanjima pridonosili razvoju nove, još nedokazane teorije o višedimenzionalnosti prostora. Prvi filozof hiperprostora je bio Englez Charles Hinton. On je predavao matematiku na američkom univerzitetu Princenton, ali pored toga se rado bavio i mistikom u kojo je tražio spiritualni pristup četvrtoj dimenziji. Tako je 1888. godine konstruirao sustav kojim bi, eventualno, čovjek bio u stanju doživjeti i spoznati pravu prirodu četvorodimenzionalnog prostora. Jezgru tog sistema su činili poredani šareno obojeni panjevi, koje je trebalo pažljivo gledati. Na taj način je trebalo doći do razbijanja, nekih ograničenih elemenata osobnosti u glavi i stvaranja prostora za svjesnost i spoznaju četvrte dimenzije. Hinton je sanjao o stvaranju četvorodimenzionalnog sustava razmišljanja u tehnici, znanosti i umjetnosti. Pri tome je inspiraciju našao u Platonovim ljudima iz pećine, koji su osuđeni na doživljavanje samo sjena pravoga života, života izvan pećine. Za Hintona, smo osuđeni na trodimenzionalnu spoznaju, a time i na doživljavanje samo sjena prave stvarnosti, koja je u biti četverodimenzionalna. Ulaskom u svijet te dimenzije, doživjeli bi Platonov svijet ideja. Hinton nije uspio ostvariti i osmisliti sustav četvorodimenzionalnog razmišljanja, ali je ostavio tragove za daljnji razvoj filozofije hiperprostora. Poslije njega se u djelima ruskog mističara Petra Ouspenskog srećemo s idejom rješavanja svjetske zagonetke kroz spoznaju četvrte dimenzije. Po njemu, nisu svi preodređeni za doživljavanje četverodimenzionalne vizije, nego samo izabrani, oni koji posjeduju specijalnu energiju, koju je on nazvao, kozmička svjesnost. Kao da se osjeća eho srednjevjekovnog kršćanskog raja u Ouspenskovoj viziji četvrte dimenzije. Obećanje, samo izabranima, boljeg svijeta, kompletnog doživljaja, višeg intelekta. Početak 20-og stoljeća je,ponovo, obećavao, staru, ideju transcendentalnog raja, novom, znanstvenom terminologijom. Kao što obično biva, novosti u filozofiju i znanosti, prate i zbivanja u umjetnosti. U Rusiji se javlja futurizam, u Francuskoj kubizam. Teoretičari i kritičari umjetnosti su te nove pravce diskutirali i objašnjavali. Umjetnici, koji su se htjeli osloboditi perspektive u slikarstvu, inspirirani novom geometrijom prostora, našli su u četvrtoj dimenziji mogućnost njegove, nove, figuriracije. U svim tim previranjima i traženjima u literaturi, slikarstvu i filozofiji znanost je ponudila rješenje. Einsteinova teorija vezanosti mase i energije i teorija relativnosti i ovisnosti prostora i vremena i njihovo sjedinjenje u prostor- vrijeme, četvrtu dimenziju, je značila u isto vrijeme i otvaranje novih puteva u literaturi i slikarstvu. Svijet fizike relativiteta i svijet umjetnosti, literature i filozofije je povezala nova geometrija prostora, u kojoj više nije bilo ravnih ploha i kopiranja onoga što oko vidi. Nova geometrija je davala mogućnost predstavljanja zakrivljenosti prostora, izazvnog lomljenjem svijetla gravitacijom u vremenu. Peta dimenzija Otkrićem četvrte dimenzije je čovjek dobio mogućnost nove spoznaje svijeta, time i sposobnost širenja znanja. Ubrzo se postavilo pitanje o mogućnosti postojanja i pete dimenzije. Još ne dokazana, matematički izračunata, naslućena je u elektromagnetizmu 1919-e godine prošlog stoljeća. Theodor Kaluza ju je izračunao i time dokazao da je elektromagnetizam jedna vrsta gravitacije, ali ne one još uvijek obično objašnjavane u fizici. Elektromagnetizam je gravitacija male, nevidljive, pete dimenzije prostora. Nedokazana peta dimenzija je pala u zaborav do osamdesetih godina prošlog stoljeća. Tada su se počele događati promjene u modernoj fizici otkrivanjem sve manjih i manjih čestica unutar atoma. Do tada su pored gravitacije i elektromagnetizma otkrivene i dvije nove fundamentalne sile, slaba i jaka nuklearna sila, sile koje drže jezgre atoma zajedno i održavaju stabilnost materije. To su četiri osnovne prirodne sile koje stvaraju i održavaju univerzum, ali se ne daju ujediniti. Da li je Kaluza imao pravo sa petom, nevidljivom dimenzijom unutar elektromagnetizma? Fizičari novog doba, zahvaljujući tehnologiji ulaze, sve dublje, u bit materije otkrivajući sve manje i manje čestice, studiraju njihova stanja i odnose. Pronalaze unutar, tog, mikrosvijeta još manji svijet stringsa, ali nemaju još uvijek reaktor kojim bi mogli mjeriti i dokazati njihovo postojanje. No ti novi fizičari hiperprostora "Hyperspace" Physiker kažu, svjet je mjerljiv i blizak spoznaji do četvrte dimenzije, a ispod toga, u suštini materije, je prava stvarnost čak jedanaestodimenzionalna, sedamnaetsidimenzionalna..... multidimenzionalna. Pri tome, materija gubi samostalnost i postaje kao i energija, sekundarni produkt substance prostora, a znanstvenici otkrivaju uvijek nove dimenzije i broj se iz dana u dan povečava. Fizičari su u potrazi za teorijom ujedinjenja svih sila, u kojoj bi, titranje mikročestica opisivalo i dokazivalo skrivenost dimenzija. Po toj teoriji objekti nisu u vremenu i prostoru, nego sam prostor- vrijeme. Čestice, dakle svi mi smo uzorci jednog multidimenzionalnog prostor- vremena kojeg ne možemo vidjeti, ali svojim postojanjem stvaramo. Danas je uzdizanje prostora, kao ontološke kategorije, završeno. Prostor je postao jedina, primarna kategorija znanosti. Trijumf tog nevidljivog, nedodirljivog entiteta, prostor kao ekstrakt postojanja, je karakteristika nove slike svijeta u znanosti i vrijedna pažnje. Prostor su energetska polja puna vibracionih manifestacija energije koja ga stvara. Materija kao, nekad priznato, čvrsto tijelo ne postoji više, pa tako objašnjeno, čovječje tijelo postaje, zbroj bezbrojnih energetskih polja, punih titraja energije. Za većinu nas je još uvijek teška spoznaja konstante ograničenosti i relativiteta u samom mišljenu o pojmovima. Našu predstavu stvarnosti je puno lakše objasniti i shvatiti, nego stvarnost samu. Zbog toga dolazi do zabuna i miješanja simbola i mi smo spremni naše objašnjenje stvarnosti držati za jedino ispravno, održavajući tradicionalnost pojmova, prostor, vrijeme, izolirani objekti, uzrok i djelovanje. U modernoj fizici se univerzum pokazuje kao dinamična, nedjeljiva cjelina koja u svoje postojanje uključuje uvijek i promatrača, nas, a time se utjecaj fizike proširio izvan granica tehnike u naš način mišljenja, u kulturu i doveo do osnovne promjene pogleda na svijet oko nas i promjene našeg odnosa prema univerzumu, prema nama samima. Prihvatimo li tu novu paradigmu, prihvatit ćemo i novi sustav razmišljanja, koji ne podnosi statička stanja. On razlaže sve prirodne procese kroz ritam i dinamiku, dakle kroz pokret. Shvatimo li tu dinamiku života u kojoj je ljudsko tijelo dinamički sustav međusobno povezanih fizičkih, biokemiskih i psihičkih reakcija, koje teže dinamičkoj ravnoteži, tada nećemo nikada biti pasivan promatrač procesa zdravlja i ozdravljenja. Svi dinamički procesi unutar našeg tijela, njegovo neprekidno gibanje uključuje i neprekidnu aktivnost mišićnog sistema. Rad na i sa mišićima tijela omogućava idealno stvaranje neophodne fiziološke i psihičke ravnoteže, jer se preko mišića djeluje i na živčani sustav, vezivno tkivo i kožu. Mišići su sjedinjeni u cjelinu tijela i najlakše je preko njih spoznati našu unutarnju dinamiku. Oni često reflektiraju i duboko skrivene poremećaje ravnoteže organizma. Tu je pokret, kinetička energija u svom nastajanju i trajanju, najvažniji faktor za ponovno uspostavljanje ravnoteže, a lakoća pokreta je uvjetovana prirodnim ritmom koji treba spoznati i oblikovati nove prostore za nove integracije i nove spoznaje. Jedino što se ne smije je, ne smijemo se zaustaviti. Na kraju, govorimo li o promjeni paradigme u zanost i ne smijemo zaboraviti niti biologiju. ZNANOST o živim bićima upravo sada doživljava svoju revoluciju. Objašnjavanje procesa spoznaje, povezano sa slikom ssustava najvažnijih životnih procesa svih živih bića, a time i čovjeka također mijenja našu tradicionalnu sliku svijeta. Dva poznata neurobiologa, Humberto Maturana i Francisco Varela su prvi puta u jednoj razumljivoj formi pisali o tim prozesima u knjizi "El arbol del concocimineto", / " Drvo spoznaje"/. Čitajući tu knjigu postaje nam jasno da je stari zakon džungle odslužio svoje značenje, da su kooperacija i tolerancija, a ne konkurencija, osnove svih životnih procesa. Mi, svi zajedno stvaramo ovaj svijet procesom spoznaje. Među stoljećima postavljanim kriterijima, šta živo biće čini živućim, oni izdvajaju kriterij samoorganizacije ili kako je H. Maturana naziva autopoietska organizacija. Izvedenica iz dvije grčke riječi, autos= sebe i poiein= stvarati, objašnjava da ta organizacija u živim bićima postoji već na nivou stanice. Sama stanica u svom metabolizmu posjeduje vlastitu dinamiku i ritam. To je najvažniji kriterij, koji glasi: "živa bića su proizvod izrastao iz dinamičkih procesa autopoiese, samoorganizacije na stanićnoj razini. Živa bića sama sebe ostvaruju i specificiraju." Život i zdravlje nije pasivno stanje ljudskoga tijela. Postojati i činiti stoje neprekidno u uzajamnoj vezi i odnosu, oni međusobno surađuju i toleriraju se. Čovjek je dio prirode, on stvarajući sebe stvara i razvija prirodu. Pošto spadamo u samostvarajuća bića, spoznajmo to svijesno i razvijajmo svjesnošću nove mogućnosti, njegujmo svoje umijeće svakodnevnih pokreta. Tijelo i pokret su energetska polja puna energije i njene dinamike, dakle, tijelo i pokret su nedjeljivi, oni su jedno, oni su titrajuća manifestacija, naše, životne energije i pokazatelj našeg postojanja u prostor- vremenu.

četvrtak, 11.09.2008.

Sudnji dan na granici između sna i jave "Dianina duša u tebi je kao svjetlost, a svijetlost ne poznaje satove. Prolaznost naših dana i noći moru i hridinama ne znači ništa, ali i geofizika ima svoju dušu i vrijeme će jednoga dana stati, jednoga dana dok ti budem cvijećem kitio kosu trenutak će tada postati vječnost." muzika njegovih riječi je dodirivala srce. "Gdje si me doveo" upitah sretna zbog njegove blizine "Na početak sna" reče mi tiho pjesnik "Vratili smo se na trg cvijeća." "Tu ćeš najlaške čuti i najbolje osjetiti suptilnu simfoniju neba" Neki dosada nečuveni tonovi zatvoriše krug oko nas. Nađosmo se na vratima vremena. Sunčani zraci su se razbijali kroz kristalnu prizmu superstruna koje su treperile pred našim očima. Vidjeh zakrivljivanje prostora, i osjetih istinu Einsteinovih riječi. Trg cvijeća je postajao velika kristalna kugla. Vidjeh pupoljke kako postaju cvijetovi u vazama koje su imale bezbroj strana i na tisuće oblika. Tijela žena i djevojaka su me potsjećala na viđene Picassove slike. Činilo mi se da se predamnom šeću djevojke iz Avignona. Moj bezimeni pjesnik je sličio na razbijenog lutka, a njegove ruke su stavljale trepereće pupoljke u moju kosu. Vidjeh i sebe u vrtlogu trenutka. U kristalnoj kugli se moje tijelo lomilo pod blještećim zracima i ja vidjeh svoja leđa i profil i zatiljak. Jedino što nisam uspjela vidjeti to su moje oči kojima vidjeh sve drugo. U tom trenu shvatih da je svijet uistinu nevidljiv, da je sve ono što smo vjerovali da vidimo samo iluzija našega neznanja. Našli smo se središtu zbivanja, u točki prividnog mira, na kraju zlatne spirale u samoj božjoj iskri i gledali smo očima sna. "Vidim te u pokretu i vidim tvoje tijelo onakovo kakvo ono uistinu je." šapnu mi pjesnik "Ti sličiš na razbijenog lutka." rekoh promatrajući njegove ruke u mnogoprotežnosti dok je odabirao još jedan pupoljak da mi ga stavi u kosu. "Tvoje oči me promatraju, ali one nisu samo ispod tvog čela, vidim ih i iznad tvoga uha i u isto vrijeme vidim tvoju kosu kako ti pada niz leđa i tvoj osmjeh iznad tvoga struka. Znam da si to ti, ali si ista i ipak drugačija u istom trenu." "Što osjećaš?" "Lepršavost postojanja, Einsteinovu formulu pretvorenu u istinu iz koje proizlazi četvrta protega. To što sad osjećam je uskovitlano more čiji se valovi razbijaju u moju svijest o tebi." Pružih ruke ka dragom licu i dotaknuh zatiljak, a dok su me njegove snene oči promatrale ja prepoznah njegov profil okrenut prema suncu. "Uistinu smo ušli u vrijeme." rekoh prihavaćajući igru trenutka. "Ušli smo u spoznaju." reče veselo pjesnik stavljajući zadnji pupoljak u moju kosu. "Ovako je teško živjeti. Naša svijest još nije spremna za to." rekoh "Dozvoli vremenu da se sjedini sa tvojom svijesti. Ovo je trenutak istinskog rađanja, onaj isti trenutak kada se iz svijesti univerzuma ljubav spustila na zemlju." šapnu pjesnik Ljubav opipljiva i lijepa uzdignu naše misli u magloviti oblak neke nove stvarnosti. Naš trg cvijeća se širio pred mojim očima i negdje u daljini spajao s plavetnilom horizonta. "Bojiš li se?" upita me sjetno "Zašto bih se bojala? I čega?" "Pogledaj u daljinu. Šta vidiš na horizontu?" Iza svjetlosti u crvenilu zapadnog neba prepoznah sjene velikog kamenog grada. "Pa ti si me vratio 3000 godina unazad" uskliknuh začuđeno "Ne ljubavi moja, mi smo ušli u godinu 2126. Danas je 12-i kolovoza, dan u kojem naša plava planeta na svom putovanju oko sunca križa sferu Swift-Tuttle komete. Svake godine se u toj noći događala ista ljepota. Činilo nam se da padaju zvijezde, a to su bile sitne čestice koje su ulazile u atmosferu i blještale kao meteori na našem nebu" "Kako smo stigli u ovaj trenutak?" "To se dogodilo kada sam ti na vratima vremena cvijećem kitio kosu. Zakoračili smo u vječnost i pred našim očima se ponavlja povijest univerzuma." "Zar smo već jednom bili u ovom trenutku?" "Da ali onda nismo znali da smo to mi." "Stonehenge pored Salisbury-a su daleko od nas u jednoj drugoj zemlji. Kako ih mogu na toj razdaljini vidjeti?" "To što vidiš je njihovo zrcaljenje u trenutku. Sunčana zraka se u ovom trenu prelama na njima i sada taj kameni grad blješti u svim uglovima univerzuma, ali ga vide samo oni koji su prošli kroz vrata vremena." "Zašto se to dogodilo?" "Sjećaš li se Einsteinove misli" "Da ćemo doživjeti novi veliki prasak" "Danas je po proročanstvu iz našeg stoljeća sudnji dan" "Ove stjene kriju u sebi tajnu njihovog nastajanja. Neki smatraju da su postavljene tako da se u odnosu na pad sunčeve svjetlosti iz njih mogu računati kalendari" "Swift- Tutlle komet leti prema zemlji i trebao bi udariti točno u Stonehenge. Zbog ubrzanja komet nagomilava oko sebe energiju koja lomi sunčevu svijetlost i preslikava mjesto na kojem će se dogoditi prasak." "Jesu li gradioci kamenog grada mogli tada izračunati datum padanja kometa?" upitah ga mirno. "Ideja ti je odlična, ali za to nema dokaza" "Nema dokaza niti da se jedno proročanstvo stvarno ispunilo" Jedno veliko svjetlo, okruglo i puno prekrasnih boja se pojavi na horizontu. Zvijezda iz neke daleke galaksije se spuštala k nama. Vječnost i ljepota trenutaka mi zaustavi dah. Sjetih se stare poslovice "Umire samo ono što je lijepo". Iznad nas se izdignu misao vidljiva i snažna. Nebo zapjeva himnu slobodi i životu. Moja kosa posuta laticama cvijeća zamirisa snom. Zvijezda u padu se odjednom zaustavi. Trenutak straha potraja kao i misao o strahu. Pred našim očima se prosu fontana svjetla. Raspuknuta zvijezda otvori novu epohu postojanja. "Kada jedan elektron zatitra trese se cijeli univerzum" pjesnikova misao dotaknu moju svijest "Koliko svjetova postoji, koliko života imamo?" pomislih. . Odjednom osjetih da nam se misli dotiču. Vidjeh do tog trena neviđeno, prepoznah Heraklitovu misao "panta rei". Strune oko nas zatreperiše i moja i pjesnikova misao se sjediniše u zrcalima moje svijesti. "Sjeti se Pitagore. Putovat ćemo svjetovima i vremenom, vraćati se uvijek na isto mjesto, razgovarati i nećemo znati da smo to uvijek samo mi " Vidjeh kako se ruše planine, kako rastu rijeke i slijevaju se deltom u beskraj. Oko nas se zatvoriše oceani. Trg cvijeća postade otok prividnog mira dok je oko nas tutnjao kraj svijeta. Začuh poznati šum i otvorih oči. More se razbija hridinama otoka. Jedan galeb kruži nad nama i klikće svoju vječnu pjesmu. Dva anđela slijede njegov trag. U zraku se osjeća miris oseke. Sunce tone i ostvalja trag sreće prošloga dana u našim osjetilima. Svjetlost se pred našim očima iskri tisućama boja. "Je li ovo bio kraj?" pomislih. "Ne ovo je početak" začuh njegovu misao. "Početak čega?" "Početak sljedečeg kraja"

srijeda, 10.09.2008.

Beskonačnost, Cantor- ov Aleph Beskonačnost i univerzum uma I možda je cijeli svijet u kojem vjerujem da živim samo Božji san, iz kojega će se sam Bog jednoga dana probuditi. Hoće li se Bog onda moći sjetiti svakog svog pojedinog sna? Kako ću se u trentku njegova buđenja ja osjećati? Vrijeme je samo moja misao koja će možda u tom trenu prestati. Mi i sva ostala živa bića, na plavoj planeti, smo smrtni, život nam je ograničen našim untarnjim vremenom. Jedno od osnovnih iskustava koje nam spoznaja vremena nudi je da i poslije tuđe smrti, ono u nama i dalje traje. To je još jedan dokaz da nema apsolutnog vremena, nego da je ono naša osobna protega. "Predpostavka da će vrijeme jednoga dana prestati teći, je teško objašnjiva i prihvatljiva kao i ona da je vrijeme beskonačno. Ako je istina da živa bića svojim postojanjem stvaraju svoje vrijeme, onda je trajanje vremena ovisno o postojanju života na planeti." slušam razmišljanje o vremenu u velikoj auli škole o pokretu. Ponovo sjedinjeni u gladi za novim spoznajama mi, djeca velikog učitelja života, upijamo svaku njegovu misao. "U svim studijama o vremenu sam se sretala s tvrdnjom da su tek filozofi u stanju spoznati razliku između vremena i iskustva o njemu, da oni u svojoj mudrosti spoznavaju njegov tijek i osjećaju njegovo trajanje u sebi." pozvah kolegu filozofa pokreta u misaoni dijalog. "Mi u našem kršćanskom svijetu vjerujemo da je ovaj svijet imao svoj početak i moramo se pripremati za njegov kraj. Još uvijek je nedovoljno jasna predpostavka da živimo u svijetu bez početka i kraja, u svijetu koji je jednostavno tu, ali ona nam nudi nove mogućnosti razmišljanja." odgovara mi filozof. "Zvjezdano nebo nad nama nas svake ljetne večeri potsjeti na beskonačnost svijeta u kojem živimo i mi smo spremni vjerovati u postojanje prostora izvan ljudske egzistencije. Spoznajemo da je to velika tišina koja se kao beskonačan, neuništiv zid proteže u nedogled, bespuće iz kojeg se može promatrati naša plava planeta." šef pokušava, poezijom svojih misli, ponovo prekinuti naše mladalačko teoretiziranje. Mi, ponovo zatečeni u svom neznanju, šutimo. "Svitanja, u kojima se gase oči neba i beskonačnost se svede na konačnost trenutka u kojem živimo, nas uče da je stalna samo mjena." završi šef. Polagano postajem svjesna istinitosti njegovih riječi i pokušavam sagledati svijet u zrncu pjeska, nebo u latici divlje ruže pred prozorom, pokušavam zadržati beskonačnost na dlanu i vječnost u trenutku te spoznaje. Treba otići dalje u prošlost, pokušati vidjeti "veliki prasak", doživjeti erupciju svih ritmova svijeta, usporediti ga sa rođenjem, trenutkom kada se njegova energija spojila s mojom. Treperave strune prihvaćaju moje misli i moj trenutak postaje vremenski stroj koji me nosi beskonačnim morem filozofskih misli mojih praotaca. Čini mi se da sjedim u kočiji koju umjesto konja vuku isprepletene istine, misli velikih umova i uvode me u svoje carstvo. Tu spoznajem da su i oni onda samo sanjali trenutke istinske spoznaje. Putujem trenutkom koji je promjenio smjer. Epohe se smjenjuju unazad, prepoznajem lica viđena u knjigama, čujem pročitane rečenice, osjećam promjene u atmosferi kojom prolazim ali se uvijek nalazim u samo mom trenutku i mom prostoru oblikovanom mojim mislima o ovom putovanju. "Veliki prasak" je blještavilo boja, vatromet želja i prekrasna slika beskonačnog ljetnog neba. Kočija me sada nosi natrag ponovo na početak putovanja. Moj unutarnji sat otkucava promjene i svaka nova spoznaja stvara u meni, za mene, osjećaj novog početka svijeta. Kao da neki čarobni štapić dotiče trenutke i iz njihovih mogućnosti stvara realnost mog novog trenutka. Spoznajem nastajanje budućnosti u razlici između prošlog i sadašnjeg trenutka. "Kako ući u budućnost?" začuh svoj glas u carstvu velikih umova, glas koji je dolazio iz mog misaonog labirinta. "Nikako, jer se ona kotrlja tračnicama života uvijek ispred tebe. Ti ju svojim mislima stvaraš, ali ona je samo žudnja kojoj težiš, to je samo riječ zbog koje mnogi žrtvuju trenutak." odgovora mi glas iza mojih misli. "Ti opovrgavaš vrijeme koje ja svojim postojanjem stvaram." usprotivih se "Tvoje trajanje u vremenu je određeno tvojim rođenjem. Broj tvojih godina i datum tvoje smrti je zapisan u svjetlosti zvijezde pod kojom si rođena." začuh priču iz djetinjstva. "Na toj zvijezdi vlada tvoj anđeo čuvar, tvoj vjesnik sna." "Svjetlost zvijezde pod kojom sam ja rođena ne sija više na našem nebu, ona je bila trenutak mog prvog udisaja, trenutak mog spajanja s njenim valovima, koji su prešli u čestice mog postojanja i mojih godina. Dok anđeo, u beskraju univerzuma, bdije nad njom ona će trajati i ja s njom." pomislih nekom dosada nepoznatom energijom. "Ne misliš li da tom tvrdnjom prelaziš granice dozvoljene smrtnicima? Ti zaboravljaš da je tvoj život konačan, zaboravljaš na prah koji će jedini poslije tebe ostati. I to će se u odnosu na svijetlost tvoje zvijede dogoditi ubrzo." pobuni se moje misaono Ja. Cantorov Aleph Kao u Danteovoj "Božanskoj komediji" raj se može sastojati od krugova koji se koncentrično izdižu u beskonačnost mog postojanja, do konačne svjesne spoznaje. Beatriče, Giordanova Diana, Cantorov Aleph, istina koja počiva u meni, to je beskonačnost, nezaustvljiva i samostvarajuća energija sna. "Beskonačnost je tvoj san o prostoru i vremenu?" tihi šapat neke nove Svjesti konačno potvrdi moju misao, ali ja u svojoj nesigurnosti razmišljam dalje. Možda je to beskrajna veličina bilo kakva prostora, a možda su ipak samo sni, možda je to Hamletova ljuska od oraha u kojoj on postaje kraljem beskraja ili je to ipak samo svjesna spoznaja u meni. Aleph, misterija početka, Beatriče u Danteu, Diana u Giordanu, netko koga još ne poznam u meni, sve je to možda svjetleća kristalna kugla puna prekrasnih boja i njihovih beskrajnih nijansi, konačno ostvarena, toliko željena, svjesna dimenzija trajanja. Zatvorih ponovo oči. Točka s poda katedrale spoznaje izraste u kristalnu kuglu. Nađoh se središtu carstva velikih umova. U toj kugli vidim sebe i oči boje sna kako me gledaju, vidim cijeli svijet, svaki predmet u kojem se zrcali beskonačno mnogo predmeta i ulazim u dubinu postojanja i sve mogu vidjeti u neizmjernom broju različitih strana svijeta tražeći svoju. Pitam se vide li te oči u svojoj kugli mene ili one sanjaju neki drugačiji život. Putuju li te snene oči realnijim vremenom od moga? U kristalnoj kugli prepoznajem prošlost i naslućujem budućnost. Na trgu cvijeća više nisu tezge i ne mirišu ruže, tu se iz boja rađaju misli pune, neke za sada, meni nepoznate ljepote. Vidim prošle istine i rušenje epoha, vidim poginule i preživjele, sva godišnja doba u jednom trenu, u vječnosti koja traje pogledom, vidim Atlasa koji nosi nebeski svod i globus koji se okreće u zrcalima i tako se umnaža beskonačno mnogo ljudskih sudbina u jednoj jedinoj mojoj sudbini. Sva svitanja se skupiše u beskonačnost mog trenutka. Putujući tako kroz krugove svjetleće kugle, tajnovitom istinom Alepha, dolazim sve bliže spoznaji, saznajem zašto je Bog umro tijelom Krista, osjećam istinu prvog grijeha i oslobađam ga se. Rješenje zagonetke o beskonačnosti je skriveno u mojoj misli o njoj. Tada moj utjelovljeni um prihvaća filozofsku misao epohe u kojoj trajem. Misao proizašla iz stoljeća čuđenja, na svom putu ka istinskoj spoznaji svog postojanja, potvrđivana u svim mjenama, postaje svjetlost, bekonačnost moje svjesne spoznaje. Vidim Cantora zatvorenog u vječni kaos svojih nedokazivih ideja kako gubi odnos između stvarnosti i mašte. Europom tutnja jedan od svjetskih ratova, a Cantor traži Aleph u beskraju konačnih i beskonačnih brojeva, kao što je nekada Giordano Bruno lutao mitovima tražeći Dianu. "Ja ne tražim genus supremum aktualne beskonačnosti, ja sam uspio dokazati da on ne postoji. Kako dokazati da ono što je iznad svega nije vrsta, nije plod, rod, pa niti konačni broj, to je nešto jedinstveno, potpuno individualno, nešto u čemu je sve, što sve obuhvaća, nešto apsolutno, ljudskoj spoznaji još uvijek nedohvatljivo." govori mi Cantor već umornim glasom o svom velikom neobjašnjivom nešto. "Zar to nije ono nešto zbog kojega je Giordano Bruno, neshvaćen u vremenu u kojem je živio, otišao u smrt." upitah starca "Nekada mi se čini da on živi u meni." reče starac tužno " Njegove misli su tako prisutne u mojoj beskonačnosti, da poželim govoriti njegovim jezikom, poželim putovati vremenom i prostorom šireći misao koja nema ni početka ni kraja." U svjetlećoj kugli misterije početka vidim Halle, srednjevjekovni grad izrastao među solanama na rijeci Saale. Jezgra drevnoga grada je pretvorena u pješačku zonu punu butika i kafića. Grad zovu i gradom pet tornjeva, četiri crkvena i crveni toranj koji kao kameni svjedok podsjeća na prošle bitke. Haendlov museum je u kući njegovog rođenja, dobro očuvanoj građevini iz dvanaestog stoljeća. Halle je oduvjek bio grad u kojem se slušala simfonija univerzuma pretopljena u tonove klasične muzike. U Haendlovoj ulici, kojom odjekuje vječnost kompzitorovog postojanja i beskonačnost sna koji je njegovim stvaralštvom zaustavljen u gradu, se nalazi dvokatnica u kojoj je Cantor počeo sanjati. On je u tom gradu proveo svoje dane, tu je radio, i slušajući, u muziku preobražene, osjećaje umrlog kompozitora tražio istinu o beskonačnosti. U tom gradu punom tonova sna, jednog januarskog jutra, neshvaćen u svojoj ideji kao ni Giordano Bruno, ali bez mogućnosti da ono što je osjećao i opiše kao što je to činio Giordano Bruno, Cantor je u potpunoj osami umro. Groblje na kojem je pokopan ne postoji više, nad njim je izgrađeno naselje u kojem žive novi ljudi. Stojim na asfaltu ispod kojega počiva neostvareni san i pitam se čuju li ovi ljudi, koji spavaju nad snom, simfoniju o beskonačnosti. Spašeni Cantorov nadgrobni spomenik potsjeća na neprolaznost ideje na jednom malom novom groblju na periferiji grada. Lutam gradom i u ovom trenutku osjećam beskonačnost i želim dokazati količinu iznad količine i ostati u carsvu vječnih sanjara. "Aleph je početak vječnosti i beskraja." u meni samoj začuh tonove Cantorovog sna. To je ono veliko svjetlo koje je Mojsije vidio na brdu Sinai, to je stanje svijesti, to je Giordanova Diana i to je moj Aleph. I odjednom se iz ničega pojavi svjetlost, sjajni znak visine, zasljepljujuća vatra, tajna skrivena u tajnama beskraja koja se zatvori u prsten bez boje u svim bojama svijesti. Svijet se pretvori u devet krugova od anđela. Deseti krug u centru svijeta, magični broj u kojem se krije istina i svjetlo u kojoj se krije beskonačnost, početak i kraj bez jednog i drugog. Začuh židovsku molitvu i spoznah čarobni broj u sebi. "Svaki broj je jedinstven i različit od drugoga. Svaki je u svojom svojstvu ograničen, ali u njihovom zajedništvu oni su beskonačni" san je treperio pred mojim unutarnjim očima "Tko zna konačnu sumu svih brojeva" upitah zbunjeno San mi odgovori pitanjem. "Zna li Bog tu sumu konačnosti ili je ona i za njega tajna?" "Postoje li dokazi o Božjoj beskonačnosti?" "Samo lude mogu tako nešto tvrditi" "Giordano je beskonačnost tražio u svjesnoj spoznaji trenutka." "Ja je tražim u matematičkoj etici." "Kao nekada Pitagora?"upitah "Etika ljudske misli je najsuptilnija simfonija univerzuma, to je ono što ga širi i čini beskonačnim" "Ima li beskonačnost svojstvo?" upitah ponovo još uvijek znatiželjna "Priroda beskrajnog univerzuma je svojstvo beskonačnosti" "Duša svijeta?" "Aleph" odgovori mi Cantor

utorak, 09.09.2008.

Što je vrijeme? Salvatore Dali je nacrtao Vrijeme Vrijeme je ono što ne možemo dotaknuti, vidjeti, čuti niti omirisati. Ono je tu i nije tu, ono je moje, tvoje i njegovo i njeno, ali ono nije zajedničko kao što ni prostor nije naš nego samo moj ili tvoj. Što je uistinu vrijeme? Bez pravoga lica, u našem jeziku okarakterizirano kao srednji rod, to vrijeme nije osjećaj kao ta ljubav kojoj pišemo pjesme ili ta sreća kojoj cijeli život hrlimo. Pogledam li na sat vidim kako se kazaljke pokreću, sjećam se koliko puta je velika prošla preko brojke dvanaest i spoznajem da već satima sjedim i pokušavam opisati osjećaj vremena u sebi. Vrijeme je ono što vidimo na satu šaleći se je rekao otac vremena kao dimenzije. Velika kazaljka na mom satu se pomakla i ja znam da mi je da smislim ovu rečenicu trebalo deset minuta. Sa tornja obližnje crkve se oglašava sat, brojim njegove otkucaje i čujem prolaznost vremena. To vrijeme bez svojstava me prisiljava da krenem jer ću inače zakasniti na posao, ono me tjera da skratim razgovor s jednim pacijentom jer drugi već čeka na mene, ono mi ograničava slobodu a ja znam da bez mene nebi bilo ni njega. Iako još nisu pronađena ona daleka, tajnom ovijena, vrata našeg zajedničkog vremena, ja prošavši kroz svoja, svoje vrijeme osjećam u sebi, čujem nijemi govor njegovih nevidljivih usta, vidim njegov stas i njegove ruke, udišem miris njegove kože, kušam slatkoću njegova trajanja i gorčinu njegove prolaznosti. Svaka kulturna sredina, u svakoj protekloj i trajajućoj civilizaciji na planeti zemlji vjeruje da živi samu sebe i iz sebe same u istinskom prostoru i vremenu. Činjenica da tempo života gradi prostor i određuje vrijeme u kojem jedna kultura nastaje, potvrđuje vjerovanje da nijedan životni tempo nije niti pravi niti krivi. Bilo gdje da krenemo, u bilo kojoj zemlji na planeti živjeli susrećemo njegove pozitivne i negativne strane, jer tempo života se razvija iz načina života koji živimo. Kada se iz užurbanosti zapadnjačke kulture i civilizacije spustimo na jug čini nam se da tamo vrijeme ne teče. No da bi razumjeli nijemi govor njihovog, moramo prvo spoznati i razumjeti jezik svoga, vremena. Nekada, dok gledam svoj termin kalendar, mi se čini da živim nečije tuđe vrijeme, da prilagođavam moj životni tempo pacijentima koji dolaze i odlaze. Ja ostajem i osuđena na čekanje slijedećeg ponekad izgubim osjećaj vremena u sebi. Tada prisilim svoje misli povratku u vrijeme u trenutak u kojem trajem i ubrzo osjećam onaj nečujni romor njegovog postojanja u meni. Nijemi ples njegovih nevidljivih ćelija budi osjećaj sigurnosti u meni i ja se tada sjetim želje koju mi je, dok sam bila dijete šaputala majka prije spavanja. Želim ti vrijeme, Želim ti sve vrline svijeta. Želim ti ono što mnogi nemaju, Želim ti vrijeme veselja i sreće, vrijeme smijeha, vrijeme tvojih snova i misli, želim ti toliko vremena da ga možeš i drugima poklanjati. Želim ti vrijeme u kojem nećeš morati žuriti i trčati nego vrijeme zadovoljstva i mira, ne vrijeme koje ćeš gubiti, nego vrijeme koje ćeš imati u izobilju za čuđenje i povjerenje i u kojem nikada nećeš morati gledati na sat, vrijeme za skidanje zvijezda, vrijeme rasta i sazrijevanja. Želim ti vrijeme nade u kojoj će se ljubav u tebi rađati, vrijeme u kojem ćeš sretati samu sebe i u svakom danu i svakom satu osjećati sreću i vrijeme u kojem ćeš drugima opraštati. Želim ti vrijeme u kojem ćeš uistinu živjeti. Tada spoznam da vrijeme ne prolazi da je ono postojano i tu, uvijek isto u svom nastajanju i svojim mjenama, nepokolebljivo u svom postojanju u kojem mi trajemo i prolazimo kroz njega. Vrijeme ne stari, mi starimo, ono je odnosu na nas uvijek isto mlado kao i trenutak koji mi spoznajemo, a mi spoznavši trenutak u kojem se spaja želja i san postajemo misaoni hodočasnici ka još ne pronađenim njegovim vratima. Sretna sam što živim ovdje, u pravom smislu riječi ovdje na planeti, među ljudima koji nesvjesno u sebi nose čežnju za pokretom iz kojeg je sve drugo u nama i oko nas nastalo. Ta skrivena, često svjesno nespoznata čežnja je razlog da je čovjek najsretnije i najuravnoteženije biće među živim bićima, jer on u sebi nosi energiju početka i svojim pokretima, svojom unutarnjom ravnotežom živi u ritmičkom sjedinjenju sa svim događajima oko njega i održava harmoniju univerzuma. Čežnja za pokretom je snaga koja od mikrokosmosa najsitnijih atoma naše svijesti do beskonačno velikih tijela u našem sunčanom sustavu održava vječni sklad. Taj praprincip početka svijeta sadrži u sebi vrijeme, vrijeme bez početka i kraja, vrijeme s njegovom ritmičkom rijekom trajanja i njegovim još uvijek nerazjašnjenim postojanjem u nama i svemu oko nas. Iako smo se u svom nastajanju uzdigli u sfere ovozemaljskog postojanja i nekim slučajnim događajem ograničili svoje svjesno postojanje u konačnosti naših tijela mi smo još uvijek samo dio te praenergije i još uvijek smo samo djelić beskonačnosti i vječnosti univerzuma. Svjesni svoje prolaznosti mi dalje, svojim trajanjem u trenutku, stvaramo vječnu rijeku vremena u kojem brojimo stoljeća, godine, mjesece, tjedne, dane, sate, minute sve do stotinjki sekunde.

ponedjeljak, 08.09.2008.

Dan dobrih želja Dobro vam jutro dragi moji virtualani prijatelji!!!!!!! Danas je dan u kojem ja otvaram košaricu u koju smijete staviti svoje dobre želje. Žao mi je, ali ja sam zbog obiteljskih razloga nekako propustila otvaranje ove igre i izbor "mog dana". Tek jučer sam od Dordore saznala da je taj dan danas. Molim sve one čije sam "dane dobrih želja" propustila da mi oproste. Jutros vam poklanjam pjesmu koju sam već jednom objavila, ali mislim da odgovara danu dobrih želja. Zavoli dan u kojem se budiš Dok se svitanje bori sa ostatcima tame i ona daleka svjetlost skida ljepotici noći srebrnu haljinu ja stojim na obali sna i prisjećam se njegove ljepote....... Zavoli dan u kojem se budiš šapuće mi mjesećina pri odlasku zavoli misli i sjećanja šapuće mi sijač zvijezda zaboravljenom muzikom tuge, dozvoli srcu da diše, šapuće mi krilati konj koji me je noćas nosio u daljine........... Za mrkim čempresima dime se iskre ljubićastog svitanja Pred mojim snenim očima izrasta zdenac s krilatim Amorom od kamena koji nijem još uvijek sanja. Zavoli dan u kojem se budiš, ruke sijača zvijezda još uvijek prebiru po harfi tiho, još tiše zvuci tuge postaju cvrkut ptica, miris jasmina pred mojim prozorom........ ljepota dana u kojem, u kojem još snena pozdravljam Danicu i volim............. doista volim dan u kojem se budim.........

nedjelja, 07.09.2008.

Propriocepcija i spoznaja prostora tijela i pokreta Kada utihnu osjetila i tijelo uroni u zaborav, kada pokreti zamru, a srce još uvijek tuče i mozak sniva sne o prohujalim vremenima, čovjek više ne osjeća postojanje u prostoru, a sudbonosni trenutak postaje vječnost. Njegovi proprioceptori, sićušni, po cijelom tijelu rasuti senzori izgubivši kontakt sa mozgom, neposjeduju više puteve kojima bi svijesti najavljivali težinu, položaj i pokret tijela. Tijelo je, slično lutki od slame, prepušteno hirovitosti svijesti i podsvijesti, igri svijetla i tame duševnih stanja, osuđeno na bespomoćnost i čekanje kraja, dok spoznaja svega toga lebdi u bestežinskom prostoru iz kojeg onda čovjek samo svojom svjesnom voljom pronalazi puteve ka zvijezdama. Univerzum uma je ono što se ne osjeća ušutjelim osjetilima, to je ono u što se misli, on tada postaje čovjekovo stanje i njegova qualija, on je čovjekovo sjećanje i pamćenje prošlih stanja i njegova veza sa svijetom u kojem još uvijek živi. Možda je onda čovjek uistinu bliži izvoru spoznaje, možda on istinski osjeća prisutnost te čudesne energije u sebi i živi svaki trenutak kao što mi živimo dane, mjesece i godine. Prisjetimo se Nikole Šopa, pjesnika svjetle samoće i njegovih "kućica u svemiru", njegovog razgovora s Bogom, običnim čovjekom sa šeširom i štapom, njegove molitve da mu vrati tijelo, da pokrene vodu za mlin njegovih pokreta. Pjesnik je izgubio osjetila za pokret, ali je sačuvao osjećanje osjećaja kojim je lutao univerzumom svoga uma i stvarao svoje trenutke svjesne spoznaje tijela u pokretu. Što ukoči ljuljanje mog mlina? pita se pjesnik i odmah sam odgovora, Ko srebrna lepeza smrznut je mlaz. Iz sna duboka probudi me tišina. Ni kap da kane u jaz........... Sve je pusto i bijelo, i samoća me mori. O dugo, dugo mi više neće nitko doć. Pred zoru ko da sam čuo pjesmu anđela........... A dalje, dokle vidim, u snijegu stope same Tko je to noćas, a da se nije svratio, prošao neznano kraj mog mrtvog mlina? Nikola Šop me je svojom poezijom uvjerio da čovjek, univerzumom umnoga u sebi, može puno više od onoga što vjeruje da može. Moj život je postao poezija posla kojim se bavim. Sjedinivši u sebi dokazane činjenice i pojavnosti sna o osmišljavanju plesa u tijelu koji sam uistinu počela osjećati mojim utjelovljenim umom, ja pokušavam razumjeti pjesnika univerzuma . Slijedeći poeziju pjesnikovih misli ja moj pokret pretvaram u boginju lova. Već sama zamisao o boginji daje liku dinamiku bez ijednog čvrstog oblika na njoj. Ona dolazi i odlazi nečujno, ponekad se pojavi iznenada, a ponekad smišljeno ali nikada bez razloga. Njeno tijelo je satkano od titrajućih struna, nju ne mogu dotaknuti, ali ju mogu osjetiti. Zatvaram oči i zamišljam boginju kako me uvodi u trenutak, a onda me nosi kroz jedan cijeli radni dan. Ništa drugo nije važno, samo pokret odjenut nevidljivim tijelom Diane. Pokret mi priča priču o danu u kojem se budim, odjevam, odlazim na posao i vraćam kući, on ostvaruje moje namjere, nadanja i želje i ja osjećam kako u meni titra pokret i ja postajem pokret. Kairos, moj sretni trenutak, one tri sekunde treptaja oka, postaje moj vjerni pratioc jer tada uistinu osjećam svoje trajanje u njemu. Osluškujem mojim unutarnjim ušima i čujem tonove struna, moja pokretačka energija ostvaruje ritam kojim me Diana budi i tušira, kuha prvu kavu, njime obavljam dnevne poslove, odmaram se, kupujem, slušam muziku, čitam knjigu i ponovo odlazim na spavanje. Sklad Dianinog tijela se ponekad pretvara u morski val, postaje vodena spirala iz koje izvire druga spirala pa onda postaje ponovo veliki val. Moje šake i ruke potaknute njenom dinamikom ne osjećaju umor i ja lagano otvaram tubu paste za zube i bez napora perem zube, nanosim kremu na lice i šminku na oči, otvaram bocu mineralne vode, punim čašu i prinosim je ustima. Ritam me razbuđuje i usmjerava moje misli, odrađuje odabir haljine i način kako ću je odjenuti, vodi moju ruku do češlja i rasčešljava kosu, određuje dužinu kojih koraka i usklađuje ih s disanjem. Silazeći do garaže ja odjednom osjećam lakoću njenog nečujnog koraka i tada se odlučujem na hodanje do prodavaonice živežnih namirnica. Njeno tijelo me svojom spiralnom dinamikom nosi i ja imam uistinu osjećaj da pri svakom novom koraku udišući rastem, a izdahom stabiliziram tijelo za novi korak. Nasmješeni trenutak treperi Kairosovim očima, tri sekunde, jedan treptaj, opet treptaj pa još jedan, a energija u meni raste, izvire iz dubine i ja vidim Dianu kako pruža moju ruku ka najvišoj polici u regalu, na kojoj se nalazi kava. Osjećam kao mi rasteže struk, podiže rebra i spušta lopaticu da bi moja ruka uistinu mogla dosegnuti vrh regala. Zajedno tražimo kruh, biramo voće, otvaramo i zatvaramo vrata hladionika i slažemo sve u košaricu. Dianina spiralna dinamika postaje dio mene, ona me pri svakom saginjanju ka najnižoj polici ponovo prisjeti da se moram kralježnici ponovo vratiti stabilnost da bi naša sljedeća akcija ponovo uspjela. Koračam Dianinim lakim korakom i prisjećam se davnih vremena kada smo večeri provodili na gradskom korzu. Treptaji oka su tada bili odraz naše sreće, a trenuci su bili vječnost u koju smo vjerovali i na sebi svojstven način sudjelovali u njoj. U predvečerje smo se nalazili na početku trga koji nam se tada činio beskonačno velikim. Smijali smo se bez razloga i isto tako bez razloga bili sretni. Pođite večeras samnom na stari korzo kojeg više nema u vašem ni u mom gradu. Nasmješimo se bogu stetnog trenutka, dotaknimo pramen njegove kose i krenimo do kraja trga, pa natrag, pa još jednom, još jednom, ponovimo to tisuću puta. Pogledajte dolaze i drugi, nadolaze i oni koji još tu nisu bili, nova lica, ali osmjesi isti, a pokreti slični. Svatko od nas u sebi nosi svog maloga boga koji ga vodi i ne dozvoljava umor, spriječava iskrivljenje kralježnice, ukočenje zgloba ili napetost mišića. "Ruku na srce, ali uistinu se pitam, šta ova mladost večerima ovdje uporno traži. Cijelo vrijeme troše đonove i troše sate, da odu tamo i onda se vrate" govorili su naši stari iako su znali da su i oni u sličnim večerima provodili sate na promenadi. "Što li se događa u glavam ove mladosti dok na sred korza valja u ritmu "Break dance" ili akrobatskog plesa" pitamo se mi danas i znamo da će se i oni jednoga dana isto tako iznenađeni zapitati: Zašto li ova mladost nepotrebno troši energiju? Zaustavimo se u trenutku i doživimo svjesno onaj davno prošli treptaj oka, treptaj koji nikada nismo sasvim zaboravili. Tu ipak nešto postoji, ipak nisu bili prazni ti naši na korzu provedeni sati. Treptaj oka je mnogima od nas promijenio život, odveo nas na drugu stranu trga, poveo u zagrljaj, osvijestio osjećaj. Mi danas ne primjećujemo, ni svoje ni tuđe, treptaje oka. Ritam kao da je zamro u nama, pa ne osjećamo ni ritam drugih i nemožemo se sljubiti s njim. Pored nas u kolonama prolaze ljudi, trenutak do trenutka se kotrlja, a mi ne primjećujući njihove osmjehe, hrlimo u neko novo nepoznato sutra. No, mi danas hrlimo bez srca, jer bez osjećaja za ritam ne spoznajemo sretni trenutak pokreta u sebi, pa put ispred nas postaje mukotrpan i pun uspona i padova iz kojih izlazimo siromašniji za trenutke sreće i s još jednim pokretom manje. Koreografija naših pokreta je na gradskom korzu izrastala iz naših tek nadolazećih osjećaja. Prisjetimo se lakoće kojom smo koračali nadajući se da ćemo kod sljedeće runde ponovo sresti onaj alkemijski treptaj oka. Naše glave su lebdjele iznad vrata, a naše oči su tražile dragi osmjeh na dugoj strani trga. Diana u meni mi govori da je to bio lov na svjesnu spoznaju, nesvjesni pokušaj proširenja horizonata u beskonačnost mladelačkog sna. To su bili osjećaji koje smo kasnije počeli svjesno pripitomljavati, smanjujući pokrete u sebi, ne osjećajući da smo tako uistinu počeli gubiti i svoje vrijeme. Mi smo se jednostavno predali vjerovanju da je vrijeme kupljivo i da ga možemo prodavati. Kairos, bog sretnog trenutka nam je okrenuo leđa i mi sada vidimo njegovo tjeme na kojem nema pramenova kose. Personificirjamo još jednom pokret. Neka to ovaj put bude Dionis, bog dobrog raspoloženja, stvaraoc opuštenosti, ona uvijek nasmješena luda u nama koju, u svakodnevnom životu, ne spoznajemo svjesno. On, uvijek u sukobu s apolonijskom ozbiljnosti našeg misaonog uma, prvo pretvara emocije u osjećaje i dozvoljava nam da pamtimo i da se sjećamo sretnih trenutaka. Tri presudne sekunde, treptaj oka, to je naš Kairos, prepoznajmo ga i dozvolimo Dionisu da ga umnožava, utrostručava, da stvori kolonu naših sretnih trenutaka i prepustimo se opijenosti i zanosu tog našeg unutarnjeg boga. Pokret tada postaje uistinu stvaraoc vaše sreće, organizator vaše unutarnje ravnoteže, on bdije nad vašim životom i pretvara ga u san iz kojeg u vama izrasta dionizijski osjećaj. To nije pijanstvo nego zaboravljeni zanos. Pokret se uistinu ne vidi, on se osjeća, on pulsira i treperi povezujući sve ćelije tijela u vječni titraj, naš život. Oni duboko skriveni senzori koji nam nagovještavaju tijelo i pokret, tada uistinu stvaraju sliku tijela koja se u nanosekundama mijenja i nadopunjuje. Osluhnimo, Dionis nas poziva na naše unutarnje slavlje. To je glas koji će nas provesti kroz tamni tunel Demokritove mračne spoznaje vanjskim osjetilima i uvesti u sunčani grad naših zrcalnih neurona. Vjerujte mi samo iznutra se sanja. Umijeće pokreta izrasta iz univerzuma našeg utjelovljenog uma, iz onog unutarnjeg izvora i sjedinjujući u sebi naše misaone slike i brzinu naših misli postaje naše umijeće. Zadnja znanstvena hipoteza nam govori da je brzina širenja naših misli jedina energija koja se širi univerzumom brže od svjetlosne energije.

subota, 06.09.2008.

Univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama Tradicija nije klanjanje pepelu nego održanje prastarog plamena u nama. Iako Tango dolazi iz daleke Južne Amerike, to je ples koji me vraća u mladost i ja ga osjećam kao plamen koji želim održati u sebi, vatru kojoj ne dozvoljavam da se ugasi. Taj ples je za mene metafora za osjećajnost i ljepotu emocionalnog sazrijevanja. Tijelo u pokretu, tijelo nošeno osjećajem piše baladu o proživljenom i pretvara pokrete u stihove koji dotiću srca onih koji vas cijene, poštuju, vole. Argentinski tango je priča o nama dalekom narodu, povijest jedne nacije koja je sve svoje tuge i sreće satkala u pokret koji je osvojio svijet. Za nas Europejce nije lako razbiti barijere intelektualnosti da bi uistinu doživjeli sjedinjenje s one tri minute, koliko jedan tango traje. Kada bi nam to uspjelo, kada bi se uistinu sjedinili u jedno srce s četiri noge, tada bi osjetili čudesnost umijeća pokreta. Tada bi spoznali tajnu alkemijskog vjenčanja i u sebi samom naslutili izvor vječne mladosti. Vjerujte mi trenutak te spoznaje je vrijedniji od svih proživljenih godina neznanja, to je trenutak koji, kada ga osjetite, više nikada nesmijete zaboraviti jer on je neponovljiv. To je alkemija treptaja oka, neiskustveni i osjećajni čar Tanga. Pokušajmo sada u ovom trenutku stvoriti misaonu sliku i zaplesati još jednom. Pri plesanju Tanga nema onoga koji vodi i drugoga koji je vođen. Pokret, jedino pokret je onaj koji vodi i sljubljuje se i odvaja. Dva lijevo, jedan desno, korak postaje osjećaj koji rukama prenosite na partnera. Vaši dlanovi su otvoreni, prsti opušteni, u njima nema stiska ni snage. Zapamtite tu lakoću dodira, dlanovi žive sa vama i pamte sa vama. To je onaj osjećaj u rukama koji vam nedostaje kada uzrujano pokušavate otvoriti bocu mineralne vode, kada pišete na računalu, kada s borerom u ruci prodirete u dubinu oboljelog zuba, kada pokušavate dekorirati upravo pripremljeno predjelo za goste koje ste pozvali na večeru, kada podižete čašu za zdravicu, uzimate nož u desnu i vilicu u lijevu ruku i borite se sa najbolje pripremljenim delicijama s željom da pri tome ne stružete po tanjuru. Taj osjećaj će vam pomoći i kod pranja zubi, brijanja, nanošenja šminke na oči, dokazat će vam da s opuštenim mišićnim svodovm vaših dlanova i mišići vaših ramena i vrata ostaju opušteni. Dodir pri plesanju tanga polazi iz našeg emocionalnog uma, on je prvo ljubav prema samome sebi, onaj plamen koji treba osjetiti da bi ljubav uistinu postala energija s kojim ćemo naučiti voljeti dan u kojem se budimo, posao koji radimo, sport kojim se bavimoe i večeri u kojima se onda spokojni pripremamo na počinak. Dlanovi su naše druge oči, njima osjećamo ljepotu zagrljaja, ali iz njih struji i energija kojom pri tenisu pogađamo lopticu, a u golfu pokrećemo željezo. Kada su dlanovi opušteni snaga potrebna za pokret ruke tada uistinu dolazi iz mišića ramenog zgloba, a ne iz ramenog pojasa i vrata. Zaplešite još jednom, probudite ritam u sebi i osjetit ćete da kada podignete ruke vaša glava lebdi ka nebu, a ne pada među ramena. Plešući svoj virtualni Tango, prisjećajući se alkemijskog trenutka, osjetit ćete da u njemu nema tehnike koja se uči napamet. Dva koraka lijevo, jedan desno nije dovoljno da bi uistinu osjetili ljepotu svojih pokreta, potrebno vam je vrijeme sazrijevanja u osjećaju koji se pri plesu u vama budi. Tango je ples koji se iz trenutka u trenutak mijenja, izražavajući želju za životom, zanos i ljubav. Pokret se preobražava u sve to, pokret uistinu postaje izraz svih vaših želja i možda nekih davno zaboravljenih osjećaja. Kao za plesanje Tanga ni za umijeće pokreta nema pravila, nema tehnike ni metode kojom bi se ono moglo do kraja usavršiti. Umijeće pokreta izrasta iz vaših osjećaja, iz dubine vaših tijela, iz vaših maštanja i snova, iz vaše želje za promjenama. Plešući vi lebdite parketom, vaša stopala su savitljiva i pokretna u svim svojim malim zglobovima. Snaga za korak dolazi isto iz vašeg emocionalnog uma i svi maleni do tog trena zapostavljeni i nespoznati mišići u svodovima vaših tabana trepere rastežu se i skupljaju. Spustite se mislima do stopala, spoznajte osjećaj lepršavosti u njima i pamtite ga. To je osjećaj koji će vas onda voditi pri šetnjama gradom, pri užurbanom hodanju po radnjama živežnih namirnica pred dolazak gostiju na večeru. On će vam pomoći pri serviranju jela i odnošenju posuđa u kuhinju. Iz tog osjećaja će izrastati lakoća pokreta u svim drugim zglobovima vašeg tijela. Tijelo će tada uistinu slijediti zakone svog nastajanja i vi ćete kao nekada u djetinjstvu s lakoćom sjedati i ustajati, podizati teret i beskrajno dugo moći pisati na računalu, opušteno sjediti na radnim sastancima od kojih ovisi vaša životna egzistencija i pri tome se nećete nepotrebno umarati. Iz vaše stabilizirane zdjelice će sukljati snaga, vaša kralježnica će se, slično kobri koja po zvukovima frule fakira izlazi košarice, izvijati valno spiralnim pokretima i nositi vašu glavu ka oblacima. Rameni pojas će snagom svog postojanja dozvoliti vašim rukama da bez upotrebe snage dovršavaju sve od vas očekivane poslove. Ritam u strunama vašega tijela, njihovo beskonačno titranje će vam odjednom postati blisko i uistinu vaše. Disat ćete uistinu osmjehom, govoriti s lakoćom opuštenih mišića vašeg lica koje će u tom trenu biti uistinu zrcalo vašeg emocionalnog uma. Toplina uzavrele krvi će hraniti sve vaše ćelije i vi ćete osjetiti kako prividno ne čineći ništa činite sve. Iznenada ćete spoznati i lakoću dugog stajanja. Samopoimanje je metoda koja vam omogućava da spoznate da su se zglobovi nekako drugačije posložili, zauzeli su uistinu one položaje koje su imali u djetinjstvu. Godinama, krivim držanjem tijela, izgubljena unutarnja ravnoteža se povratila. Tada ćete spoznati da s lakoćom stojite na jednoj nozi, da vam se pri naglom saginjanju više ne vrti u glavi, da su nestali bolovi, koje ste prije pri stajanju u redu pred blaganom osjećali u leđima. Vaša ramena će lebdjeti nošena nekom novom snagom koja izvire iz, za vas još, nepoznatog izvora negdje u dubini tijela. Glava slična balonu će težiti ka suncu i u vama će se ponovo pojaviti onaj davno zaboravljeni osjećaj kada ste prvi puta zaplesali tango. Pokreti će tada jednostavno izranjati iz vašeg ponovo spoznatog ritma i vi ćete uistinu spoznati što znači njihova koordinacija. Koordinacija je prostorno vremenski organizirana i usmjerena mišićna aktivnost iz koje proizlazi cjeloviti tijek pokreta. Ona čini osnovu svakodnevnog pokreta, bez nje nebi bilo moguće izvođenje novih oblika pokreta, potrebnih u sportu i plesu. Spoznat će te da vam je koordiniranost svih vaših tjelesnih struktura omogućila da, onda davno, s lakoćom zaplešete svoj prvi Tango. To isto se dogodilo sada, naučili ste ponovo osjećati osjećanje osjećaja i lakoća djetinjih pokreta se polako počela vraćati. Sada pokušajte svjesno spoznati ovaj trenutak, onaj alkemijski treptaj oka, jer on je vaše vrijeme, vaš najaktivniji dio života.

petak, 05.09.2008.

Kineziterapijom protiv boli Frida Kahlo, rođena Magdalena Carmen Frida Kahlo y Calderon je crtala svoju bol. Bilo joj je tek sedamnaest godina kad doživljava autobusnu nesreću koja će je gotovo usmrtiti – metalna šipka probola ju je do podnožja trbuha, slomivši joj kičmu, rebra i nogu. Sama je izjavila: "Slikam svoju vlastitu stvarnost, jedina stvar koju znam jest ta da slikam jer moram, a slikam štogod mi prođe kroz glavu, ne obazirući se na išta drugo..." Ova čudesna žena je svakodnevno bila u susretu sa smrću, propatila je zbog posljedica one tragične autobusne nesreće, uzimala je strahovite doze lijekova, puno je pila, pušila je marihuanu, a sve to kako bi zaboravila na bolove. Odnos Meksikanaca sa smrću takav je da, otvara vrata postojanju. Što će reći da niti za Fridu smrt nije bila onakva kako se, naprimjer, doživljava u Europi, gdje označava kraj nečega, već početak nečega, a njoj je proritet bilo živjeti jer nikada nije bila sigurna hoće li se sljedećeg dana probuditi. Bol je sindrom koji nas često odvede liječniku, ali prije nego odemo liječniku trebali bi si postaviti pitanje: Što me uistinu boli? Bole me križa. To je općeniti odgovor s kojim odlazimo doktoru i očekujemo od njega pomoć. Liječnik nam pomaže prepisujući ljekove s kojima suzbijamo bol. Sljedeće pitanje bi bilo: Što su za mene križa? Križa su onaj dio leđa o kojima do trena pojave boli nisam razmišljala, koji je, do ovog trena, bio nepoznati otok u mom tijelu. Pitanje: "Zašto me bole križa?" ostaje često bez pravog odgovora ako se ne pozabavimo tim nepoznatim otokom u tijelu. Stvaram si misaonu sliku otoka i tražim na njemu mjesto iz kojeg izvire bujica tog neugodnog osjećaja. Čini mi se ka da je cijeli, taj do sada nepoznati dio mog tijela, užareni krater iz kojeg se izljeva lava i teče prema nogama. Gdje nastaje lava? Negdje u dubini mojih leđa? Ne, ona nastaje u mojoj glavi. Zatvaram oči i pokušavam unutarnjim očima vidjeti krater i kotrljanje užarene mase. Mislima ulazim u središte kratera i sama postajem lava. Toplina se širi cijelim tijelom, a moja križa postaju mjesto gdje ne osjećam toplinu nego nagomilavanje užarene mase. Misaona slika mojih križa prelazi u slike iz nedavno gledanog filma o propasti Pompeja. Križa se ruše, a mišići oko njih postaju okamenjeni ljudi u položajima u kojima su se zatekli pri erupciji Vezuva. Mišići odgovorni za moje pokrete, ovako okamenjeni, nisu u stanju obavljati svoju djelatnost. Moram pokušati spriječiti daljnje odumiranje pokreta. Pokrećem zdjelicu i križni dio kralježnice. Osjećaj užarenosti prelazi u osjećaj zabadanja noža. Bol je konačno dobila svoje mjesto u mojoj spoznaji. Pokret zdjelice je izazvao taj osjećaj, ali mene ne boli pokret nego mišići. Zašto me mišići bole pri pokretu? Ponavljam pokret i ubod nožem se ponavlja. Odjednom osjetim da je moje disanje neravnomjerno. Zaboravila sam, vjerovatno zbog boli, dovoljno izdahnuti. Zbog toga su moji udisaji kratki. Tek sada osjećam napetost u cijelom tijelu. Moj prsni koš se uopće ne pokreće, glava pritišće ukočeni vrat i podignuta ramena. Moram izdahnuti dugo i duboko da bih ponovo mogla pravilno udahnuti. Počinjem svjesno disati i istovremeno tražim izgubljeni ritam i dinamiku pokreta zdjelice i prsnog koša. Osjećaj uboda prelazi u bockanje. Toplina koju sam osjećala u tijelu se probija i u križa i zamjenjuje osjećaj užarenosti. Krater u mojoj glavi se polako hladi, okamenjeni ljudi se počinju pokretati i kao da se bude iz dugog sna počinju rastezati svoje udove. To moji mišići probuđeni mojim ritmom pokreću zdjelicu i kralješke. Ne zaustavljam pokrete iako osjećam bolove u njima. Polako pokretom prelazim prag boli i osjećam da se on kod svakog sljedećeg pokreta udaljuje. Konačno sam pronašla izvor boli i sada mogu pokretom na njemu raditi. To je spoznaja samoodgovornost, te odgovornosti prema životu koji traži i očekuje kvalitetno i pravilno funkcioniranje kompletne osobe. Naš utjelovljeni um, misaono i emocionalno " ja", prvo lice jednine, je nadležan za spoznavanje dimenzije samoodgovornosti, a time i samoozdravljenja. Neodgovorno skraćivanje puta, prostora i vremena pokretu, blokira središta motoričkog učenja, pamćenja, i sjećanja u mozgu. Mozak i tijelo misle i djeluju zajedno. Senzomotorička amnezija, gubitak pamćenja pravilnog toka pokreta, ima velike posljedice na daljni tok i kvalitetu aktivnog života. Da nebi postali invalidi svog neznanja počnimo si postavljati pitanja. Što nedostaje u obimu moga pokreta? Šta je krivo u mom držanju? Zašto nisam nikad razmišljala o načinu mog sjedenja, stajanja, hodanja? U dijalogu sa kineziterapeutom možemo pronaći i odgovore na ta pitanja. Terapija nesmije biti jednosmjerna ulica u kojoj informacije teku samo u jednom smjeru. Bez naših povratnih informacija terapeutu su mogućnosti tretmana i instrukcija skučene. Terapiju moramo shvatiti kao učionicu ili kao prostor u kojem ćemo pronaći puteve ka ostvarenju snova o prestanku bolova. Bez učinkovite kineziterapije sjedanje, ustajanje, koračanje, svakodnevni pokreti na poslu i u domaćinstvu postaju rezultatom naših obrambenih reakcija protiv boli. Neko vrijeme nam izgleda kao da smo pronašli pravi put u borbi protiv bolova.Tijelo postaje instrument nesvijesnih akcija neuromuskularnog sustava, pa s vremenom one postaju dio funkcionalnih uzoraka središnjeg živčanog sustava. Tada ih možemo nazvati navikama, a navika se teško riješiti. Jedno je sigurno, bol time nije pobjeđena, nego ostaje začahurena u slijepim točkama svjesti i spoznaje, onog zaboravljenog dijela pokreta i prostora, koji zbog neupotrebe, s vremenom, polako nestaje. To se najbolje osjeća u zglobovima, čiji trodimenzionalni prostor gubi volumen, a kosti, krivo opterećivane, gube strukturu, mišići elastičnost, duljinu i snagu. Tako dolazi do dijagnoze "kronični bolovi lokomotornog aparata" ili jednostavno paušalno rečeno reumatizam. Tablete protiv bolova, koje nepomažu baš puno, se gomilaju u ladici pored kreveta, jer noć bez sna postaje sve dulja, a ustajanje ujutro postaje prava mora. Svaki pokret pa i ona najmanji prava tortura. Bol i dalje traje, a svi su upalni i po život opasni procesi isključeni, tablete pomažu sve manje i manje, a sama pomisao na pokret već boli tada treba potražiti pomoć kod kinezioterapeuta da bi, stručno vođeni kroz bol, naučili svijesno spoznati problem unutar sistema za pokretanje, da bi bol akceptirali u samokritičnosti svog neznanja i dugogodišnjeg nemara. Upozoreni na greške koje činimo pri pokretu moramo početi postavljati pitanja i prihvaćati odgovore, razmišljati o njima. Kako mogu donjeti odluku o promjeni ako mi nije jasno šta trebam promjeniti? Da bi mi to postalo jasno, moram nešto novo naučiti ili obnoviti staro znanje. Pri tome je potrebno voditi dijalog sa sobom samim, potrebno je sebi samom postavljati pitanja. Da li je moguće da je moje tijelo, za mene, velika nepoznanica? Da li je moguće da neznam pravilno opteretiti zglob? Da li sam ikad razmišljala o pravilnom držanju tijela? To je pravi put da bi naučili donositi odluke o promjenama, te svjesno preuzeli odgovornost pri izvođenju pokreta u svakodnevnim aktivnostima. Pomoć terapeuta je samo putokaz za svjest o samospoznaji i samoodgovornosti, a konačna odluka, u koju možemo biti sigurni tek sticanjem novog motoričkog znanja, leži u nama samima.

četvrtak, 04.09.2008.

Senzomotorička amnezija Konačna obrada i svjesni doživljaj boli je, velika gala, predstava koja se odigrava posredstvom mozga, u univezumu našega uma, pozornici velikog svjetskog teatra koji nazivamo život. Bol postaje pravi puni osjećaj tek kad mozak svojim djelovanjem preradi dobijene podatke o mjestu njenog nastajanja, njenoj jačini i trajanju, u osjećaj koji mi tek onda svjesno spoznajemo. Pretvarajući te podatke u osjećaj, mozak pamti osjećaj boli i pretvara ga u spoznaju koju nazivamo iskustvo. Ostali čimbenici, kao na primjer, spoznaja vremena pojavljivanja boli, uvjetuju razvijanje pratećih procesa osjećaja boli i pretvaraju je u naše duševno stanje. Mozak je, svojim djelovanjem stalno, prisutan u pokretima tijela i iz njih nastalih osjećaja. On neprestano organizira, usmjeruje, nadzire i popravlja te procese. Naš senzomotorni sustav je često, zbog narušene geometrije tijela izazvane nesvrsishodnim držanjem tijela i neusklađenim pokretima, preopterećen i oštećen, pa se brani svojim refleksnim protudjelovanjima. Ukoliko se ta protudjelovanja pojedinih grupa mišića ponavljaju, dolazi do grčenja i prenapetosti mišića. Mozak ne poznaje mišiće nego pokret, pa s vremenom nedovoljan rad mišića, iz kojih je proizašao nepotpun pokret, pohranjuje u pamćenje kao "okrnjeni" pokret, a čovjek ga, nespoznavajući njegovu manjkavost izvodi kao da je uobičajen. Informacije koje u mozak stižu iz mišića i zglobova postaju sve oskudnije, s vremenom je pokret u zglobovima sve teže izvediv, sve je veća ukočenost mišića, a bolovi pojačani. Mozak to pamti i postupno mijenja sliku o pokretu što za čovjeka znači početak gubitka osjećaja za pravilan obujam pokreta. Zablude su da se samo starenjem gubi pokretljivost i da će mirovanjem bol proći. Gubitak senzomotoričkog pamćenja je proces koji ne počinje u starosti, već se može javiti i u najaktivnijem razdoblju života. Da nebi došlo do toga, na pojavu boli treba djelovati odmah. Ne učinimo li to put ka staračkoj slabosti možemo utrti jako rano. Dio tradicionalnog mita o starenju jest da s godinama tjelesna aktivnost popušta. Vodeći motiv svakodnevice mora postati izreka: Djelatnost održava ustrojstvo ili jednostavno rečeno, tko svoje pokrete ne koristi, zaboravit će ih. Senzomotorički sustav, je važan dio našeg sustava za pokretanje. On čovjeku u konačnici omogućava kontrolirano kretanje. Da zbog bolova ne bi došlo do gubitka motoričkog pamćenja, na pojavu osjećaja boli trebalo bi odmah reagirati. Najveća prevara samoga sebe je pomisao: počeo sam stariti pa gubim pokretljivost ili budem li mirovao bol će proći. To je onda, stvarno, put ka staračkoj slabosti, a taj put si možemo, nesvjesno utrti jako rano. Dio tradicionalnog mita o starenju je mišljenje da sa godinama tjelesna aktivnost popušta. Stvarnost izgleda čisto drugačije. Vodeći motiv svakodnevice mora postati izreka: funkcija održava strukturu ili jednostavno rečeno, tko svoje pokrete ne koristi, izgubit će ih. Ovaj savjet je sa stajališta anatomije, fiziologije, neurologoje i psihologije, jedino, pravi i potpuno korektan. Kada se bol, bilo koje vrste, javi potrebno je konzultirati lječnika. Poslije dobro postavljene dijagnoze puno je lakše poduzeti i pravu terapiju. Farmacija je toliko napredovala da skoro za svaku vrstu boli, pa čak i duševnu, postoje odgovarajući ljekovi, koje, pridržavajući se uputa, treba i uzimati. Kod jako neugodnih, jakih, akutnih bolova, koji blokiraju sva druga osjetila, postoje injekcije koje vrlo brzo smanjuju bol i povisuju prag osjetljivosti na nju. To bi bio prvi korak u terapiji boli. No to nekada nije dovoljno i sigurno nije konačno riješenje. Ukoliko je nakon liječničkog pregleda ustanovljeno da u tijelu nema upalnih ili nekih drugih po život opasnih procesa, automatski je upaljeno i zeleno svijetlo za borbu protiv boli pokretom, da ne postane kronična, da se ne smjesti u sjećanje, da ne počne dominirati mislima i osobnom voljom, da ne zaustavlja želje i ne stane na put njihovim ostvarenjima. Sustav za pokretanje mora funkcionirati kompletno. Poremećaj u jednom njegovom dijelu može izazvati kolaps cijelog sustava. Moj konzept "Manu propria kineziterapija" je proizašao iz moje ideje o pronalasku učinkovitog sredstva protiv senzomotoričke amnezije. Svjesno izvedenim pokretima, misaonim slikama, funkcionalnom i ekonomičnom upotrebom tijela održavamo geometriju tijel i pokreta a time i njegovo korektno funkcioniranje i na taj način ne dozvoljavamo mozgu zaborav. Ekonomično ne znači ne trošiti, nego pravilno rasporediti energiju tijela. Biti odrastao ne znači prestati skakutati, trčati, preskakati, valjati se po podu, hodati bos, smijati se bez razloga, plakati od bola, itd. Oprostivši se od djetinjstva mi krećemo putem neke lažne sigurnosti. Sputavajući sve instikte u sebi, punimo mozak praktičnim znanjem, radimo iz egzistencijalnog straha previše, te, čisto, nesvjesno gubimo one sitne pokrete koje su nas činili djetetom. Postavši potrošačima, kupujemo najmodernije aparate koji nam pomažu pri poslu i obavljanju svakodnevnih aktivnost. Kupujemo automobile i brinemo se o njihovom pravilnom funkcioniranju, a ako zakažu idemo odmah mehaničaru, slušamo savjete o njihovoj pravilnoj upotrebi i trudimo se da oni dugo traju. U isto to vrijeme ne razmišljamo o pravilnom funkcioniranju našeg najpotrebnijeg aparata, sustava za pokretanje, nego ga iskorištavamo dok ne počne boliti, a onda mu jednostavno smanjujemo životni prostor vanjski i unutarnji i krademo mu ritam i dinamiku. To je isto kao kad bi automobilu kod kvara, jednostavno, isključili par brzina i vozili samo u drugoj dodavajući gas. Mozak pri tome dobija sve manje informacija o pravilnosti i obimu pokreta, kosti sve manje potrebnog pritiska za održanje strukture, hrskavica zbog neupotrebe gubi glatkoću, mišići elastičnost, a time i snagu. Bez potrebnog podražaja, pokret u mozgu polako pada u zaborav i tako dolazi do senzomotorne amnezije. Geometrija tijela i pokreta se iz dana u dan pretvaraju u ruševine nekadašnje dinamičke arhitekture našeg postojanja. sutra ću vam pisati "Kineziterapijom protiv boli"

utorak, 02.09.2008.

O osjećanju osjećanja boli "Post iucundam iuventutem, post molestam senectutem nos habebit humus" Gaudeamus igitur....., " studentska himna, koju smo pjevali na samom pragu života, već nas je upozoravala na poteškoće koje nas očekuju u starosti. Uvriježeno je mišljenje da je starost, to nezaobilazno predvečerje svih života, uvijek povezana sa bolovima i neugodama koje oni nose sa sobom. A kada počinje starost? Da li proces starenja počinje već pri porodu ili tek onda kada počnemo osjećati, neugodne, promjene, na i u tijelu? U grčkoj mitologiji postoji znamenita zagonetka o starosti, vezana uz Sfingu i Edipa: "Koje biće ujutro hoda na četiri, u podne na dvije, a naveče na tri noge?" Jedino je Edip znao pravilno odgovoriti: " Čovjek kao djete puže, kao odrastao hoda na dvije noge, a u starosti se, pri hodu, pomaže štapom." Taj odgovor je zadovoljio Sfingu, spasio građane Tebe od prokletstva, ali nije dovoljno objašnjenje za drugu zagonetku koja do danas nije riješena. Kada doista počinje proces starenja? Ono što mi danas najčešće povezujemo sa starosti je postepena nepokretljivost zglobova, ukočenost mišića i na koncu bol, a zbog nje sve veća nepokretljivost cijelog tijela koja završava degenerativnim procesima hrskavice, kostiju a time i zglobova. "Bol je neugodan osjećaj, unutar organizma, u pravilu uvijek praćen neugodnim osjećajem, negativnom senzualnom energijom, u obliku vegetativnih i motoričkih reakcija različitog intenziteta." Ovo je suhoparna definicija boli koja ne objašnjava ni uzrok, ni razlog, niti uvjete njenog nastajanja. Osjećaj boli je ponekad naša jedina veza sa nekim zaboravljenim dijelovima tijela. Bol je neugoda, alarmni uređaj, pokazatelj da se nešto ugnjezdilo u tijelu, nešto što ne pripada tamo, nešto strano i nepoznato, nešto opasno i prijeteće, dakle, nešto čega se treba riješiti, nešto što treba pobijediti. Akutna bol je, obično, reakcija našeg živčanog sustava na oštećenje nekog tkiva u tijelu. Tu je bol u funkciji tijela. Shvatimo je kao govor tijela, kao upozorenje da se u tijelu događa "nešto" što treba spriječiti, a to je u isto vrijeme i vapaj tijela našoj svjesnoj spoznaji da mi sami trebamo "nešto" ozbiljno poduzeti da bi suzbili njeno širenje ili prelaženje u kronične boli. Kronične, dugotrajne boli, različitih uzroka i intenziteta, su mukotrpne i dosadne, smanjuju kvalitetu života, trajanjem snižuju prag tolerancije boli, a time ograničuju dnevne aktivnosti pogođene osobe. Najkarakterističnije kronične boli su u narodu nazvane kostobolja. Paušalna dijagnoza, koju si čovjek nažalost vrlo često sam postavlja, je reumatizam. Reumatizam je bolest sa tisuće lica, ali nažalost uzrok reumatskim bolestima je još nepoznat. Liječenje je simptomatski, ovisno o tegobama. Tako pomiren sa činjenicom "neizlječivosti", čovjek često određuje sam sebi i terapiju. Guta tablete protiv bolova i prestaje se pravilno pokretati. Krug njegovog "neznanja" se zatvara. Mirovanje i tablete prividno smanjuju osjećaj boli, ali ne odstranjuju njen uzrok. Uzrok takozvane "kostobolje" je skriven u poremećenoj harmoniji tijela. Geometrija prostora zglobova više nije u ravnoteži, narušava se, a da ne dođe do potpunog urušavanja, mišići se napinju održavajući tu sada već pomalo nestabilnu konstrukciju. Tu vrstu bolova ja u mom radu s pacijentima nazivam suzama tijela i pokušavam ih uvesti na put "vječnono trojstvo svakodnevice", put na kojem će misaonim slikama osvijestiti i osmisliti geometriju tijela i pokreta. Osjećanje osjećaja boli je fenomen našeg utjelovljenog uma, koji uvjetuje, skoro, sve druge psihičke i fizičke promjene u tijelu. Taj neugodan osjećaj je konačno dobio mjesto u medicinskoj dijagnostici pod imenom sindrom boli ali, ponavljam, tablete, injekcije, različite pomade suzbijaju samo posljedicu, a ne uzrok. Mi imamo osjetilo vida i sluha, opipa i mirisa, ali nemamo određeno i imenovano osjetilo za bol. Bol je osjećaj i stanje u kojem se nalazimo. Iz aktivnog osjećajnog stanja, spoznavanja boli, obično prelazimo u pasivno stanje podnošenja boli. Očigledno je da se čulo boli na neki način pravilno rasporedilo cijelim tijelom, bez posebnog mjesta boravišta na koje bi se moglo djelovati. U medicini je danas poznat fenomen reflektiranja boli, što znači da je njen uzrok, često udaljen od mjesta na kojemu je osjećamo. Bol je, kao pojam, postala dio fenomenologije samosvjesti pa o njoj možemo misliti i pisati, ona postaje osjećaj, istinska svjesna spoznaja, osobni doživljaj, u znanosti objašnjena kao filozofska qualia. Fenomenologija uma je filozofska disciplina koja proučava qualiu, pojavnosti u ljudskoj svijesnoj spoznaji. Spoznavajući svjesno pojavnosti u nama samima mi otvaramo direktan put do samospoznaje, poimanja samoga sebe, a da pri tom ne moramo sebi samome taj doživljaj ili osjećaj definirati ili objašnjati. Mi to jednostavno osjećamo osjećaj. Kada me nešto zaboli, ja znam, bez velikog objašnjavanja i traženja definicije, da me boli. Fenomenološku kakvoću boli, opisujemo: bridi, imam okus limuna u ustima, peče kao vatra, svrdla mi po kostima, jednostavno rečeno, boli me. Svi ti subjektivni izričaji nisu dokazivi niti uporedivi, oni su samo deskriptivni- opisni, ali su najintimniji i samo naši. To je naša Qualia. Uzmimo kao primjer Proustov doživljaj osjećanja osjećaja o kojem je poetski pisao u svom romanu "Traženje izgubljenog vremena". Što su madeleine, zna svaki čitalac, ali okus koji su ostavljale u Proustovom sjećanju je samo Proustov. Okus madeleine u jedno prozračno, ljetnje jutro, uz topli čaj i miris cvjetnog vrta obiteljske kuće, poetično i dinamično opisan je, ipak, samo Qualija Prostovog osjećaja okusa. Dok pišem, pored mene na stolu je čaša mlijeka, a kroz prozor ulazi jutarnje sunce u moju sobu. Qualia mog vizuelnog doživljaja je nedjeljiva, a isto tako niti qualia okusa mlijeka niti qualia šuma koji nastaje u mom grlu pri gutanju. To je ono najsubjektivnije u meni, ali i u vama ako se pokušate sjetiti okusa jabuke u ustima ili mirisa dunja s bakina ormara. To su naša osobna duševna svojstava. Jedno takvo svojstvo je i osjećaj tjelesne boli kojoj nismo pronašli uzrok. Qualija boli je, privatno, unutarnje, neposredno svjesno spoznato duševno stanje. To stanje poznaje svatko od nas iz osobnog iskustva. To je stanje puno intrinsiških kvaliteta, dakle, doživljavanja posljedica procesa uzrokovanog "nečim" unutar organizma u kojem nastaje. Kad tako govorim o boli isključujem pri tome njenu fizikalnu i kemijsku kakvoću. Po toj definiciji, bol postaje ipso facto bol, to jest, bol sama po sebi. Bol tako izosječanja osjećaja postaje moje svjesno spoznatljivo emocionalno stanje. Taj dobro poznati, ali često nepodnošljivi, osjećaj postaje dominantan i upravlja svim našim raspoloženjima: gubimo apetit, postajemo razdražljivi, agresivni ili potpuno apatični, šutljivi što na koncu, može završiti depresivnim stanjem duha. Sutra ću vam pisati o "MISAONOJ SLICI BOLI"

ponedjeljak, 01.09.2008.

Misaona slika "osjećanja osjećaja" Sjetih se Leonardovog čovjeka zatvorenog u kvadrat i njegovih ilustracija u knjizi "Di divina proportione" od fra Luca Pacioli iz 1509 godine. Leonardo je bio prvi koji je taj odnos nazvao sectio aurea, zlatni rez. Slijedeći Vitruvijevu tvrdnju: "Ako se naime od dna nogu do vrha glave uzme mjera, pa se ona prenese na raširene ruke, vidjet ćemo da je širina jednaka visini kao što je to i kod površina koje su prema uglomjeru kvadrat. Kad bi na primjer čovjek legao na leđa i raširio ruke i noge, i kad bismo vrh šestara postavili na njegov pupak i opisali kružnicu, ona bi dirala prsta ruku i nogu" Leonardo da Vinci je unio u svoje djelo još i dinamiku pokreta i tako učinio matematički nemoguće mogućim. On je pokretom kvadrirao kružnicu. Zamišljam da sam Leonardov čovjek i da stojim, s malo rastavljenim stopalima, na vrhu svijeta. Oko mene su ljudi koji me promatraju. Osjećam da je moje tijelo puno više od materije koja ispunjava prostor u ovom djeliću vremena, ono je više od onoga što vide njihovi znatiželjni pogledi. Promatram njih i njihove pokrete kao što promatram statue u alejama moga sna, a istovremeno ne gledajući sebe osjećam laganu savijenost mojih koljena, osjećam kako mišićima okovani kukovi učvršćuju zdjelicu i kralježnicu i opuštenost ruku koje vise na postojanom ramenom pojasu iznad kojeg savitljivi vrat omogućava glavi slobodan pokret. Glava lebdi, a vrtlog novonastalog osjećaja sljubljuje moje tijelo s energijom mog utjeljovnjenog uma. Osjećam život u tijelu i znam da je to ono što znatiželjne oči mojih promatrača ne vide. "Osjećanje osjećaja" života u tijelu potiče nove misli. Njima slijedim zlaćanu spiralu zlatnoga reza u sebi, tražeći njegovu zadnju točku ulazim u prostor zdjelice i osjećam kako se iz jezgre jednog atoma oslobađa moja životna energija. To je točka u kojoj osjećam dinamiku moje unutarnje ravnoteže i sjedinjujem se s njom. Pokušavam podići desnu nogu. Tijelo se buni gubeći ravnotežu, gubi postojanost i podiže ruke koje počinju treperiti slično krilima ptice. Da nebi palo ono, težeći koraku, ispruža podignutu nogu prema zemlji, okrećući se u pravcu pokreta noge. Osjećam kako se i točka težišta pomiče noseći tijelo sa sobom u korak. Oba stopala su na zemlji. Držanje tijela se ponovo učvršćuje. Osjećam postojanost zdjelice iz koje izrasta dinamička spirala na čijem vrhu osjećam misao koja me spaja sa univerzumom. Ruke se spuštaju ka tijelu. Glava slobodna u svom postojanju lebdi iznad ramena, a moje oči još uvijek promatraju ljude oko mene. Ostajem par trenutaka u tom položaju osjećajući osjećaj spokojstva u tijelu. Isti pokušaj s lijevom nogom. Korak za korakom i tijelom se polako širi novo osjećanje osjećaja. Tijelo je, sigurno u mojoj namjeri, prihvatilo titraje moga ritma. Ubrzavam tempo, tražim puteve s vrha svijeta prema dolje i vraćam se ponovo na vrh. Stojim, pružam ruke prema nebu, skidam zvjezde i vraćam ih. Ponovo korak, ovaj put u prazno, osjećam protudjelovanje skočnog zgloba u obrambenim pokretima njegovih ustrojstava. Taj spontani pokret me održava na nogama, ali se istovremeno proširio i cijelim tijelom. "Osjećam osjećaj" napetosti u mišićima i to osjećanje se širi tijelom. Ono ostaje uspravno. Postajem sigurnija, jer znam da moje tijelo misli sa mnom. Koračam dalje, i osjećam kako tijelo udisajem uzima i izdisajem daje univerzumu energiju. Mišići se opuštaju. To je novo "osjećanje osjećaja" kojim spoznajem njihovu prirodnu tenziju. Zaustavljam se stavljajući stopala jedno pored drugoga pri čemu smanjujem podlogu na kojoj stojim. Osjećam vibriranje u mišićima. Zatvaram oči i gubim kontak sa prostorom oko mene i osjećam osjećaj pri gubitku unutarnje i vanjske ravnoteže. Obuzima me osjećaj straha od novonastalog prostora u meni. Spuštam se na koljena, oči su još uvijek zatvorene, glava lebdi iznad tijela, ruke se skupljaju na prsima. Smanjivši visinu i širinu tijela smanjila sam i silu teže na njega. U tom položaju se ja i tijelo osjećamo sigurnije. Zatvorivši oči izgubila sam kontakt sa svijetom oko mene, izgubila sam osjećaj za vanjski ,ali dobila bolji osjećaj za moj unutarnji prostor. Tijelo me svojom postojanošću smiruje i budi novo "osjećanje osjećaja" u meni. Ponovo se uspravljam zatvorenih očiju. Čini mi se kao da je tijelo izgubilo težinu. Sila teže ga je prihvatila u svoje okrilje, sljubila se sa životnom energijom i one su zajedno zaoblile prostor svojim skladnim titrajima. Moja unutarnja dinamička ravnoteža se sljubila s vanjskom. Ja u središtu mog tijela, tog skladnog prostora, osjećam ugodu postojanja u njemu i ljepotu postojanja njime. Otvaram oči, podižem ruke prema nebu i zamišljam vjetar kojem se predajem. Koračam niz vjetar, osjećam lakoću gibanja, vraćam se uz vjetar, osjećam otpor u mišićima koji stabiliziraju zglobove. Da sada znam što je Tin Ujević osjećao kada je pisao HYMNODIA TO MOU SOMATI- pjesma mom tijelu O moje tijelo! U tebi otkrih iskonsko trojstvo: tvoju visinu, dužinu i širinu, u tebi nađoh duh i dušu, moje svojstvo, mojstvo, i u dnu njega nespokojstvo vječito, virovitu dubinu. O moje tijelo, kada bih uistinu u tebi spoznala iskonsko trojstvo, tvoju visinu, dužinu i širinu, kada bih u tebi prepoznala tvoju dušu, tvoje i moje svojstvo, tada bih u dubini tebe, dok te tako mučim, osjetila i tvoje nespokojstvo, tvoju virovitu dubinu. To što spaja te tri crte znači: Vrijeme, četvrtu od protega u kojima se život kreće, i jadnu zbilju stvaranja: ljudsko sjeme po kojem porod i bivanje uvijek postaje veće. Dok moj misaoni um uživa u slavlju vanjskih osjetila u tebi teče moje vrijeme i život se kreće, ti me svojim bolnim pokretima prisjećaš na svoje stanje, a ja ne slaveći tebe, u tebi tražim krivca za svoje stanje i osuđujem te na mirovanje, oduzimam ti pokret, uspavljući još više tvoja unutarnja osjetila. Oprosti mi neznanje, oprosti nevjerniku tvoje stanje. O moje tijelo! I ti si čestica eterskoga mesa, a tvoja građa predstavlja čudesnu zgradu kosti; ne slavim te — no u tebi su i zvijezde i nebesa, prah zemlje, sjaj sunca; sav život, pun i prosti. Ja, moje tijelo i svijet u kojem živimo, to vječno trojstvo svakodnevice, viđeno mojim unutarnjim očima, osluškivano mojim unutarnjim ušima, osjećano treptajima srca, naslućeno u trenutku, ovom treptaju oka postajemo nedjeljiva cjelina, sklad postojanja, središte misaono, osjetilno, osjećajnog univerzuma.