Prostor- vrijeme, energija univerzuma umnoga u nama
Montaigne je u jednom svom eseju, već davne 1565-te napisao:
"Mi smo svi sačinjeni od različitih komadića, i to sastavljenih tako bezoblično i raznoliko da svaki djelić u svakom trenutku igra svoju igru, a sjedinjuje se s igrm svih ostalih djelića. To dokazuje da, iz trenutka u trenutak, postoji ista razlika između nas i nas samih koliko između nas i drugih svjesnih bića."
On je tom mišlju već onda, u vremenu renesanse, čovjeka postavio u središte svog razmišljanja, a rečenicom :
"Ja sam točka univerzuma, mene prožima svijet, pa i ja sam u sebi nosim cijeli svijet." je čovjeka postavio u središte univerzuma.
Naša fizička stvarnost je nekada bila određena prostorno, vremenski i materijalno. Prostor i vrijeme su bili odvojeno tumačeni, a materija je bila čvrsta i postojana, danas su prostor, vrijeme i energija stopljeni u procese iz kojigh proizlazi naša fizička stvarnost.
"Prostor", mi još uvijek tražimo na ulici, na morskoj obali, u dnevnoj sobi, a "vrijeme" potvrđujemo gledajući na sat ili kalendar.
Euklidova geometrija nam objašnjava klasičnu strukturu prostora, obilježava ga, a većina nas još uvijek nije shvatila da su oni, koji su se izdigli u multidimenzionalnost univerzuma svoga uma, sliku našeg velikog svijeta već davno promjenili, zakrivili ili zaoblili trajanjem i našim vječnim postojanjem i sudjelovanjem u njemu.
Dokaz za zaobljenost kozmičkog prostora susrećemo kada sjedeći na obali mora promatramo jedrilicu koja se nošena vjetrom udaljava od nas. Na horizontu, tamo gdje se spaja more i nebo jedrilica nestaje postepeno iz našeg vidokruga. Zadnje što vidimo je vršak jarbola i pričinja nam se kao da je zajedno sa suncem utonula u more.
Prostor naše svijesti, titrajuća manifestacija ljudske bioenergije, ta vječno nastajuća, trepereća slika spoznavanja stvarnosti je naša jedina stvarnost. Trenutak u kojem spoznajemo svijet u kojem živimo je energija koja se svojim titranjem sjedinjuje s energijom naše svijesti i postaje naša četvrta dimenzija, naše prostor- vrijeme.
U tom prostor- vremenu doživljavamo sebe sama i svijet oko sebe, tu se rađamo, tu učimo, tu se upoznajemo, susrećemo i rastajemo, t se volimo i mrzimo, tu živimo i na koncu umiremo.
Misleći mi taj prostor- vrijeme stvaramo, oblikujemo u univerzum umno- osjećajnog u nama i tako se sjedinjujemo sa sviješću univerzuma. Prostor- vrijeme naše svijesti je energetsko polje u kojem se sjedinjuju naše tijelo i naš um s univerzumom.
Energetsko polje koje mi svojim postojanjem stvaramo utječe na najviše funkcije naše svijesti i ostvaruje multidimenzionalnost univerzuma našega uma. To polje je izvor informacija koje određuju razvoj i odražanje naših tijela i našeg postojanja u velikom unverzumu.
Energetsko polje izrasta iz djelovanja našeg mozga, našeg tijela i našeg pamćenja, ono je slika nas i svijeta u kojem živimo. Iz tog energetskog polja izrasta energija o kojoj ovisi da li smo zdravi ili bolesni, energija koju moramo naučiti usmjeravati da bi održali zdravlje.
Energetsko polje je univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama.
Znanstvena revolucija ili s one strane vremena i prostora
Bohr- Heisenberg-ova slika svijeta, koja je satkana sjedinjenjem dviju komplementarnih slika kvantnog sustava, od slike vala i slike čestice, kojima pripadaju dva inkompatibilna načina mjerenja, može se najsažetije i najjednostavnije iskazati ovako:
" Contraria sund complementa."
Već se Aristotel, vrlo pomni motritelj biljaka i životinja, pitao kako to da se iz tako sličnih sjemena razviju posve različita bića kao trava, drvo ili zvijer. On je to objasnio, prethodeći genetici, time da se u svakoj klici krije entelehija, nerazorivo životno stanje, koje određuje mijenjanje i oblikovanje materije prema utvrđenom cilju. Stoga grčkom filozofu nije dovoljan zakon uzroka i posljedice, nego mu je također bitna teleologija, usmjerenje prema cilju.
Da bi upotpunio svoja razmišljanja o nastajanju živuće materije Aristotel govori o dihotomiji, dvojnosti trenutačnog i mogućeg stanja materije, nagovještavajući neprestano gibanje u njoj.
Tu dvojnost preuzima Ruđer Bošković kako bi svoj "novi svijet vječnog gibanja" suprotstavio francuskim enciklopedistima Diderotu i Laplaceu koji su zastupali materijalističku filozofiju. Svojim shvaćanjem atoma, kao središta sile, Dubrovčanin je prethodio kvantnoj teoriji, zacijelo još nerazvijeno i bez matematičke analize.
Niels Bohr i Werner Heisenberg su Boškovićeve misli dolično vrednovali stvorivši teoriju o mikrosvijetu koji više ne predstavljaju sićušna titrajuća tjelešca koja se gibaju u prostoru i vremenu. Mikrosvijet čine energetska polja među kojima se odvijaju energetski procesi iz kojih proizlaze različite mogućnosti djelovanja.
Vrijeme moderne znanosti je ustvari počelo u 16-om stoljeću Koprenikovom tvrdnjom, da nije zemlja, nego sunce, središte našeg univerzuma.
Newton je u to vrijeme govorio o "duhovnoj supstanci", o postojanju nečega iznad svega, o snazi kojoj nije uspio pronaći izvor. Zar to nije slično našim današnjim razmišljanjima kada nastojimo pronaći, razumjeti i dokazati izvor energije iz kojega istjeće ljudska svijest.
Zar to što je Newton nazvao duhovnom supstancom nije svjest univerzuma koju tražimo da bi pronašli i ljudsku.
Do 20-og stoljeća se u okvirima znanosti smatralo, slijedeći Newtonove misli, da prostor i vrijeme nastaju i da se razvijaju samostalno bez ljudskog utjecaja na te procese. Objašnjavani su kao objektivna stvarnost, kroz koju se gibamo i u kojoj postepeno starimo, stvarnost koja postoji, kao prostor i prolazi kao vrijeme, bez obzira na nas.
Sam pojam "prostor" stvara u našim glavama misaone slike dnevnih soba, velikih građevina, parkova ili gradova, slike koje su zrcaljenje onoga što su svojim očima već vidjeli. Nastankom i razvojem perspektive u vrijeme renesansnog slikarstva je ucrtan put za trodimenzionalno poimanje prostora, a Piccasovi pokušaji razbijanja takove spoznaje prostora su u našim glavama ostali bez odjeka.
Izgleda kao da ne uspijevamo ili jednostavno ne želimo svijesno spoznati nove, znanstveno utemeljene i dokazane činjenice, koje su ulaskom fizike u makro i mikrosvijet uvjetovale i promjenu samih okvira ljudskog razmišljanja.
Vratimo se na sam početak 20-og stoljeća, kada je došlo do prevrednovanja dotašnjih vrijednosti.
Kada su pioniri kvantne fizike stekli uvid u samo srce materije, bili su zapanjeni nad onim što su vidjeli. Najsitniji djelići materije uopće nisu bili materija kakvu poznajemo, te nisu bili nešto određeno, nego ponekad jedna stvar, a ponekad sasvim druga. Još čudnije je to da su često istovremeno bili više mogućih stvari. A najznačajnije otkriće je da te subatomske čestice nemaju značenja same za sebe, u izolaciji, nego isključivo u odnosu sa svim ostalim.
Materiju na njenoj najosnovnijoj razini nije moguće rascijepiti na samodostatne malene jedinice, nego je ona potpuno nedjeljiva. Svemir je moguće razumjeti isključivo kao dinamičku mrežu međusobne povezanosti.
Jednom povezane stvari uvijek ostaju povezane, i u vremenu i u prostoru. Pokazalo se da su i prostor i vrijeme samo arbitrarne tvorevine koje više nisu primjenjive na ovoj razini svijeta. Vrijeme i prostor, kakve ih poznajemo, ustvari uopće ne postoje. Sve što možemo vidjeti, dokle nam pogled seže, jedan je dugi pejzaž od "ovdje" i "sada".
U nastajanju prostor- vremenskog kontinuuma mi, kao promatrači, svojim postojanjem sudjelujemo.
Mi smo sudionici makro i mikro svijeta, vrijeme i prostor su pojavnosti tih svijetova, to smo mi, to je čovjek u svojoj jedinoj istinskoj stvarnosti.
Pronalazak elektrona je prvo revolucionarno otkriće početka prošlog stoljeća, otkriće koje će kasnije promjeniti našu cijelu civilizaciju: od razumjevanja atoma, do nastajanja kvantnih computera i interneta, te stvaranja umjetnih genetskih organizama.
Danas kvantna teorija objašnjava stvarnost, u kojoj se više ne radi o titrajima atoma, nego o energiji koja proizlazi iz titraja i skokova njegovih djelova, o takozvanima kvantima energije, a to su elektroni, fotoni, kvarkovi, gluoni, strigsovi, superstringsovi.
Ulazimo li dublje u mikrosvijet materije, susrećemo se sa svojstvima najsitnijih ćestica, koja našim očima nisu vidljiva, a našoj spoznaji još uvjek neshvatljiva.
Tu se unutar kvantne mehanike krije dvojnost val- čestica, moderni dualizam koji za razliku od Descartesova, postaje misteriozan tek onda kad se val ili čestica žele vidljivo prikazati.
Po Einsteinu se postojeće stanje materije mjerenjem može potvrditi, za Nils- a Bohra fizikalna stvarnost nastaje unutar samog procesa mjerenja, u kojem je uvijek prisutno njeno trenutačno i moguće stanje, a sam rezultat mjerenja je samo neka od vjerojatnosti proizašla iz kompleksa različitih mogućnosti.
"Bog se ne kocka", rekao je izumitelj teorije relativiteta, neprihvatajući Bohrove ideje o novoj znanosti, koju danas zovemo kvantna fizika. No danas nam izgleda, kao da je "Bog" ipak kockar.
Sjedinjenjem spoznaja iz neurologije, neurobiologije, moderne fizike, suvremene metafizike, filozofije i kineziologije, čovjek postaje za znanost kompleksan, ali za sebe sama kompletan tek u četverodimenzionalnom
4- D samopoimanju svog postojanja.
Povjesna revolucija u znanosti je prešla u novu revoluciju, revoluciju koja se trenutačno odivija u našim glavama.
Samo pitanje, što je čovjek, tko je "on", a naročito pitanja, gdje je izvor i što je energija čovjekove svjesti muče znanstvenike još uvijek.
Izjava, ljudsko tijelo i njegov um je sustav izrastao iz energetskih titraja, se temelji na načelu kvantne fizike. Sve je energija, a energija ne nestaje ona samo mijenja oblik i snagu.
Univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama je energija koja se manifestira našim svijesnim postojanjem u svijetu.
Znanost nas poziva da zaboravimo stara načela i objasnimo čovjekovu svijesnu spoznaju služeći se Newtonovim i Deskartesovim tvrdnjama, ali prezentirajući ih u skladu novih znanstvenih odkrića.
Čovjek je cjelina, a ne suma njegovih djelova. On je aktivan i dinamičan energetski sustav koji proizvodi bioenergiju.
Bioenergiju čine njena četiri glavna oblika, tijelesna, emotivnia, intelektualna i duševna energija, četiri vječno promjenjiva, ali i međuovisna oblika energije koja prelazi u pokretačku energiju koja oblikuje čovjekovo energetsko polje iz kojeg izvire njegov život.
|
