Komentari

dinajina-sjecanja.blog.hr

Dodaj komentar (22)

Marketing

  • Prostranstvo beskonacnosti

    Divno i zahvaljujem se na ovom tekstu :)
    Ovo je bilo bas po mom ukusu ...
    Radujem se sutrasnjem tekstu....
    Osmijeh ti ostavljam draga prijateljice i sad bjezim u skolu :)))

    avatar

    02.09.2008. (07:20)    -   -   -   -  

  • rU

    fizička je bol čudesan mehanizam našeg organizma. i, doista, ta je senzacija individualna, razlikujemo se i prema pragu boli i prema načinu kako se s njome nosimo ... bez osjećaja boli čovjek bi brzo propao, bol je signal koji nas upozorava ...

    često se i boli duše manifestiraju na tjelesnom planu, a većina ljudi će reći da je bol duše gora od one tjelesne ...

    pade mi napamet običaj koji je vladao u mnogim narodima - prenijeti bol s duševnog na fizički plan: žalobnici bi čupali kosu i grebli lica ... danas to smatramo primitivnim, a ipak se i mi 'civilizirani' tako ponašamo, bol duše često 'kamuflirano' tjelesnom boli ...

    avatar

    02.09.2008. (07:46)    -   -   -   -  

  • zvijezda nova

    Dobro ti jutro draga Dinajo. I lijep i plodonosan dan ti želim. Kuma mog sina je mlada tridesetogodišnja fizioterapeutkinja koja ima svoju ordinaciju i ona se zalaže za otkrivanje uzroka boli, a ne za otklanjanje posljedica. Iako prije nje nisam razmišljala o uzrocima, nego samo o otklanjanju posljedica. U ovom današnjem postu dotakla me riječ starost. Primjetila sam kod sebe da sam u zadnje vrijeme postala neugodna prema mojim roditeljima u smislu da ih smatram starima. Imaju blizu sedamdeset godina i do ove godine ih nisam tako doživljavala, ali od kad je mama operirana, a tatu je strah od gubitka žene potpuno psihički uzdrmao (ali fala Bogu izvukli su se oboje i idu dalje), vidjela sam da su ostarili. Kada stvarno počinje starost? Po meni, kako kod koga. I nekako mi je više vezano za psihu, nego za tijelo. Jer, moji se sada tjelesno dobro osjećaju, ali bolest i strah od smrti ih je jako načela psihički.
    Veliki poljubac ti ostavljam.

    avatar

    02.09.2008. (07:53)    -   -   -   -  

  • dordora2

    Kad osjećam bol u bilo kojem dijelu tijela, najprije se potpuno umirim, nastojim opustiti sve zglobove i mišiće i usredotočiti se na samu bol i izvor boli. Tada nekako pokušavam pronači uzrok baš u tom centru boli i nastojim ga nekako "iznutra" oživiti i pokrenuti - ne znam točno opisati te pokrete, ali ja ih osjećam...i onda nakon nekog vemena, nekad prođu samo sati, a ponekad i dani i bol se polako povlači. Upravo me boli lijeva ruka i ja je već nekoliko dana "liječim" tim opuštanjem i pokretima i bol je počela jenjavati...Nešto sam o tome već negdje prije čitala, a mnogo sam i od tebe naučila.
    Tako, draga Dinaja, ti mi ne blažiš samo dušu svojim lijepim pisanjem, već mi liječiš i tijelo i oslobađaš ga boli...
    Hvala ti, ostavljam ti zagrljaj i osmijeh ....)))))))))))))

    avatar

    02.09.2008. (08:22)    -   -   -   -  

  • Koraljka

    Danas postoje ambulante za suzbijanje boli, nažalost kod nas ne, što samo po sebi znači da je medicina zaključila kako je osjećaj boli bolest.
    Meni se uvijek vrti po glavi razgovor s Kinezom stomatologom, tvrdio je da svaki čovjek ima u sebi mogućnosti za spriječavanje boli, čak 4000 puta jače od najjačih analgetika, ali je sve te mogućnosti zapustio, lakše mu je popit tabletu nego ozbiljno zaviriti u sebe.

    avatar

    02.09.2008. (08:40)    -   -   -   -  

  • Tražeći sebe

    Bol jest jedno od najvažnijih osjeta i greška je ne saznati zašto nas boli a gtek onda krenuti u liječenje

    avatar

    02.09.2008. (09:41)    -   -   -   -  

  • lobotomya

    Zaista nastojim ignorirati fizičku bol, svjesno je potiskujem i odričem je se, govorim seba da sam jača od nje, ali onu drugu nažalost ne mogu. Pusa, ozdravi nam brzo !

    avatar

    02.09.2008. (10:06)    -   -   -   -  

  • cvjetići

    počinjemo stariti u trenutku kad prihvatimo da neke stvari više nikada nećemo moći
    tada naš kotač kreće prema dolje
    medicinari smatraju da u prvom trenutku fizičke boli pacijent mora uzeti analgetik
    i projekt svjetske zdravstvene je:svaki pacijent bez boli do 2010
    jer fizička bol uzrokuje čitav niz drugih fizičkih promjena koje mogu trajno oštetiti organizam
    jednako tako i duševna
    problem nastaje kad pacijent prihvati bol kao potrebu
    poznato je da psiha može proizvesti stvarne simptome bolesti,pa tako i fizičku bol
    zanimljivo je to što pišeš kao i komentari
    očekujem nastavak

    avatar

    02.09.2008. (10:43)    -   -   -   -  

  • hawkeye1306

    pozdrav iz srca

    avatar

    02.09.2008. (11:11)    -   -   -   -  

  • necutako

    sve pocinje prije pocetka...
    pozdravljam te proljetne mirise ti saljem.....:)

    avatar

    02.09.2008. (12:16)    -   -   -   -  

  • poezija duše

    jedino što danas osjećam je bol... i to ona koju nijedna medicina ne liječi...
    pusa...

    avatar

    02.09.2008. (12:31)    -   -   -   -  

  • Decy

    ja se sjećam kada mi je tijelo dalo znak
    da ulazi u drugu fazu. bio je to san.
    velikim skokovima silazila sam niz terase ogromnoga hotela
    s vrha prema moru.
    i sanjala sam bakino dvorište...prvi put na takav način.
    u jutro sam bila tužna....osjećala sam da mi se tijelo više ne penje, nego spušta.
    znam da to nema veze s realnošću.
    to je bio samo moj susret s drugom fazom.
    no, danas sam kao djevojčica:
    zalud bore, zglobovi...tijelo slavi život:)

    avatar

    02.09.2008. (14:41)    -   -   -   -  

  • Uranova Pikula

    naravno kao i uvijek izvrstan post, volim to što kod tebe uvijek nešto novo mogu naučiti, i otkriti, nešto o čemu nikada nisam razmišljala, niti sam povetila dovoljno vremena širini koju ti izvrsno ovdje uspjevaš prenijeti, a da bude interesantna i pitka :) lijepo je vratiti se doma i dragim prijateljima :))

    avatar

    02.09.2008. (15:37)    -   -   -   -  

  • misko

    Doktorirao sam na vlastitoj boli...he he... bol me u desnom stopalu pratila punih 8 godina, svakog trenutka, bez ijedne stanke. Zatim 2 godine povremene boli, da bih tek sad mogao stopalom se služiti onako treba...i znaš što? Sad mi je neobično što ne osjećam bol!

    avatar

    02.09.2008. (16:44)    -   -   -   -  

  • lobotomya

    Možeš li napisati nešto o osteoporozi ? Pusa !

    avatar

    02.09.2008. (17:15)    -   -   -   -  

  • Barbara

    Dinajo, samo u prolazu mašem i pozdravljam. Ovih dana strašna gužva, ispričavam se. Pratim tvoje stope. Pozdrav!

    avatar

    02.09.2008. (17:52)    -   -   -   -  

  • teuta

    Znam za tu grčku zagonetku i uvijek sam joj se divila. Hm, interesantno pitanje, draga. Kad počinje starost? Ti si to stručno objasnila a ja bih samo dodala...da starost počinje tada kad osoba izgubi volju za životom. Dakle, star može biti i po godinama mlad čovjek, zar ne? Znam, ja to onako filozofski ali sigurna sam da ti u tome pronalaziš djelić istine.
    Pozdravček draga. Cmokkkk.

    avatar

    02.09.2008. (20:10)    -   -   -   -  

  • duh jedinstva

    Oh. Pisah ti vech komentar pa nastane neki error. I sad a pochinjem iz pochetka. Dogodi se. Nishta strashno. U ovom postu struchno si opisala bol, tipove boli i starenje i to mi je drago. Ali ja to ne zhelim vishe u svom zhivotu. Chitati o tome da, ali osjechati ne. Dugi niz godina osjechala sam u periodima snazhnu fizichu bol zbog rijetke prirodjene deformacije koja je sad a sanirana. A o psihichkoj boli da ne govorim. I koliko puta sam pozheljela umrijeti iako to nisam nikako htjela. Moja dusha ne prihvacha starenje. Iako je stara. Fizichko da. Ali ne i gubitak volje za zhivotom i zabavom. To nikako. Radosno ischekujem "MISAONU SLIKU BOLI". Poljubac ostavljammm :))

    avatar

    02.09.2008. (22:49)    -   -   -   -  

  • poezija duše

    evo me ponovno k tebi. valjda stoga što me tako dirnuo tvoj komentar...
    doista već dugo krijem svoju tugu - četiri puna mjeseca. nosim je u sebi kao teret kojeg se ne mogu i ne želim riješiti, ali joj ne dam da suzama proplače, da se riječju izrekne, da ikome otkrije svoje postojanje. oni koji me dobro poznaju svjesni su kroz što prolazim, pa iako znaju da šuteći podnosim bol i da se ne znam nositi s pokazivanjem osjećaja, često me navode da se suočim sa svojom tugom, sa spoznajom da drage prijateljice više nema. a to je nešto što nikome ne dopuštam. u moj svemir tuge nitko nema pristupa, osim tišine.
    četiri mjeseca ja nisam pustila niti jednu suzu. isplakala sam ih sve davno prije, dok se ona borila s bolešću, a ja s prihvaćanjem istine da ne mogu spriječiti njen odlazak. a kad je otišla, pokušala sam na razne načine ugušiti osjećaj da mi nedostaje. posvetila sam se više svojoj obitelji, zatrpala se poslom, i našla stotinu izgovora zašto nemam vremena otići na njen grob. naravno, nitko moja opravdanja nije tražio niti očekivao, samo su meni ona bila potrebna. naravno, vremena se za takvo što uvijek nađe, no, suočiti se s njenim imenom na križu značilo bi priznati da je doista nema. da doista više nikada neće hoditi kraj mene ovom zemljom. priznati poraz. odreći se lažnog luksuza ignoriranja vlastitih emocija.
    neki bi rekli da je bezdušno od mene da nisam niti jednom otišla na grob zapaliti joj svijeću, popričati s njom, kako to obično čine oni koji "ostaju". a čemu paliti svijeću tamo gdje nje nema? ja je vidim svaki puta kad nebo orose zvijezde, u svakom treptaju nazirem njene oči koje se smiješe. i pričam s njom! pričam joj bezglasno što sam tog dana radila, tko me naljutio, kakva je tuča pokosila moj vrt, hvalim joj se kako sam za male pare kupila haljinu koja će joj se sigurno svidjeti... ali tek sam danas otišla do njenog groba. ne zbog nje, već zbog sebe. posljednjih sam dana bila nešto posebno poletna, vesela, pozitivno nastrojena, i zaključila sam da je možda upravo sada pravo vrijeme da se konačno oprostim. da je pustim da ode...
    i tek sad me boli! i tek sad nikako da zaustavim suze, da prevarim tugu. a i dalje šutim...
    i sada mi je nakon ove ispovijedi toliko... nekako lakše. jednostavno, ti si ona koja zna i pozna ljudsku psihu. koja razumije zašto smo takvi kakvi jesmo. koja bi znala što reći i savjetovati da su riječi uopće potrebne.
    jedna draga blogerica veoma bi dobro razumijela o čemu pričam, jer izgubila je prijateljicu u isto vrijeme kad i ja. ali i nju još uvijek preveć boli. diši, mila, samo diši - napisala je jednom ona. pa evo, i ja dišem. ali nešto me stislo u prsima danas. zapeklo u grlu, zagrebalo po očima... i guši, guši...

    avatar

    02.09.2008. (23:49)    -   -   -   -  

  • Vitae...

    Bol - sverazorna , moćna ..ona koja obuzme ... sve si obuhvatila ...

    Lijepu ti i mirnu noć želim , Dinajo :)

    avatar

    03.09.2008. (00:53)    -   -   -   -  

  • MonoperajAnka

    Ovo me i profesionalno jako zanima i bilo mi je vrlo zanimljivo za procitati. I ja sam s iskustvom i uvidom u svijet starijih nekako sve vise skloniaj da su bolovi uvjetovani en samo godinama i fizickim trosenjem, vec i duhovnim dosezanjem ilili odustajanjem od cilja, ali tome se pridaje manja pozornosti jer je bas kao sto ti pises u sferi qualia. Dotakavsi Prousta osvojila sei me do kraja. Moram priznati da sam preko naslovnice ocekivala post u nekom drugom pravcu, ali niej prvi puta da ne znaju kratko srociti o cemu netko pise....Pozdrav

    avatar

    04.09.2008. (09:37)    -   -   -   -  

  • između jave i sna

    veliki topli pozdrav!
    samo to, jurim dalje u nedostatku slobodnog vremena

    avatar

    05.09.2008. (10:51)    -   -   -   -  

  •  
učitavam...